Vodi li se protiv Hrvatske specijalni rat od strane okolnih država?

Specijalni rat protiv Hrvatske?

Posljednjih tjedana svjedoci smo optužbi Sarajeva i Ljubljane unutar kojih se SOA proziva za špijunske aktivnosti u Bosni i Hercegovini i Sloveniji. U isto vrijeme u Srbiji se svakodnevno u medijima demonizira hrvatski narod, a najavljuje se i snimanje dva filma o NDH u kojima će se ponovno, i to na engleskom jeziku, isticati „najmanje 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu“.

S obzirom na navedeno postavlja se pitanje: Možemo li govoriti o specijalnom (hibridnom) ratu protiv Hrvatske?

Ovu problematiku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Damir Borovčak, Stipe Kutleša, Mile Prpa, Matko Marušić i Kazimir Mikašek Kazo.

Damir Borovčak: Mali Ivica i specijalni rat

Na pitanje vodi li se specijalni (hibridni) rat protiv Hrvatske, odgovor je posve sigurno i jasno – da! I to ne traje tek nekoliko mjeseci unatrag, od kad nas srbijanska vlast iz Beograda iz dana u dan bombardira svojim optužbama za fašizam i genocid, ili od kad nas je Slovenija željela nasamariti svojom korumpiranom arbitražom u cilju otimanja hrvatskog morskog akvatorija.

U početku ’90-tih se činilo da smo na udaru samo jednog agresora – Srbije. Potom se odmah pokazalo da imamo i drugog osvajača – Sloveniju. U doslovnom smislu, Slovenija je to pokazala svojim vojnim upadom na Svetu Geru. To vojno i subverzivno osvajanje i ucjenjivanje traje sve do danas. U vrijeme obrane Bosne i Hercegovine, pomoću subverzije u Ahmićima i Mostaru (uz prisutnost britanskih tv-kamera), kreće i treća subverzija. Razno-razne optužbe službenih vlasti Bosne i Hercegovine, od tada također ne prestaju sve do danas. Iz vodstva triju sastavnica bivše države s kojima graniči Hrvatska, koordinirani subverzivni napadi traju neprekidno. Što je njihov zajednički cilj? Nije teško zaključiti – zauzeti hrvatski teritorij! To što se u Srbiji svakodnevno u medijima demonizira hrvatski narod te najavljuje snimanje dva filma o NDH u kojima će se ponovno, i to na engleskom jeziku, isticati „najmanje 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu“, stalan je srbijanski “alibi”. Naime, taj oblik demoniziranja služi kolektivnom pokoravanju hrvatskog naroda i vlasti, kako bi se nametnuo novi jaram novim hrvatskim naraštajima. I tome nema i ne će biti kraja, dok se Hrvatska ozbiljno politički, institucionalno i žestoko ne suprotstavi nametanju laži s povijesnim istinama i činjenicama, na domaćoj i inozemnoj razini.

Tumači se kako hibridni rat uključuje višeslojni pothvat u cilju destabiliziranja i polariziranja države i naroda koji je na udaru. U hibridnom ratu cilja se poredak, društvo i svijest naroda. U nekim raspravama se tumači kako protivnik pokušava utjecati na donositelje odluka u zemlji koja je na meti subverzivnih pothvata. Također hibridno ratovanje je posve sigurno vojna strategija koja kombinira konvencionalno, iregularno i cyber-ratovanje. A ta se taktika primjenjivala na Hrvatsku od kasnih ’80-tih pa sve do danas. I to tako traje, nažalost zbog neznanja, nepoznavanja povijesnih uzroka i posljedica, a posebice zbog popustljivosti i neodgovornosti hrvatskih političara.

Jedna od potvrda tome jest i vojarna na Sv. Geri koju su, namjerno ili ne, u zapećak stavili hrvatski političari, ali i mediji. Nakon uzastopnih inicijativa, pa i najava da će se slovenska vojska povući, osobito između 1998. i 2000. godine, nije se mnogo toga promijenilo. Niz incidenata na granici sa Slovenijom započeo je još u lipnju 1991. godine, kad se slovenska Teritorijalna obrana popela na Sv. Geru kako bi je “čuvala”. Na svim problematičnim točkama u pograničnom području bilo je incidenata. Dirigiranim provokacijama slovenske policije u Savudrijskoj vali otvaraju se problemi. Primjerice već 1993. godine slovenski drvosječe uzeli su sebi pravo sjekirama širiti Deželu na Milanovu vrhu.

Vjerojatno najskandalozniji incident jest onaj iz siječnja 1998. godine, kada su hrvatski granični policajci kod Zavrča uhitili pripadnike obavještajne službe Slovenije, u špijunskom kombiju opremljenom opremom vrijednom više milijuna eura. To kao da nije bilo dosta slovenskim tajnim službama, pa su gotovo točno nakon dvije godine ponovno poslale svoje ljude, i to nedaleko od mjesta prvog uhićenja. U ovom slučaju uhićena su trojica slovenskih državljana, od kojih je jedan bio djelatni vojnik. Kod njih su pronađeni uređaj za noćno izviđanje, neprobojan prsluk i vreća za spavanje. Tako je o tom slučaju istraživao i pisao Večernji list još davne 2000. godine. A što su učinili hrvatski političari?

Nakon uhićenja slovenski tajni agenti su tek prekršajno kažnjeni i protjerani iz Hrvatske, a kasnije je pro-forme protiv njih pokrenut kazneni postupak. Javnost nikada nije doznala što su slovenski špijuni tada tražili u Hrvatskoj. Prilikom susreta predsjednika slovenske vlade Janeza Drnovšeka s ‘pajdom’ Račanom u zamku Otočac, mali Ivica je htio obradovati svog domaćina neobičnim darom – vratiti špijunski kombi. No ne bez problema, slovenska carina ponižava malog Ivicu te s granice vraća kombi. Obrazloženje: Zbog isteklog tehničkog pregleda i osiguranja, pa kad Hrvati naprave privremeni tehnički mogu vratiti u Sloveniju kombi. Inače, kombi je bio vrijedan tadašnjih 2-3 milijuna DEM-a. Nešto kasnije mali Ivica parafira neki ‘sporazum’, koji pokreće lavinu nesporazuma o Savudrijskoj vali. Ovo je samo ta priča, a postoji i ona o adama na Dunavu, o katastarskim česticama preko Dunava, otetim umjetninama, povijesnim arhivima, podacima o nestalima, o ratnoj odšteti…, koje nisu ni do danas vraćeni Republici Hrvatskoj. Srbija čeka vidjeti što će uspjeti ‘fantje’ iz Slovenije. Dotle će i dalje napadati s lažima.

Poslije Račana, politika Sanadera, