Kolumna “Glas Pijace” – Miro Bulj: narodni tribun, čoban, borac za malog čovjeka, populist ili samo još jedan od hrvatskih političara?

U trenutku kada su pred nama izbori za EU parlament i kada na njima šanse da postane europarlamentarac ima Miro Bulj, pravi je trenutak da učinimo mali pregled lika i djela tog sinjskog političara.

Od samih početaka svoje političke karijere Bulj je kao političar/aktivist/prvoborac bio van uzusa klasičnog hrvatskog političara. Uvijek se postavljao kao ispravna i moralna vertikala, dok su njegovi oponenti uvijek lopovi, klijentelisti, mafija, grobari i slično… Miro Bulj je iz naroda, a svi ostali su sa Marsa. Na svakoj razini u RH je obnašao predstavničku vlast bježeći od stvarne izvršne funkcije na kojoj od priče nema puno koristi već pričaju djela. Kao istaknuti član Mosta u obje vlade sa HDZom nije uzeo izvršnu funkciju, a na zadnjim lokalnim izborima za Sinj isturio je Kontića, dok je on napao mjesto župana potpuno svjestan da je HDZ na tom polju nepobjediv.

Kada Bulja pitate što je do sada kao mjesni odbornik, gradski vijećnik, županijski skupštinar i saborski zastupnik stvarno učinio dobit će te odgovor: “Borio se za malog čovjeka.”

Pa hajdemo redom: Suhač kao mjesto u posljednih 12 godina po ničemu ne odskače od drugih sinjskih mjesnih odbora. Na razini grada Sinja i Cetinske krajine bilo je svega. Od vraćanja kontejnera nakon što ih vjetar gurne, naslikavanja na bagerima prilikom zimskih radosti i čišćenja snijega do borbe za rodilište, Dalmatinku i sanaciju kamenoloma. Pitanje rodilišta nije riješeno, broj rođene djece je sve manji, razina zdravstvene skrbi nemjerljivo je manja u odnosu na 33 km udaljen Split, a samo rodilište ne obrazuje novi kadar i ne uvodi nove metode. Ako ćemo bit potpuno iskreni ostanak rodilišta u Sinju smanjio je razinu zdravstvene zaštite svake rodilje koja u njemu rodi, a ne odluči se za Split. Radnici Dalmatinke od same prodaje bivše tvornice neće vidjeti puno kuna. Autoprijevoz Sinj i njegovi problemi unatoč Mirovoj “borbi” nisu “pobijeđeni”.

Mirov ulazak u kratki dogovor sa dr. Jadrijevićom za “spas” Sinja u sridu donio je tek nekoliko populističkih mjera po tipu naknada za nezaposlene, subvencija poljoprivrednicima i udžbenika za osnovnoškolce, koje iako socijalne mjere koje idu određenim skupinama građana, ne mijenjaju znatno kvalitetu života u Sinju i još bitnije ne otvaraju niti jedno novo radno mjesto. Miro nije uspio zaustaviti ili ispraviti niti jedan loši i spori projekt gradske vlasti poput nesretne Gradske dvorane, Sinja u sridu ili Aglomeracije. Miro je zato uspio zaustaviti “grozni” projekt termoelektrane vrijedan milijardu eura u naš kraj nudeći nam kao alternativu eko poljoprivredu i turizam, ali nije naveo kako, tko i kada.

U županijskoj skupštini mantra je borba protiv HDZovog groznog uhljebništva, projekata i pomoći gradu Sinju nigdje na vidiku, a oni kada se i dogode djelo su lobiranja drugih sinjana, a sigurno ne Mira urlajući po skupštini.

Na nacionalnoj razini Miro se hvali rušenjem Karamarka i svoje vlastite vlade te pokazivanjem zubi vladajućima. O Mirovom aktivizmu oko GMO hrane u Saboru nećemo pisati puno jer bi se o tome moglo napisati više tekstova ukazujući na logičke i znanstvene pogreške koje isti vjerojatno iz neznanja zastupa.

Građani Sinja od toga nemaju ništa. Dok okolni čelnici općina i gradova dovode državne, europske i privatne investitore, grade infrastrukturu, Miro uglavnom viče po Saboru da ne stigne niti pravilno predati amandmane koji mu bivaju odbijeni zbog proceduralnih razloga i to od strane tadašnjeg predsjednika Sabora Bože Petrova, gdje je svima bilo jasno da se sa Petrovom dogovorio da će “aljkavo” predati amandmane, a Božo da će ih odbiti.

Bulj: ‘Četverotračna cesta Kukuzovac – Križice ući će u državni proračun!’

Da je se posvetio realizaciji zaobilaznice vrijedne preko 100 milijuna kuna, brze ceste do Križica ili pak dovođenju radnih mjesta na GZ Kukuzovac umjesto svađanju sa Dalićkom i Jandrokovićem te hihoćanju sa Grmojom možda bi učinak za Sinj i postojao.

Što se tiče Mirovog izbora suradnika bitno je napomenuti izdaju njegove desne ruke i 2. na listi Maćija Delića i prelazak u vlast. Bitno je napomenuti i izbor Kontića kao kandidata koji nije ni primirisao drugi krug u vrijeme lokalnih izbora kad je Bulj bio politička zvijezda br. 1 u Hrvatskoj.

Bitno je napomenuti da mu strankom zapovijeda Božo Petrov, političar koji je kod javnog bilježnika ovjerio svoju laž, a zbog svojih kredita i dugovanja Božo će ga ponovno prevariti i otići u EU parlament ako MOST eventulano osvoji jedan mandat.

Također se postavlja pitanje pri krojenju izvršnih funkcija u dvije Mostove vlade zašto sam Miro ali ni itko drugi iz Mostovog sinjskog ogranka i Mirova kruga nije zauzeo neku od pozicija pomoćnika ministra i tajnika u Vladi, te time doprinio Sinju kroz samu Vladu. Miro na vrhu vidi samo sebe!

I sada dolazimo do zadnje stepenice Mirovog političkog uspona. Europski parlament. Što točno netko bez višeg obrazovanja, bez znanja stranih jezika, bez dana radnog staža u realnom sektoru, bez određenog područja ekspertize, bez da je ikada obnašao odgovorne funkcije i bez kvalitetnih ideja i projekata, može kroz Europski parlament učiniti? Lako je reći: NIŠTA.

Kako će Junker reagirati kad mu Miro kaže da je “briselski ćato”, što će parlamentarci iz Latvije odgovoriti kada im Miro žestoko uzvikne “Zagora me rodila” i kako će zastupnicima Europske pučke stranke prevesti kada im Miro na neki prijedlog bude vikao “NE-ĆE-TE” teško je i zamisliti.

Tu je bitno i zapamtiti da Miro uzima sebi za pravo da druge vrijeđa i etiketira lopovima, mafijom, anemičnima i njonjavima, a kada mu se vrati istom mjerom (panj…) kmeči tražeći poslovničku zaštitu.

Kako se netko može nazivati da je iz naroda ako ima mjesečna primanja preko 30 tisuća kuna, ako može potrošiti tisuće kuna proračunskog novca na jambo plakate i samo promidžbu? Malo tko iz naroda se može pohvaliti sa time? Je li sada kampanja košta jednu kunu kao što se hvalisao na prijašnjim izborima?

Gdje je moral Miru Bulju kada traži od drugih da doniraju svoja sredstva za političku promidžbu bolesnoj djeci i obiteljima u podstanarstvu, a on samo više stotina tisuća kuna iz proračuna koje dobija na svoje zastupničko mjesto svejedno godinama “donira” sebi i Mostu? Zašto nije inzinstirao da MOST financira pedijatra u Sinju? Zašto sve ono što Bulj zagovara vrijedi za druge, ali ne i za njega?

Da zaključimo:

Ideološki gledano Bulj na ekonomskim pitanjima zastupa socijalizam na tragu ‘chauvinizma’ ili ‘jugoslavenskog komunizma’ (borba za prava radnika, socijalne mjere, borba protiv “divljeg” kapitalizma, zaziva državni intervencionizam, nacionalizacija i slično) sa primjesama društvenog tradicionalizma i ponekad pretjeranog lokalpatriotizma i domoljublja.

Nije lako prožvakati da netko tko prima više vrsta naknada, ukupno preko 30 tisuća kuna i natječe se za mjesto plaćeno 8 tisuća eura sebe naziva “iz naroda”.

Dosadašnji Mirov put ispunjen je uglavnom populističkim aktivizmom i političkom demagogijom, zaustavljanjem projekata u ime zaštite naroda bez stvarnog sadržaja i alternativnih rješenja.

Mirov izbor suradnika kada ih izabere i dopusti im funkcije, završi izdajom ili bira i gore od onih protiv kojih se “bori”. O demokratskom postupku u nezavisnoj listi na kojoj je on neprikosnoveni vođa nećemo ni trošiti riječi.

Učinci njegove politike osim par socijalnih naknadica i kozmetičkih mjera u Suhaču, Sinju, županiji i državi su nemjerljivi.

Percepcija o sinjanima kroz političko djelovanje naših predstavnika, a ponajviše Mira dodatno je srozana slikom nas kao uglavnom ne pismenih i ne obrazovanih hukača i zadrti tradicionalista.

Kada sve uzmemo u obzir možda je baš u interesu i Sinja i Hrvatske da Miro ode u EU parlament pa neka se onda i tamo “bori” za nekoga ili nešto, a mi mu zahvaljujemo – Dosta si se Miro “izborio” za nas.

Nemoj “brajo” više.

Sinjska rera/https://sinjskarera.hr /Hrvatsko nebo