Iluzije o pomirbi

Potonuće svake iluzije o pomirbi upravo traje. Taj krhki čamčić što ga je Tuđman sklepao da spasi tek uskrslu hrvatsku državu ponire sve dublje u tamu, duboki ocean krvi koji nije nikada bio dublji nego danas. Nikada do sada nije postojao trenutak kad jedan od onih koji mrze sve hrvatsko, poziva u Saboru gdje uživa godinama u dobroj poziciji, poziva na novo klanje, jer kaže da oni, ONI, nisu dobro obavili posao 1945., da su bili „šlampavi“, dakle drugim riječima treba to ponovno odraditi. Njegova od silne mržnje iskrivljena usta, koja su samo jedna ravna crta uperena na Olovni Grad, Bleiburg, ne propuštaju ni jednu prigodu da ne napadnu ovu državu koja ga izdašno hrani, napaja, i pri tom ponizno, sramno šuti, a kad se javi netko da je obrani, onaj na najvišoj stolici u istom obezdržavljenom Saboru, oduzima mu riječ jer ne smije uvrijediti nasilnika! Odgovor se gotovo uvijek karakterizira kao „govor mržnje“. Fantastična izmislica, frazetina prikladna u nedostatku argumenata koja se unosi u raspravu kao letva sa čavlima u pijanom birtijskom dvorištu.

Današnja (11. svibnja 2019.) vijest da tzv. „antifašisti“ odlaze u Bleiburg ili tamo negdje, ujedinjeni s istomišljenicima iz susjednih zemalja, odlaze da bi tražili zabranu mise za žrtve noža i metka koji pokolj počiniše njihovi očevi i djedovi, koji su te žrtve „klali kao piliće“, još od 1918. O tome je iskreno progovorio njihov omiljeni junak Puniša Račić koji se upravo tako izrazio 1928. prije negoli je ispucao metke u slične žrtve usred drage nam Kraljevine potomaka trgovaca svinjama. I te godine dali su krvnici tisuće imena svojim novorođenim sinovima upravo Puniša!!!

Tragom predaka na mjesto ubojstva

Odlaze, dakle, potomci tragom predaka kao što to obično i biva, vraćaju se na mjesto ubojstva, “tamno kao blud“, a s njima marširaju pozvani od naših dragih antifa talijanski, slovenski i tko zna koji još, zaboravljajući da su svi ostali, osim naših krvnika, na prvim izborima poslije II. rata ostali bez vlasti koju su mislili ostvariti. Ni u Italiji, ni u Austriji, nisu pobijedili komunisti. Mnogi su završili u zatvorima kad je započela ozbiljna čistka razbojništava počinjenih tijekom II. rata. O tome postoji obilna literatura. Čak i u šaljivim djelima jednoga Guareschija bilježi se ovaj podatak. Samo u novoj Jugoslaviji, banditskoj i lažnim izborima dobivenoj vlasti, uspjeli su mrzitelji hrvatskoga naroda preuzeti kormilo koje je kratkotrajno izmicalo. Tako se uz manji prekid zatvorio krug od 1918.- 1990.

Oteli su nam odavno vlast u rođenoj državi, čast, ime, pobjedu u Domovinskom ratu ponizili, četnike uselili u sve pore društva, grizu naše ranjenike iz Domovinskoga rata, pljuju po našim svetinjama, a sada nam hoće zabraniti molitvu za mrtve i to na našem privatnom polju iako je u drugoj državi. Državi koja je imala Nacističku stranku s preko pola milijuna članova, stranku koja nikada nije osnovana u NDH; imala je Austrija vlastita 52 koncentracijska logora za Židove i neprijatelje njihovoga nacizma, a uspomene na svoga Dolfija, rođenoga Austrijanca nije dala likvidirati. I danas možete otići na Obersalzberg, tamo je sačuvana njegova vila na vrhu planine, njegov lift, njegove slike se prodaju, knjiga o njegovu životu u tom orlovskome gnijezdu, a možete naručiti i njegova omiljena jela u restoranu. Malo dalje na samom hrptu Obersalzberga stoji križ na kojem nema Krista, ni danas. Umjesto Njega dragim turistima razapet je RUNOLIST!

Podjela

Svi naši grijesi pripisani ustašama odavno su okajani, zakopani u jamama uz nevine žrtve kojih je bilo prema najpouzdanijim procjenama oko pola milijuna. Brojka proizlazi iz prvoga popisa stanovnika 1948. u Jugoslaviji iz kojega popisa je vidno da jedina nacija koja ima takav manjak – je hrvatska nacija. I nije samo nestanak velikoga broja civila u pitanju, tu su na vrlo istaknutom mjestu ubojstva svećenika koja nije u tolikom postotku ili broju podnijela ni jedna nacija, a u postotcima čak ni SSSR.

Nema vjerojatno u svijetu ovako zakrvljenih i podijeljenih stanovnika jedne države kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Ne po socijalnoj osnovi, ne po boji kože, ne po broju nacionalnih manjina, nego po podjeli na one koji ne žele Hrvatsku državu i onih koji su je čekali dugih osam stoljeća. Austrija nije imala partizanski ni antifašistički pokret, Italija je imala, Slovenija je imala i poslije također pobila većinu onih koji su bili na drugoj strani, pa čak uhitila i mučila sve koji su preživjeli nacističke logore tvrdeći da su bili kolaboracionisti. To su zloglasni „Dachauški procesi“.

Ali ni u jednoj državi koja je imala pokret otpora nisu članovi radili na uništenju vlastite države, (Francuska npr.), samo u hrvatskom pokretu otpora ili partizanima. I izginuše naši momci iz Dalmacije, Hrvatskoga Primorja, Istre, i mnogi drugi boreći se protiv Talijana i Nijemaca, ustaša i domobrana, ali vođeni perfidnom rukom Partije i Tita (Tko je taj čovjek?) okrenuše se brojni sinovi protiv svoje majke – domovine. Ne za Hrvatsku državu- da za Jugoslaviju! Tko ne će – metak u čelo! Kako su ubijani hrvatski intelektualci članovi partizanskoga pokreta? Pročitajte!!! Samo nekoliko primjera: gdje su posmrtni ostatci Hebrangovi? Zašto je ubijen? Tko ga je i kako likvidirao? Kako su likvidirani Ivo Lola Ribar? Ivan Goran Kovačić? Brat mu Jurica?

Žrtve

Naši su momci izginuli u kojekakvim bitkama koje nisu izvojevale pobjedu i nikada ne bi, da nije bilo Saveznika na čelu s moćnom Amerikom s jedne strane i SSSR s druge. To je svima jasno.

Sada je opet uskrsnula u četvrtastim glavama iskrivljenih usta ideja da nas treba konačno dokrajčiti: ne dajte im da oplakuju svoje žrtve! Te žrtve su dokaz njihovoga zločina. Trebaju ostati duboko pod zemljom, pod drvećem na Savskoj cesti pored nekada časnosestrinske škole, pod Autobusnim kolodvorom u Zagrebu, pod vilama na Tuškancu, u Gračanima, Šestinama, da ne spominjemo one strašne u Hudoj jami, Mariborskim rovovima, Teznu, pa pod tržnicom u Vukovaru…itd…itd.

Ali ničija vlast nije potrajala ako se oslanjala na bajunete, a zapostavljala istinu. Bajuneti, slikovito rečeno, dosta žuljaju i izazivaju otpor prema vlastima, jer narod posjeduje neshvatljiv i mistični bogomdani osjećaj pravednosti. Za takav osjećaj je uvijek spreman.

Nevenka Nekić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo