Fragmenti hrvatske zbilje; 10 najgorih Milanovićevih poteza iz doba dok je bio predsjednik Vlade RH

Kako je i bilo za očekivati (iznenađenje bi bilo da je bilo drugačije), Zoran Milanović, legendarni Zoki, kandidirat će se za predsjednika države. Nakon tri godine izbivanja iz političkog života, Milanović (za kojeg nismo sigurni koliko je bio uspješan u „biznisu“, ili u hrvatskome klijentelističkom sustavu politika ipak omogućuje bolji „biznis“?) „karakterno“ vraća se, a za kandidaturu je dobio potporu u posljednje vrijeme ojačaloga SDP-a. S obzirom na to da je nemoguće pobijediti isključivo glasovima ljevice (čije je glasove vabio posjetom Brezovici), Milanović će, kako doznajemo, u kampanji pokušati zahvatiti centar, ali i dio glasove desnice.

U najnovijim istupima bivši predsjednik Vlade tako se zauzima za „progresivnu Hrvatsku“, ali ističe i „tradiciju“ koju ne smijemo zaboraviti. Milanovićev novoprobuđeni „tradicionalizam“ upravo je strategija pridobivanja glasova desnice. Za motto kampanje Milanović je uzeo slogan „predsjednik s karakterom“, a ako je suditi upravo po Milanovićevu karakteru, onda ćemo u predizbornoj kampanji ponovno moći „uživati“ u novim zoranizmima kojih karakterno ne će manjkati.

Heraklit je rekao da je čovjekov karakter njegova sudbina. Što, u skladu s time, možemo očekivati od Milanovićeva karaktera? S obzirom na to da je karakter teško mijenjati, njegovu buduću politiku možemo prosuđivati na temelju političkih poteza koje je vukao u vremenu dok je bio predsjednik Vlade. A ti su potezi dominantno bili protivni hrvatskim nacionalnim interesima.

Za potrebe ovoga teksta izdvojit ćemo deset najgorih poteza koji su učinjeni u vremenu Milanovićeve vlade, a koji su bili izravno upereni protiv hrvatskih interesa.

1. Milanovićeva tzv. kukuriku vlada (dakako putem Sabora) ukinula je pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu. Radilo se o sramotnome potezu kojim se doslovno pljunulo na žrtve monstruoznih komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata.

2. Nekoliko dana prije službenoga primanja Hrvatske u članstvo EU, Miulanovićeva Vlada donijela je tzv. lex Perković kojim je pod svaku cijenu pokušala spriječiti izručenje čelnike Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća njemačkome pravosuđu koje im je sudilo za okrutnu egzekuciju hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića. Zbog međunarodnoga pritiska, lex Perković nije uspio, Perković i Mustać su izručeni i osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Stati na stranu jugoslavenskih ubojica , a protiv hrvatske žrtve, pokazalo je da se Milanović i njegova partija nisu udaljili od mentalnoga jugoslavenstva i da se nikada nisu identificirali s idejom hrvatske samostalne i slobodne države.

3. U vremenu Milanovićeve vlade izvršen je udar na hrvatski jezik, ukidanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika te donošenjem Jovanovićeva pravopisa koji je u mnogim segmentima zauzeo rješenja bliska srpskom jeziku.

4. Financiranje protuhrvatskih projekata na polju kulture i nametanje Štulhoferova zdravstvenog odgoja obilježili su vladavinu „tradicionalista“ Milanovića.

5. Milanovićeva vlada forsirala je uvođenje ćiriličnog pisma u Vukovaru, bez imalo senzibiliteta i pijeteta za vukovarsku žrtvu. Maloljetni branitelj Darko Pajčić preminuo je nakon milicijskog isljeđivanja.

6. Kako je istaknuo jednom prilikom, Hrvatska je za Milanovića „slučajna država“, što je vjerojatno bilo u skladu s drugom izjavom da je njegovim ministrima bilo bolje u Jugoslaviji.

7. Predstečajne nagodbe izum su Milanovićeve vlade, a upravo je na ukazivanjem na njihov kriminalni karakter Mislav Kolakušić izgradio javnu prepoznatljivost.

8. Milanović je Domovinski rat proglasio građanskim ratom (legendarna izjava da Finska nije imala građanski rat), a smanjivanje prava Srba uzrokom rata. Ovom izjavom izvršen je udar na najvažniju identitetsku okosnicu moderne hrvatske države.

9. „Do travnja 1941. u Europi što po Wermachtu, što po SS-u, što po talijanskim okupatorima nije bilo masovnih egzekucija ljudi zato jer su bili drugačije vjere i porijekla. To se mijenja u travnju 1941. osnivanjem NDH.“ Navedenom izjavom koja je činjenično točna jednak kao i tvrdnja da građanska nije imala građanski rat, Milanović je hrvatski narod de facto proglasio izumiteljem genocida.

10. U vremenu Milanovićeve vlade jačaju projugoslavenske tendencije, ali nas zato ta vlada svađa s Mađarima, kineska ulaganja Milanovića ne zanimaju, a vanjska politika, ako zanemarimo region de facto nije postojala.

„Netko me oslovio kao predsjednika države, ali ja to nisam i nikada neću biti. Iz više razloga, a jedan je taj što vam moram govoriti istinu. Predsjednik ne mora govoriti istinu. Ne smije lagati, ali ne mora govoriti istinu“ – rekao je Milanović jednom prilikom.

Nadamo se da je Milanović barem s ovom izjavom pogodio i da zaista nikada ne će biti predsjednik.

U protivnom, teško nama s njegovim karakterom!

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo