Zorica Vuković: Dajte im Vi jest

Blagdan svetih apostola Filipa i Jakova mlađeg slavi se 3. svibnja. Kako je došlo do toga da se spomen na ovu dvojicu apostola obilježava isti dan kada se nigdje u Svetom pismu ne spominje da su ova dvojica apostola djelovala zajedno?

Dogodilo se to 1. svibnja 570-te godine kada je papa Ivan III. posvetio u Rimu crkvu u čast dvanaestorice apostola.  U nju su smještene relikvije svetoga Filipa, donesene iz Hierapolisa i svetoga Jakova Mlađega, donesene iz Jeruzalema. To je bio povod da se sjećanje na ovu dvojicu apostola obilježava isti dan. Kada je Pio XII. uveo blagdan svetoga Josipa radnika 1. svibnja 1955. godine, njihov je blagdan konačno ustaljen 3. svibnja.

Filip je rodom iz Bethsaide baš kao braća Zebedejevi, te Petar i Andrija. Bio je učenik Ivana Krstitelja i peti je na popisu dvanaestorice apostola u Matejevu, Markovu i Lukinu evanđelju. O njemu je uglavnom pisao sv. Ivan, Filipov prijatelj.

„Sutradan Isus odluči poći u Galileju. Međutim, susrete Filipa pa mu reče: ‘Hajde za mnom!’ Filip sretne Natanaela i rekne mu: ‘Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.’ ‘Iz Nazareta može li što dobro izići?’, reče mu Natanael. ‘Dođi i vidi!’ odvrati mu Filip”.

(Iv 1,43-46)

Prije umnoženja kruha na brežuljcima iznad Tiberijadskog jezera, Isus je pitao Filipa gdje bi se kupilo kruha za toliko mnoštvo ljudi. „Odgovori mu Filip: ‘Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.’“ No Isus je umnožio ono malo kruha i ribica što su imali i svi su se nasitili. I još je ostalo. (Iv 6, 5-15). Kad su neki Grci htjeli vidjeti Isusa, obratili su se Filipu, a on je zajedno s Andrijom prenio tu vijest Isusu. (Iv 12,20-22)

Na posljednjoj večeri Isus je govorio o Ocu, a Filip je zatražio:

„’Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!’ Nato će mu Isus: ‘Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?

Tko je vidio mene, vidio je i Oca.

Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca?’

Ne vjeruješ li

da sam ja u Ocu i Otac u meni?

Riječi koje vam govorim,

od sebe ne govorim:

Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.

Vjerujte mi:

ja sam u Ocu i Otac u meni.

Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.“

(Iv 14, 8-11)

Filipovo pitanje pokazuje kako apostolima još mnogo toga nije bilo jasno, jer Duh Sveti na njih nije sišao. Apostoli su ga čekali nakon Isusova uzašašća.

„Onda se vratiše u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.“

(Dj 1, 12-14)

Posljednji se put Filip spominje u Djelima apostolskim 8,26-40:

„Anđeo se Gospodnji obrati Filipu: ‘Ustani i pođi na jug putom što iz Jeruzalema silazi u Gazu; on je pust.’ On usta i pođe. Odjednom eto nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, kraljice etiopske koji bijaše nad svom njezinom riznicom. Vraćao se iz Jeruzalema, kamo je bio pošao pokloniti se; sjeđaše na svojim kolima i čitaše proroka Izaiju. Duh reče Filipu: ‘Pođi i pridruži se tim kolima!’ Filip pritrča i ču gdje onaj čita Izaiju proroka pa će mu: ‘Razumiješ li što čitaš?’On odvrati: ‘Kako bih mogao ako me tko ne uputi?’ Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj. A čitao je ovaj odlomak Pisma:

K’o ovcu na klanje odvedoše ga,
k’o janje nijemo pred onim što ga striže
on ne otvara svojih usta.
U poniženju sud mu je uskraćen.
Naraštaj njegov tko da opiše?
Da, uklonjen je sa zemlje život njegov.

Dvoranin se obrati Filipu pa će mu: ‘Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugom? Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa. Putujući tako, stigoše do neke vode pa će dvoranin: ‘Evo vode! Što priječi da se krstim?’ Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti. A kad iziđoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa te ga dvoranin više ne vidje. On radosno nastavi svojim putom,  a Filip se nađe u Azotu. I kako je prolazio, navješćivaše evanđelje svim gradovima dok ne stiže u Cezareju.“

O Filipovu kasnijem životu malo se zna. Nakon silaska Duha Svetoga na Pedesetnicu, predaja kaže, da je Filip otputovao u Malu Aziju gdje je propovijedao Radosnu vijest i osnivao Crkve  u Grčkoj, Siriji i Frigiji. Pripisuju mu se mnoga čudesa koja je činio pomoću križa. Zato ga    umjetnici često prikazuju sa štapom na čijem se vrhu nalazi križ. Naučavao je evanđelje sa svojom sestrom Miriamne i s apostolom  Bartolomejem. Bio je oženjen i imao je tri kćeri. Posljednje godine života proveo je u Hierapolisu.  Prokonzulova žena je prešla na kršćanstvo nakon što je ozdravila u susretu s Filipom. Zbog toga su mučeni apostoli  Filip i Bartolomej, te Filipova sestra Miriamne. Filipu su, prema jednim izvorima, odrubili glavu, a prema drugim bio je razapet. Bilo je to oko 80.-te godine u Hierapolisu, nedaleko Smirne, danas Izmir u jugozapadnoj Turskoj. Filipove kćeri su nastavile naučavati. Euzebije navodi da su crkveni pisci Polikrat i Papije, pisali da su Filipove kćeri imale dar proroštva.

Nova istraživanja u Hierapolisu, donijela su nove podatke. U srijedu, 27. srpnja 2011., turska tiskovna agencija Anadolu izvijestila je da su arheolozi iskopali grobnicu za koju vođa projekta tvrdi da je grob sv. Filipa. Talijanski arheolog, profesor Francesco D’Andria izjavio je da su znanstvenici otkrili grobnicu u novootkrivenoj crkvi. Rekao je da dizajn groba i natpisi na njegovim zidovima, dokazuju da je pripadao mučeniku, Isusovu apostolu.

Svetog Filipa štuju kao zaštitnika kipara, šeširdžija i slastičara. To štovanje potječe iz vremena kada su obrtnici imali cehovska udruženja. Svetom Filipu posvećene su mnoge crkve diljem svijeta, pa tako i kod nas.

Ime Filip potječe iz grčkog, a znači ljubitelj ili prijatelj konja. U katoličkoj ikonografiji, sv. Filip se povezuje sa simbolom latinskog križa, s dva kruha (zbog njegovog odgovora Gospodinu pri umnažanju kruha), s košarom ispunjenom  kruhom, kopljem s patrijarhalnim križem…

Jakov mlađi je sin Alfeja i Marije Kleofine (Mt 10,3; Lk 6,12-16), Gospinih i Josipovih rođaka, Isusov bratić. Marija Kleofina, koju se po sinu katkad naziva i Marija Jakovljeva, je stajala pod križem Isusovim (Mk 15,40). S Marijom Magdalenom i Marijom Salomom pošla je rano ujutro u nedjelju na Isusov grob, kako bi pomazale njegovo mrtvo tijelo, ali kad su došle do groba vidjele su da je grobni kamen otkotrljan, a u grobu su ugledale ‘mladića zaogrnuta bijelom haljinom’ koji im je rekao da se ne boje jer je Krist uskrsnuo, te da tu radosnu vijest odnesu apostolima (Mk 16,1-7).

Brat Jakovljev, apostol Juda Tadej, svoju poslanicu počinje: „Juda, sluga Isusa Krista, brat Jakovljev: ljubljenima u Bogu, Ocu, čuvanima za Isusa Krista – pozvanima. Obilovali milošću, mirom i ljubavlju!“

Da je Jakov Gospodinov brat, tj. rođak, piše i apostol Pavle u Poslanici Galaćanima (Gal 1,19). Nazvan je mlađi za razliku od starijega, Jakova Zebedejeva, Ivanova brata (Mt 10,3).

Nakon silaska Duha Svetoga, kojega je dočekao sa svim ostalim apostolima, učenicima i majkom Isusovom, postaje prvim jeruzalemskim biskupom. Kad je Petar, čudom, bio oslobođen iz tamnice, rekao je subraći: „Javite to Jakovu i braći!“ (Dj 12,17).

Jakov je živio strogim pokorničkim životom: „Nije pio vina, ni jakoga pića i nije jeo mesa. Nije brijao glave, ni tijela mazao uljem. Toliko je molio, da mu je koža na koljenima bila debela kao u deve,“ prenosi Euzebije Cezarejski svjedočanstvo Hegesipa, pisca iz II. stoljeća.

Pretpostavlja se stoga da je sv. Jakov mlađi bio nazirej. Nazirejski zavjet mogli su položiti muškarci i žene koji su se posvetili Bogu, a preko Mojsija dat je Aronu:

„Naloži sinovima Izraelovim ovo: ‘Položi li netko, bio muž ili žena, zavjet nazirejski, da se posveti Gospodu, onda neka se uzdržava od vina i drugih opojnih pića. Neka uopće ne pije nikakve tekućine, što je napravljena od grožđa. I samo grožđe ne smije jesti, ni svježe ni osušeno…’“

(Br 6,1-23).

Na kraju je za nazireje predan i blagoslov, poznat kao Aronov (Br 6,24-26):

„Neka te blagoslovi Jahve i neka te čuva!

Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude!

Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese!“

Zbog ovakvog načina života, Jakova su poštovali, ne samo kršćani, nego i Židovi, pa je jedini on mogao ulaziti u Svetište Hrama. Nazivali su ga pravednim i svetim. Vrlo je važnu ulogu odigrao 49. godine na jeruzalemskom saboru (Dj 15,13-21):

„Kad oni ušutješe, progovori Jakov: ‘Poslušajte me braćo! Šimun je izložio kako se Bog već na početku pobrinuo između pogana uzeti narod imenu svojemu. S tim su u skladu riječi Proroka. Ovako je doista pisano:

Nakon toga vratit ću se
i opet podići pali šator Davidov,
iz ruševina ga podići,
opet ga sazidati
da preostali ljudi potraže Gospodina
i svi pogani na koje je zazvano ime moje,
govori Gospodin,
koji to obznanjuje odvijeka.

Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju Bogu, nego im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenog i od krvi. Mojsije od pradavnih naraštaja ima po gradovima propovjednike koji ga u sinagogama svake subote čitaju.“

U Poslanici Galaćanima 2, Pavao opisuje kako se nakon četrnaest godina vraća u Jeruzalem s Barnabom i Titom kako bi s vodstvom Crkve dogovorili čine li dobro u naviještanju

„Uziđoh po objavi i izložih im, napose uglednijima, evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud. A oni koji štogod znače – bili oni što bili, nije mi do toga, Bog ne gleda tko je tko – ti uglednici, uistinu, ništa nisu pridometnuli. Nego, naprotiv, vidjevši da mi je povjereno evanđelje za neobrezane, kao Petru za obrezane – jer Onaj koji je bio na djelu po Petrovu apostolstvu među obrezanima, bio je na djelu i po meni među poganima – i spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio.“

Ovdje Pavao, Jakova, Kefu i Ivana ubraja u stupove Crkve.

Jakov je pisac poslanice, oko 60.-te godine. Puna je navoda iz Starog zavjeta, praktična je i poučna. Protestanti su je odbacili jer im nije odgovaralo što Jakov zastupa vjeru koliko i djela (Jk 2, 14-26):

„Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.

Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. Ne opravda li se slično, djelima, i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih putom izvede? Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.“

Jakov kritizira bahatost i brbljavost (Jk 3, 1-5):

„Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Ta znate: bit ćemo strože suđeni. Doista, svi mnogo griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. Ubacimo li uzde u usta konjima da ih sebi upokorimo, upravljamo i cijelim tijelom njihovim. Evo i lađa: tolike su i silni ih vjetrovi gone, a neznatno ih kormilo upravlja kamo kormilarova volja hoće. Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi.“

Poslanica sv. Jakova jedini je izvor u Svetom pismu o sakramentu bolesničkog pomazanja. „Ako boluje netko među vama, neka pozove svećenike Crkve i neka mole nad njim i neka ga pomažu uljem u ime Gospodnje. Molitva vjere spasit će bolesnika, Gospodin će ga okrijepiti, i ako je sagriješio oprostit će mu se grijesi.“

Jakov je bio besprijekoran asket, mudar i pravedan te je svojim svjedočanstvom pridobio mnoge za kršćansku vjeru. Tako je zadobio poštovanje i naklonost i samih Židova

Židovski svećenički glavari su od njega tražili da se odrekne vjere u Krista, ali on je jasno ispovijedao kako je Isus, naš Gospodin i Spasitelj, Sin Božji. Svjedočanstvo jednoga takvoga čovjeka bilo je iznimno i svi su ga  cijenili i mnogi prelazili na kršćanstvo. Zbog toga je tadašnji veliki svećenik Hanan II. dao Jakova strmoglaviti s vrha Hrama. Kako nije ostao na mjestu mrtav, kamenovali su ga. Dok su ga kamenovali, pripovijeda Euzebije, jedan ih je  svećenik pokušao zaustaviti riječima: „Stanite! Što činite? Pravednik moli za vas…“ Neki je nasilnik uzeo kolac i zadao Jakovu smrtni udarac.

Sahranili su ga nedaleko Hrama. To je umorstvo potreslo čitav grad pa su njime bili zaprepašteni i najtvrdokorniji Židovi. Bilo je to 62. godine. Zbog toga nečasnog čina, koji je apostola Jakova učinio mučenikom, Hanan II. bio je smijenjen s položaja vrhovnoga svećenika.  Kada su 70.-te godine Hram i Jeruzalem bili uništeni, mnogi su, kako navodi židovski povjesničar Josip Flavije, govorili: „Sve se to zbilo kako bi se osvetio Jakov Pravednik; on bijaše brat Isusa, koji se zove Krist, a Židovi su ga ubili, iako bijaše nadasve pravedan.“

Ime Jakov je aramejskoga porijekla i znači: nasljedovatelj Božji.

Sveti Jakov štuje se kao zaštitnik umirućih, ljekarnika i cvjećarki, Urugvaja, a samostalno ili zajedno sa svetim Filipom časti se diljem svijeta, pa tako i kod nas.

Jedna od poznatijih crkava posvećena sv. Filipu i Jakovu je ona u Vukovaru, stradala od srpskih postrojbi i JNA u Domovinskom ratu. Pored crkve stradao je i franjevački samostan. Opljačkane su i uništene mnoge povijesne knjige i umjetnine, te teško povrijeđene katoličke svetinje. Zidovi crkve išarani su raznim uvredljivim ćiriličnim natpisima, a spaljeno je i tijelo sv. Bone, zaštitnika grada. Srbi su imali u planu posve srušiti crkvu jer su iskopali 22 rupe da bi postavili eksploziv. Spas su, za divno čudo, donijeli UNPROFOR-ci koji su namjeru osujetili.

Nakon mirne reintegracije, franjevci su se među prvima vratili. Započela je obnova 1999., a obnovljenu crkvu ponovo je posvetio 2013. godine nadbiskup Đuro Hranić, uz koncelebraciju pet biskupa i četrdeset svećenika.

Između Zadra i Šibenika smjestilo se naselje Sv. Filip i Jakov. Nekada je tamo postojala istoimena crkvica koja je stradala u 14. st. u ratu između Ugarske i Mlečana. No, umjesto sv. Filipa i Jakova, danas je u naselju Crkva sv. Roka iz 11. st.

Iako se o ovim apostolima malo zna, ugrađeni su u vjeru i kulturu mnogih naroda, pa tako i hrvatskog naroda. I još nam uvijek Isus poručuje da budemo i mi njegovi apostoli, a svima onima koji su gladni Isusove riječi govori:

„Dajte im vi jesti!“

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo