PHB Priopćaj br. 24.: Hrvatska i Europska unija – politička i vrijednosna polazišta

Priopćaj br. 24

U Zagrebu, 20. svibnja 2019.

Hrvatska i Europska unija – politička i vrijednosna polazišta

1. Uvodno sagledavanje

Uoči izbora za Europski parlament i u kontekstu rasprava o budućnosti Europske unije i pozicioniranju Hrvatske, Poticajna skupina Pokreta za hrvatsku budućnost osjeća potrebu iznijeti određena stajališta i polazišta za razmišljanje i razumijevanje te teme i snalaženje u aktualnim raspravama, svrstavanjima, prijeporima i medijsko-političkim manipulacijama. 

Polazimo od realiteta, a taj je takav da je Hrvatska članica Europske unije, da upravo bira svojih 11 ili 12 zastupnika za Europski parlament, da velika većina stranaka i zastupnika u Hrvatskom saboru prihvaćaju članstvo u Europskoj uniji kao pozitivnu ili bar neupitnu činjenicu te da se slično ponašaju vlade i sabori i u svih ostalih 27 država članica, ako se izuzme Velika Britanija. Ukratko, na dnevnom redu nigdje nije službeno otvoreno pitanje „Europska unija – da ili ne“, čak ni u Mađarskoj ili Poljskoj, nego se rasprave vode o tomu kakvom bi ta unija trebala ili ne bi trebala ubuduće biti, kakve odluke treba donositi, kakve politike voditi i kako da se svaka pojedina država članica, stranka ili bilo koji drugi subjekt prema svemu tomu postave.

Naše je polazno stajalište da je Hrvatska slobodno ušla u EU, kao suverena država, da u njoj kao i inače u međunarodnim odnosima svoj identitet i državnost i svoja prava treba braniti i štititi svim legitimnim sredstvima, a s drugim državama surađivati u svemu što je i u hrvatskom nacionalnom i ujedno u uzajamnom interesu. U sadašnjoj Europskoj uniji i u onomu što od nje sada dominantne političke snage žele stvoriti vidimo mnoge pozitivne stvari i dobrobiti, ali i mnogo toga što ne smatramo ni dobrim ni poželjnim ni prihvatljivima. Kako je riječ o kompleksnoj problematici, upućujemo za bitno razumijevanje temeljnih unutareuropskih odnosa na Parišku izjavu (deklaraciju), koju je prije dvije godine usuglasilo i potpisalo 13 istaknutih europskih intelektualaca različitih svjetonazora. Izjavu donosimo u drugom dijelu ovog priopćaja zato što ona u velikoj mjeri korespondira s našim razmišljanjima, načelima i stajalištima. 

Kao baš naša, specifično hrvatska viđenja i polazišta donosimo u trećem dijelu ovog dokumenta „Proglas hrvatskomu narodu“, s kojim smo izašli u javnost i pred njom se legitimirali 18. srpnja prošle godine. Iako se Proglas ne bavi napose Europskom unijom, bitna ishodišna načela i stajališta iznesena u njemu mogu se na prikladan način primijeniti i na razmišljanja o hrvatskom odnosu prema Europskoj uniji, kao sastavnom dijelu hrvatske politike i općenito na postavljanje naše države u međunarodnim odnosima.

Iz našeg Proglasa izdvojili bismo u ovoj prigodi dvije bitne političko-vrijednosne odrednice: 1) organizirani zdravi nacionalizam, kao ideal kojemu težimo; 2) kršćansko-humanistički identitet ili sastavnicu europskih nacija i Europe kao središta i globalnog rasadišta kršćanske kulture i iz nje izrastajuće civilizacije u posljednjih najmanje petnaestak stoljeća. O objema tim dimenzijama Pariška izjava doista je progovorila na vrstan način, a isto tako i naš Proglas, pa nema potrebe da se sada trudimo iznova izreći ono što je već formulirano na vrstan način. Jedino što u ovoj prigodi ipak moramo napose osvijetliti jest pojam hrvatskog nacionalizma kao pozitivnog polazišta i pretpostavke za krupne i zamašne promjene kakve su potrebne hrvatskom narodu i društvu i svim aspektima bitnima za njegovu dobrobit, za njegovu budućnost, za sam opstanak i za odnose prema drugima. 

Nacionalni ideal bio je kod nas najsnažnije izražen početkom 90-ih godina XX. stoljeća, kada se hrvatski narod pod vodstvom Franje Tuđmana izborio za svoju slobodu i za svoju samostalnu matičnu nacionalnu državu. Poslije je taj naboj slabio ili splašnjavao, a vlast i pozicije moći preuzimale su prema njemu uvelike neutralne, anacionalne, ili čak protuhrvatske i protudemokratske političke snage. Smatramo prijeko potrebnim obnoviti i ojačati zdravi i organizirani nacionalizam, u pozitivnom smislu toga pojma, ne u smislu uskogrudnosti, primitivizma, isključivosti, diskriminacije drugih i drukčijih ili pak šovinizma, koji odbacujemo i preziremo. 

Zdravi i razumni nacionalisti istinski se i bezuvjetno zauzimaju za očuvanje državne neovisnosti u onom smislu koji je jednom od svojih povijesnih rečenica izrazio sam F. Tuđman: Nacije se u suvremenom svijetu individualiziraju, a taj se svijet istodobno integrira, tj. povezuje se u miru, suradnji i razmjeni duhovnih i materijalnih dobara. U tom duhu razumijemo i članstvo u Europskoj uniji: ne kao slabljenje svoje državnosti i nacionalnog identiteta ili kao još jedno ulaženje u neku novu „tamnicu narodā“, kakvom je bila prva i druga Jugoslavija, nego kao slobodno sudjelovanje u složenom sustavu odnosa i pravila zajedničke igre u kojem se narodi povezuju i surađuju i radi svoje i radi zajedničke dobrobiti i zaštite vlastitih vrijednosti i interesa u širem međunarodnom okolišu. Žalimo i odbacujemo to što se brojne stranke iz Republike Hrvatske, kako vladajuće, tako i oporbene, nisu držale gesla koje je u jednoj povijesnoj pjesmi A. G. Matoš izrazio latinskom maksimom: „Regnum regno non praescribit leges!“ (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!). Baš zato što smo svjesni negativnih povijesnih iskustava, napose socijalističkog internacionalizma i postkapitalističkog globalizma, nije nam prihvatljivo povođenje za „uvoznim“ matricama odnosno za političkim pomodarstvom ili, još gore,  pristajanje na razapinjanjem hrvatstva i naših tradicijskih nazora i vrjednota na Prokrustovoj postelji suvremenih ideoloških, korporativističkih ili unifikacijskih konstrukata koji moćnijima služe za pokoravanje i razvlašćivanje slabijih te za slabljenje ili brisanje njihove posebnosti i identiteta. 

Za to da smo početkom 1990-ih ostvarili i obranili svoju nacionalnu državu bilo je nadasve korisno to što su razne političke stranke i društvene skupine prihvaćale postulate zdravog hrvatskog (državotvornog) nacionalizma. Isto se tako pokazalo nepravednim i kontraproduktivnim to da su neke od nacionalnih stranaka zadržale, pa čak i monopolizirale, postulate nacionalizma odnosno državotvornosti i nakon što je pothvat stvaranja države bio dovršen, te zadržale simbole zdravog hrvatskog nacionalizma, a pritom u političkoj teoriji ili praksi napuštale ili izigravale njegove temeljne postulate. Time je stvarana zbrka i štetna podvojenost u narodu. Još je štetnije to da su se – zbog sve veće prevlasti sebičnog i koristoljubnog bavljenja politikom odnosno zbog uvelike iskvarene političke prakse – mnogi zdravi i meritorni hrvatski nacionalisti povukli iz djelatnoga političkog i javnog života, ili što su odatle izgurani. Time se otvorio prostor trima negativnim trendovima: 1) obnavljanju moći i utjecaja struktura formiranih u razdoblju totalitarnog jugoslavenskog boljševizma; 2) uvoženju i nekritičkom prihvaćanju pomodnih stranih ideja i ideoloških obrazaca, bili oni ljevičarskog ili desničarskog tipa; 3) jalovom i frustrirajućem „hrvatovanju“ koje se svodi na nostalgično vraćanje u prošlost i beskrajno lamentiranje, umjesto da se djelatno i učinkovito mijenja sadašnjost tako da se energije usredotoče na politički angažman kojim bi se promijenili sadašnji odnosi snaga, a time i omogućilo ispravljanje povijesnih nepravdi i rasvjetljivanje povijesnih mrakova.

U realno tako skiciranoj situaciji idemo ususret izborima za Europski parlament. Vjerujemo da dan nakon tih izbora više neće biti potrebno raspravljati o tome trebamo li hic et nunc (ovdje i sada) okupiti raspršene snage i „razbijenu vojsku“ u novi jedinstveni zdravi nacionalni pokret, nego samo o tomu kako, s kim i služeći se kojim polugama taj pokret i stvoriti.  

2. Europa u koju možemo vjerovati – Pariška izjava (g. 2017.)

Europa je naš dom

1. Europa pripada nama i mi pripadamo Europi. Te su zemlje naš dom, drugoga nemamo. Razlozi zbog kojih nam je do Europe stalo nadilaze našu sposobnost da objasnimo ili opravdamo tu odanost. To je dijeljenje zajedničkih povijesti, nada i ljubavi. Stvar je to uhodanih običaja, trenutaka radosti i boli. Nadahnjujućih trenutaka pomirenja i obećanje zajedničke budućnosti. Poznati krajobrazi i događaji nabijeni su posebnim značenjem – za nas, ali ne i za druge. Dom je mjesto gdje su stvari poznate i gdje se prepoznajemo, koliko god daleko odlutali. To je prava Europa, naša dragocjena i nezamjenjiva civilizacija i kultura.

Ugrožava nas lažna Europa

2. Europa je, u svemu svojem bogatstvu i veličini, ugrožena lažnim poimanjem same sebe. Ta lažna Europa vidi sebe kao ispunjenje naše civilizacije, no ona nam zapravo oduzima dom. Poziva se na pretjerivanja i izobličenja istinskih krjeposti Europe, ostajući pritom slijepa za vlastite poroke. Crtajući samodopadno jednostranu karikaturu naše povijesti, ta je lažna Europa nepremostivo opterećena predrasudom protiv prošlosti. Njezini su zagovornici siročad po vlastitom izboru te smatraju da je biti siroče, biti bez doma, uzvišeni cilj. U tom smislu lažna Europa slavi samu sebe kao korifeja univerzalne zajednice, koja, međutim, niti je univerzalna niti je zajednica.

Lažna je Europa utopija i tiranija

3. Patroni lažne Europe začarani su praznovjerjem u nezaustavljivi napredak. Vjeruju da je povijest na njihovoj strani, a ta ih vjera čini oholima i prezrivima, nesposobnima prepoznati mane postnacionalnoga i postkulturnoga svijeta koji izgrađuju. Štoviše, oni ignoriraju istinske izvore ljudskoga dostojanstva do kojega toliko drže – kao i mi. Ignoriraju, štoviše odbacuju kršćanske korijene Europe. Istovremeno se silno trude ne uvrijediti muslimane, misleći da će oni oduševljeno prihvatiti njihovo sekularističko, multikulturno stajalište. Uronjena u predrasude, praznovjerje i ignoriranje, zaslijepljena pustim i samodopadnim vizijama utopijske budućnosti, lažna Europa refleksno guši drukčije mišljenje – naravno, u ime slobode i tolerancije.

Moramo braniti pravu Europu

4. Nalazimo se u slijepoj ulici. Najveća prijetnja budućnosti Europe niti je ruski avanturizam niti muslimanska imigracija. Prava je Europa u opasnosti zbog toga što se naše predodžbe guše u čeličnom zagrljaju lažne Europe. Naše zemlje i naša zajednička kultura obezvrijeđeni su iluzijama i samozavaravanjima glede onoga što Europa jest i što treba biti. Mi se obvezujemo da ćemo se oduprijeti toj ugrozi naše budućnosti. Pravu ćemo Europu braniti, podupirati i promicati – onu Europu kojoj stvarno pripadamo.

. . .

Solidarnost i građanska lojalnost potiču na aktivno sudjelovanje

5. Prava Europa očekuje i potiče aktivno sudjelovanje u zajedničkom projektu političkoga i kulturnoga života. Europski je ideal solidarnost koja se zasniva na prihvaćanju zakona, koji vrijede za sve, ali su u svojim zahtjevima ograničeni. To prihvaćanje nije se uvijek ostvarivalo u obliku predstavničke demokracije. No naše tradicije građanske lojalnosti odražavaju temeljno prihvaćanje naših političkih i kulturnih tradicija, bez obzira na to koje oblike one imale. U prošlosti su se Europljani borili kako bi naše političke sustave učinili otvorenijima za sudjelovanje naroda, i mi se s pravom ponosimo tom poviješću. No čak i kad se to događalo, ponekad i kroz otvorene pobune, Europljani su uvijek potvrđivali da su tradicije naroda na ovom kontinentu, usprkos tomu što je u njima bilo nepravda i pogrješaka, naše tradicije. Zbog te odanosti reformama Europa je mjesto traženja uvijek veće pravednosti. Taj duh napretka rođen je iz ljubavi i lojalnosti našim domovinama.

Nismo pasivni subjekti

6. Europski duh jedinstva omogućuje nam imati povjerenja u javni prostor, čak i kad se susrećemo kao potpuni stranci. Javni parkovi, središnji trgovi i široka šetališta europskih mjesta i gradova odraz su europske političke svijesti: Mi dijelimo naš zajednički život i zajedničku „res publica“ (javnu stvar). Prihvaćamo da je naša obveza preuzimati odgovornost za budućnost naših društava. Mi nismo pasivni subjekti pod vlašću despota, bili oni sakralni ili sekularni. I nismo podložni neumoljivim povijesnim silama. Biti Europljanin znači imati sposobnost političkoga i povijesnoga djelovanja. Mi smo tvorci naše zajedničke sudbine.

Nacionalna država obilježje je Europe

7. Prava Europa zajednica je naroda. Imamo svoje jezike, tradicije i granice. Usprkos tomu uvijek smo prepoznavali uzajamnu povezanost, pa i kad smo bili u svađi – ili čak u ratu. To nam se jedinstvo u različitosti čini posve prirodnim. No ono je važno i dragocjeno; stoga, niti je priroda datost niti nužnost. Najčešći politički oblik toga jedinstva u različitosti jest carstvo (imperij), koje su europski kraljevi ratnici uvijek iznova pokušavali stvoriti, stoljećima nakon propasti Rimskoga Carstva. Primamljivost carstva dugo je trajala, no prevladale su nacionalne države, onaj oblik države koji povezuje suverenitet i narod. Nacionalna je država postala obilježje Europe.

Ne podržavamo nametnuto i prisilno jedinstvo

8. Nacionalna je zajednica ponosna što upravlja sobom na vlastiti način, hvali se svojim velikim nacionalnim postignućima u umjetnosti i znanosti te se natječe s drugim nacijama, kadgod i na bojnom polju. To je ranjavalo Europu, ponekad i teško, ali nikada nije ugrozilo naše kulturno jedinstvo. Zapravo se događalo suprotno. Dok su se europske države sve više utvrđivale i međusobno se razlikovale, jačao je zajednički europski identitet. Nakon užasnih krvoprolića u dvama svjetskim ratovima u prvoj polovini 20. stoljeća, u Europljana se očitovala još veća odlučnost da odamo počast našoj zajedničkoj baštini. To govori o dubini i snazi Europe kao kozmopolitske civilizacije u najboljem smislu te riječi. Mi ne tražimo nametnuto, prisilno jedinstvo carstva. Naprotiv, europski kozmopolitizam prepoznaje da ljubav prema domovini i građanska lojalnost otvaraju put prema širemu svijetu.

Kršćanstvo je poticalo kulturno jedinstvo

9. Prava je Europa prožeta kršćanstvom. Univerzalna duhovna vlast Crkve dovela je do kulturnoga jedinstva Europe, ali je to učinila bez političkoga carstva. To je omogućilo da se građanske krjeposti razvijaju unutar zajedničke europske kulture. Autonomija onoga što danas nazivamo civilnim društvom postala je tipičnim obilježjem europskoga života. Nadalje, kršćansko evanđelje ne daje sveobuhvatno božansko pravo, zbog čega je bilo moguće da se afirmira i poštuje različitost svjetovnih nacionalnih zakona, a da se pritom ne ugrozi naše europsko jedinstvo. Stoga nije slučajno da je opadanje kršćanske vjere u Europi praćeno novim nastojanjima da se stvori političko jedinstvo – carstvo novca i regulativa, pokriveno osjećajima pseudoreligijskoga univerzalizma, koje gradi Europska unija.

Kršćanski korijeni hrane Europu

10. Prava Europa potvrđuje jednako dostojanstvo svakoga pojedinca, bez obzira na spol, status ili rasu. I to je izraslo iz naših kršćanskih korijena. Naše plemenite krjeposti bez sumnje su plod kršćanske baštine: poštenje, suosjećanje, milosrđe, opraštanje, mirotvorstvo, dobročinstvo. Kršćanstvo je stubokom, na način kakav do tada nije viđen, promijenilo odnos između muškarca i žene, promičući ljubav i uzajamnu vjernost. Bračni savez omogućuje muškarcu i ženi zajedno napredovati. Većina žrtava koje činimo plod su brige za bračnoga druga i djecu. Taj duh sebedarja još je jedan kršćanski obol Europi kakvu volimo.

Klasični korijeni potiču izvrsnost

11. Prava Europa crpi nadahnuće i iz klasične tradicije. Prepoznajemo se u književnosti stare Grčke i Rima. Kao Europljani težimo za veličinom, krunom klasičnih krjeposti. Kadgod je to dovodilo do nasilne utrke za prevlašću. No ona najbolja strana težnje k izvrsnosti nadahnjuje europske muškarce i žene na stvaranje glazbenih i umjetničkih djela nenadmašne ljepote te ih potiče na izvanredne prodore na području znanosti i tehnologije. Čvrste krjeposti samokontrole te ponos zbog sudjelovanja u građanskom životu u Rimljana, kao i duh filozofskoga istraživanja u Grka, u stvarnoj Europi nikada nisu bili zaboravljeni. Njihova su dostignuća i naša dostignuća.

Europa je zajednički projekt

12. Prava Europa nikada nije bila savršena. Zagovornici lažne Europe nisu u krivu kad traže razvoj i reformu, i uistinu je nakon 1945. i 1989. postignuto mnogo toga što moramo cijeniti i njegovati. Naš je zajednički život trajni projekt, a ne ukoštalo nasljeđe. No budućnost je Europe u obnovljenoj odanosti našim najboljim tradicijama, a ne u lažnom univerzalizmu koji nameće zaborav i samoodbacivanje. Europa nije počela postojati s prosvjetiteljstvom. Naš ljubljeni dom ne će prispjeti k svojemu ispunjenju s Europskom unijom. Prava Europa jest i uvijek će biti zajednica naroda koji mogu biti osamljeni, ponekad gnjevni, ali ipak povezani zajedničkom baštinom o kojoj zajednički raspravljamo, koju razvijamo, dijelimo – i ljubimo.

. . .

Gubimo svoj dom

13. Prava je Europa u opasnosti. Dostignuća kao što su nacionalni suverenitet, otpor carstvu, kozmopolitizam sposoban za građansku lojalnost, kršćanska baština ljudskoga i dostojanstvenoga života, zauzimanje u duhu naše klasične baštine – sve nam to izmiče. Dok patroni lažne Europe grade svoje lažno kršćanstvo univerzalnih ljudskih prava, mi gubimo svoj dom.

Prevladava lažna sloboda

14. Lažna Europa hvasta se dosad neviđenim zauzimanjem za ljudsku slobodu. No ta je sloboda jednostrana. Prodaje se kao oslobođenje od svih ograničenja: seksualna sloboda, sloboda za samoostvarenje, sloboda da čovjek bude „ono što jest“. Naraštaj 1968. gleda na te slobode kao na pobjedu nad jednoć svemoćnim i represivnim kulturnim režimom. Smatraju se velikim osloboditeljima, a njihovi se prijestupi proglašavaju plemenitim moralnim postignućima na kojima bi im cijeli svijet trebao biti zahvalan.

Šire se individualizam, osamljenost i besciljnost

15. No za mlađe je naraštaje Europljana stvarnost mnogo manje blistava. Libertinski hedonizam često vodi u dosadu i stvara osjećaj besmislenosti. Bračni je savez oslabio. U uzavrelom moru seksualne slobode duboka želja naših mladih da se vjenčaju i zasnuju obitelj često biva frustrirana. Sloboda koja frustrira najdublje želje našega srca postaje prokletstvom. Čini se da naša društva propadaju u individualizmu, osamljenosti i besciljnosti. Umjesto slobode osuđeni smo na isprazni konformizam konzumističke i medijski upravljane kulture. Naša je dužnost reći istinu: Naraštaj 1968. je uništio, ali nije gradio. Stvorili su prazninu koju sada ispunjavaju mediji, jeftini turizam i pornografija.

Nama se upravlja i manipulira

16. Istovremeno dok pjevamo hvalospjeve dosad neviđenoj slobodi, europski je život na svim poljima sve više i više reguliran. Pravila – koja često stvaraju bezimeni tehnokrati u sprezi s moćnim interesima – upravljaju našim radnim odnosima, našim poslovnim odlukama, našim odgojno-obrazovnim kvalifikacijama, našim vijestima i zabavnim medijima. A sada Europa nastoji suziti i postojeća pravila o slobodi govora, koja je izvorno europska sloboda i očitovanje slobode savjesti. Na meti tih restrikcija nisu bestidnost ili drugi napadi na dostojanstvo u javnom životu. Umjesto toga, europske vladajuće elite jasno žele suziti politički govor. Politički vođe koji izgovore neugodne istine o moralnim vrjednotama, islamu ili migracijama dovlače se pred sudce. Politička korektnost nameće tabue koji svako propitivanje „statusa quo“ prokazuju kao posve neprihvatljivo. Lažna Europa ne potiče stvarnu kulturu slobode. Ona promiče kulturu tržišno upravljane homogenosti i politički nametnutoga konformizma.

Multikulturalizam je neostvariv

17. Lažna Europa također se hvasta dosad neviđenim zauzimanjem za jednakost. Ona ističe da promiče nediskriminaciju i uključivanje svih rasa, religija i identiteta. Na tom je polju uistinu učinjen stvarni napredak, ali se uvriježio i utopijski odmak od stvarnosti. Više od naraštaja Europa je provodila veliki projekt multikulturalizma. Zahtijevati ili čak promicati asimilaciju muslimanskih novopridošlica u naš način ponašanja i naše običaje, a o našoj religiji da se i ne govori, smatralo se velikom nepravdom. Predanost jednakosti, o kojoj nam se govorilo, traži da odbacimo svaku naznaku da vjerujemo da je naša kultura superiornija. Paradoks je što europski multikulturni projekt, koji niječe kršćanske korijene Europe, predstavlja kršćansku ideju o sveopćoj ljubavi u pretjeranom i neodrživom obliku. On od europskih naroda zahtijeva svetački stupanj žrtve. Od nas se traži da kažemo da je kolonizacija naših domova i odustajanje od naše kulture slavni čin Europe u 21. stoljeću, tj. kolektivni čin samožrtvovanja u ime nove globalne zajednice mira i napretka koja se rađa.

Širi se prijetvornost

18. Mnogo je prijetvornosti u takvom načinu mišljenja. Većina u našoj upravljačkoj eliti bez sumnje pretpostavlja superiornost europske kulture – što se javno ne smije reći da se ne bi uvrijedilo imigrante. Uzevši tu superiornost kao datost, misle da će se asimilacija dogoditi po naravi stvari i brzo. U ironičnom odjeku staroga imperijalističkoga razmišljanja, europske vladajuće elite podrazumijevaju da će nekako, po prirodnim ili povijesnim zakonima, „oni“ nužno postati kao „mi“ – dok je nepojmljivo da bi se moglo dogoditi suprotno. U međuvremenu se službeni multikulturalizam primjenjuje kao terapijsko sredstvo za upravljanje nesretnim, ali „privremenim“ napetostima.

Jača tehnokratska tiranija

19. No postoji još veća i mračnija prijetvornost. Za posljednjega je naraštaja sve veći i veći dio naše upravljačke elite svoj interes pronalazio u ubrzanoj globalizaciji. Žele izgraditi nadnacionalne institucije koje su kadri kontrolirati bez neugodnih miješanja nacionalnih suvereniteta. Sve jasnije biva da „demokratski deficit“ u Europskoj uniji nije puki tehnički problem koji bi se dao riješiti tehničkim sredstvima. Prije da je taj deficit temeljno opredjeljenje, koje se gorljivo brani. Bilo da se opravdavaju ekonomskim nužnostima bilo da samostalno razvijaju međunarodno zakonodavstvo o ljudskim pravima, nadnacionalni mandarini institucija Europske unije oduzimaju Europi politički život, odgovarajući na sve izazove tehnokratskom krilaticom: „Nema alternative.“ Suočavamo se s mekanom, ali sve stvarnijom tiranijom.

Lažna je Europa krhka i nemoćna

20. Preuzetnost lažne Europe sada postaje očitom, unatoč svim nastojanjima njezinih pristaša u podupiranju utješnih iluzija. Prije svega, pokazalo se da je lažna Europa slabija no što je itko zamišljao. Masovna zabava i materijalna potrošnja ne mogu održati građanski život. Lišena viših ideala i obeshrabrena multikulturalističkom ideologijom u iskazivanju nacionalnoga ponosa, naša društva sada teško potiču na želju da ih se brani. Štoviše, inkluzivna retorika ili neosobni gospodarski sustav u kojem prevladavaju velike međunarodne korporacije sigurno ne mogu obnoviti građansko povjerenje i društvenu koheziju. Još jednom moramo biti iskreni: europska se društva osipaju. Ako otvorimo oči, svjedočimo sve većoj uporabi državne sile, društvenoga inženjeringa i odgojno-obrazovne indoktrinacije. Nije samo islamski terorizam taj koji dovodi teško naoružane vojnike na ulice. Interventna policija sada je potrebna da stiša nasilne prosvjede protiv establišmenta, čak i da upravlja pijanim gomilama nogometnih navijača. Fanatizam vezan uz naše nogometne momčadi očajni je znak duboke ljudske potrebe za solidarnošću, solidarnošću koja u lažnoj Europi inače ostaje neispunjenom.

Uvriježila se kultura odbacivanja onoga što je vlastito

21. Europske intelektualne elite pripadaju glavnim borcima za umišljenost lažne Europe. Nema sumnje da su naša sveučilišta bila slavna točka europske civilizacije. No dok su nekada nastojala prenijeti svakomu novomu naraštaju mudrost prijašnjih vremena, danas mnogi na sveučilištima brkaju kritičko mišljenje s odbacivanjem prošlosti. Stroga disciplina intelektualnoga poštenja i objektivnosti bila je zvijezda vodilja europskoga duha. No u posljednjim dvama naraštajima taj se plemeniti ideal promijenio. Askeza koja je nekoć stremila k oslobođenju misli od tiranije prevladavajućega mišljenja pretvorila se u često samodopadni i nepromišljeni animozitet prema onomu što nam je vlastito. Takav stav kulturnoga odbacivanja funkcionira kao jeftini i lagani način da se bude „kritičan“. Za posljednjega se naraštaja on uvježbava u predavaonicama i postaje doktrinom, dogmom. A uključivanje među ispovjedaoce toga creda smatra se obilježjem „prosvjetljenja“ i duhovnoga izabranja. Kao posljedica toga, naša su sveučilišta danas aktivni čimbenici kulturne destrukcije koja je u tijeku.

Elite se arogantno hvale svojim krjepostima

22. Naše upravljačke elite promiču ljudska prava. Rade na sprječavanju klimatskih promjena. Izgrađuju sve integriraniju globalnu tržišnu ekonomiju i usklađuju porezne politike. Nadgledaju proces koji ide prema rodnoj jednakosti. Toliko toga za nas čine! Zašto je onda važno na koji su način došle do svojih položaja? I što ako u europskih naroda raste sumnja u njihovu administraciju?

Alternativa postoji

23. Sve veći skepticizam potpuno je opravdan. Danas u Europi prevladava besciljni materijalizam koji, čini se, nije kadar motivirati muškarce i žene da imaju djecu i zasnuju obitelj. Kultura odbacivanja lišava sljedeći naraštaj osjećaja identiteta. U nekim našim zemljama postoje područja na kojima muslimani imaju neformalnu autonomiju u odnosu na mjesne zakone, kao da su prije kolonizatori negoli sugrađani. Individualizam nas izolira jedne od drugih. Globalizacija mijenja životne perspektive milijuna ljudi. Ako su izazvane, naše upravljačke elite govore da rade samo kako bi uredile neizbježno, prilagodile stvari neumoljivim nužnostima. Nikakvo drukčije usmjerenje nije moguće i iracionalno je opirati se. Drukčije ne može biti. Za one koji prigovaraju kaže se da pate od nostalgije – zbog čega zaslužuju moralnu osudu kao rasisti ili fašisti. Kad društvene podjele i građansko nepovjerenje postanu očitiji, javni europski život biva bremenitiji bijesom i srdžbom i nitko ne zna kamo to može odvesti. Moramo prestati ići tim putom. Moramo se osloboditi tiranije lažne Europe. Alternativa postoji.

. . .

Moramo izbjegavati surogat religiju 

24. Djelo obnove započinje s teološkom spoznajom samih sebe. Univerzalističke drskosti lažne Europe očituju se kao surogat religija – uključujući ispovijedanje vjere – ali i anateme. Taj moćni opijat paralizira Europu kao političko tijelo. Moramo ustrajati na tome da religiozne težnje ostanu u sferi religije, a ne politike, a još manje administrativnoga upravljanja. Kako bismo povratili sposobnost političkoga i povijesnoga djelovanja, potrebno je iznova sekularizirati europski javni život.

Moramo obnoviti istinski liberalizam

25. To će od nas zahtijevati da se odreknemo lažljiva govora koji bježi od odgovornosti i pomaže ideološkoj manipulaciji. Govor o različitosti, inkluziji i multikulturalizmu prazan je. Često se takav govor koristi kao način da svoje pogrješke prikažemo kao postignuća: rastakanje društvene solidarnosti „zapravo“ je znak dobrodošlice, tolerancije i inkluzije. To je marketinški govor, govor čija je svrha prije zamagliti stvarnost negoli ju osvijetliti. Moramo iznova otkriti trajno poštovanje prema stvarnosti. Govor je osjetljivo oruđe; kad se koristi kao batina, srozava se. Morali bismo biti zaštitnici jezične doličnosti. Posezanje za prijavama znak je srozavanja našega sadašnjega trenutka. Ne smijemo tolerirati verbalno zastrašivanje, još manje prijetnje smrću. Moramo zaštititi one koji odgovorno govore, čak i ako mislimo da su njihovi pogledi pogrješni. Budućnost Europe mora biti liberalna u najboljem smislu te riječi, a to znači odana živoj javnoj raspravi slobodnoj od svih prijetnja nasiljem i od svake prisile.

Potrebni su nam odgovorni državnici

26. Da bi se razbile čari lažne Europe i njezinih utopijskih, pseudoreligijskih križarskih ratova za svijet bez granica, potrebno je njegovati novi oblik upravljanja državom i novi stil državnika. Dobar politički vođa služi općemu dobru konkretnih ljudi. Dobar političar vidi u našoj zajedničkoj europskoj baštini te u našim zasebnim nacionalnim tradicijama veličanstvene i životvorne darove, koji su istodobno krhki. Tu baštinu on ne odbacuje, niti riskira da ju izgubi zbog utopijskih snova. Takvi vođe žude za počastima vlastitoga puka, a ne traže odobravanje „međunarodne zajednice“, koja je zapravo samo aparat oligarhije za odnose s javnošću.

Morali bismo obnoviti nacionalno jedinstvo i solidarnost

27. Budući da prepoznajemo posebno značenje europskih zemalja i njihov kršćanski pečat, ne smijemo dopustiti da nas zbune pogrješne tvrdnje multikulturalista. Imigracija bez asimilacije jest kolonizacija te ju valja odbaciti. S pravom očekujemo da se oni koji migriraju u naše zemlje uklope u naše nacije te prihvate naše putove. To očekivanje mora podupirati prikladna politika. Govor o multikulturalizmu uvezen je iz Amerike. No veliki imigracijski val u Ameriku zbio se na prijelazu u 20. stoljeće, dakle u doba brzoga gospodarskoga rasta, u zemlji bez snažnije socijalne države i s vrlo snažnim osjećajem nacionalnoga identiteta u koji su se pridošlice morali uklopiti. Nakon što je pripustila velik broj imigranata, Amerika je gotovo potpuno zatvorila svoja vrata za vrijeme dvaju naraštaja. Europa mora učiti iz toga američkoga iskustva umjesto da primjenjuje američke ideologije. To nas iskustvo uči da je radno mjesto veliki asimilacijski pokretač, da odveć velikodušni socijalni sustav može biti zaprjeka asimilaciji te da razborito političko vodstvo ponekad reducira imigraciju – čak i drastično. Ne smijemo dopustiti multikulturnoj ideologiji da izobliči naše političke prosudbe o tome kako najbolje služiti općemu dobru, koje zahtijeva nacionalne zajednice s dovoljnom razinom jedinstva i solidarnosti kako bi svoje dobro smatrale općim dobrom.

Samo su carstva multikulturna

28. Nakon Drugoga svjetskoga rata zapadna je Europa uspijevala njegovati žive demokratske sustave. Nakon sloma sovjetskoga imperija, i srednjoeuropske zemlje obnovile su svoju građansku vitalnost. Riječ je o najdragocjenijim postignućima Europe. No ona će biti izgubljena ako se ne suočimo s imigracijom i demografskim promjenama u našim zemljama. Samo carstva mogu biti multikulturna, a Europska unija to će postati ako ne uspijemo postaviti obnovljenu solidarnost i građansko jedinstvo za mjerila po kojima će se ravnati imigracijske politike i strategije asimilacije.

Zdrava hijerarhija promiče društveno blagostanje

29. Mnogi pogrješno misle da je Europa uzdrmana samo sporenjima oko imigracije. No to je zapravo samo jedna dimenzija općenitijega procesa društvenoga osipanja koji valja preokrenuti. Moramo iznova otkriti dostojanstvo posebnih uloga u društvu. Roditelji, učitelji i profesori dužni su formirati one koji su povjereni njihovoj skrbi. Moramo se oduprijeti kultu vladavine struke na štetu mudrosti, osjećaja za mjeru i potrebe za kultiviranim življenjem. Ne može biti obnove Europe bez odlučnoga odbacivanja pretjeranoga egalitarizma i sužavanja mudrosti na tehničko znanje. Pozdravljamo politička postignuća modernoga doba. Svaki muškarac i žena moraju imati jednako pravo glasa. Temeljna prava moraju biti zaštićena. No zdrava demokracija također zahtijeva društvene i kulturne hijerarhije koje potiču na postizanje izvrsnosti i iskazuju poštovanje onima koji služe općemu dobru. Moramo obnoviti osjećaj za duhovnu veličinu i iskazati joj dužno poštovanje kako bi se naša civilizacija mogla suočiti sa sve većom moći pukoga bogatstva s jedne strane i vulgarne zabave s druge.

Moramo obnoviti moralnu kulturu

30. Ljudsko je dostojanstvo više od prava da se bude ostavljen na miru, a doktrine međunarodnih ljudskih prava ne iscrpljuju zahtjeve pravednosti, još manje zahtjeve dobra. Europa mora obnoviti konsenzus o moralnoj kulturi kako bi se ljudi usmjeravali prema krjeposnomu životu. Ne smijemo dopustiti da nas pogrješno viđenje slobode odvrati od razborite uporabe prava kako bi se ljude odvraćalo od poroka. Moramo opraštati ljudsku slabost, ali Europa ne može uspijevati bez obnove opće težnje za ispravnim ponašanjem i za ljudskom izvrsnošću. Kultura dostojanstva razvija se iz pristojnosti i izvršavanja dužnosti na našim životnim postajama. Moramo obnoviti razmjenu poštovanja između društvenih slojeva, kojom se odlikuje društvo koje vrednuje doprinose sviju.

Tržište mora biti uređeno s obzirom na društvene ciljeve

31. Dok s jedne strane prepoznajemo pozitivne aspekte gospodarstava zasnovanih na slobodnom tržištu, s druge se strane moramo oduprijeti ideologijama koje nastoje apsolutizirati logiku tržišta. Dobro funkcionirajuća tržišta podrazumijevaju aktivnu ulogu zakona, a cilj zakona ne može se svesti samo na gospodarsku učinkovitost. Tržišta, dakle, najbolje funkcioniraju kad su uvrštena u snažne društvene institucije, ustrojene prema vlastitim netržišnim načelima. Gospodarski rast, premda je blagotvoran, nije najviše dobro. Tržišta moraju biti usmjerena prema društvenim ciljevima. Danas korporacijski gigantizam ugrožava čak i politički suverenitet. Nacije moraju surađivati kako bi ovladale arogancijom i bezdušnošću globalnih gospodarskih snaga. Mi se izjašnjavamo za razborito korištenje državne moći kako bi se promicala negospodarska društvena dobra.

Odgoj i obrazovanje moraju se reformirati

32. Vjerujemo da Europa ima povijest i kulturu koje su vrijedne opstanka. Naša sveučilišta, međutim, prečesto izdaju našu kulturnu baštinu. Potrebna nam je reforma odgojno-obrazovnih kurikula kako bismo promicali prenošenje naše zajedničke kulture umjesto da se mladi ljudi indoktrinacijom uvode u kulturu odbacivanja. Učitelji i mentori na svim razinama dužni su gajiti spomen. Trebali bi se ponositi svojom ulogom mosta između prošlih i nadolazećih naraštaja. Moramo, dakle, obnoviti visoku europsku kulturu postavljajući uzvišeno i lijepo kao svoj opći standard, a odbacujući srozavanje umjetnosti na neku vrstu političke propagande. To će zahtijevati odgoj novoga naraštaja mecena. Korporacije i birokracije pokazale su se kao odveć siromašni čuvari umjetnosti.

Brak i obitelj su presudni

33. Brak je temelj građanskoga društva i osnova sklada između muškarca i žene. On je intimni savez ustrojen oko uzdržavanja obitelji i podizanja djece. Potvrđujemo da su biti otac i biti majka najosnovnije uloge bilo u društvu bilo ljudskoga bića kao takvoga. Brak i djeca sastavni su dio vizije bilo kakvoga ljudskoga procvata. Djeca zahtijevaju žrtvu onih koji ih donose na svijet. Ta je žrtva plemenita i treba biti vrjednovana. Zagovaramo razborite društvene politike koje ohrabruju i jačaju brak, rađanje te odgoj i obrazovanje djece. Društvo koje ne prihvaća djecu nema budućnosti.

. . .

Potrebno je suočiti se s populizmom

34. Velika zabrinutost vlada u današnjoj Europi zbog uspona onoga što se naziva „populizmom“ – premda se čini da značenje toga pojma nikada nije definirano, a uglavnom se rabi u pogrdnom značenju. Glede toga imamo svojih rezerva. Europa mora crpiti iz duboke mudrosti svojih tradicija, a ne se oslanjati na plitke slogane i emocionalne apele koji unose podjelu. Nadalje, svjesni smo da mnogo toga kod te nove političke pojave može predstavljati zdravu pobunu protiv tiranije lažne Europe, koja svaku ugrozu svojega monopola na moralni legitimitet smatra „protudemokratskom“. Takozvani „populizam“ predstavlja izazov diktaturi „statusa quo“, „fanatizmu centra“, i to s pravom. To je znak da se čak i unutar naše degradirane i osiromašene političke kulture može ponovno roditi povijesni angažman europskih naroda.

Naša je budućnost prava Europa

35. Odbacujemo i pogrješnom smatramo tvrdnju da ne postoji odgovorna alternativa umjetnoj i bezdušnoj solidarnosti objedinjenoga tržišta, transnacionalnoj birokraciji i površnoj zabavi. Kruh i igre nisu dovoljni. Odgovorna alternativa prava je Europa.

Moramo preuzeti odgovornost

36. U ovom času pozivamo sve Europljane da nam se pridruže u odbacivanju utopijske tlapnje multikulturnoga svijeta bez granica. S pravom volimo svoje domovine te nastojimo prenijeti na našu djecu sve ono plemenito što smo i sami primili iz naše baštine. Kao Europljani, dijelimo zajedničku baštinu, a ta nas baština poziva da u miru zajedno živimo kao Europa nacija. Obnovimo nacionalni suverenitet i ponovno otkrijmo dostojanstvo zajedničke političke odgovornosti za budućnost Europe.

Philippe Bénéton (Francuska)

Rémi Brague (Francuska)

Chantal Delsol (Francuska)

Roman Joch (Češka)

Lánczi András (Mađarska)

Ryszard Legutko (Poljska)

Janne Haaland Matlary (Norveška) 

Roger Scruton (Ujedinjeno Kraljevstvo)

Robert Spaemann (Njemačka)

Bart Jan Spruyt (Nizozemska)

Matthias Storme (Belgija)

Pierre Manent (Francuska)

Dalmacio Negro Pavón (Španjolska)

(Prijevod na hrvatski  jezik: Darko Grden. Objavljeno u: Prilika br. 1/2018, mjesečni magazin Glasa Koncila, 12. siječnja 2018.

Verzija na engleskomu dostupna na adresi: https://thetrueeurope.eu/a-europe-we-can-believe-in/)

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB): PROGLAS HRVATSKOMU NARODU

PHB, Hrvatsko nebo