Davor Dijanović: Fragmenti hrvatske zbilje

Opće je poznata činjenica da je svaki istup predstavnika Radničke Fronte (RF) zajamčena dobra zabava za ljude koji se nisu pozdravili sa zdravim razumom. Posebno to vrijedi kad govorimo o ekonomskim temama. Istaknuti članovi (ne)Radničke fronte strasni su protivnici kapitalizma i zagovornici socijalističkih ideja koje su se odavno u svim dijelovima svijeta (čak i u komunističkoj Kini) pokazale neuspješnima i nedjelotvornima. Činjenica da komunizam baš svagdje propao i pokazao se ekonomski nedjelotvornim mnogo ne zanima radničkofrontaške donkihotove. Oni i dalje istupaju kao rudarski udarnici antikapitalizma.

Zabavno je tako bilo i danas u Nedjeljom u 2 gdje je gostovala Katarina Peović, kandidatica RF-a na predsjedničkim izborima. Peović se, kako i priliči radničkofrontašici (ako je netko pronašao barem jednog radnika u Radničkoj fronti neka javi) uhvatila apologetike komunističke Jugoslavije pa je izjavila da je socijalizam bio bolji nego današnji sustav jer smo imali veću kupovnu moć, a nismo imali toliko iseljavanja kao danas.

Riječ je, naravno, o nebulozama. Ekonomija druge Jugoslavije ab ovo je bila osuđena na propast, iz jednostavnog razloga što se radilo socijalističkom modelu koji nigdje i nikada nije funkcionirao. „Legendarni“ koncept tzv. radničkog samoupravljanja, iako su mnogi o tome nakaradnom modelu pisali i doktorate, predstavljao je pokušaj šminkanja socijalističkog mrtvaca, a kako je skončao vidjeli smo nakon propasti Jugoslavije i na primjeru Uljanika.

Permanentna kriza

Odlika ekonomije komunističke Jugoslavije bilo je permanentno stanje krize. Jedino razdoblje u kojemu možemo govoriti o pozitivnim ekonomskim pokazateljima bilo je između 1955. i 1961. („jugoslavensko ekonomsko čudo“). Tomu je pridonijela preorijentacija na proizvodnju roba široke potrošnje, izgradnja kakvog takvog komunalnog sustava, ali prije svega pomoć Sjedinjenih Američkih Država i zapadne Europe. Statistike pokazuju da je od 1952. do 1960. ta pomoć pokrivala i do polovice svih jugoslavenskih ulaganja. (Hrvoje Matković, „Povijest Jugoslavije (1918 – 1991 – 2003)“, 2003., str. 332.).

Akademik Vladimir Stipetić naglašava da je Jugoslavija dobivala znatnu pomoć od SAD-a. Vojna pomoć najčešće je dolazila kao kredit, ali i s cijenama koje su bile simbolične: lovački mlazni avioni, primjerice, „kupovali“ su se po cijeni od samo 10.000 američkih dolara. Pomoć se sastojala i u isporukama hrane Jugoslaviji na osnovi P. L. 480 kojim se hrana kupovala na 40-godišnji kredit uz kamatu od 2 % i otplatu u dinarima. A ta su se dinarska sredstva, counter-part fondovi koristila za određene projekte, npr. u Hrvatskoj za izgradnju jadranske magistrale od Rijeke do Splita. Na ta su se sredstava pomoći šezdesetih godina nadovezali brojni povoljni inozemni krediti, koji su povećavali domaće investicijske potencijale. U istom su smjeru djelovale i sve veće doznake tzv. privremenih radnika u inozemstvu. (Vladimir Stipetić, „Dva stoljeća ekonomskog razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820. – 2005.)“, 2012, str. 326.)

Krah jugoslavenske ekonomije bio je neminovan

Okolnosti i čimbenici koji su pridonijeli gospodarskom razvoju nisu, dakako, imali trajan učinak. Uslijedilo je krizno razdoblje koje je temeljito protreslo jugoslavensko društvo i državu. Kriza je kulminirala pred raspad Jugoslavije kad u trgovinama manjka osnovnih živežnih namirnica, a uvode se mjere štednje poput par-nepar vožnje. Nestašice su uzrokovale kupovinu u inozemstvu što je opet dovodilo do odljeva konvertibilnih valuta.

Nakon pada Berlinskog zida Jugoslavija je na geopolitičkom i geostrateškom planu postala daleko manje bitna za zapadne države nego što je do tada bila (lako je bilo provoditi politiku „radio ne radio, svira radio“ dok su zbog kontriranja SSSR-u stizali bespovratni krediti). To je, dakako, rezultiralo zatvaranjem zapadne financijske pipe (jeftini ili bespovratni krediti), tako da je krah jugoslavenske ekonomije bio neminovan. Uostalom, i Markovićevi planovi ekonomskog opravka predviđali su postupno napuštanje socijalizma tako da i njih možemo uzeti kao rekvijem jugoslavenskoj socijalističkoj ekonomiji.

Socijalistička ekonomija u praksi jednostavno ne funkcionira. Tržišna reforma iz 1965. otkrila je da je 600.000 industrijskih radnika, gotovo pola industrijske radne snage, radilo u poduzećima koja su poslovala s gubitkom. (Sabrina Ramet, „Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918. – 2005 2012“, 2009, str. 332,) Unatoč tome, i dalje se nastavilo s ulupavanjem novca u nerentabilna poduzeća pa je krah krajem osamdesetih bio neminovan. Na žalost, praksu financiranja gubitaša Hrvatska je zadržala i nakon formalnog prihvaćanja kapitalističkog sustava.

Iseljavalo se i u Jugoslaviji

Što se tiče tvrdnji o tome da se u Jugoslaviji nije toliko iseljavalo, i one su, naravno, netočne. Na stranu što danas živimo u sasvim drugačijem vremenu i okolnostima u kojima se iseljava praktički cijeli istok Europe (protok ljudi, robe i kapitala unutar EU-a). Činjenica je da su se Hrvati masovno iseljavali i u vremenu Jugoslavije. 1971. Hrvati su činili 22,1 posto stanovništva Jugoslavije, a u ukupnom broju migranata – 763.000 – činili su 39 %. (Ivo Goldstein, „Hrvatska povijest“, 2003., str. 331.). Upravo su ti migranti donosili znatan novac tadašnjoj Jugoslaviji jer su investirali u kuće, automobile, kućanske aparate, a nakon promjene pozitivnih propisa mogli su inozemne zarade doznačavati u jugoslavenske banke. Bez tih doznaka jugoslavenska bi ekonomija krahirala i prije kraja osamdesetih.

Hrvatski ekonomski problemi danas ne izviru ni iz kakvog kapitalističkog načina poslovanja (iako naravno da i kapitalizam kao sustav ima svoje aberacije). Oni leže u crony kapitalizmu, tj. u klijentelističkom modelu koji je dobrim dijelom naslijeđen iz bivšeg sustava. Hrvatska ekonomija je amalgamirala ono najgore iz bivšeg sustava i iz novoga sustava čime smo dobili takav model u kojemu bez veza, vezica, kriminala i korupcije nije moguće funkcionirati na prividu tržišta kakav imamo danas u Hrvatskoj. SF scenarij u kojemu bi Radnička Fronta dobila mogućnost kreirati hrvatske ekonomske politike dovela bi Hrvatsku na razinu Kube u kojoj se ne mogu osigurati dovoljne zalihe wc papira.

Istaknuti komunist Milovan Đilas u svojoj je disidentskoj fazi izjavio da „marksistička ekonomska teorija, ma koliko istorijski i ideološki značajna, ne samo što je neupotrebljiva u stvarnom, živom ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive poteškoće“ (Milovan Đilas, „Vlast i pobuna“, 2009., str. 70.). Ono što je Đilas shvatio pred mnogo desetljeća neki ne mogu shvatiti niti danas. Sreća će biti za Hrvatsku ako takvi ne budu nikada u prilici kreirati ekonomsku politiku države. U protivnom će i zadnji lunatik pobjeći iz ove zemlje…

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo