Marin Sopta: Ne postoji volja za povratak hrvatskih iseljenika

Marin Sopta rođen je u Širokom Brijegu (BiH), a godinama je živio i radio u Kanadi, gdje se nakon školovanja i politički angažirao u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. U vrijeme komunizma, organizirao je uz ostalo i nekoliko uspješnih protujugoslavenskih demonstracija diljem Sjeverne Amerike, poglavito protiv zatvaranja hrvatskih intelektualaca dr. Franje Tuđmana i dr. Marka Veselice.

Nakon povratka u Hrvatsku i dalje se nastavio baviti hrvatskim iseljeništvom. Bio je državni tajnik Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove, dok je danas ravnatelj Hrvatskog centra za strategijska istraživanja u Zagrebu.

Organizirao je više uspješnih konferencija na temu hrvatskog iseljeništva te objavio nekoliko knjiga.

Kad smo ga pitali, kad bi trebao opisati sebe i svoj rad, što bi ukratko rekao, ili istaknuo, tko je on zapravo? – odgovorio je:

–          Veoma je nezahvalno govoriti o sebi i svom radu. Mišljenja sam da rad i rezultati najbolje govore o svakom pojedincu pa tako i o meni. No, ako već moram odgovoriti na vaše pitanje ja bi to odgovorio s jednom riječju. Ja sam rodoljub, koji je bio emigrant u Kanadi a nažalost često puta se osjećam kao emigrant u vlastitoj domovini. Da budem blaži, kao radnik na privremenom radu.

–          Dugo ste živjeli i radili u Kanadi. Zbog čega je ta zemlja san i mnogim današnjim Hrvatima?

I pored činjenice da se Kanada u zadnjih dvadeset i nešto godina od kada sam je napustio drastično promijenila, ona je po mom mišljenju i dan danas najbolja zemlja na svijetu za novo pridošle useljenike. Veoma bogata zemlja koja pripada klubu G7 to jest klubu sedam gospodarski naj razvijenih država svijeta. Zemlja koja se ponosi svojom službenom politikom multikulturalizma koja potiče i pomaže pripadnike mnogobrojnih etničkih zajednica da propagiraju svoj jezik i kulturu, kao i svoju povijest i etničke običaje. Kanađani vole reći da njihova zemlja vodi politiku otvorenih granica koja omogućava lako useljavanje u zemlju. Međutim stvarnost je nešto drukčija, jer postoji point sistem, to jest sistem bodovanja na osnovu kojeg se donosi odluka o davanju ulazne vize a kasnije i državljanstva. To je zemlja visokog stupnja tolerancije prema svojim građanima bez obzira na razlike na porijeklo, vjeru ili pak boju kože. Uz to ona je kao što sam već spomenuo zemlja blagostanja.

–          Što je Vas osobno odvelo u ovu državu, zbog čega ste napustili Jugoslaviju?

–          Glavni razlog mog odlaska u Kanadu bio je iz ekonomskih razloga. Po završetku gimnazije u Širokom Brijegu nisam vidio nikakvu mogućnost da nastavim studije. Uvjet da dobijem stipendiju za studiranje u Zagrebu je bio da se učlanim u partiju što nije dolazilo u obzir zbog mog kućnog odgoja. Moja samohrana majka koja je radila u školskoj kuhinji i čistila školske učionice i ja, donijeli smo odluku da se odselimo u Kanadu gdje je živio njezin brat, koji je bio politički emigrant. Samo dan poslije dobivanje diplome završene velike mature napustili smo Široki Brijeg i prvo otišli u Stuttgart gdje je živjela i radila mamina sestra a odatle u Kanadu.

–          Zašto danas, prije svega, mladi,“bježe“ iz Hrvatske?

