A. Glibota: Paljevina Notre dame i nagorjeli duh europske civilizacije

Dramatične fotografije požara na katedrali Notre-Dame u Parizu, koje smo izravno gledali s milijunskim TV-gledateljstvom na svim kontinentima, izazivale su suze, a najpotresniji je bio pad u plamenu tornja strijele (fléche) koji je ugradio, pri rekonstrukciji, arhitekt Viollet-le-Duc, tornja koji se uzdizao ponad krovne središnjice u obliku križa kao dijela ovoga arhitekturalnoga zdanja gotičke katedrale.

Pad ovoga znamenja kršćanske gotičke ljepotice koja čuva u svojim trezorima relikvije i Kristove trnove krune i čavala kojima je Krist bio prikovan na križu, doveo je milijunske rijeke katolika iz čitavoga svijeta jer je u riječ o znamenu koji je svjedočio svoju supatničku ljubav prema patnjama Iskupitelja. Rastaljeni toranj, olovom obložene drvene strukture, u tom dramatičnome i spektakularnome padu u ognju, u vatrenoj nemani, vratio nas je, kao u ružnom snu, i nekim temeljnim pitanjima i simbolikama koje proizlaze u viđenju i doživljaju, signifikacijama koje im pripisujemo.

Sam čin pada krovišta katedrale, istodobno, uza sve boli koje kao vjernici i kao ljubitelji umjetničkih gesta ekscepcijskoga značenja, postavlja u svezi s ovim događanjima i pitanja koja se nameću već dulje oko mjesta naše europske civilizacije i kršćanstva kao temeljnoga stupa iste te civilizacije, kršćanstva koje u sadašnjem vremenu očito prolazi jednu provociranu, dirigiranu i fundamentalnu krizu identiteta, pri čemu se u pitanje dovodi i sama kršćansku utemeljenost europske civilizacije. Naime, svi događaji, čak i požari, počivaju na određenim i poznatim naznakama i duhu vremena i prostora na kojima se pojavljuju.

Događa se, eto, da i ujedinjena Europa (EU) u svojoj konstrukciji, kao središnjica i baza europske civilizacije postaje zapravo sve više košmar te civilizacijske projekcije iz snova u sklopu koje su tragovi njezine destrukcije koji su posijali njezini dirigirani inicijatori, osim ponekoga časnog izuzetka, primjerice generala Charlesa de Gaullea, koji je do kraja svoje vlasti njegovao ispravnu koncepciju i koji je htio u svome vremenu reorijentirati Europu i odrediti ju kao zajednicu domovina utemeljenu na različitostima i specifičnostima, s kršćanstvom kao bazom, cementom i snagom europskoga spiritualnog okupljanja.

On je sukladno svojim stavovima predstavljao i prepreku svim vrstama opstrukcija koje su dolazile od globalista, atlantista i europskih federalista, zauzimajući se za Europu od Atlantika do Urala. Upravo zato je general De Gaulle morao pasti. I pao je kao prva značajna žrtva programirane studentske «revolucionarne»1968. godine jer se nije uklapao u koncept globalista s druge strane Atlantika koji su na sve načine pokušavali reorijentirati sudbinu Europe. Upravo jedna osebujna ličnost poput De Gaullea koji se oštro protivio takvoj institucionalnoj arhitekturi Europe bez duše, bez srca, bez nade i bez budućnosti bio je idealan cilj. Postavljali su i programirali vlastite pijune u planove već prije jednoga stoljeća, upravo one koji se smatraju «očevima» Europe, premda su bili tek vješto dirigirani poslušnici koji su precizno izvršavali planove svojih snažnih i moćnih zaštitnika svim sredstvima i širokom rukom kapitala. Sve svoje protivnike nemilosrdno su brisali s političke scene, od vremena kada je tim procesima upravljao Jean Monnet, pa preko Jacques Delorsa do današnjeg čelnika, guzoštipca i visoko etiliziranoga Jean-Claude Junckera, predsjednika Europske komisije.

Upitnost EU-a

Već krajem Prvoga svjetskog rata na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. godine, dakle prije sto godina, Lord Lothan (2) izriče riječi koje se mogu čuti i danas od strane povampirenih globalista: “Nacionalni suvereniteti osnovica su svih najevidentnijih zala naše epohe, kao i bez prestanka povratak čovječanstva prema tragičnim nesrećama i barbariji…“. 

Jer u duhu globalista, koji su čak i danas u temeljnoj kontradikciji, živi politička projekcija i ideja da ratova ne će biti i da ih nikada ne bi bilo kada bi postojao internacionalni, globalni sustav vrijednosti, usmjerenje koje bi bilo utemeljeno na načelima u kojim bi gospodarstvo i  ekonomija imali primat u odnosu na politiku. Međutim, oni se na tom konceptu bez rata, rekao bih i evidentne hipokrizije koju su izgrađivali, istodobno pojavljuju kao inspiratori samih ratova iz kojih su godinama, čak i stoljećima, izvlačili beneficije, ratova u kojima su bile zaraćene i ratnim stihijama zapaljene čitave regije pa i kontinenti. Nizali su se, dakle, ratovi, razaranja, posljedični egzodusi naroda, humanitarne katastrofe, pomaci populacija, što je dovodilo do preslagivanja u globalnoj konstelaciji snaga, posebice na europskom prostoru. Izvozila se i poticala globalna industriju rata, isporučivala svu infrastrukturu koja se pri tomu skupo naplaćivala. Tako se razvijalo ono što se naziva i što je skriveno pod krinkom «globalistički» duh!

Irak, Kuvajt, Afganistan, Egipat, Libija, Tunis minulih godina, i Sirija sve do naših dana, proizvodi su tih suludih ideja koje samo potvrđuju pravilo o kojemu govorimo. Po istomu je konceptu izgrađivana i Europska unija, po istomu konceptu ona se ruši i razgrađuje. Ako se u začetcima i nakanama ona stvarala s pacifikacijskim duhom u njemačko-francuskim pomirbama, kojima se željelo stvaranje novih političkih realiteta, temeljenoga na zaboravu hereditarnoga neprijateljskog duha između ovih dviju velikih europskih država, velikoga klina između sovjetske Rusije i SAD-a, danas, pak, ona dolazi u pitanje, što potvrđuje i Brexit, kao i udaljavanje Amerike s Trumpovim znakovitim «America first» koji je Brexit potaknuo.

Kada danas govorimo o upitnosti EU, ne smije se smetnuti s uma i karakter ponekih od tih tzv. očeva koji su ju stvarali zanemarivši sve ideje koje tinjaju od pamtivijeka o podrijetlima europske konstrukcije i projekcija za budućnost. Europa koja sada postoji, zanemarujući prethodne ideje europskoga duha «zajedništva» iz vremena Rimskoga Carstva, Karla Velikoga, Napoleona, a ne možemo ne spomenuti dvojicu prvih «očeva» EU Roberta Schumana i Jean Monneta, još je i više na klimavim nogama. Ti su «očevi» danas «rasvijetljeni» u svojim ulogama teledirigiranih. Oni su zastupali i ugradili u ovu EU ideje koje se i dan danas u sljepilu slijedi.

Očevi EU Schuman i Monnet – nacistički kolaboracionisti, trgovci i mešetari

Prvi je Robert Schuman, iz Prvoga svjetskoga rata izišao u činu kapetana njemačke vojske, premda je bio Francuz rođen u Francuskoj koji se odbio boriti na francuskoj strani za svoju domovinu. (Ne podsjeća li vas ovaj primjer na Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića?) Između dvaju ratova bio je odvjetnik u Metzu da bi po kapitulaciji Francuske, benevolencijom nacista, postao ministrom u Pétainovu  kabinetu i kolaboracionist u razdoblju između 1940. i 1943. godine. Sudjelovao je u formativnim aktima višijevskoga režima i kao zastupnik u Parlamentu glasovao je za punu ovlast maršalu Pétainu 10. srpnja 1940. godine, a zatim mijenjajući samostane i vjerske zajednice te meditirajući u molitvama protutnjao ostatak vremena do kraja rata, kada se vješto purificira nakon svršetaka ratnih operacija. Poslije rata postat će ministrom vanjskih poslova Francuske koji će s njemačkim kancelarom Adenauerom, zatim s Talijanom Alcideom de Gasperijem te s Jeanom Monnetom dobiti titulu i biti označen kao jedan od „očeva“ EU koju su inicirali dokumentom o utemeljenju 9. svibnja 1950. godine.

Drugi važni «otac» EU Jean Monnet, trgovac konjakom, bježi u London izbjegavajući svoju vojnu obvezu tijekom Prvoga svjetskog rata postajući čisti proizvod i zagovaratelj anglo-američkih koncepcija, čovjek koji će se obogatiti u londonskome Cityju mešetarenjem, burzovnim transakcijama i, dakako, obiteljskim poslom trgovine konjakom, a usput i koordinacijom zajedničkih akcija između Engleske, SAD-a i Francuske već u Prvom svjetskom ratu. Nazočan je Versailleskome mirovnome

ugovoru, u međuraću se bavi internacionalnom financijama, povezan je s najvažnijim i utjecajnim bankarima, industrijalcima, političarima, poput Solvays & Boëls, obitelji Bosh i Rokeffeller, financijašem André Meyerom, ministrom John Foster Dullesom… Tijekom Drugoga svjetskog rata postat će savjetnikom predsjedniku Rosseveltu i prikriveni oponent i De Gaullu kojemu će reći tijekom rata (3):

«U Europi ne će biti mira ako države budu preustrojene na temelju nacionalnoga suvereniteta. Europske su države vrlo male da bi se njihovim narodima mogao zajamčiti prosperitet i neophodni socijalni razvoj pa ih treba ustrojiti u federaciju…»

To je otprilike ono što je i lord Lothan već izjavio 1919. godine jer je riječ o ljudima iste mentalne strukture koji rade ono što odgovara njihovim nalogodavcima, nemilosrdnim globalistima, koje sudbine i partikulariteti naroda uopće ne zanimaju. Upravo zbog toga Europa i nije mogla imati onaj impact koji se od nje očekivao, nije postala harmonična sredina različitosti u kojoj svatko treba uzgajati svoj “vrt“ s biljkama i cvijećem koji su dio njihovih ambijentalnih sklonosti, nije postala zajedništvo u kojemu može doći do razmjene, razmišljanja, dijaloga, a bez nametnutih i nastranih običaja i procedura.

Kako je, uopće i moglo doći do uspješnosti EU ako su predvodnici nametali narodima stil u kojem se mnogi narodi nisu više prepoznali. Zato je i razumljivo što Britanci nisu ni mogli trpjeti taj i tako postavljen sustav vrijednosti društva i birokratski teror. Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari, pa i Hrvati, taj odnos sve više osjećaju kao maćehinski. Još im se nameću i izobličeni ideološki i svjetonazorski modeli, modeli koji njihove tradicionalne kršćanske vrijednosti bagateliziraju, a nameću im protuprirodne i mazohističke rodne zajednice, sustave vrijednosti koje ovi narodi ne poznaju u svojoj milenijskoj povijesti.

Upravo zbog te travestijske izobličene bruxelleske birokracije i njezina evidentnoga mazohizma, koji razdire umjesto da potiče zajedništvo i harmoniju, EU svojim narodima čini život nemogućim, služi samo da bi zadovoljio interese jedne kaste perverznjaka, guzoštipaca i alkoholiziranih natražnjaka koji ogrezlih u alkoholu, drogi, opijatima i ostalim nastranostima i koji se ponekad bez srama pokazuju toliko pijanima da se ni na nogama ne mogu održati. Dovoljno je pročitati vrlo dobro dokumentiranu knjigu bivšega francuskog ministra Philippe de Villiersa (4) koji potanko opisuje taj skandalozni način ponašanja, primjerice, Jean-Claude Junkera & Co, kao i moralnu izopačenost očeva EU, koji su posvećeni kao nekakva povijesna božanstva, a zapravo su htjeli stvarati globalističke izopačenosti svojih naredbodavaca te su mistifikacijama dospjeli i do Pantheona, gdje sada počiva, primjerice, Jean Monnet (5). Armade sveučilišnih uglednika pisali su njegove bestselerske memoare (6) milijunskih naklada na tridesetak jezika, promovirane uza sve pompe.

Tako se bildao mit o Jeanu Monnetu, a da on sam ni slova nije stavio na papir. Sve je plaćala Fordova fondacija, iza svega, naravno, stajali su State  Department i CIA, kako kaže vrlo precizno Philippe de Villiers u svojoj knjizi. I to je samo manji dio toga otužnog intelektualnog i eurounijskoga folklora. Čitav projekt EU stratificiran je, kako u višijevskoj Francuskoj, tako i u još preciznijim navođenjima u američkim strateškim financijskim, korporacijskim, znanstvenim i obavještajno-političkim laboratorijima.

Eh, da se slušalo De Gaullea…

Nije ni čudo, dakle, da je danas stanje EU u znaku raspadajuće konstelacije. Jer da su se slušale ideje De Gaullea, danas ne bi bilo Brexita. Veliki je strateg dobro nanjušio trendove prije više od 60 godina. Postavljajući veto o ulasku Engleske u EU, on je kazao da će ona biti američki trojanski konj, koji će samo stvarati razdor. I ta se procjena pokazala istinitom. De Gaulle je tražio cement u kršćanskoj civilizaciji Europe koji će davati misaonu, duhovnu, spiritualnu stranu europskoga zajedništva, koje će ovu milenijsku civilizaciju vući prema visinama. Nikoga ne iznenađuje da je i ovaj gigant europske politike za vrijeme svog predsjednikovanja dao u svoj skromnosti u Elizejskoj palači instalirati

kapelicu za svoje spiritualne meditacije i molitve. Bio je državnikom gotovo spartanske jednostavnosti i skromnosti s potezima koji će biti i trajno ostati signali i znakovi političkoga genija i državničkoga vizionarstva .On je u istom duhu gradio i Europu i Europu domovina, posebnosti, različitosti, dižući ju, poput središnjega tornja Notre-Dame, prema kozmičkim visinama, kao strijelu nade i misaonosti.

Notre-Dame je prije koji dan pala, drvena struktura obložena olovnim plaštem izgorjela je i otopila se poput EU koja kopni već dulje vrijeme. Viollet-le-Duc, genijalni arhitekt obnovitelj Notre-Dame, o kojoj sada govorimo uz bol u srcu, podići će flèche, strijelu prema nebu, u svom vremenu, koja izvire iz središta križa, na kojoj će se i arhitekt samoincarnirati gledajući nebeska prostranstva prigodnim natpisom na svojoj ruci „Non amplius dubito“ (Ja ne sumnjam više.)

Možemo li ovih dana nakon različitih nelogičnosti i nekih javnih sumnji oko toga kako se ovaj požar zbio (još dok je požar trajao, došlo je do brzoga službenog izvješća bez kompleksnije i potrebne istrage i ekspertize) reći kako je to samo nesretan slučaj? Iako nekoliko izvora govori o dvama izvorištima vatre i uz neobično prebrzo gorenje gredica hrastove strukture, koje su inače, same po sebi vrlo teško zapaljive, čini nam se da ni mi sada ne možemo poput Viollet-le-Duc, prozboriti istu rečenicu s njegove ruke. Naime, previše je elemenata u evidentnom proturječju, iako razmišljamo u stanovitu pozitivizmu, dobroj vjeri i nismo zadojeni sindromom komplota u mislima.

Na Uskrs, u Parizu, 21. travnja 2019.

Ante Glibota/Hrvatsko nebo

(1) Autor je vicepredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (EASAL) u Parizu.

(2) Philip Henry Kerr, Markiz od Lothiana (1882. –1940.), savjetnik britanskog premijera Lloyda Georgea

(3)Na sastanku Nacionalnoga komiteta za oslobođenje Francuske (CFLN), u Alžiru, 5. kolovoza 1943., Monnet kao član Komiteta zadužen za nabavke oružja i revitalizaciju.

(4)Philippe de Villiers, »J’ai tire sur le fil du mensonge et tout est venu », Fayard, Paris, 2019., str. 11.-16.

(5) Odlukom predsjednika Mitterranda od 2. travnja 1988. godine posmrtni ostatci Jean Monetta (1888.-1979.) preneseni su u Pantheon u Parizu.

(6) Jean Monnet, Memoires, Fayard, Paris, 1976., 616. str.