Milan je urar i živi u Melbourneu. Fatalno se zaljubljuje u Belu koja je pobjegla od svog okrutnog oca

Roman Vladimira Jakopanca tijekom svibnja doživjet će predstavljanja, osim u Društvu Hrvatskih književnika u Zagrebu, također u Varaždinu, Koprivnici, Slatini, Ivancu, Splitu, te knjižnici Ogrizovića u Zagrebu

Vladimir Jakopanec, hrvatski književnik s australskom adresom, ovih dana u Hrvatskoj predstavlja svoj novi roman: Requiem za Belu Nemeth. Prvo predstavljanje bilo je u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, kojom prilikom su djelo predstavile dr. sc. Željka Lovrenčić i Lada Žigo, a odabrane tekstove čitao je Aleksandar Horvat.

“Iseljavanje iz domovine, život naših ljudi u raznim zemljama u koje su dolazili, te problemi na koje su nailazili u novim sredinama, oduvijek su zanimljive teme mnogim književnicima hrvatskih korijena koji žive izvan granica Republike Hrvatske. Nakon dvije zbirke poezije, dva romana i knjige pripovijesti, Vladimir Jakopanec napisao je zanimljiv i napet roman naslovljen Requiem za Belu Nemeth. U ovome nam romanu pripovjedač hrvatskih korijena kojemu ne znamo imena, priča priču o starom paru, Milanu Šoštariću i Beli Nemeth. Sam pripovjedač i njegova supruga uspješni su bračni par bez djece, drugi naraštaj australskih Hrvata, u potpunosti uklopljen u svoju novu sredinu. Ali, još su uvijek vezani uz zemlju iz koje su došli njihovi roditelji i stari hrvatski par zbog toga zaokuplja njihovu pozornost. Autor romana na vješt način isprepliće doživljaje i zgode iz života dvoje sada vremešnih ljudi i tako stvara napetu i dinamičnu radnju. Uz događaje iz njihovih života, posebice iz mladosti, niže slike hrvatskog i australskog društva te posvećuje pozornost načinu života doseljenika iz raznih dijelova Hrvatske koji su namjerno ili igrom slučaja za svoju drugu domovinu odabrali Australiju. Pisac nas znalački uvodi u svijet naših zemljaka koji su, tražeći bolji život za sebe i svoju djecu dolazili u ovu zemlju iz Imotskog i okolice, iz Dalmacije, Međimurja, Podravine i Zagorja, i postali dio rijeke pridošlica koja je pridonijela razvoju Australije i obogatila je svojim običajima i iskustvima. Milan i Bela, koji život zapravo dijele tek pod stare dane, dio su te iseljeničke zajednice. Milan je urar i živi u Melbourneu kamo su došli njegovi roditelji. Miran je i zgodan čovjek koji se u mladosti fatalno zaljubljuje u lijepu i pomalo nestašnu Belu. Bela još kao mlada odlazi iz Australije jer ne može više podnositi torture svog okrutnog oca, nekadašnjeg vatrenog ustaše, koji se na vrijeme priključio partizanima te postao udbaš. Zlostavljana Bela ne vraća se u rodnu zemlju zbog nostalgije koja je eventualno muči, već zbog želje da pobjegne od oca i pasivne majke te zbog činjenice da ni sama ne zna što bi sa svojim životom. Osim sudbine glavne junakinje Bele i Milana koji je prihvaća na kraju njena životnog puta dok je bolesna i izgubljena u svome svijetu, autor u romanu govori i o raspadu Jugoslavije, o općoj gospodarskoj, političkoj i inoj krizu u državi u kojoj su se ljudi snalazili na različite načine kako bi preživjeli, o Domovinskom ratu, ratu u Bosni, i UNPROFOR-u. Scene vezane uz opise rata i Belinu ratnu sudbinu, teške su i mučne. Jakopanec izvrsno portretira likove kriminalaca, doušnika, sitnih švercera, ali i liječnika i svećenika hrvatskih korijena kojima naši ljudi u još uvijek stranoj sredini, ipak daju prednost. U ovome dinamičnom romanu punom napetih situacija i nenadanih preokreta, govori se o dva paralelna, premda udaljena svijeta – o Hrvatskoj i Australiji, o ljubavi i strasti, o izgubljenim iluzijama i nadi, o prolaznosti i trajnosti, o životu i smrti, o vjeri i Bogu. Nakon Belina susreta sa sinom Matijom koga je dala na posvojenje i njene smrti, u ozračju obavijenom Faureovim Requiemom, glavni junak i bezimeni pripovjedač romana počinje razmišljati i o svojoj bolesti, završetku života i vječnosti: ‘Sviđala mi se u tom trenutku naša prolaznost, ta godišnja doba koja se mijenjaju, to lišće koje, nakon svog zelenila, na kraju jeseni procvate u svim mogućim bojama i onda otpada s grana i tako nam radosno šušti pod nogama. Uplašio sam se vječnosti, jer u nju se ne ulazi doli kroz smrt'”, rekla je dr. sc. Željka Lovrenčić.

Urednik Igor Herceg Sino u pogovoru romana kaže: “U svom najnovijem romanu Requiem za Belu Nemeth, Vladimir Jakopanec vraća se psihološkom profiliranju likova kojima je sudbina prepriječila put prema uspjehu, uspjehu koji im je gotovo na dohvat ruke sjajio pred očima. Ako su Anita i Bruno u prvom Jakopančevu romanu bili žrtve niza psiholoških problema koje nužno nameće iseljenički život, ako su Darko, Martin i niz likova iz njegova romana Heretici žrtve jednog krivo shvaćenog religijskog sustava i poremećenih društvenih odnosa i vrijednosti, onda je Bela u ovom romanu žrtva nasilja u domu, koje će ostaviti ožiljke i odrediti njen život. U Milanovu slučaju, čini se da je destruktivni element njegova unutarnja sputanost, koja u kombinaciji s iseljeničkom letargijom nužno završava društvenom izolacijom, depresijom i sveopćom izgubljenošću u ovom kompliciranom labirintu života i njegovih mijena. U inače izuzetno dobroj arhitekturi romana Requiem za Belu Nemeth, Jakopanec se prvi puta priklanja nešto suvremenijem pristupu, naime svoj roman počinje gotovo od kraja, te se onda polako, korak naprijed, dva natrag, kreće prema početku cijele priče, sugerirajući nam i tako stanje Beline svijesti i njenih unutrašnjih pobrkanih vrijednosti i odnosa prema svemu što je okružuje. Bela je zapravo nositelj priče, jer ona se doima kao snažan karakter, a zapravo je, ako se smijemo poslužiti Biblijskom slikom ‘trska slomljena’ koju odnosi s roditeljima u domu, te razni kasniji odnosi s ljudima i rat kome se sama izložila, konačno dovode do posvemašnje izgubljenosti i kraha. Milan je gotovo statist u priči, ali statist koji je zapravo kičma romana. Ni njega život ne štedi. Protagonist je to koji je uglavnom zatvoren u sebe, djelomično zato što je to njegova unutrašnja psihološka struktura, dobrano oslabljena njegovim iseljeničkim iskustvom još u djetinjstvu. Milan je u priči ipak konstanta. On je tu, ne odlazi nikamo i tu se nosi sa svim nedaćama koje si nameće sam i koje mu život nameće. Njegovi povremeni izleti u društvo uvijek neslavno završavaju, jer on se razvijao na marginama društva i više mu ne pripada. Dok Bela luta, kao polurazbijeni brod burnim morem života, bez cilja i smisla, Milan je tu i on je čeka. Jakopanec je još jednom dokazao da je majstor književna izričaja. Njegov stil je profinjen, ali neopterečujući, njegova misao je jasna, njegova poetika zadivljujuća. Teško je odrediti njegove književne uzore, on je svoj i uvijek na svoj način originalan, iako voli završavati poglavlja i konačno priču na gotovo Solženjicinovski način”.

Ira Hercigonja u svojoj recenziji piše: “Jakopanec se sa svojim novim romanom Requiem za Belu Nemeth još jednom predstavlja kao pisac profinjena književnog izraza. Ovaj put, priklonio se ponešto suvremenijem stilu pripovijedanja, Naraciju često pokreće asocijacija, a nedostatak dijaloga zamjenjuje unutrašnji monolog. Za razliku od ostalih svojih romana, Jakopanec nas ovaj put uvodi u priču od njena kraja, vješto nas vodi prema početku i onda zatvara krug ne samo krajem priče, već i pričom o kraju života i to na upečatljiv i poetičan način. Lajtmotiv priče jest iseljeničko iskustvo glavnih protagonista ovoga izuzetnog romana, ali na tom jednostavnom lajtmotivu Jakopanec gradi mnogo kompleksniju strukturu svoje naracije. Kao i obično, izuzetno zanimljiva fabula isprepletena je kratkim esejima koji ne samo da daju smisao cijeloj priči, već je i uzdižu na nesvakidašnju razinu. Definitivno roman koji se pamti još dugo nakon što je pročitan”.

Moja Hrvatska /VL/https://mojahrvatska.vecernji.hr /Hrvatsko nebo