N. Nekić: Još o mirisu Hrvatske

Duhovna klatež

Ne valja pisati ili govoriti o stvarima koje ne poznaješ. Svatko traži iskusnoga liječnika ako kani RHoperirati bubrege i ne želi da mu to radi npr. pravnik ma koliko bio izvrstan. Stoga se valja držati dobro poznatoga stručnoga terena a ostalo promatrati i prosuđivati s poštovanjem prema onima koji su se cijeloga života time bavili. Naravno, ako ti isti „specijalisti“ nisu podlaci i ništarije, što bi kolega Hitrec rekao – duhovna klatež. Upravo se o duhovnoj klateži i radi u ovom razmišljanju. S nekima od te klateži vodili smo britke dijaloge odavno,ali njih se još nismo riješili. To je čvrsti korov na poljima školstva, sudstva, privrede i inim.

Ne samo ovih dana, odavno se sukobljavamo s tom vrstom podljudi koji su postali nadljudi i upravljaju našim životima, a kako se čini, to će činiti i u jednom dijelu budućnosti. Koliko dugo – nitko ne zna. Rekao bi Mihail Bulgakov – nitko ne zna ni što će biti večeras, a kamoli za više dana ili godina. Jer ima nenadanih događaja, u koje spada i smrt.

Ovoga trenutka možda čak nije najvažnije pitanje bogatiji ili siromašniji obrok na stolu, iako je važan, konačno i Majka Tereza je pružala ovozemaljsku pomoć potrebitima i nije čekala da se oni nahrane na nebu. To čekanje osobnoga Neba u prvom je planu uvijek i svagda u dušama dobrih ljudi, kakve smo mi neki imali prilike slušati i voljeti u životu. Svatko želi imati dobra i pouzdana čovjeka uza se. Nekoga kome se diviš, osjećaš posvemašnje povjerenje i predaješ se kao dijete u njegove sigurne ruke. Kao ruke Ivana Pavla, našega Poljaka plavih očiju.

Svi smo mi bili jednom mali i gledali razrogačenih očiju u svoje prve učiteljice ili učitelje, nadajući se da su dobri i pouzdani ljudi, da nas uče vrijednim stvarima i rijetko smo sumnjali u njihova znanja. Pa i onda kada su nas kažnjavali, vjerovali smo da smo nešto zgriješili. Ako li je kazna bila nepravedna, a mi pravedni, to je ostavljalo trag gorčine i poniženja u našim malim dušama. A meni se čini da mi je duša nekako ostala slična djetetovoj – i dalje razmišljam na naivni i povjerljivi način.

Od amebe do Staljina

Imala sam nesreću da se naše poslijeratno školovanje započinjalo s učiteljicama s „kursom“, pa smo ostalo učili kod kuće. Na zidu je u razredu visjela slika moćnoga uma i vrha evolucije – Staljina. Od amebe do Staljina. Kasnije su je skinuli, ostao je samo „ljubičica bela“. Već u to doba nismo svi jednako mirisali. Neki su mirisali na crveno, neki na bijelo, neki na crno, a oni koji su mirisali na crvenobijeloplavo, nisu bili po volji „kursisticama“.

Neki su bili izgubljeni i tragali za svojim mrtvima, kao i danas. Čudno kako se malo toga promijenilo. O tim čudesnim mirisima Hrvatske pisalo se i piše se i danas. A neki osjećaju taj miris i visoko nad zemljom, sjedeći u zrakoplovima koji nadlijeću ovu Zemlju – pticu čija glava je Istra, zeleno krilo Slavonija, a bijeli kamen tijelo uronjeno u plavetnilo mora. I takav osjetljivi nos osjeti na toj visini čudesni miris Hrvatske! I kaže to.

Razmišljala sam danima što je sve mogao osjetiti tako rafinirani nos u visinama neba nadlijećući moju Zemlju – pticu. Možda je osjetio miris paljevine kad su saveznički avioni bombardirali desetine gradova u Hrvatskoj potkraj četrdesetih godina onoga rata; možda je osjetio miris nedovoljno zatrpanih jama s pokojnicima po šumama i parkovima; možda miris kazamata – Lepoglave, Stare Gradiške, Srijemske Mitrovice, Ogulinske kule, Gologa otoka, možda je čak namirisao ćeliju Alojzijevu u Lepoglavi! Ništa takvom specijalistu nije nemoguće.

Možda mu je dopro do nosa miris razorenoga Vukovara, jer, znate li, kad se tako posvema razori cijeli grad, izmiješaju se mirisi ljupkih jela iz smočnice s onima iz otpadnih voda, paleži i krvi, uginulih životinja, nepokopanih ljudi, i sve to juri prema Nebu, ostavlja trajni trag i lebdi dok ne izumru svi koji su ga ikada osjetili. Možda je namirisao gdje leži nenađena glava sina majke Kate Šoljić? Možda je namirisao vonj rakije i janjetine u dugačkoj bradi onih što su u Petrinji masakrirali naše dječake, možda…tko će znati kakvi su ga mirisi opili. Ima tih mirisa na svakom koraku. A nikada se ne zna – možda su mu zamirisali onih 600 i toliko svećenika što su ubijeni i razasuti diljem zemlje-ptice?

Alojzije Stepinac

Ali ipak ne vjerujem. Nije taj izoštreni nos mogao osjetiti ove mirise. A znate li zašto? Nije, jer on ne zna za njih. Nepoznati su mu kao i mnogo drugih mirisa koje je za sobom ostavila tužna muza Klio na ovom prostoru.

Ipak, najviše vjerujem da je taj nadčovjek osjetio miris tamjana iz naše Prvostolnice i taj ga je miris podsjetio: pogledaj tamo dolje, tamo su mravi koji se zovu Hrvati, oni upiru oči u nebo, čekaju pravorijek da je Alojzije svetac, jednak u patnji svima koje su mučili i na koncu ubili – zatukli, strijeljali ili otrovali. Svejedno. I nije taj sumnjivi Svetac nikada izdao Rim, nije se odrekao svoga naroda i njegova prava na domovinu i državu, nikada nije bio član nikakve partije. Zato tako miriši njegova Zemlja-ptica, tako snažno na žrtve, ljepotu i slobodu, i ti ponizni mravi čekaju od nadčovjeka da shvati – svi ti mirisi sažimaju se u jedan jedini – miris Čovjeka Alojzija Stepinca. Čovjeka i Sveca. Nemaju ti ponizni nikakve materijalne koristi od te svetosti, ne, samo ponos, čast, uzdanje i oslonac na Čovjeka, onoga istoga nad čijom je glavom Rimljanin napisao: INRI.

A to daleko nadmašuje ispraznost avionskoga leta koji ostavlja na nebu bijeli oblačak i nestane u trenu.

Nevenka Nekić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo