U Kinu Tuškanac prikazan film Luke Klapana “Bruški martirij”

Zagrebačka premijera filma Bruški martirij Luke Klapana održana je 20. lipnja 2019., na blagdan Tijelovo i neradan dan, zbog čega filmu nažalost nije nazočilo puno ljudi. No, to ćemo sigurno popraviti na jesen. Film je snimljen u produkciji FFVALA, a redatelj i scenarist, snimatelj, montažer je Luka Klapan, uz pomoć mještana, svjedoka, kazivača činjenica o tom strašnom istinitom događaju. Kao i uz pomoć dron snimatelja Dalibora Lovrića, mikromana Laure Klapan, suradnika na scenariju i autora naratorskog teksta Marinka Marinovića, naratorice Rosande Tometić.

Na početku, prije projekcije filma, pjesmu Stina pradidova otpjevao je i odsvirao na gitari Krešimir Klepo, učenik solo pjevanja (čisti bas), čija je profesorica i mentorica Valentina Mekovec.

Svakako je zanimljiv višedimenzionalan pristup filmskog dokumentiranja, krajolika i ljudi, kako to sada, možda već s prepoznatljivom poetikom, radi Luka Klapan. Njegovi bi dokumentarni filmovi mogli biti okarakterizirani kao etnografski, zasigurno i biti korisni i u antropološkim istraživanjima.

Na primjer, koliko mi u Hrvatskoj znamo o ljudima u zadarskom zaleđu, njihovu životu prije agresije na Hrvatsku i sada. Koliko su nam poznati toponimi? Razmišljamo li ikada o tim ljudima? Jesu li oni za nas, koji živimo u velikom gradu, dio prošlosti? Zastali u vremenu?

Bruška se nalazi oko 10-tak km sjeveroistočno od Benkovca. Ima osam zaselaka u kojima obitavaju stanovnici prezimena Marinović, Zrilić i Čačić.

To su ljudi koji znaju izrađivati kožne sandale, vlastitim rukama, spretno. Koji izgledaju kao ostarjeli hipiji i govore o vjetroelektranama. Koje su postavljene u Bruškoj, iznad Bruške. Na tom ih je dijelu postavljeno oko osamnaest.

Dok su stanovnici svoju priliku vidjeli u lokalnom turizmu i usprotivili se. No, donesen je plan. Jasno im je da treba uvodi obnovljive izvore energije, ali ne na toj lokaciji. Ostatak stanovništva bavi se stočarstvom i to su ljudi starije dobi, mlađih nema. Nemaju pitku vodu, nemaju prijevoz, nemaju dućan…nemaju ambulantu… nemaju ništa.

Je li onaj tko je postavljao vjetroelektrane razmišljao o tome da su štetne po zdravlje, da zrače i da su jako bučne? Ili se o tim malobrojnim ljudima, kojih sada ima otprilike osamdesetak ili za petinu manje no prije Domovinskog rata?

Tko je razmišljao o tom vremenu i agresiji na Republiku Hrvatsku i kako se to odrazilo na njihov život?

Jesu li takva područja, koja su osjetila i rat, ili rubno, ili u zaleđu, ili izravno, sada postala mjestima za takve eksperimente (kao npr. i na Banovini), gdje kapitalisti i uvoditelji novih energetskih rješenja, misle kako je takva „zabit“ idealno područje?

Milenko Marinović u filmu izjavljuje kako bi vjetropolja locirana uz postojeća naselja morala biti udaljena najmanje deset kilometara od naselja i kako im je mjesto na Velebitu, Dinari, Svilaji, a ne uz naselja.

Trebaju im domovi kulture, pomoć obrtnicima, građevinska zemljišta za mlade bračne parove, kako bi se naseljavali i ostajali, glazbene škole, razvoj kulture, obrazovanja, zdravstva, sporta…

Koliko je kapitalizam nehuman? Je li to uzrok našoj nebrizi ili pak politička nemilosrdnost?

Koliko mi u Hrvatskoj razmišljamo o hrvatskome selu, seljaku? Žrtvujemo li ih na neki način?

Film „Bruški martirij“ otvara dosta pitanja…

Martirij. Mučko, neočekivano i okrutno ubojstvo mještana Gornjih Marinovića – Bruške, u prosinačkoj noći, 21. dana mjeseca prosinca, na pragu doma, domova, dviju kuća. Kada su desetoro Marinovića i susjed Sveto Drača provodili zajedničko vrijeme….na prag su im došli pripadnici Martićeve policije (koji su očito znali tko je sve tamo), izveli ih van. I ubili.

Dojmljiva su svjedočenja onih koji su ubojstvo čuli, najbližih koji znaju kako njihovih milih više nema, žena s djecom, koje su srećom ostale pošteđene.

Način izražavanja je zapravo bogat za seosku sredinu, usredotočen, izražava nevjericu svega što se dogodilo.

Mještani su i razumljivo ogorčeni, osjećaju se zapostavljenima, jer je u njihovu mjestu ubijena trećina ljudi ili od tridesetoro njih desetoro.

Redatelj i snimatelj i montažer i ton majstor i ostalo… u osobi Luke Klapana približava nam njihova lica, njihove oči, djelomično pomirene sa sudbinom, koju i dalje ne shvaćaju….

Ante Marinović, ranjen, ali preživio svjedok je ubojstva svojega oca Roke, brata Duška i tetka Petra Marinovića. Odmah su ih izveli i počeli pucati, nisu uspjeli pobjeći. S Petrom je, na drugoj strani vrata, pokošen i Sveto Drača.

Ljilja je bila na katu, odvela je djecu odnosno maloga Juru i Sonju na spavanje. Ostavila je ukućane dolje, kartali su, kratili zimsko vrijeme. Čula je rafale u susjednoj kući i nije znala što učiniti, kome pomoći, kako zaštititi djecu i ne ostaviti ih same…

O zbivanjima u drugoj kući svjedoči Jasna, tada petnaestogodišnja djevojčica. Izjavljuje kao je netko poznavao Dragana, koji je bio s njima u kući i pitao što on radi u Borinoj kući, odnosno kući njezina oca… Ženski dio obitelji nastojao je pobjeći kroz balkonska vrata… preko suhozida, ali su ih nastojali ubiti… djevojčica je bila ranjena rafalnom paljbom.

Na pitanje zašto jasna misli da se to dogodilo, odgovara da su ti ljudi vjerojatno puni mržnje ili je njihova greška bila da su Hrvati…

Inače, Martićevci u obitavali na obližnjim brdima Kunovcu, Japagama, Čekiću…

Poslušajte svjedočenja ostalih, živa su i razložna, poučna su.

Mještani podsjećaju na hrast medunac, simbol postojanja ovoga kraja, čije grane nikad nitko nije mogao slomiti…

Počinjen je ratni zločin, potaknut velikosrpskim ludilom… neobjašnjiv i nezaboravljen.

U Bruškoj, 21. prosinca 1991. u Gornjim Marinovićima ubijeni su: Krste Marinović, Draginja Marinović, Petar Marinović, Roko Marinović, Dušan Marinović, Dragan Marinović, Stana Marinović, Manda Marinović, Ika Marinović i Svetozar Drača.

Nitko za zločin nije odgovarao.

Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo

LUKA KLAPAN, redatelj, scenarist, slikar

Rodio se 1970. u Pridragi. Nakon osnovne škole otišao iz rodnog kraja u Zagreb gdje se nastavio školovati i počeo profesionalno djelovati. Sudionik Domovinskog rata kao pripadnik Specijalne policije. Sudionik je u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak.

Dugo je vremena živio u Zagrebu te u Zaprešiću, gdje je djelovao u klubovima FKVKZ i FFVAL. Zatim se vratio u rodni kraj gdje nesebično doprinosi svojim radom. Njegovi filmovi govore o etnografskim i suvremenim društvenim temama napose onim o Domovinskom ratu u kojima obrađuje stradanja civila.

Zamisao za snimanje filmova s takvom tematikom javlja se nakon što je godinama na obilježavanjima različitih obljetnica slušao imena trojice školskih kolega iz djetinjstva, poginulih u Domovinskom ratu kao hrvatski branitelji (Boris Čulina, Mile Čulina Bulin, Davor Zubčić). Na taj način odlučio im se odužiti za njihovu žrtvu.

Snimio je filmove Pridraga: ratna sjećanja, Glas Medviđe i Bruški martirij.