Čvrsto sam uvjeren da glavni razlog masovnog iseljavanja Hrvata u zadnjih nekoliko godina leži u njihovu uvjerenju da za njih u našoj zemlji nema nikakve budućnosti. Rekao bih da su većina njih napustili Hrvatsku duboko razočarani i ogorčeni s prilikama koje vladaju u Hrvatskoj. Po mom mišljenju u našem društvu došlo je do ozbiljne moralne krize u kojoj su izgubljeni svi kriteriji. Sljepilo koje vlada zbog uskih ideoloških, stranačkih a naročito osobnih interesa nas sputava da se trgnemo iz ružnog sna i prihvatimo rada u rješavanju gorućih pitanja, kojima je suočeno naše društvo. Pod tim u prvom redu mislim na borbu protiv korupcije, nepotizma a iznad svega kako pronaći rješenje da se zaustavi iseljavanje koje je zahvatilo velikog maha. Prateći to masovno iseljavanje Hrvata svatko od nas kome je stalo do ove zemlje mora se zapitati odakle takva ravnodušnost kod pripadnika naše političke i gospodarske elite i zašto ne poduzimaju neke konkretne mjere da se zaustavi iseljavanje. Zar nije apsurd da u Saboru nemamo rasprava u vezi tog nastalog problema. Zar Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i druge slične ustanove kao i ne vladine udruge nisu pozvane da organiziraju javne rasprave u vezi toga. Ja ne vjerujem u nikakve zavjere i urote protiv Hrvatske, ali nekada imam osjećaj da neke mračne sile preko naših medija reklamiraju i potiču odlazak Hrvata van domovine.

–          Ipak, ima li, i kakvu, po Vama, Hrvatska budućnost?

Sigurno da ima. Ako smo se kroz stoljeća oduprli stranim osvajačima, ako smo u Domovinskom ratu uspjeli protiv volje i podrške međunarodne zajednice pobijediti tzv. jugoslavensku narodnu armiju, veliko srpske agresore i uspostaviti demokratsku i suverenu Republiku Hrvatsku onda naša domovina ima budućnost. Ako se ima u vidu da smo mi kroz zadnjih trideset godina prošli kroz procese i promjene za koje je mnogim narodima trebalo sto i više godina onda mi ta spoznaja ulijeva snagu i vjeru u bolju budućnost Hrvatske. Srušili smo jednu državu, promijenili ideološki i državni sustav, odbacili smo državno vlasništvo i prihvatili smo privatno. I to uz sve probleme s kojima smo bili suočeni u demokratskoj Hrvatskoj, pogledajte koliko se toga napravilo i izgradilo u domovini. Auto put Zagreb – Split , izgradnja Pelješkog mosta, usporedite naše gradove u cijeloj Hrvatskoj ne samo Zagreb, Split, Zadar, Šibenik nego i druge manje gradove kakvi su bili 1990., a kavi su sada. Kada govorim i navodim ove pozitivne primjere, ne zatvaram oči i vidim sve ono što je negativno u našem društvu. Ratne štete koje je Hrvatska pretrpjela u Domovinskom ratu iznose oko 150 milijardi kuna što otprilike iznosi naš današnji inozemni dug. U vrijeme Domovinskog rata Hrvatska je pružila utočište preko 600 tisuća ratnih izbjeglica . Sve njih trebalo je smjestiti i hraniti. Zamislite da su naši susjedi Slovenija, Srbija, ili pak Slovačka, Češka, Mađarska i neke druge države veličine Hrvatske bile suočeni s takvim izazovima. Zato me naročito iritiraju razmišljanja i komentari nekih naših novinara i komentatora kada konstantno s vremena na vrijeme zanemaruju te činjenice. Da vas podsjetim na riječi prvoga predsjednika Dr. Franje Tuđmana koji je otprilike rekao, da o nama samima ovisi kakvu ćemo Hrvatsku imati. Prema tome, na nama je svima da prestanemo stalno kritizirati i plakati na negativne pojave u našemu društvu, nego svi moramo biti aktivniji i doprinijeti pozitivnim promjenama. Po mom skromnom mišljenju u prvom redu treba promijeniti naš izborni zakon. Notorna je činjenica da u radu naših političkih stranaka nema dovoljno demokracije, demokratske rasprave. Sva vlast je skoncentrirana u predsjedniku ili predsjednici stranke i veoma uskog kruga osoba koje ih okružuju. Bilo kakva kritika ili neslaganje s predsjednikom/com stranke svakom članu prijeti opasnost o isključivanju. Pomanjkanje političke kulture, kulture dijaloga i uvažavanja suprotnog mišljenja, strah iznošenja drukčijeg mišljenja od velikog vođe je štetno za svaku stranku i općenito za društvo. Mora se zahtijevati veća odgovornost od naših saborskih zastupnika. Sjećate se predizbornih obećanja gosp. Stipe Mesića koji je obećao povratak osam milijardi dolara iz stranih banaka. Postavlja se pitanje zašto Ivica Račan nakon formiranja vlade nije pokrenuo istragu o privatizaciji itd. Direktni tv prijenosi iz polupraznog ili skoro praznog Sabora užasno djeluje na ljude. Zar nije onda bolje ne prenositi te sjednice. Odnos prema hrvatskom iseljeništvu se mora promijeniti ako želimo bolju budućnost. Zar nije apsurd da hrvatski iseljenici koji samo godišnje u novčanim doznakama šalju u domovinu dvije milijarde i tristo milijuna eura ne mogu u mnogim državama svijeta glasati za Sabor. Nisu dovoljno, a rekao bih u ovom trenutku nikako zastupljeni a manjine imaju osam predstavnika od kojih je jedan još 1994. godine bio pripadnik tav. Jugoslavenske narodne armije. Moramo osmisliti strategije razvoja u mnogim područjima koje će nam dati sliku kakva će Hrvatska biti za dvadeset, trideset godina. Da li mi to sada imamo, ja ne znam.

–          Na koje ste se sve načine u Kanadi borili za slobodu Hrvatske?

–          U prvom redu, borili smo se za očuvanje hrvatskog nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta. Nastojali smo kroz raznovrsne aktivnosti propagirati hrvatsko ime u Kanadi i pravo hrvatskog naroda da sam odluči o svojoj sudbini, to jest da živi u vlastitoj demokratskoj državi. To uopće nije bio lagan posao iz više razloga. U prvom redu svi hrvatski aktivisti su radili volonterski, nošeni rodoljubnim osjećajima i ljubavi prema domovini. U drugom redu ogromna većina Kanađana anglosaksonskog, frankopanskog porijekla nisu znali tko su i što hoće Hrvati. Za njih je Jugoslavija bila drukčija od ostalih komunističkih država Istočne Evrope, bila je to zemlja s humanim licem komunizma. Naime, zbog održavanja dobrih diplomatskih odnosa Kanade i Jugoslavije, kanadske su se vlasti često našle na udaru jugoslavenskih vlasti, odnosno njihovih ambasadora. Na primjer, prilikom održavanja nogometnih utakmica Toronto Croatia s prvoligaškim klubovima iz Portugala, Italije ili nekih drugih zemalja prije početka se svirala hrvatska i portugalska ili neka druga himna. Dan nakon završetka tih utakmica, jugoslavenski ambasador i njihovo ministarstvo vanjskih poslova odmah bi poslali protestnu notu kanadskim vlastima. Najsmješnije situacije na relaciji hrvatskih zajednica i kanadskih vlasti s jedne strane i jugoslavenskog ambasadora s druge, dešavale su se svaka godine prigodom proslave 10. travnja koji smo mi slavili kao Dan hrvatske državnosti. Zbog dobrih veza između hrvatskih zajednica i gradonačelnika kanadskih gradova kao i ministara na saveznom nivou, na jarbolima ispred mnogih gradskih vijećnicama bila bi izvješena hrvatska zastava. Na svečanim večerama često su gosti bili gradonačelnici, ministri provincijskih vlada i savezi ministra koji bi u svojim pozdravnim govorima isticali pravo hrvatskog narod na svoju slobodu. To bi izazvalo bijesnu reakciju jugoslavenskog ambasadora i optužbe na račun kanadskih vlasti da podržavaju hrvatske stranke koje se bave terorizmom protiv Jugoslavije i koje simpatiziraju fašizam. Često bi ovo osvanulo na stranicama kanadskog tiska što je nama davalo zadovoljstvo. Uspjeli smo uspostaviti katedru za hrvatski jezik i kulturu na kanadskom sveučilištu što je bio veliki uspjeh, jer svugdje u svijetu samo se priznavao srpsko – hrvatski jezik. Svakako kroz veliki broj političkih stranaka i pokreta nastojali smo na različite načine upoznati i širiti istinu o položaju Hrvata u domovini. Mogle bi se napisati knjige i knjige o djelovanju i radu hrvatske političke emigracije . Sportski uspjeh nogometnog kluba Croatia koje je osim titula prvaka Nogometne lige provincije Ontario i apsolutnog prvaka Kanade, osvojila titulu prvaka profesionalne Sjeverno američke nogometne lige imala je velikog odjeka ne samo u Sjevernoj Americi nego u sportskom svijetu širom svijeta. Najpoznatije sportske novine i magazin, poput Sports Ilustrated pisale su o našem uspjehu a da nisu nikada prije čuli niti znali da na zemaljskoj kugli postoji jedna država Hrvatska koja je domovina Hrvata. Između ostaloga mi smo na York sveučilištu u Torontu organizirali tri međunarodna simpozija na kojima se raspravljalo o nacionalizmu i kulturi Hrvata u 19. i 20. stoljeću . Tema jednog od ta tri simpozija bila je Jugoslavija poslije Tita, Na tim simpozijima sudjelovali su najugledniji svjetski stručnjaci, novinari i znanstvenici po pitanju Istočne Evrope, bivšeg SSSR i Jugoslavije. U tim prigodama na sveučilištima su gostovali grof,. Nikolaj Tolstoj, Carl Gustav Strom, Pedro Ramet, sada poznatija pod imenom Sabrina Remet, George Schepfelin s Economic škole iz Londona, prof. Bogdan Radica, prof. Jere Jareb, prof Mate Meštrović i mnogi drugi. Bilo je to 80- tih godina prošlog stoljeća. Reakcija jugoslavenskih vlasti bila je toliko primitivna da su na sveučilištu bili šokirani. Naime na rektora sveučilišta pravljen je toliki pritisak, čak i od strane Ministarstva vanjskih poslova Kanade koje je dobilo protestnu notu iz Beograda i jugoslavenskog ambasadora koji su htjeli zabranu održavanja simpozija. Ovakvi potezi od jugoslavenske strane su toliko razbjesnili rektora York sveučilišta da je on poklopio telefonsku slušalicu svom sugovorniku iz Ministarstva vanjskih poslova s porukom da Kanada nije Jugoslavija, da partija i komunisti ne mogu zabraniti slobodu govora. Svakako valja spomenuti i rad političkih organizacija koje su slale Memorandume na svjetske vlade i razne ustanove. U njima se nastojalo na jedan objektivan način s argumentima na visokoj razini dati prikaz stanja u Jugoslaviji i položaju Hrvata u toj propaloj državi. Radikalniji Hrvati su organizirali atentate i napade na jugoslavenske diplomate i njihove konzulate kako bi ukazali na težak položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji

–          Kažu da je tamo dosta jaka i srpska zajednica…

Ja bih rekao da je to više mit nego stvarnost. Mi Hrvati između ostaloga volimo vjerovati da je cijeli svijet protiv nas, da postoje crna moćna tajna društva i organizacije koje su protiv nas i s kojima Srbi imaju izvrsne odnose. Snaga Srba u Kanadi kao i SAD bila je u tome što su njihove četničke organizacije bile tretirane i priznate kao veliki protivnici komunizma i fašizma. Također većina njihovih organizacija i pokreta nisu bili protiv bilo kakve Jugoslavije, mnoge od njih su otvoreno propagirali ideju demokratske Jugoslavije. Inače što se tiče odnosa između nas i srpske zajednice oni uopće nisu postojali. Svaka zajednica živjela je svojim životom i u većini slučajeva u različitim dijelovima grada. Osim nogometnih utakmica između hrvatskih i srpskih klubova na kojima bi redovito dolazilo da navijačkih nereda . nije bilo nikakvih drugih dodira između nas i srpske zajednice.

–          Kako Kanađani gledaju na svoje ratnike, tim prije što se u Hrvatskoj ti ljudi sve više pomalo „zaboravljaju“?

Kanada nema moćnu vojsku iz jednostavnog razloga što njoj ne prijeti nikakva opasnost od vanjskog neprijatelja što je izvrsna državna strategija. Naime, ako netko napadne Kanadu, napao je i SAD. Imajući ovo u vidu kanađani su veoma ponosni na svoju vojsku koja veoma aktivno učestvuje u raznim mirovnim misijama širom svijeta. Oni su ovakvom strategijom i politikom uspjeli stvoriti veliku međunarodnu reputaciju i iznad svega su uspjeli razviti jaku vojnu industriju. Do reputacije i imagea kanadske vojske država i te kako vodi računa. Najbolji primjer za to je slučaj general Mckenzija koji je bio ozbiljan kandidat da postane lider Liberalne stranke i Prime minister. Ali je zbog njegovog nedoličnog ponašanja u Bosni i Hercegovini bio osramoćen u javnosti, Sudjelovanja kanadske vojske u operaciji Maslenički most u njihovoj javnosti bilo je tretirano i predstavljano kao najveća bitka kanadske vojske poslije drugog svjetskog rata. Zbog toga su mnogi kanadski vojnici dobili velika vojna odličja., čak je i objavljena i knjiga. Ovaj i slični primjeri na najbolji način potvrđuju kako je promiđba veoma važna.

–          Zbog čega se, po Vama, Hrvati koji žive u inozemstvu, gotovo na svim kontinentima, ne vraćaju u Domovinu?

–          Za to postoje mnogi što objektivi ali nažalost i negativni razlozi. U prvom redu ako gledamo iz perspektive hrvatskog iseljenika, mnogima od njih preostalo je nekoliko godina do mirovine. Mnogi od njih naročito koji su otišli iz domovine prije dvadeset, trideset ili više godina imaju svoje obitelji, stekli su određenu imovinu i nekretnine, imaju svoje biznise tako da odluka nije jednostavna, i ne ovisi samo o jednoj obitelji. Negativna iskustva velikog broja hrvatskih iseljenika koja su doživjeli i bili izloženi naročito od strane naše birokracije u poslovanju negativno je odjeknulo među hrvatskim iseljenicima. Kada poznati hrvatski iseljenik gosp. Ilija Letica iz Detroita pokaže interes i želju da kupi Plivu , onda domaći mešetari dignu galamu kako Pliva predstavlja državno blago i da ona nije za prodaju. Inače gosp. Letica i njegova kćer koja je trebala postati prva hrvatska veleposlanica u SAD, su kroz svoje osobne veze i kontakte u Republikanskoj stranci mnogo učinili za Hrvatsku. Imate slučaj drugog bogatog hrvatskog iseljenika gosp. Steve Bubala iz Kalifornije. On je na javnom natječaju za Belje dao najbolju ponudu i pobijedio. No pod čudnim okolnostima naša vlada je promijenila odluku i Belje prodala bolje rečeno dala Agrokoru. Znamo kako je to završilo. Mogao bih iznijeti još sličnih primjera iz današnjeg vremena ali ovaj razgovor mi to zbog ograničenog vremena ne dozvoljava. Normalno da su ovi slučajevi negativno odjeknuli u redovima hrvatskog iseljeništva, i pokrenuli lavinu pitanja. Ako gg. Letica i Bubalo nisu uspjeli kako ćemo onda mi?! Na kraju moramo biti iskreni sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici naročito oni s većim kapitalom nisu bili tretirani ravnopravno u procesu privatizacije. Nažalost, to je tako, zato postoje mnogi primjeri u kojima su hrvatski iseljenici bili prevareni. Od prvog dana uspostave Republike Hrvatske postoji veoma moćni politički i gospodarski lobi koji što zbog ideoloških razloga ili bolje rečeno da sačuva svoj politički i gospodarski utjecaj u društvu na svaki način sprječavao je masovniji povratak hrvatskih iseljenika. Nažalost naša državna vlast osim razdoblja za vrijeme predsjednika dr. Franje Tuđmana i ministra Gojka Šuška konstanto vodi anti iseljeničku politiku. Da se to promijeni treba osmisliti državnu strategiju prema iseljenicima koja odgovara duhu vremena i prilika u kojem živimo.

Ja bih volio upoznati barem jednog člana vlade Republike Hrvatske koji iskreno vjeruje u mogućnost povratka hrvatskih iseljenika. Nažalost u našoj domovini ne postoji politička volja za povratak hrvatskih iseljenika. Treba se nadati da će se to tokom vremena promijeniti i od toga cilja ne smijemo odustati.

–          Nego, g. Sopta, koliko je Hrvatska poznata u svijetu? I po čemu?

–          U prvom redu mi često sebi dajemo veći značaj nego što ga u stvarnosti imamo. Mi smo površinski mala zemlja i s malim brojem stanovnika , tako da u gospodarskom i političkom smislu mi smo beznačajni u svjetskoj areni. Nažalost, mnogi u svijetu za Hrvatsku su prvi put čuli za vrijeme Domovinskog rata. Po završetku rata uglavnom zahvaljujući našim sportašima kako u individualnom tako i ekipnom sportu Hrvatska je postala prepoznatljiva. Sportski uspjesi naše nogometne reprezentacije prvo u Francuskoj, kada smo osvojili treće mjesto, a naročito uspjeh od prošlog ljeta u Rusiji bila je velika reklama našoj zemlji. Ja mislim da mi uopće nismo svjesni toga uspjeha u svjetskim razmjerima. Nažalost mi nismo ili nismo znali u potpunosti iskoristiti njihov uspjeh. Uspjeh naše košarkaške reprezentacije u Barceloni, ili pak rukometne, vaterpolo ili tenis reprezentacije na svjetskim sportskim smotrama i olimpijskim igrama doprinijeli su da se čuje ime Hrvatske u svijetu. Svakako individualni uspjesi naših sportaša poput Goranaa Ivaniševića, Marina Ćilića ili pak Janice i Ivice Kostelića, Dražena Petrovića ,Tonija Kukoća i mnogih drugih doprinijeli su da se za ime Hrvatske čuje u svijetu.

–          Zbog čega ste se Vi odlučili vratiti u Hrvatsku?

–          Meni je bilo normalno da se nakon uspostave demokratske i neovisne Republike Hrvatske s članovima obitelji vratim u domovinu. Moj sam se ostvario, Radeći čitav svoj život u emigraciji na promociji hrvatskih nacionalnih interesa, logično je bilo da se vratim u domovinu. Da to nisam učinio izdao bi sam sebe i odbacio u blato sve ono što sam radio na hrvatskom polju.

–          Rođeni ste u srcu Herceg-Bosne. Je li bila dobra odluka da se ukine Republika Herceg – Bosne?

Kada svjedočimo što se dešava u Bosni i Hercegovini ovih dana onda svi oni koji su bili protiv uspostave Republike Herceg Bosne ili pak iskreno sumnjali u njezinu potrebu osnivanja, morali bi sada podržati ideju ponovne obnove. Zar nije apsurd da predsjednik tzv. Republike Srpske gosp. Milorad Dodik se otvoreno bori da spriječi da Bosna i Hercegovina tuži Republiku Hrvatsku radi izgradnje Pelješkog mosta. Postavlja se pitanje na koje ne treba gubiti vrijeme što „predstavnik“ hrvatskog naroda u predsjedništvu Bosne i Hercegovine politički idiot i izdajica interesa hrvatskog naroda u toj državi radi. Zašto bivši predsjednik Republike Hrvatske gosp. Stjepan Mesić ne lobira kod svojih bošnjačkih prijatelja te ih uvjeri da sa ovakvim svojim ponašanjem štete u prvom redu interesima Bosne i Hercegovine.

–          Mislite da Hrvatska i BiH dovoljno surađuju, poglavito na gospodarskom planu?

–          I pored činjenice da Republika Hrvatska ima najbolju gospodarsku suradnju s BiH, moje skromno mišljenje ja da bi ta suradnja trebala i mogla biti veća, u prvom redu s naše strane. Ono što smo mi, nadam se, naivno, a ne namjerno propustili u prošlosti i omogućili Slovencima da investiraju i kupuju tvrtke u Bosni i Hercegovini mi bi to pod hitno trebali poboljšati. To jest Republika Hrvatska bi trebala ako već nije počela više investirati u Bosnu i Hercegovinu, voditi jednu agresivniju politiku. To je u hrvatskim nacionalnim interesima. Najbolji primjer je slučaj mostarskog Aluminija, u kojem je zakazala i naša strana.

–          Koliko ste zadovoljni radom hrvatskog Sabora i njegovih zastupnika?

Bilo kakav komentar s moje strane bio bi suvišan ako se ima u vidu što se ovih dana dešava u redovima naše vlade. Da nije tragično, čovjek bi se smijao. Sjećate li se bivšeg sabornika uglednog kulturnog djelatnika gosp. Zlatka Viteza kada je rekao da mu Sabor liči na kokošinjac. Gledajući iz današnje perspektive izgleda da je u svom komentaru bio blag.

–          No, u hrvatskom Saboru Srbi imaju svoje (jake) zastupnike, a hrvatska dijaspora….

To je isto jedan od apsurda današnjeg stanja u Republici Hrvatskoj. Podržavati pripadnike manjinskih skupina, naročito prava pripadnika srpske manjine, trebalo bi biti normalno. Pripadnici raznih manjina, naročito srpske, nemaju nijedan ozbiljan razlog da se žale na svoj položaj u Republici Hrvatskoj. Zašto nitko ne napravi analizu i utvrdi njihovu zastupljenost recimo u Saboru, državnim, znanstvenim i kulturnim institucijama u našoj državi, Ogroman broj naših građana bio bi šokiran. Ponavljam svaki normalan građanin Republike Hrvatske mora braniti i podržavati interes pripadnika manjina, ali je apsurd da jedan član Sabora koji predstavlja nekoliko različitih manjina uključujući i židovsku je još 1994. godine bio pripadnik tzv. jugoslavenske narodne armije! Pripadnici hrvatske zajednice u jednoj multikulturnoj državi kao što je Kanada, morali su sami financirati izdavanje svojih novina, radio programa, kulturnih i folklornih društava . Financijska pomoć kanadske države bila je simbolična da ne kažem beznačajna. Za osnivanje katedre hrvatskog jezika i kulture na kanadskom sveučilištu mi smo morali skupiti jedan milion dolara. U odnosu na hrvatsko iseljeništvo mislim da pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj i općenito manjine imaju previše saborskih zastupnika. Mišljenja sam da bi se taj broj s osam trebao smanjiti na četiri i eventualno ih dati pripadnicima hrvatskog iseljeništva. Ne želim odlaziti u prošlost i govoriti o opće poznatim činjenicama u vezi doprinosa hrvatskih iseljenika u Domovinskom ratu. Danas hrvatski iseljenici šalju 2 milijarde i 300 miliona eura samo u novčanim doznakama. Ako tome dodamo njihov doprinos u investicijama u hrvatsko gospodarstvo, naročito u različite vidove iseljeničkog turizma, onda mi govorimo o 4 do 5 posto njihovog doprinosa ukupnom državnom proračunu. Na nedavno održanoj međunarodnoj konferenciji u Splitu koju je organizirala Udruga Centara za istraživanje hrvatskog iseljeništva, na čijem sam čelu, u prvom panelu sudjelovalo je nekoliko hrvatskih iseljenika, gospodarstvenika, čija ukupna imovina i investicije u Hrvatskoj iznose oko pet milijardi eura. Mogao bi navesti još veliki broj primjera o doprinosu hrvatskih iseljenika domovini. Umjesto da se srpski lideri bore da se konačno uspostave škole u Vukovaru koje će pohađati svi učenici hrvatskog, srpskog ili bilo kojeg drugog porijekla, oni svjesno ili nesvjesno samo otežavaju svoj položaj. I pored činjenice da imam osjećaj da u Hrvatskoj imamo hrvatsko – srpsku koaliciju na vlasti, Srbi odnosno njihovi tzv. lideri moraju ako im je do interesa srpska manjinska zajednica u Republici Hrvatskoj shvatiti da su oni pripadnici jedne od manjinskih grupa u našoj državi. Mišljenja sam da bi u njihovu interesu trebali promovirati u državne, kulturne, znanstvene i druge institucije Srbe koji su u Domovinskom ratu branili svoju domovinu od velikosrpske agresije.

–          I još samo to: uskoro će i predsjednički izbori u Hrvatskoj. Hoćemo li dobiti predsjednika poput dr. Franje Tuđmana?

Nažalost nema šanse iz više razloga. U prvom redu svi dosadašnji kandidati kao i oni potencijalni nemaju intelektualni kapacitet a niti neke druge vrline koje je imao dr. Franjo Tuđman. Na dolazećim predsjedničkim izborima između ostaloga i vanjski faktori će imati važnu ulogu. No uvjeren sam da će ti izbori drastično promijeniti političku sliku Republike Hrvatske. Bez obzira što politička klima u zemlji je zabrinjavajuća, doživjet ćemo velike promjene – istaknuo je Marin Sopta.

razgovarao Mladen Pavković

Hrvatsko nebo