Katica Kiš: Guska  Gagara

Kao sva seoska djeca, tako sam  ja i moja prijateljica Ružica, morale biti pastirice, čuvati  stoku i tjerati ih na pašu u plodne Bare, gdje je bilo mnogo zdrave, zelene, sočne trave, koja je rasla na plodnoj slavonskoj zemlji. Ružica i ja smo se lijepo družile, igrale, smijale se i veselile. Jedna zanimljiva igra s pet kamenčića – pitoranje, vrlo nam se sviđala, te smo se često pitorale, kako bi prekratile vrijeme,  a napose kad smo čuvale stoku i guske.

Jednog kasnog proljetnog dana opet smo bile na Bari i čuvale stoku i guske. Ružica je čuvala svinje, a ja guske. Veliko jato gusaka predvodila je  naša najveća i najljepša guska koju smo zvali Gagara. Bila je ona pravi vođa, vrlo lukava i prepredena, te je znala odvesti jato baš tamo gdje ima dobre i zdrave hrane. Nije ona marila, da li se tu smije ići ili ne. Toga dana Ružica i ja opet smo se počele zabavljati pitoranjem. Ružica je gotovo uvijek bila spretniji igrač od mene, te sam se morala vrlo koncentrirati na igru, kako bih uspjela, te nisam mogla stalno gledati u guske i paziti ih. Guska Gagara kao da je to vidjela, stala ispred jata, dala im glasan znak,  ga, ga, ga, ga, za pokret i uputila se u zeleno žito na susjedovu njivu. Guske su brzo i halapljivo jele mladu pšenicu, gutajući klasje koje im je vjerojatno bolje prijalo nego samo zelena trava. Upravo tada, kao za inat, naišao je Đoko Jelaš, seoski subaša i pazitelj njiva i usjeva. Počeo je vikati kada je vidio moje guske u šteti, a ja sam se prenula i brzo potjerala guske iz zelenog klasja. Đoko me je opomenuo da bolje pazim na guske, ali da on to mora prijaviti mojoj majci.

Kad sam se te večeri vratila kući s guskama, kod nas je sjedio Đoko Jelaš, ispijao šljivovicu te rekao mojoj majci:

„Ružo, ta tvoja kći ništa ne valja. Samo se igra i ne pazi na guske.“

Ja sam se zastidjela i pocrvenjela u licu. Moja majka nije imala novac da plati globu za ovaj prekršaj, nego je pružila Đoki litru prave šljivovice koju je on dragovoljno primio, rekavši:

„Ovaj put opraštam ovu pogrješku, ali drugi put ću morati naplatiti kaznu.“

Tako je moja majka  bez riječi izgladila  ovu moju pogrješku – u naturi,  šljivovicom.

Moj  otac se tada meni okrenuo i rekao:

„Milo, mi  ne smijemo nikad nikomu činiti štetu, nego poštovati svačiju imovinu i činiti dobro svakom čovjeku.“

Tako sam ja već u djetinjstvu učila voditi odgovornost za svoj rad i ne dozvoliti  svojoj slabosti za igru da me smete u tome. Igrala sam se samo onda kada sam bila slobodna od posla i odgovornosti.  

Sve ima svoje vrijeme: vrijeme igre, vrijeme rada, vrijeme radosti, vrijeme žalosti, vrijeme mladosti, vrijeme starosti, vrijeme življenja i vrijeme umiranja.

Katica Kiš/Hrvatsko nebo