Hrvatska: Nacionalističko ili suverenističko biranje? (Pogled na metež izborne sezone u Hrvatskoj iz Hrvatske dijaspore)

Već neko vrijeme iz hrvatskih medija dolaze poruke kako tzv. desnica samo radi štetu jer se nije ujedinila u jednu zajedničku političku skupinu, pa zato po takvima neće ni dobiti ni jedan mandat u europskom parlamentu. Neki idu čak toliko daleko da kažu kako će zbog nedostatka ujedinjenja desnice ljudi, koji bi inače dali svoj glas desnici, svoj glas dati HDZu ili SDPu!  Svi ti novinari i pisci pokušavaju nam riječju “ujedinjenje” zamagliti i oči i pamet od onoga što je za Hrvatsku bitno, a neki idu toliko daleko da hrvatski narod nazivaju politički nepismenim! No, hrvatski narod koji diše domoljubno sigurno zna što hoće i kakvu Hrvatsku želi, i baš to ga čini politički pismenim.

Bacanje fokusa na “ujedinjenje ili zajedništvo” dovodi do toga da je postalo gotovo nemoguće “vidjeti šumu od drveća”. Naime, ono što je bitno za Hrvatsku kao državu hrvatskog naroda gubi se iz vida u ovoj izbornoj kampanji koja je sve punija raznoraznim planovima i obećanjima što će koji političar poduzeti ako uđe u europski parlament. Možda je to i cilj ovakvih medijskih istupa?

Konsolidacija nacionalne države, a ne suverene države, jest i treba biti u samom srcu napretka u Hrvatskoj. Stoga, u vrijeme političke polarizacije koja se odvija oko usredotočenih riječi korištenih u svrhe izborne kampanje za predstojeće izbore za Europski parlament, Neovisni za Hrvatsku ispred su Hrvatskih suverenista! Predsjednica Nezavisnih za Hrvatsku Bruna Esih za medije opisuje svoju stranku i njezina nastojanja kao “nacionalističku”! Čini se da to određuje raspoloženje i smjer koji ova stranka poduzima: hrvatski narod! Hrvatski suverenisti, na drugu ruku, ističu ujedinjenost i zajedništvo ali padaju na ispitu definiranja smjera i politike suverenističke orijentacije. Riječi “ujedinjenje” i “zajedništvo” zvuče primamljivo i poželjno ali u stvari ostaju prazne riječi kad se iza njih jasno ne vidi smjer u kojem će iste riječi (politika) povesti hrvatski narod.

Razlika između “hrvatske suverene države” i “hrvatske nacionalne države” je velika i vjerujem da to glasači u Hrvatskoj i prepoznaju.

Medijska hiperprodukcija pojma “potrebe za ujedinjenjem” (desnice), samo radi jedinstva (recimo u svrhe rušenja političkog protivnika), iza političke skupine “Hrvatski suverenisti” stvorila je čini se, kod nekih, osjećaj nelojalnosti Hrvatskoj ako se ne sjedinimo iza njih! Ova skupina često spominje hrvatsko zajedinštvo kao jedinu društveno-političku vrijednost koja će spasiti Hrvatsku! Prema tome, čini se da su mnogi birači stavljeni u neugodan položaj kada je riječ o odluci za koga će glasovati. O tome svjedoče mnoga mainstream i nezavisna medijska pisanja , kao i tužaljke o nekom nedostatku jedinstva na koje nailazimo po društvenim medijima.

“Ujedinjenje” je nova poštapalica s kojom se nastoji uvjeravati narod da je sada vrijeme za sve domoljubne političke stranke, građanske inicijative, pojedince … da se spoje i tako izliječe sve podjele koje su krive za sve što je pošlo naopako i što se pogriješilo u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća. Znate, jedinstvo zvuči divno, osobito usred izbornih ili preizbornih sezona za Europski parlament, Hrvatski sabor, ili predsjedničkih izbornih u Hrvatskoj. Ono, kad bi se postiglo ujedinjenje o kojem se govori onda je lako zaključiti da se tada obitelji više ne bi sukobljavale oko toga za kojeg političara će pojedini član glasati, a pojedinci nebi morali birati između dva, tri… ili više izbornih kandidata koji im se sviđaju (podjednako?). , a Facebook bi se mogao vratiti na mjesto gdje dijelimo fotografije naše djece, kućnih ljubimaca i obroka.

Ujedinjenje bi bila dobrodošla olakšica za one koji su gotovo iscrpljeni od godina iscrpljujućih borbi za dekomunizaciju, za angažiranje i uključivanje Hrvata koji žive izvan Hrvatske u smislene i učinkovite investicijske programe, odstranjenje poteškoća u procesu dobivanja hrvatskog državljanstva za ljude hrvatskog podrijetla koji žive izvan Hrvatske, protiv odljeva mozgova ili masovnog iseljavanja, za glasačka prava i prikldan pristup biralištima u dijaspori i pravdu… da spomenem samo neke od konkretnih problema s kojima se bori u Hrvatskoj, a i u iseljenoj Hrvatskoj.

Čitatelji, čuvajte se!

Čuvajte se slatke uspavanke pjesme sirene koja poziva na “ujedinjenje” i na “zajedništvo domoljuba”. Pojavljuje se kao posljednja inkarnacija poziva za “uljudnost” i jednako je opasna. Ujedinjenje samo za sebe ne može biti cilj Hrvatske ili bilo koga drugog. Takve poštapaljke dobro služe onima koji drže moć i koje hrane fragmenti takvih “bombi” rasprših diljem društva, uzrokujući nered i zbrku.

Suverenost sama po sebi ne može biti cilj Hrvatske jer je to već postignuto u najstrožem smislu te riječi i pojma. Domovinski rat i njegovi branitelji (veterani) ostvarili su cilj suverene države Hrvatske krvlju, znojem i suzama!

Cilj koji je Hrvatska u svom Ustavu sebi postavila još prije eskalacije srpske agresije i Domovinskog rata bio je “država hrvatskog naroda …” (priznavajući pri tome i nacionalne manjine koje uz Hrvate žive u Hrvatskoj). Upravo taj cilj nije još postignut, a gotovo neprestalno, trajno umanjivanje i marginalizacija  vrednota za Hrvatsku Domovinskog rata kao utemeljenja hrvatske suverene države svjedoči toj neprihvatljivoj činjenici.

Kandidati ili stranke koje se kreću na vlastitim platformama za napredak hrvatske nacionalne države (za razliku od suverene države), koje su ili zajednički ili pojedinačno na čelu borbe za snažne reforme pravosudnog sustava – za njegovu neovisnost te skidanje s istog bivše ili sadašnje političke prtljage koja potiče korupciju, koji nastoje proširiti pristup Hrvatima izvan Hrvatske hrvatskom gospodarskom i političkom životu, štiteći hrvatska biračka prava širom svijeta, itd., iznenada se oslikavaju po Hrvatskoj kao rub ili pak ekstremni desničari. Jer, “kaktiga”, njihovo zajedništvo nije isto kao ono drugo, načelno nedefinirano, zajedništvo o kojem se piše i koje se gura kao “jedino” zajedništvo koje bi spasilo Hrvatsku!  

Kao, ne brinite što ta pitanja koja iznose oni (kao što su Neovisni za Hrvatsku) koji nisu podlegli najnovijoj ili trenutačnoj političkoj modi “saveza suverenista” nisu politička, već moralna. Moral vodi i temelj je zakonodavstva! Postoji moralna obveza svih Hrvata da osiguraju da se u svim svojim društvenim i političkim slojevima Hrvatska razvije u ono što joj je dano samim Ustavom: prije svega “država hrvatskog naroda …”. Kada se to postigne (imajući u vidu da se nacionalne manjine u Ustavu također spominju kao pripadnici države Hrvatske), Hrvatska će se oblikovati onako kako je sebi i namjijenila: u funkcionalnu demokratsku državu.

Dakle, čini se očitim da je poziv na zajedništvo ili ujednjenje zapravo samo poziv kako bi se zaustavilo ljuljanje centrističkog broda; brod onih čija se odanost čini udaljenom od hrvatskog naroda kao značajnog faktora i pojma u lokalnim i svjetskim poslovima.

Nacija i nacionalizam – oblik društva i ideologija – dvije su komplementarne društvene stvarnosti nastale iz kapitalističke revolucije. Nacionalisti općenito traže svoje nacionalne korijene u prošlim vremenima, ali danas postoji skoro potpuni konsenzus među znanstvenicima o tome da su nacije i nacionalne revolucije koje su dovele do formiranja nacionalnih država (država određenih naroda) u stvari moderan fenomen. I Hrvati se ne smiju toga sramiti, čak i kada bivaju označeni ultranacionalistima!

Nema sumnje da će, potvrđivanjem hrvatske nacionalne države, Hrvatska vratiti Hrvatsku na njezine namjenske moralne vrijednosti utemeljene na demokraciji, pravdi i slobodi kojom hrvatski narod ostvaruje svoju sudbinu i ulogu u međunarodnoj zajednici – i cementirati Domovinski rat kao kamen temeljac države hrvatskog naroda.

Nacionalizam ostaje ključan jer ekonomska konkurencija među nacijama postaje sve teža što su tržišta otvorenija – dakle nacionalizam izražen kroz nacionalnu strategiju razvoja ili nacionalnu strategiju tržišnog natjecanja: spoj institucija, politika, sporazuma i praksi koje stvaraju mogućnosti investicija za poduzetnike i ujedinjenje nacije. Nacionalizam je put kojim društvo zapečati svoj identitet i postavlja svoje ciljeve. Nacionalizam je u stvari ta samorefleksija, ili autentična svijest o nacionalnoj stvarnosti. Nacionalizam je način na koji nacija sebe vidi u dva temeljna cilja: ekonomska ili gospodarska autonomija i razvoj.

Prva nacionalna država u povijesti bila je Engleska, i nije slučajno da je Henry VIII osnivanjem Anglikanske crkve bio pionir prakticiranja narodne države!

Postoji odnos uzajamnog jačanja među nacijom, državom i nacionalnom državom: prvi je oblik društva; druga, njezina glavna institucija; i treće, političko-teritorijalna jedinica koja odgovara gospodarskom razvoju i životnom standardu. Teritorijalni nacionalizam, uzrok mnogih sukoba kroz povijest, još uvijek je živ i zdrav (srpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu je jedan dokaz toga), ali to nije nacionalizam o kojem Bruna Esih govori. Ono što se u riječima Brune Esih čita je potreba da se potvrdi Hrvatska kao država hrvatskog naroda, koja je na žalost još uvijek u stanju zaostalog razvoja. A politički postavljena sirena poziva na nedefinirano “ujedinjenje” ne donosi istinsku pravdu niti uslugu onome o čemu za državu hrvatskog naroda govori Ustav Republike Hrvatske.

Čini se da je Hrvatska stranka prava (HSP), na čelu s Karlom Starčevićem, prepoznala ovaj sirenski poziv “ujedinjenja” kao poštapalicu kroz koju se ne vidi konačni cilj za Hrvatsku kao države hrvatskog naroda te svoje kandidate stavila na istu listu za Europski parlament s kandidatima Neovisnih za Hrvatsku, na kojoj se listi nalazi i Nezavisni zastupnik Hrvatskoga sabora za dijasporu, umirovljeni general HV i HVO, Željko Glasnović.

Članak 9. Statuta stranke Neovisni za Hrvatsku kaže da je to politička stranka

“…zastupa i promiče hrvatske nacionalne interese, samobitnost i identitet hrvatskog naroda, njegovu predaju i povijesnu baštinu, a naročito vrijednosti Domovinskog rata te pravo hrvatskog naroda na slobodnu i neovisnu državu.”

To je nacionalistička crta koju bi birači trebali zauzeti i oko čega se okupiti, ujediniti i glasati! Nacionalizam – koji se naziva i patriotizmom – učvršćuje i naglašava suverenitet. To se ne događa obrnutim redosljedom.

Iako tek započeta, predizborna kampanja za europski parlament teška je borba, s mnogo jakih kandidata i gomila dobrih ideja, kao i retorika koje su same sebi svrha. No, mislim da sam ja već donijela svoju odluku. Podržavam kandidate koji jasno stoje iza hrvatske nacionalne države, a ima ih dosta koji se time ističu. “Ujedinjenje” političkih stranaka postalo je prazna riječ. Ono pretpostavlja jedinstvo za Hrvatsku, ali ne definira bitne zadatke na kojima bi ovo ujedinjenjeno tijelo radilo za Hrvatsku kao državu hrvatskog naroda. Iskreno, s obzirom na ograničenja koja sun nam u vezi ujedinjenja ili zajedništva postavljena u ovoj izbornoj kampanji, zahvatio me zamor “ujedinjenja”.

Ina Vukić

Sydney, Australia

25. travnja 2019.

Hrvatsko nebo