Brisani prostor N. Piskač: Povlaštenim uhljebima odgovara što kasniji odlazak u mirovinu

Predviđa li socijalni nauk Crkve izravan prijelaz Hrvata iz svijeta rada u eshaton?!

Već desetljećima Hrvatima je stanje krize normalna životna situacija. I sam sam rođen u doba krize. Ona se protegnula pod različitim retoričkim opravdanjima sve do naših dana, pa i ne znam kako je živjeti izvan nje, dakle, normalno. Krizu nije dokinuo ni bezumni ulazak, ni hrabar izlazak iz Jugoslavije, kao ni namješteni ulazak u EU, pa niti kukavno pristajanje na raskrebečenost između Bruxellesa i Beograda u tzv. Zapadnom Balkanu. Ne vjerujem u to da će kineska orijentacija hrvatskih vlasti izvući Hrvate iz krize, kao što nije ni sovjetska orijentacija, ni nesvrstana, niti europska orijentacija Saveza za Europu. Čini mi se da bi jedino hrvatska orijentacija mogla izvući Hrvate iz krize, privući iseljene sunarodnjake i zdrave investicije.

Uopće ne znam kako bih se snašao i bih li od silnoga uzbuđenja znao preživjeti kad bi Hrvatska izašla iz krize. Tako nagla promjena sigurno bi izazvala neke posljedice, zato je bolje izlazak iz krize protegnuti daleko u budućnost, kao što to režim i radi. U trenutcima kad kriza dosegne visoku temperaturu okrećem se, gdje će suza neg’ na oko?, ljekovitom humoru.

Raubanje Hrvata nema alternativu!

Trump, Macron i Kolinda došli na summit kod Prijestolja Mudrosti – Dodik je izostao zbog istodobne ekumensko-jasenovačko-stepinčevske audijencije kod pape Franje. Na marginama summita upitao Trump Sveznajućega kad će u SAD-u završiti kriza. I u sekundi dobije odgovor – vrlo brzo, za sto godina. Macrona je zanimalo kad će u Francuskoj završiti kriza. Kao iz topa dobije odgovor – ne brini, za 300 godina. Da ostane na ozbiljnoj razini i Kolindu je zanimalo kad će kriza napustiti Hrvatsku. Bog se zamisli, pogleda u budućnost i poslije duže stanke kaže – čini mi se da ni mene tada ne će biti.

U svakoj šali ima ozbiljnosti. Recimo, ozbiljan protuhrvatski prijedlog SDP-a o odlasku u mirovinu sa 67 godina starosti HDZ je sanaderovski ubacio u petu brzinu. Mjera izlaska iz mirovinske krize poduprta je interpretativnim izjavama i liberalnim argumentima prinadležnoga ministra bez mašte. Svaki čovjek s maštom može si zamisliti radnu efikasnost starčadi. Čovjek (ili partija) krize istodobno ne može biti i čovjek (ili stranka) izlaska iz krize. Naime, kaj. SDP je za 67, ali, poslije 2030 i nekoje. A HDZ je za brži izlazak iz krize u krizu i za totalno raubanje Hrvata što prije to bolje. Gdje je nestao čovjek u SDP-u i HDZ-u? Napose hrvatski čovjek? Na kojem je referendumu siromaček odlučio da mu je kapital bog, a život u krizi normalno stanje?

Protiv 67 preko Mosta Mao Ce Tunga

Sindikati brundaju – „67 je previše“. Dok je SDP predlagao i ozakonjivao neljudsku politglupost, zaboravili su skupljati potpise „radničke klase“. Sad kad HDZ ubrzava već usvojen SDP-ov visok životni prag izlaska Hrvata iz svijeta uglavnom tuđinskoga kapitala, odlučili su napraviti korak dalje. Misleći da u krizi pošta radi profesionalno poslali su poštom obrasce za potpisivanje onim građanima kojima zdrava pamet kaže da je 67 čisti sadizam. Obrasci neobično dugo putuju od Zagreba do Dubrovnika, što je očekivano, budući da Kinezi još nisu završili Most Petra Šegedina, koji će podložnička vlast možda imenovati i Mostom Mao Ce Tunga. Rad pošte odraz je političke stabilnosti i korektnosti. Sindikatima bi bilo bolje da su umjesto pošte koristili usluge hitrih partizanskih kurira. Makar su odavno prešli 67. odlično trče po šumama i gorama hrvatskoga političkoga prostora. Što je njima preplivati relaciju kopno – Pelješac?!

Bez obzira na promjene društvenoga sustava u nas nikad u krizi nije bila proizvodnja podobnosti s pripadajućim uhljebništvom. Budi podoban da te nježno uhljebim (do šezdeset i sedme, a možda i duže). Kriza, naime, nema alternative. Kad bi imala alternativu, bila bi to revizija krize! Kontrarevolucija! Kriza, dakle, smije mijenjati retoriku i vanjštinu, zakonski okvir i otpravnike poslova. Iznutra ona mora zadržati trajno stanje. Duha i svijesti. Teorije i prakse. Ako je kriza antifašistička, a jest, onda je izlazak iz krize čisti fašizam. Zato se treba boriti za krizu, a ne protiv nje.

Socijalni nauk Crkve otjeran ispred crkava

I crkvena je hijerarhija skužila kako je u doba krize svih i svega, čemu je i sama pridonijela, bolje skupljati potpise u šumi negoli na kulturnom prostoru ispred crkava, gdje se Hrvati nedjeljom tradicionalno okupljaju još od stoljeća sedmoga, ako ne i ranije. Recimo, ispred zagrebačke katedrale. Proizvođači permanentne antifašističke (i pročetničke) krize mogli bi je za odmazdu zapaliti. Zato je bolje poduprijeti krizu raubanjem hrvatskoga čovjeka do iznemoglosti i u tom kontekstu zabraniti kontrarevoluciju ispred crkava. I po stoti put reći laicima kako prostor svjetovnoga pripada laicitetu, a prostor u i ispred crkava je prostor klericiteta.

Tako je crkva u ovom pitanju ostala u međuprostoru. Ni na nebu, niti na zemlji. A hrvatski čovjek ostao objektom svijeta rada, umjesto da u njemu bude „radom čovjek“. Ipak, moguće je da ima nade. Možda je papa zatražio od Dodika da u ekumenskome duhu bratstva i jedinstva utječe na državnu crkvu Republike Srbije da na prostoru Republike Hrvatske dopusti skupljanje potpisa ispred svojih crkava, no, o detaljima s audijencije nismo izvješteni, pa ne ću prejudicirati.

Nebeski pogled na čovjeka u svijetu rada sažet je u socijalnom nauku Crkve. Zemaljski u zakonima. Nisam uspio shvatiti kako je zabrana skupljanja potpisa usklađena sa socijalnim naukom Crkve, pa sam došao do zaključka da je riječ o političkoj odluci u dosluhu s političkom korektnošću i podilaženjem režimu. Politička odluka je politička, koliko god katolička većina očekivala pronebesku. Nebeska je odluka konačna, poslije nje nema više žmrlj-brlj. Hoću reći, čudno mi je da se ispred katoličkih crkava Hrvatima zabranjuje provođenje socijalnog nauka Katoličke crkve. Istina, društveni nauk nije propisao s kojom je godinom starosti najbolje izaći iz svijeta rada, ali je nešto rekao kako biti radom čovjek. Siguran sam kako Hrvatima ne odgovara iz svijeta rada izravno skočiti u eshaton, tako da im zarađenim mirovinama mogu manipulirati i u njima uživati podobnici i uhljebnici režima.

Čija je naša država?

I tak se kriza nastavlja u populističkoj većini na radost elitističke manjine. Uhljebnicima odgovara što duže uživati uhljebarinu. Njima bi odgovarao zakonski propis o odlasku u mirovinu s 90 godina starosti s pravom nasljeđivanja mirovine do petoga koljena. Važno je poretku stasalom 1918. i obnovljenom 1945., da mirovinski obveznik što duže puni mirovinski fond, te da ga što kraće baštini. Treba shvatiti i režimlije i njihovu logiku sive ekonomije. I oni od nečijega (minuloga) rada moraju živjeti. Nije jednostavno non stop, cijeli život, raditi na održanju režima. Predizborna kampanja za euroizbore dobra je prigoda da se u europskim kontekstima otvore neka goruća pitanja, pa i ovo za i protiv 67. No, dok se hrvatske liste nedorasle objektivnim izazovima međusobno glođu, kampanju za nekoliko veleunosnih stolaca u EP najbolje koristi pupovčad u sprezi s režimom.

Koristeći hrvatsku državu i njezin izborni sustav kao odskočnu dasku Beograd se upro preko svoje hrvatske ekspoziture ne bi li izbijajući hrvatske kandidate dobio srpskoga predstavnika u Europskome parlamentu. I to prije negoli je Srbija uopće ušla u EU. Nije to ništa neočekivano. Beograd u Zagrebu odavno plaća svoje agente, a najbolje od njih izdašno sufinancira i Zagreb. Ovo hrvatsko-srpsko premošćenje Srbije u EP plod je uskladbe elitističkoga Zagreba i pročetničkoga Beograda. Zato se povećava broj izbornih mjesta u Srbiji i „regionu“, kako bi se zajednički eurocilj srbijanske penetracije u EP lakše ostvario omogućavanjem glasovanja Hrvatima srpske nacionalnosti. Državna nam politika više nije u krizi, ona je odsklizala u bespuća povijesnih zbiljnosti, nema je, pa se čovjek i prije šezdeset sedme mora zapitati čija je ovo država? Tko ju plaća? Tko ju vodi i kamo?

Nekoliko posljednjih hrvatskih vlada papiginski ponavlja kako je brzi ulazak Srbije u EU hrvatski strateški interes. To je, međutim, interes ekstremnih jugoslavena i poznatih Radićevih gusaka u magli sustavno ugrađivanih u poredak. Premda neki od tih i takvih imaju gotovo sto godina starosti, oni u Hrvatskoj, krize radi, nikad nisu umirovljeni. Jer, proizvodnja krize i pristanka na permanentno stanje krize – ne smije stati. Posljedice su katastrofalne.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo