Zorica Vuković: Doktorat o čekiću

Ljevičari se u svakom društvu silno trude ovladati kulturom, medijima i obrazovanjem. U toj uzurpaciji su doista uspješni. Ako ne ide milom, oni će silom, čemu smo, nažalost, svjedoci i danas. Prvi udar ‘moje vlade’ bio je na kulturu čekićem Nine Obuljen Koržinek. Mediji su malo po malo slijedili taj put, a pravu ‘poplavu’ u obrazovanju radi dr. sc. B. Divjak, iz HNS-a.

Kako me to podsjetilo na moje prve korake u obrazovanju koje započeh u Petrinji!

Te 1981. godine renovirana je zgrada gimnazije. Tada je to bio Centar za usmjereno obrazovanje (CUO) braća Hanžek. Vrlo brzo su profesori škole ustanovili da obnova nije najuspješnije provedena i počela su propitkivanja kroz Zbor radnih ljudi i Savjet škole. Ali to se nije svidjelo drugovima,  jer kako je krenulo, počeo se spominjati i glavnog zaštitnika tadašnjih petrinjskih drugova, druga Milutina Baltića. Dio materijala, za obnovu gimnazije, završio je preko firme koja je izvodila radove, na vikendicama. Većina profesora bila je složna da se stvar riješi i tražili su razrješenje direktora škole Potkonjaka, rodom iz Dvora, koji je ‘visio’ u općini kod Bore Mikelića, tadašnjeg petrinjskog  ‘capo di tutti capi’.  Stoga su zaposlenici izabrali novog v. d. direktora, zaključili školsku godinu i upisali novi naraštaj učenika.

Ali… neće moći…

Uz pomoć novinara Vjesnika Antuna Petračića, ocrnili su radne ljude škole. Petračić je pisao da 90 % školske godine nastavnici nisu imali programa, da nastava nije stručno zastupljena, da se ne radi 42 sata tjedno, da se ocjene u indeks učenicima upisuju u birtijama… U to vrijeme, indeks su imali učenici osnovne škole, a srednjoškolci su dobivali svjedodžbe. Optužba se odnosila i na ‘proizvoljno vođenje nacionalističke kadrovske politike’… Na tu optužbu moj kolega je rekao: „Ne znam što znači da sam provodio nacionalističku kadrovsku politiku. Ja sam išao u Zagreb na Zavod za zapošljavanje tražiti kemičare.“ Odnosilo se to na kolegicu i mene. Nas troje se, do susreta u Petrinji, nismo poznavali.

No bitna je laž.

Jer odmah je pravobranioc samoupravljanja iz Petrinje, Josip Tortić, ustvrdio da se u Centar  mora, pod hitno, uvesti prinudna uprava. I bi tako. Potkonjak ‘nestao’, a umjesto njega drugovi odredili prinudnog direktora. Članovi partije, koji su se poigrali demokracijom, bijahu isključeni iz SK, a oni s manje grijeha zaslužiše ‘drugarsku kritiku’. Pravovjerni sljedbenici dobiše nove funkcije. Tako smo dobili voditeljice smjena: Prinudnu Crnu i Prinudnu Žutu. One su vršile pritisak na zaposlenike, naročito Crna,  tako da su se mnogi razboljeli. Nisam mogla podnijeti takvu torturu. Dala sam ostavku i s obitelji se vratila u Zagreb.

Iz svega toga izašlo je i nešto dobro. Prinudna uprava priredila nam je tzv. ‘tepih inspekciju’ prema kojoj smo nas troje kemičara, prema ocjeni prosvjetnih savjetnika, imali najbolje rezultate rada. Nas je ocjenjivala glavna prosvjetna savjetnica za kemiju Maja Petković, uz pomoć sisačkog kolege.  Ona je magistrirala na korištenju grafoskopa u nastavi, a doktorirala na korištenju element-filma u nastavi, u Novom Sadu, jer u Hrvatskoj, ni onda, a ni sada, nema postdiplomskog studija za djelatnike u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj nastavi.

Karakteristike su upućene u tadašnji sekretarijat za školstvo (danas MZO) u Zagreb na čijem je čelu bio Stipe Šuvar. Tako sam ja, pri povratku, mogla izabrati, od nekoliko ponuda, gdje ću raditi. Izabrah onu gdje ima najviše kemije i tamo sam ostala do kraja radnog vijeka.

Prije nego sam dobila posao na neodređeno vrijeme, morala sam položiti psihološko-pedagoške predmete jer nisam bila ‘stručna’ prema novom zakonu. Bijah samo dipl. inž.

Sati doškolovanja odvijali su se od 20 -22 sata tijekom školske godine. Bili su interesantni jer su svi polaznici neko vrijeme radili u nastavi, pa je bilo smijeha, pitanja i razgovora s profesorima Filozofskog fakulteta (danas Učiteljski fakultet). Bio je to Vlado  Andrilović, psiholog odgoja i obrazovanja, Marija Bratanić, pedagog i Vladimir Pletenec, didaktičar.

Mene su posebno zanimali ciljevi obrazovanja čime sam se jedno vrijeme bavila.

Među prvima, John Locke (1632.-1704.) je definirao ciljeve obrazovanja: „Odgajati džentlmena sa zdravim razumom, iskustvom i smislom za praktične potrebe.“

U doba prosvjetiteljstva su željeli odgajati slobodnog čovjeka čiji će jedini autoritet biti vlastiti razum.  Koliko je taj razum bio zdrav pokazuje tadašnji prosvjetitelj i pedagog J. J. Rousseau: „Ništa značajnije ne može učiniti otac za svoju djecu, nego to da voli njihovu majku.“ Theresu, s kojom je živio udobno, Rousseau spominje usput i nema se osjećaj da ju je volio, a petero djece, koje su imali, roditelje nisu upoznali jer ih je otac  dao u ubožnicu.

Socijalistička vlast u SFRJ definira ciljeve obrazovanja kao „…razvoj humane, sretne, svestrane i slobodne ličnosti“.

Republika Hrvatska nema jedinstveni, kratko sročeni cilj obrazovanja pa svaki ministar ima svoju fiks-ideju o obrazovanju.

Što bi trebao biti cilj obrazovanja?

Vrlo jednostavno. Prvi i temeljni cilj obrazovanja je da se nauči kako namaknuti kruh, odjeću i krov nad glavom za sebe i u konačnici za svoju obitelj. Drugi je cilj obrazovanja kultura uma i duha. Svjetovno i duhovno obrazovanje su kao dvije polovice istog sjemena  ̶ klica koja krene odatle, crpi snagu iz obje polovice.

Tako su moji učenici, uglavnom kemijski tehničari, završili kao kemičari, ali i veterinari, farmaceuti, mnogi su doktorirali, jedan postao arheolog, nekoliko njih diplomiralo ekologiju, hrvatski ili engleski jezik, a neki od njih su postali cvjećari, trgovci, svećenici i časne sestre…

Da bi se djecu obrazovalo prema njihovim sklonostima, treba imati izvrsne prosvjetne djelatnike.

Nedavno je na portalima osvanuo sastav-pjesma učenika kojega je njegova učiteljica ocijenila ocjenom 3, uz opasku: „Ovo nije opis već sastavak o Domovini.“ O njenom prosuđivanju mogao bi se napisati doktorirat, a izazvao je niz komentara.

Marijan Levanić (FB): „Ako je tema voda, onda je Dunav voda, u vodi se zrcali prošlost Vukovara. Vukovar, niti Domovina nisu spomenuti oni se samo zrcale u vodi. Gospođa učiteljica je površno pročitala uradak. Jedina ocjena je mogla biti ili 5, ako priznajemo da je Dunav voda, ili 1 ako Dunav nije voda, ovisno o dobi učenika. Ocjena 3 je odluka Buridanovog magarca ili ne daj Bože odbojnost prema domoljublju.“

Klara Kazinci (FB): „Potrebno je provjeriti diplomu nastavnice. Je li zadovoljava kriterije nastavnika-pedagoga. Ovo miriše na mobing  zbog nekog samo njoj poznatog razloga.“

Primjedbu je dala pjesnikinja Vera Primorac, rodom iz Mostara: „Upravo sam pročitala tekst o sastavku jednog učenika. Kao dugogodišnji prosvjetni djelatnik, doduše sada u mirovini, grozim se ovakvih prosvjetara koji ne znaju potaknuti djecu, razvijati im kreativnost i oplemeniti im dušu. Ali zato vrlo dobro znaju kako djeci uništiti samopouzdanje! Susretala sam takve, često… Ali, nikada nisam bila takva – naprotiv! Zato predlažem… Ne znam hoću li imati promociju moje zbirke ‘Nebo iznad Vukovara’ u Vukovaru, pa da mi gost bude taj dječak velikog srca i pjesničke duše, ali ću svakako u svome narednom tekstu o Vukovaru, pjesmu ovoga našeg budućeg pjesnika uvodno citirati. Možda ju uvrstim i predstavim u posebnom dodatku (ako ima još pjesama i sastavaka, bilo bi mi drago da mi ih pošalje) u moju zbirku pjesama za djecu.“ Pjesnikinja  moli da joj se jave roditelji malog pjesnika.

Divjak najavljuje možebitno ukidanje uskrsnih praznika, ali ‘znanstveno’ podupire gende. Zna li ona za neka nova istraživanja dječjeg svijeta?

Dr. Olivera Petrovich profesorica psihologije na Odsjeku eksperimentalne psihologije teološkog fakulteta, Univerziteta u Oxfordu bavila se proučavanjem prirodnog, spontanog razvoja djece koji se javlja u kontekstu svakodnevne percepcije i razumijevanja fizičkog svijeta i ne zahtijeva nikakav poseban obrazovni doprinos ili bilo koje specifično učenje.

Obično se misli da mala djeca počinju razmišljati o Bogu kao rezultat odgojnog ili kulturološkog utjecaja, koji pružaju roditelji, rodbina i okolina. U fascinantnoj knjizi Natural-Theological Understanding from Childhood to Adulthood, Olivera Petrovich istražuje valjanost ove tvrdnje.

U intervjuu Science and Spirit, Petrovich kaže:

„Testirala sam japansku i britansku djecu na iste zadatke, pokazujući im vrlo točne, detaljne fotografije odabranih prirodnih i umjetnih objekata, a zatim im postavljala pitanja o uzročnim izvorima različitih prirodnih objekata na obje znanstvene razine (npr. kako je ovaj pas postao pas?) i na metafizičkoj razini (npr. kako je nastao prvi pas?). Kod japanske djece bilo je važno utvrditi jesu li razlikovali čak i dvije razine objašnjenja, jer Japan kao kulturu obeshrabruju metafizičke spekulacije, jednostavno zato što je to nešto što nikad ne možemo znati, pa ne bismo trebali ni pokušavati. Ali japanska djeca su nagađala, sasvim voljno i na isti način kao i britanska djeca. Na pitanja o izboru, koja se sastoje od tri moguća objašnjenja primarnog porijekla, oni bi pretežno tražili riječ ‘Bog’, umjesto bilo kojeg agnostičkog odgovora (npr. ‘Nitko ne zna’) ili netočnog odgovora (npr. ‘Ljudi’). To je apsolutno neobično kada znamo da japanska šinto – religija uopće ne uključuje stvaranje kao aspekt Božje aktivnosti. Gdje ta djeca dobiju ideju da je stvorenje u Božjim rukama? To je primjer prirodnog zaključka koji se stvara na temelju vlastitog iskustva. Moji japanski asistenti u istraživanju bili su začuđeni i govorili su mi: ‘Mi Japanci ne razmišljamo o Bogu kao o kreatoru  ̶ to jednostavno nije dio japanske filozofije.’ Tako je bilo divno kad su ta djeca rekla: ‘Kamisama!’ ‘ Bog! Bog je to napravio!’ To je vjerojatno bio najznačajniji nalaz.“

„To je koncept Boga kao kreatora, prije svega. Ateizam je definitivno stečena pozicija,“ rekla je.

Kako ekipa u MZO radi, već smo se mogli uvjeriti. Osim progona ravnatelja, koji nisu po njihovom ćefu, provodi se provjera diploma. Onda mediji izvještavaju kako im se svidi. To je, između ostalog, prouzročilo odlazak mnogih ljudi iz prosvjete na što upozoravaju školski sindikati i ravnatelji.

Zlatko Stić, ravnatelj Prirodoslovne škole Vladimira Preloga iz Zagreba kaže: „Sve teže se dolazi do zamjene profesora na bolovanju ili porodiljnom. Profesora iz fizike tražili smo dva mjeseca, a kako je tek u manjim sredinama? Zadnji je trenutak da se napravi dobra mreža škola i da plaće učitelja ne idu gore sramotnih 3 %, nego 20 % sa svim odgovornostima koje iz toga slijede.“

Ravnatelj O. š. Antuna Mihanovića iz Drniša, Saša Kolombo kaže da se neke struke traže baterijom: „Fizika, matematika, kemija, biologija, informatika, hrvatski jezik-sve postaje upitno.“

U hrvatskom školstvu bilo je najbolje, po mojoj procjeni, kad je ministar prosvjete, kulture, tehničke kulture i športa bio Vlatko Pavletić od 1990.-1992. Tada su njegovi pomoćnici za pojedina područja bili vrhunski sveučilišni profesori kao Mirna Flӧgel Mršić, svjetski priznata biokemičarka sa Farmaceutsko-biokemijskog fakultetu u Zagrebu, Slobodan Prosperov Novak, povjesničar književnosti, komparatist, novinar, teatrolog…

On kaže: „Ne znam tko bi danas bio dobar ministar. No, kad sam 1990. bio jedan od onih ljudi koji su pomagali akademiku Vlatku Pavletiću voditi posao u Ministarstvu prosvjete i kulture, znam da je bilo određeno da pomoćnici ministra, a osobito oni na poslovima zamjenika za cijela područja, ne mogu biti ranga nižega od redovitog sveučilišnog profesora. I tako je bilo. Ne samo tada, nego i dulje vrijeme poslije. A danas ćete u cijelom Ministarstvu znanosti i obrazovanja teško pronaći ijednog sveučilišnog profesora!“

Zašto je Vlatko Pavletić, nakon kritike čuvara državnog pečata Ivana Milasa u Hrvatskom državnom saboru ‘da ionako kila mozga košta samo 1 D-marku’ dao ostavku s cijelim svojim kabinetom, nije mi poznato.

Medijski eksponirana Ljilja Vokić možda je nešto i htjela. Ali sve što je od nje i njenog pomoćnika Stjepana Lice ostalo, je famozni Pravilnik o ocjenjivanju kojeg je potpisala 1995., a kojim je učenik promoviran da bude iznad profesora. Ovaj su Pravilnik naredne generacije ministara samo nadograđivale, pa je ispalo da učeniku gotovo i ne smiješ provjeravati znanje, jer on ima sva moguća i nemoguća prava… Obaveze ne!

I dok se aktualna ministrica hvali svojim radovima, predavanjima i radionicama, nagradom za najbolji e-kolegij u 2008./2009., sjetih se magisterija o grafoskopu i doktorata o element-filmu. Moj bi kolega iz informatike rekao: „To ti je čekić. Lupaj njim.“ Mislio je na kompjuter.

Doista. Malo ili ništa se danas koristi grafoskop i element-film u nastavi. Odoše u bespuća upotrebe ove vrste ‘čekića’. A koristilo ih se svakako. Neki su nastavnici cijele lekcije prepisivali, a kasnije i fotokopirali na folije, pa dali učenicima da do besvijesti prepisuju. Znači, ovisi o tome tko i kako koristi ‘čekić’. Njime možeš isklesati prekrasnu skulpturu, ali i razbiti Michelangelovog Davida.

Zašto umjesto infantilnog Loomena, vlasti ne omoguće objavu istraživanja nastavnika u raznim područjima obrazovanja? Jer to je ocean mogućnosti. Naime, na učiteljskim i strukovnim fakultetima nema postdiplomskih studija za nastavnike (osim u vlastitoj režiji). Sigurna sam da bi bilo divljenja vrijednih radova, baš kao što sada ima zgroženosti nad diktaturom Blaženke Divjak.

Zaključak daje prof. Slobodan Prosperov Novak:  

„Sve to postalo je posve transparentno kad se okružila hrpom anonimusa, među kojima se izdvajala, od prvog dana, Lidija Kralj, koja je, čim je došla u priliku, javno branila analizu pedofilskih odlomaka u nastavi hrvatskog jezika u osnovnim školama. Tu nije bio kraj jer kada se u blizini ministrice našao notorni burzovni mešetar stanoviti Bakić, preprodavatelj bofl tehničke robe s istoka, čovjek čiji je brat matematičar Damir Bakić, strukovni kolega gospođe Divjak, bio na čelu zamišljenog prevrata na zagrebačkom sveučilištu, koji se u njezinoj režiji nije dogodio. Politika ulice, a ne neka službena hrvatska politika zasjekla je duboku brazdu u hrvatski obrazovni sustav.“

…i razbija ‘Davida’.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo