Hod za abortus

Zašto se Hod za abortus ne bi trebao zvati Hod za slobodu

Kada dvoje ljudi, slobodnom voljom, stupe u seksualne odnose , i ona i on su jednako odgovorni i svjesni toga da bez obzira na upotrebu takozvane „zaštite“ njihov odnos može dovesti do začeća novog života. Ako se desi začeće, a nemaju isto mišljenje i želju što sa začetim djetetom, nastaju problemi. I slobode više nema.
Po našim valjanim zakonima ženska osoba ima apsolutno pravo na odlučivanje. Ako se odluči na rađanje, a muškarac ne želi imati dijete sa njom, ona može roditi i dokazivati očinstvo na sudu. Muškarac će nakon što se očinstvo dokaže platiti sve troškove suda i dokazivanja očinstva. Pošto se očinstvo dokaže, muškarac je obavezan plaćati alimentaciju za to dijete do njegove punoljetnosti, odnosno do završetka redovnog školovanja djeteta. Za to da li, kada i koliko će imati pravo vidjeti to dijete morat će se uz plaćanje svih troškova izboriti sudski, ako ne želi oženiti partnericu. A ukoliko muškarac ne izvršava, zakonom nametnute obaveze alimentacije, one se prebacuju na njegovu imovinu ili njegove roditelje. To je jedan od načina na koji su se prije, a i danas se „hvataju „poželjni“ muškarci pomoću trudnoće“. No što se dešava ako žena odluči abortirati. Abortus može izvršiti na teret državnog proračuna i bez dozvole partnera odnosno potencijalnog oca, koji bi također trebao imati prava na odlučivanje o životu tog njihovog nerođenog djeteta. Imam više primjera u svom pedesetpetogodišnjem godišnjem životu za prije navedeno. Neki meni poznati očevi su hvatani na trudnoću, a neke majke su abortirale iako je otac htio da se dijete zadrži. Iste ne navodim, da se ne bi netko prepoznao i osjetio prozvanim na osobnoj razini. I kako se to može nazivati sloboda, kada znamo da: „ Pravo na tvoju slobodu prestaje u onom trenutku kada tvoja sloboda počinje ugrožavati slobodu drugoga“. O pravu na ljudsku ravnopravnost (u ovom slučaju ravnopravnost spolova) da i ne govorimo.
Oni koji propagiraju i brane ovaj i ovakve zakone pozivaju se da je to borba za već stečene slobode, a to nije borba za ljudsku slobodu, već je to borba za očuvanje prava na žensku samovolju koja je za sada zakonski osigurana.
U svom životu imam primjere za koje znam, dvije porodice koje su dobile upute od svog ginekologa da izvrše abortus zbog potencijalnog lošeg razvoja ploda. Isti su se odlučili da im se djeca rode. Djeca su se rodila i odrasla u zdrave ljude. Poznajem ih! Tu je bila sloboda izbora i te porodice su dobro izabrale. Ne uzimam si za pravo tvrditi da ne treba slušati medicinu, naprotiv, ali tvrdim da ne treba optuživati ljude koji ponekad, slušajući svoju savjest, odluče postupiti drugačije. Optuživanja ljudi koji nisu poslušali liječnika, već su postupili po svojoj savjesti nisu sloboda.
Što se tiče prava na raspolaganje vlastitim tijelom, na koje se uglavnom pozivaju oni koji zastupaju „slobodu“ , pogledajmo malo naše zakone. Prava na raspolaganje vlastitim tijelom i životom smo se davno odrekli i to unijeli u zakon. Kada sjednem na svoj motor, moram nositi kacigu, a kada sjednem u auto moram se vezati. Kada radim, moram koristiti zaštitnu opremu i poznavati zaštitu na radu. Zašto? Zato što je shvaćeno da ako u tim prilikama ne koristim kacigu, sigurnosni pojas u autu ili zaštitu na radu na poslu, ugrožavam svoj život i zdravlje. Ako poginem država gubi jednog člana i poreznog obveznika, a ako nastradam, država mi mora plaćati liječenje invalidnine i sl.. U ovim i sličnim slučajevima pristajemo na to da nemamo pravo raspolaganja vlastitim tijelom i životom, a pravo na abortus bi nazivali raspolaganje vlastitim tijelom? To nije adekvatan naziv i sve prije navedeno nema veze sa slobodom.
Nadalje složit ćemo se da je jedna od civilizacijskih tekovina moderne civilizacije ukidanje smrtne kazne. Danas razni lobiji rade na zakonskoj dozvoli eutanazije. Društvo u kojem živimo ponaša se po donesenim zakonima. Većina građana putem svoje izabrane vlade donosi zakone i mi se sukladno istima moramo ponašati. Dozvolili oni eutanaziju, smrtnu kaznu i ostane li abortus dozvoljen, nemojmo tjerati druge da tome tepaju i moraju izmišljati ljepša imena. To nije sloboda. Ako većina u našoj zemlji uz dozvolu EU odluči i donese se zakon da se eutanazija dozvoli, kao što je sada dozvoljen abortus, bit će dozvoljena ma što god o tome manjina mislila. Bez obzira na zakonsku regulativu pravo ime za to je ubojstvo, a ne zbrinjavanje starih i bolesnih ili čišćenje maternice ili pobačaj. Možemo to u zakonu nazvati humanim ubojstvom ili sličnim nazivima, ali nemamo pravo osuđivati sve one koji tome ne tepaju, već im dozvolimo da to slobodno nazivaju imenom za koji oni misle da je ispravno.
Razmišljajmo, iznosimo svoje stavove i dozvolimo drugoj strani da razmišlja i iznosi svoje stavove. Nemojmo se bojati da druga strana ima jače argumente i nasilno ih ušutkavati i zabranjivati im iznošenje svojih stavova. Sloboda nije osuđivanje drugih koji ne razmišljaju o abortusu isto. Sloboda nije da se protu-prosvjedima i blokadama ograničava pravo na iskazivanje mišljenja onim ljudima koji misle drugačije i koji žele promjene postojećih zakona i ne žele da se donose novi zakoni koji im ne odgovaraju. Sloboda nije da u državi gdje se velika većina građana izražava kao vjernici, ograničavati i zabranjivati molitve.
Pitanja abortusa, eutanazije starih ili bolesnih, smrtne kazne i sličnog jesu i biti će regulirana zakonom. Taj zakon ćemo poštivati svidio se on nama ili ne. Zakon treba biti usklađen sa našom civilizacijskom razinom i voljom većine državljana. Ograničavanje iskazivanja vlastitog mišljenja o tim zakonima, bilo kojoj od u mišljenju suprotstavljenih strana, nije sloboda.
Svi oni koji su za održavanje zakona o abortusu, uvođenje eutanazije ili smrtne kazne u zakon imaju potpuno pravo da to traže, ali nemaju pravo da svoje nastupe nazivaju hodom za slobodu, niti da svojataju naziv sloboda. Isto tako nemaju pravo ograničavati mogućnost izjašnjavanja drugoj strani. To nije sloboda.
Organizatori takozvanog Hoda za slobodu i njihovi sljedbenici su svojim hodovima, agresivnim nastupima i ponašanjem pokazali su da su u potpunosti protiv slobode i ravnopravnosti.

Rešid Selimović/Hrvatsko nebo