Nakon izbora za Europski parlament

Kao i svi drugi izbori, i nedavno održani izbori za Europski parlament donijeli su ponegdje očekivane, ali i neočekivane rezultate. Agencije za istraživanje javnog mnijenja ponovno su se pokazale vrlo pristranima, tj. ponovno su potvrdile da im je cilj formiranje, a ne istraživanje javnoga mnijenja.

HDZ je doživio poraz

Iako je osvojio najveći broj glasova birača, pa je u tome, čisto formalnom smislu pobjednik izbora, u stvarnosti HDZ je doživio izborni debakl. Uzroci debakla su jasni: HDZ je izgubio potporu desno orijentiranoga biračkog tijela. Koaliranje s HNS-om i Pupovčevim SDSS-om, afera s HOS-ovom pločom u Jasenovcu, ratifikacija Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, prepuštanje školske reforme strančici s dva posto potpore birača, marginalizacija snažnih oponentnih osobnosti unutar stranke… Svi nabrojani i drugi potezi koji su HDZ skrenuli prema centru, ili čak prema ljevici, nisu dobro dočekani kod HDZ-ova izbornoga tijela, ako tu zanemarimo klijentelističku mašineriju koja ima izravne benefite od stranke.

Novinar i publicist Josip Jović najkonciznije je i najbolje opisao razloge lošega HDZ-ova izbornog rezultata ovim riječima: ‘Plenković je ustrojio stranku po svojoj mjeri, po mjeri Bruxellesa i po mjeri njezinih tradicionalnih protivnika, ali ne i po mjeri njezinih birača.’ Ta je mjera imala svoju cijenu: u odnosu na 41 posto glasova 2014. HDZ je 2019. dobio potporu tek 23 posto birača. Za HDZ očito nisu glasovali niti svi članovi stranke.

Neočekivana četiri mandata SDP-a

U trenutku dok su mnogi analitičari mislili da je SDP pokojna stranka (pa su im se predviđala dva mandata) Partija je, iako joj je u odnosu na prošle europarlamentarne izbore potpora pala s 30 posto na 18 posto, neočekivano dobila četiri mandata što je fantastičan rezultat ako uzmemo u obzir da je sposobnost vodstva te stranke još do jučer bila predmetom sprdnje i izrugivanja. Iako je četiri mandata SDP-a kratkoročno loša vijest za HDZ, dugoročno takav rezultat HDZ-u odgovara. HDZ i SDP, naime, funkcioniraju kao svojevrsna politička simbioza: jačanje SDP-a HDZ-u u predizborno vrijeme uvijek dođe kao dobar predizborni argument. Na platformi borbe protiv „crvene opasnosti“ HDZ je do sada ostvario velik broj izbornih pobjeda, da bi nakon izbora i sam vodio politiku vrlo crvenkastog sadržaja.

Hrvatski suverenisti treća su opcija u državi

Politička platforma ‘Hrvatski suverenisti’ ostvarila je treći rezultat u državi i osvojila jedan mandat. Oko pola posto glasova nedostajalo je za drugi mandat. Ostvareni rezultat Hrvatski suverenisti mogu zahvaliti Ruži Tomašić koja je osvojila najveći dio glasova. Malo ispod izbornoga praga bile su još dvije desne opcije: Neovisni za Hrvatsku i neovisna lista Marijane Petir. Mehaničkim zbrajanjem glasova Hrvatskih suverenista, Neovisnih za Hrvatsku i Marijane Petir dobili bismo treću snagu u državu, a ako tome dodamo činjenicu da je dio desno orijentiranih birača glasovao za MOST, ali i za Mislava Kolakušića, „stanje na terenu“ govori da je hrvatsko biračko tijelo uvelike desno orijentirano. Ujedinjena bi desnica sinergijskim učinkom u Hrvatskoj mogla predstavljati drugu političku snagu koja bi ozbiljno dovela u pitanje monopol HDZ-a.

Desnici nedostaju povjerenje i stožerna osobnost

Međutim, jedno je mehaničko zbrajanje glasova, a sasvim nešto drugo politička realnost. Odmah nakon izbora tako je Marijana Petir de facto otklonila mogućnost suradnje s Hrvatskim suverenistima i Neovisnima za Hrvatsku spominjanjem nekakvih nedefiniranih ‘rasista’ i podupiratelja totalitarnih poredaka u njihovim redovima. K tomu, trvenja postoje i na relaciji Hrvatski suverenisti – Neovisni za Hrvatsku pri čemu potonji prvima zamjeraju određene postupke iz prošlosti koji ih prema njihovu mišljenju svrstavaju u potencijalne prikrivene igrače HDZ-a koji bi nakon parlamentarnih izbora brzo pretrčali u HDZ-ov tabor u zamjenu za određene sinekure.

Općenito govoreći, čini se da hrvatskoj desnici uz međusobno povjerenje nedostaje jaka stožerna osobnost koja bi neutralizirala međusobne oprečnosti i djelovala kao integrativni čimbenik. Na parlamentarnim izborima (koji su nešto sasvim drugo od europskih izbora) mnogo toga ovisit će i o politici HDZ-a. Ako predsjednik HDZ-a bude nastavio dosadašnju politiku, a on je eksplicite izjavio da ne odustaje od politike ‘desnoga centra’, onda desne stranke imaju dobre perspektive. U slučaju da u HDZ-u dođe do smjene čelništva i(li) predizbornoga skretanja u desno, onda će i desne stranke izgubiti dobar dio glasova jer će se ovi vratiti u HDZ-ovu glasačku bazu.

Kolakušić je dobio najviše protestnih glasova

Na svim izborima pojavi se nova protestna opcija. Na ovim izborima većina protestnih glasova otišla je bivšem sudcu Mislavu Kolakušiću. Svoj uspjeh Kolakušić može zahvaliti dobroj kampanji na društvenim mrežama, učinkovitoj orijentaciji na nekoliko ključnih i potisnutih tema (antikorupcijska platforma) i populističkoj metodi djelovanja. Kolakušić je tipičan primjer populista koji eksploatira jednu ključnu predizbornu temu, a cilja na protestni dio biračkog tijela, koji počesto želi brza i laka rješenja za teške probleme.

Poslije izbora Kolakušić je najavio kako želi biti i predsjednik vlade i predsjednik države, a ranije je spominjao da bi uz premijersku funkciju želio istodobno biti i ministar pravosuđa i ministar unutarnjih poslova. Koliko su takve želje izraz autoritarnih stremljenja, a koliko predizborna demagogija orijentirana na birače koji vole politiku ‘čvrste ruke’, ostaje nam vidjeti. Treba spomenuti da Kolakušić nije kao lijevi populisti i da ne skriva svoju hrvatsku pripadnost, pa je tako nedavno izjavio da su ga roditelji učili kako se voli Hrvatska. Tko je zaista Kolakušić, ostaje nam vidjeti. Rast političke potpore Kolakušiću rezultirao je padom potpore Živom zidu, koji je na kraju uspio osvojiti jedan mandat u Europskom parlamentu, i padom Mosta. Most neočekivano nije uspio ući u Europski parlament, što bi ovoj platformi trebalo ukazati na činjenicu da se ne može beskrajno funkcionirati isključivo na antiestablishment retorici i da je preduvjet ozbiljne stranke snažnije političko-ideološko profiliranje.

Amsterdamske supstance i stranka ‘Rikverc’

Amsterdamska koalicija osvojila je jedan mandat, a sudeći po ponašanju Borisa Miletića na jutro održavanja izbora (sada već legendarna snimka na kojoj ne može sklepati tri suvisle jednostavno proširene rečenice) čini se da su članovi ove koalicije preozbiljno shvatili pridjev amsterdamska. Iako je uživala rijetko viđenu potporu tzv. mainstream medija, stranka START Dalije Orešković doživjela je potpuni neuspjeh, pa bi joj pro futuro bolje odgovarao naziv ‘Rikverc’.

Sve u svemu, čini se da je najbitnije obilježje izbora u Hrvatskoj jačanje desnice, uspjeh Mislava Kolakušića i povratak SDP-a. Međutim, europski izbori nešto su posve drugo od parlamentarnih izbora. Oni predstavljaju indikator smjera i pokazuju određene trendove, no rezultati europarlamentarnih izbora ne mogu se preslikavati na parlamentarne izbore. Na parlamentarnim izborima osjetno je veća izlaznost birača (na europskim izborima u Hrvatskoj glasovalo je manje birača nego u Velikoj Britaniji koja izlazi iz EU-a), jer širi spektar poslijeizbornih sinekura stimulira veću mobilizaciju stranačkih mašinerija, što odgovara najvećim strankama.

Pučanima i socijalistima manja potpora, rast zelenih

Izbori u drugim europskim državama, generalno gledano, prošli su prilično očekivano. Prvi put od 1979., kad je uvedeno glasovanje za Europski parlament, pučani i socijalisti zajedno nemaju većinu u Parlamentu. I Europska pučka stranka (EPP), i Socijalisti i demokrati (S&D), iako i dalje predstavljaju dvije najsnažnije opcije, zabilježile su osjetan pad potpore birača, posebno među mlađim biračima. Neuspjeh ljevice (od većih zemalja ostvarila je pobjedu jedino u Španjolskoj, a simptomatično je da je izgubila i u Grčkoj) kompenzira dobar uspjeh Zelenih na razini cijele EU. U Njemačkoj Zeleni su postali druga stranka po snazi (odlične rezultate ostvarili su i u Danskoj i Finskoj), a posebno uživaju potporu među mladima. Uspjeh Zelenih dobra je vijest za ljevicu? Zašto? Zato što su Zeleni kao lubenica: izvana zeleni, a iznutra crveni. Krajnja ljevica nije polučila dobre rezultate.

Jačanje liberala

Grupacija ALDE ostvarila je rast mandata u odnosu na prošli saziv Parlamenta, a kada tomu dodamo mandate koje je osvojio Emmanuel Macron, možemo govoriti o velikome povratku liberala na europsku scenu. Deset godina nakon što su na valu recesije izgubili potporu birača, liberali sada ponovno postaju relevantan politički čimbenik.

Prije izbora, vjerojatno i kao sredstvo mobilizacije (koja je očito uspjela jer je na razini EU-a bila osjetno veća izlaznost), europska se javnost plašila velikim uspjehom desnice i dolaskom ‘Putinovih komesara’ koji će rasturiti EU (iako većina desnih stranaka nije za raspad, nego za redefiniranje temelja EU-a). Na kraju, desnica nije ostvarila toliko dobar rezultat (nije se dogodila najavljivana ‘desna revolucija’), ali je ostvarila osjetan rast u odnosu na prošle izbore i nema sumnje da može biti sretna dobivenom potporom birača.

Tzv. antisustavna desnica pobijedila je Francuskoj (Nacionalno okupljanje Marine Le Pen), Italiji (Salvinijeva Liga) i Mađarskoj (Orban). Unatoč skandalima, solidan je rezultat desnica ostvarila i u Austriji (slobodari) gdje je, međutim, suverenu pobjedu ostvario umjereno desni Sebastijan Kurz. Najveću potporu desnica je dobila i u Poljskoj gdje je pobijedila stranka Pravo i Pravda. U Njemačkoj desni AfD našao se na četvrtom mjestu poslije CDU/CSU, Zelenih i socijaldemokrata. Desnica je raspoređena u Europskom parlamentu u tri tabora: iako pod suspenzijom, Orban je i dalje dio EPP-a; Liga, Nacionalno okupljanje i AfD dio su grupacije Europa nacija i sloboda, dok je Pravo i Pravda dio Europskih konzervativca i reformista, grupacije koja je u ovome sazivu ostvarila slabiji broj mandata u odnosu na prošli.

Poruka birača mainstreamu

Summa summarum: na razini EU-a izbori za Europski parlament pokazali su pad tzv. mainstream stranaka, tj. pučana i socijalista te rast liberala, desnice i zelenih. Sastav Europskoga parlamenta bit će osjetno šarolikiji 2019. nego 2014. što ukazuje na trend pada potpore mainstream strankama u Europi.

Pučanima i socijalistima, koji zajedno nemaju većinu u Europskom parlamentu, potporu će pružiti liberali. U globalu, situacija se, dakle, ne će bitno promijeniti u odnosu na prošli saziv. Međutim, izbori 2019. nagovješćuju promjene u Europi do kojih će nedvojbeno doći postupno. Tzv. mainstream dobio je jasnu poruku da mu birači sve manje vjeruju, a rast tzv. populističkih i antisustavnih stranaka dodatno osnažuje tu poruku. Hoće li poruka pronaći adresata, ostaje nam vidjeti, no jedno je sigurno: Europljani ne žele pretvaranje EU-a u superdržavu. Europska unija bit će zajednica suverenih naroda i država ili je ne će biti…

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo