Zorica Vuković: Plemenita mržnja

Plemenita mržnja… Može li ovaj oksimoronski izraz postojati? U glavama antifašista da. O toj plemenitoj mržnji pisao je u Borbi 8. 10. 1942. komunistički vođa, a kasnije i disident, Milovan Đilas, preuzimajući tematiku iz Staljinovih ratnih govora: „Neprijatelja se ne može pobijediti dok se ne nauči mrziti ga… Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jest danas dubina mržnje prema neprijatelju.“

Đilas piše: „Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog, po stotine i hiljade žicom povezanih Muslimana – ljudi, žena i djece. Pod vodstvom londonske izbjegličke vlade i Draže Mihailovića u zemlji, oni su se u zločinima takmičili s ustašama, a u izdaji su ih prevazišli. Oni su u Srbiji pošli na partizane kao u lov na divljač, oni su klali, ubijali najmilije sinove srpskog naroda i predavali ih u ruke Nijemaca. Oni su Bati Jankoviću u Čačku kidali živo meso i trpali mu u usta. Oni su u Crnoj Gori i Hercegovini pobili stotine, hiljade boraca za slobodu. Oni su prešli na posao da unište čitave mlade borbene generacije srpskog naroda i najbolje narodne borce, srčiku narodne borbe.“  

Navodeći ove zločine, Đilas opravdava zločine partizana i simpatizera koji su smatrali da im opredjeljenje za socijalizam, kao ‘bolje društvo’, daje moralno pravo ukloniti sve ‘natražnjake’ koji stoje na putu povijesnom napretku. Tako su ljubav i mržnja isprepletene u težnji da se ostvari društvo ‘ljubavi prema čovječanstvu’ kao vrijednost za koju se komunizam zalaže, pa je potrebno ukloniti sve one koji se s tim pokretom ne slažu, a zatim to i opjevati.

S takvim idejama je djelovao i partizanski pokret, a preobučeni u ‘antifašiste’ djeluju i danas.

Nedavno je obilježen i spomen na partizansku ofenzivu na Sutjesci, koja se vodila od 15. 5. –  do 16. 6. 1943., u kojoj je stradalo puno ‘boraca’, mnogi Hrvati, ali mnogo značajniji od njih, tzv. narodni heroj Sava Kovačević. Tim ‘plemenitim mrziteljima’, koji su svoju mržnju iskazali i ’91., a čija se mržnja nastavlja, Andrej Plenković, u ime Vlade RH, šalje izaslanstvo koje se poklanja crvenoj petokraki zvijezdi i borcima za Jugoslaviju, negirajući tako Domovinski rat.  U izaslanstvu je bio Tomislav Ivić, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih  branitelja i brigadir hrvatske vojske Marin Grigorović. Oni su donijeli svijeću (?) i vijenac na kojem je pisalo: „Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske.“ Što to Plenković i njegovi podanici smišljaju? Mora li se spominjati da su tamo bili i notorni SDP-ovci Bauk i Ostojić, koji još žive u bratstvu i jedinstvu Titove tvorevine.

Kad smo već na lijepoj rijeci Sutjesci, u jugoistočnoj BiH, ne mogu zaobići hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića (1913. – 1943.) koji je nedaleko Foče ubijen nakon bitke na Sutjesci. I on je pisao o mržnji.

Mrzimo vas

Mrzimo vas, hulje,

Mrzimo, krvnici,

Vi, pljačkaške rulje!

U majčinoj klici

Kunu vašu djecu

Utrobe svih žena.

Ispod doma našeg, bombom porušena.

Skotovi i gmazi,

Što psičete zrakom,

Na krvavoj stazi,

Za mračnim oblakom

Dostić’ će vas, zmije, osvetnička

Strijela

Iznad naših brda, dolina, sela.

Kukavice, vrane,

Psi tuđinskih kurva,

U dno naše rane

Bijes će da vas surva,

Od otrova njenih kosti će vam gnjiti,

Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti.

Naše ljute guje

Kroz kost će vam gmizat,

Pobješnjele kuje

Crijeva će vam lizat,

Muhe zakavice i smrdljivi crvi

Osvetu će množit u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli

Pogano vam meso,

Na lešine sjeli

I kliktali bijesno,

Smrdežima vašim punili bi pluća

Za pobjede nove, nova nadahnuća.“

Njegov sudrug Nazor o ovoj bitci je pisao: „Započe protiv nas, sa sviju strana (Nijemci, Talijani, ustaše i četnici), žestoka, nova (zovu je: četvrta) ofenziva sredstvima što ih mi nemamo, tenkovima i avionima. Borbu ovdje ne možemo primiti. Moje je odmaranje prekinuto. Neprijatelj napreduje. Valja se maknuti. Kamo? To zna samo Tito.“

Kovačić je pjesmu napisao gotovo godinu dana nakon Đilasovog ‘plemenitog’ uratka. Od tada, sve do kraja rata poticanje na mržnju bila je redovita pojava u partizanskim redovima.

O kontroverznoj Goranovoj pjesmi pisao je dr. sc. Antun Mateš (Zagreb 1945.), hrvatski slikar i grafičar. On kaže da su ovi zastrašujući stihovi usmjereni zapravo univerzalnim zločinima, uključujući i komunističke.

„Početkom devedesetih godina družio sam se i sprijateljio s jednim od najznačajnijih hrvatskih književnika, čije su pjesme neizostavne u našoj kulturi, uz to i s ravnateljem Instituta za književnost JAZU-a, kada smo surađivali na jednoj mojoj grafičko-pjesničkoj mapi. Bio je već tada star po godinama, ali mlad duhom i vrlo informiran. (Mateš ne navodi tko je to, ali iz opisa može se naslutiti…) On mi je pričao, iz prve ruke o Novosadskom jezikoslovnom dogovoru, Deklaraciji o književnom jeziku, Krleži, Cesarcu, Peiću, ali i o ovoj pjesmi i zaokretu koji se dogodio kod Kovačića. Ta mlada senzibilna duša preokrenula se kada je vidjela što su njegovi partizani nemilosrdno činili. Znao je kako je Sava Kovačević spalio dva sela na Sandžaku, Ozriniće i Katunsku Nahiju i pri tome žive spalio sve seljane, uključujući žene i malenu djecu. Vasilj Gačeša je u Kulen Vakufu žive na kolcu pekao muslimanske seljane, drug Moša Pijade je, prijek po naravi prvo ubijao, a onda pitao, pa su uplašeni četnici pjevali:  ‘Oprosti mi što sam bleja, protiv Tita i Moše Jevreja’.“

Ivan Goran Kovačić je to znao. Razočarala ga je i seksualna razuzdanost partizanskih glavešina koji su strijeljali niže rangirane ljubavnike dok su oni, spolno iskorištavali mlađe, rutave i lijepe drugarice.

Mateš navodi i dvije inačice o njegovu ubojstvu: jedna da je zaklan, a druga da je ubijen hitcem u glavu. U obje verzije, kao ubojica, spominje se antifašist, četnik Boro Blagojević. Predosjećajući što mu se sprema, napisao je pjesmu ‘Moj grob’.

„Moj prijatelj tvrdio je da postoje pisani tragovi o Kovačićevu prevratu i njegovu smaknuću. I to je jedan od razloga što partizanski sljedbenici i danas drže komunističku arhivu nedostupnom.“

Ubojica Pjesnika, Jednoruki Bora, kninski Srbin iz sljedbe popa Đujića, hvalio se svojim (ne)djelom. Bio je valjda nezgodan i za svoje, pa ga je Arkan ‘sredio’ krajem sedamdesetih u njegovu briselskom restoranu ‘Srbija’. Njegovu  sinu majka je dala svoje prezime da ne bi imao problema. Sin je postao ugledni Vjesnikov novinar, stručnjak za čakavsku poeziju. Mateš nastavlja: „… i ideološki sudac, komunistički Atila – Bič Božji u mojem gradu, zbog kojeg sam, zajedno sa još šest kolega članova redakcije omladinskog časopisa, završio na sudu i sa (doduše uvjetnom) zatvorskom kaznom.“

Poema Jama posljednje je Kovačićevo djelo. Je li u njoj Goran proročki slutio buduće zločine u Hudoj jami, Jazovki, Teznom, Kočevskom rogu, Macelju i brojnim jamama komunističkih krvoloka kao što su Ivan Maček Matija, Simo Dubajić, Vasilj Gaćeša, Sava Kovačević… napose Tito? Normalno da su za teški  i strašni zločin u poemi Jama, komunisti pripisivali ustašama. O tome je Moša Pijade 1944. pisao: „Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi Jama tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od ‘srpskih osvetnika’, četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači…“

Možemo li se onda čuditi nasljednicima tih strašnih zločina i njihovih komentara?

Iako se za grob Ivana Gorana Kovačića nije znalo, navodno je on pronađen 1957. Što je sad istina, a što laž? Jesu li znali ili nisu znali? Ipak. Kosti su mu prenesene u Lukovdol 1996., gdje je podignut i spomenik.

S mladim i relativno nepoznatim pjesnikom, u partizane je otišao renomirani  hrvatski pjesnik i pisac Vladimir Nazor (Postire, Brač 1876. – Zagreb 1949.) 29. prosinca 1942. Isti dan o tome je izvijestio radio London.

O svom odlasku u partizane, Nazor piše: „Reče mi jednom, iznenada, Goran: ‘Žele vas. Biste li vi k njima?’ ‘Bih,’ odgovorih. ‘Sada? Odmah?’ ‘Da.’ ‘Da govorim s kiparom (Antun Augustinčić)?’

‘Možeš.’ To bijaše sve.

Doskora kipar dođe i dovede sa sobom dva nepoznata mi čovjeka: Jednog smo zvali Inžinirom (Ivo Marinković, rođen na Braču); drugoga, nižeg i brkatog, Konspiratorom (Dragutin Saili). ‘Uredite sve s njima,’ reče mi bezbradi hrvatski Michelangelo i ode.

Dogovorismo se prije svega kako da ne ostavim sestru u Zagrebu bez pomoći i zaštite. ‘Što da sa sobom ponesem?’ ‘Što manje. Dva kovčežića. U jednom zimsko rublje, u drugom zimsko odijelo i obuću. Do dva dana doći ćemo da ih dignemo i pred nama otpremimo k vašem cilju.’ ‘A kad ćete po me?’ ‘Najdalje do desetak dana.’ ‘Kuda, kako i kamo?’

Ne dadoše mi odgovora.

…Tek jedan ili dva dana prije Nove godine dođe mi, s prvom jačom zimom i ozbiljnijim snijegom, tajanstveni šutljivac Inžinir i povede me autom izvan Zagreba, gdje dođe pred mene i Gorana još tajanstveniji Konspirator, čovjek ozbiljan, spretan i pun pažnje prema nama.’

Po dolasku u partizane, pokazivali su im ‘ustaške zločine’, spaljene srpske kuće, pa je Nazor je napisao pjesmu Majka pravoslavna:

„Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje, oh, ta kuća b’jedna! –
tražeć okom i rukom kol’jevčicu malog Jove,
ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?
Sve je sada dim i pepel, sve proguta čaća tavna –
ti, slomljena krepka grana, najbjednija međ ženama,
majko pravoslavna!“

Važno svjedočanstvo Nazorove sestre Irme, donosi  dr. Nedjeljko Mihanović u razgovoru s isusovcem p. Božidarom Nagy. Pater Nagy je ovaj razgovor opisao u djelu Vladimir Nazor: „Ja vjerujem“, poezija religioznog nadahnuća, Glas Koncila, 2014..

Nazorova sestra je tvrdila da su Nazora počeli opsjedati već u jesen 1942. Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Nazor se nije mogao odlučiti. Imao je 66 godina.  „Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao,“ pričala je gđa Irma. Onda su ga počeli ucjenjivati kako će mu oduzeti kuće kada dođu na vlast. (Imali su dvije kuće, u jednoj su živjeli, a drugu su iznajmljivali). Predbacivali su mu što je od Pavelića dobio na Antunovo 1942., državnu nagradu i kako će je opravdati kada oni dođu u Zagreb.

Tada je 29. 12. 1942. došao Ivo Marinković i Nazor je otišao s njim.

Irma priča dalje: „Ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti na ručak.“ Ali Nazor se nije vraćao. Kasno poslijepodne susjed joj je saopćio da je radio London javio da je Nazor otišao u partizane.

„Poslije sam mu preko Marinkovića slala pakete, a on me je od vremena do vremena preko poruka umirivao kako se ne trebam ništa brinuti, kako je on na sigurnom, da se Tito za njega brine itd.“

Marinkovića su brzo nakon Nazorove otmice vlasti NDH otkrile, uhitile i strijeljale. Kad su 1945. došli na vlast, partizani su ga proglasili ‘narodnim herojem’, a Nazor je postao predsjednik Hrvatskog sabora.

Irma je pričala i o Nazorovoj bolesti i smrti i o tome Mihanović priča: „Nazorova smrt 1949. izaziva nedoumice i ostavlja otvorena pitanja. Prije dosta vremena susreo sam jednu časnu sestru s Vrhovca, koja je tada još radila u bolnici u kojoj je Nazor bio prije smrti. Ona mi je u povjerenju rekla: ‘Pred zasebnom sobom, gdje je Nazor bolovao, stajao je stražar i nikoga nije puštao unutra. Ja sam prolazila pokraj sobe i čula sam kako Nazor iz sobe viče: Dovedite mi sestru! Ali se, nažalost, nitko nije obazirao na njegove vapaje, dapače, stražar bi zapriječio svakoga tko bi pokušao ući.’ I sad se čovjek pita: postupa li se tako s bolesnikom prije smrti, i to još s takvim bolesnikom, koji je svojim književnim stvaralaštvom zadužio hrvatski narod i njegovu kulturu?! Tako su komunisti svojim brojnim poratnim zločinima dodali i ovaj s Nazorom i njegovom smrću. Kad su ga dobro iskoristili i kad im više nije bio potreban, a počeo im možda i smetati, trebalo ga je ukloniti! Ne zna se od čega je dobio grčeve. Postoji sasvim ozbiljna sumnja da je Nazor otrovan. Suvremenom medicinskom ekspertizom to bi se danas lako moglo dokazati kad bi se uzorak njegovih posmrtnih ostataka dao na analizu.“

Iako je bio vjernik i sa sestrom imao dogovor o svome pogrebu, pokopan je kao komunista.

Mihanović je rekao: „Ima dosta zanimljivih detalja o Nazorovim privatnim izjavama o komunističkom režimu nakon što se po završetku rata vratio u Zagreb i kad su ga postavili za predsjednika Hrvatskoga sabora.“ Npr.: Nakon završetka rata susreo je Nazor je  na Trgu bana Jelačića susreo isusovca p. Stjepan Šimeta.  Srdačno su se pozdravili i izmijenili nekoliko prijateljskih riječi. Nazor ga je tada povukao na stranu i rekao mu potiho, da ga nitko nije mogao čuti: „E, moj padre, nismo se mi za ovo borili!“

Dolaskom na vlast 1945., komunisti su mnoge ubijali i progonili. Među njima je bio i Milan Begović. Oduzeli su mu sve, nije imao od čega živjeti. Njegova supruga Danica pošla je Nazoru da intervenira kod vlasti da ga prestanu diskriminirati. Nazor ju je primio, poveo u pokrajnu sobu, jer je znao da ga prisluškuju, i rekao joj: „Došlo je naređenje od Tita preko Bakarića da za svakoga za koga bi se interveniralo ne samo da se ne će ništa postići, nego će biti bez milosti još strože kažnjen.“ Zato nije intervenirao za svoga školskoga druga i prijatelja Milana, jer se bojao neumoljive i okrutne odmazde. Znao je on za ‘plemenitu mržnju’.

U svome rukopisnom dnevniku Večernje bilješke iz 1945. godine Nazor piše: „Doduše, dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!“

Krleža se ‘izvukao’ i od Pavelića i od partizana. Spasio ga je dr. Đuro Vranešić, skrivajući ga u vlastitom sanatoriju. Kad su došli na vlast, komunisti su dr. Vranešića ubili, a Krleža se nastanio na Gvozdu.

U mom školskom kurikulu u lektiri smo imali Goranova i Nazorova djela. No moja draga profesorica hrvatskog jezika Marija Pirc nije nas plašila ‘ustaškim zmijama’ iako smo čitali odlomke iz Jame, morali učiti napamet Titov naprijed. Meni je u sjećanju ostala Nazorova bajka o bijelom jelenu i jedan važan detalj iz njegove biografije. Nazor je bio jako vezan uz svoju obitelj i materijalno se brinuo o njoj te nije oženio djevojku s kojom se volio. Ona je zato počinila suicid.

U gimnaziji među prvim obrađenim tekstovima bio  je Nazorov Cvrčak, prepun onomatopeja:

„I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb…
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se.
Sunčani ditiramb.“

Profesorica Pirc nam je pričala i o Goranovoj bilježnici u kojoj je bilježio riječi koje se rimuju i o zbirci stihova ‘Ognji i rože’. Je li bilježnica s rimama u arhivi o kojoj je govorio Matešev sugovornik?

Srčecu mojem…

Kaj mi, srce, v grudi tučeš tako jako?!…
Kaj te tišti, kaj te boli… da li jad?
Mehko jesi, znalo bi mi puknit lako
i razrušit ovaj život lep i mlad…

Nemoj skakat, ni ne išči niš od mene…
Gda je otrov v žile moje spustil moć,
vgesnule se budu ove moje zene,
i samo kaj budu mi znale za noć…
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Ne… ne vmiri, srce, htel bi živet sada,
zaigraj mi jače, steri otrov ljut!…
Zmeknula se časom samo duša mlada,
gda je trnjav tako ov životni put…

Što se tiče političkog stava, Goran je bio HSS-ovac i pisao je stihove i Stjepanu Radiću.

Nazor je 1934. podržao Jevtićevu, prokarađorđevsku stranku. Zato mu ni jedna tiskara u Zagrebu jedno vrijeme nije htjela tiskati tekstove. No bio je i religiozan. Napisao je mnogo duhovnih i domoljubnih pjesama, npr. o hrvatskim kraljevima, o hrvatskom jeziku koju je napisao 1944. godine:

Hrvatski jezik

„U tebi sam vijek svoj proživio,
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.
Na vrhu gore i na kraju gata,
U kolibici, u kući od zlata
Svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome
Zvuče k’o žice, mirišu k’o cvijeće
Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,
Da u tebi dišem i da živim s tobom,
I onda, kad me više biti neće.“

‘Plemenita mržnja’, protkana ‘plemenitom laži’ nastavlja svoj sotonski hod. Hoće li jednog dana na svim strašnim stratištima stati zločinci, tražeći oprost. I hoće li žrtve reći: ‘Opraštamo!’, moleći Svevišnjeg za milost ljubavi.

Nad jamom Jazovkom 22. 6. 2019., biskup Ivan Šaško je u homiliji rekao:  „U nedavnome razgovoru s jednim vjernikom dotaknuli smo se molitve i liturgijskoga spomena žrtava u Domovinskome ratu, kao i žrtava komunističkoga režima nakon Drugoga svjetskog rata. Spomenuo sam mu tada da ću danas biti na ovome hodočašću i u ovoj molitvi pokraj jame ‘Jazovka’. Malo je zastao i s prepoznatljivom razočaranošću rekao mi: ‘Biskupe, mislim da će i to biti uzalud.’

Tada sam taj odgovor prekrio jednostavnom mišlju: Niti jedna molitva nije uzalud. Nikada ne molimo uzalud. Ipak, od toga razgovora tu riječ – uzalud – nosim u srcu i u molitvama. I danas ju stavljam pred Gospodina, pred vas, braćo i sestre, pred žrtve kojima je ovdje skončan zemaljski život i pred hrvatsku javnost. Stavljam ju kao dvojbu, kao ranu i kao pitanje: Jesmo li ovdje uzalud?“

Tako govori hrvatski katolički biskup. O onima drugima ne želim…

Hrvatski kraljevi (V. Nazor)

„Rekoše: ‘Vi ste uvijek bili roblje,
A povijest vaša nalik je na groblje
Na kome niti pravog krsta nema;
Ponegdje ploča, bez imena, nijema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vaših kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju:
Pognojili su kao đubre zemlju
I nestade ih pustih… bez pomena!
Svu prošlost vašu zastrla je sjena,
I ovio je mrak!’

Da, to nam kažu,
A sve u meni na to kliče: Lažu!“

…jer…

„Mrak ne može protjerati mrak; to može učiniti samo svjetlo.

Mržnja ne može protjerati mržnju; to može učiniti samo ljubav!“

Martin Luther King

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo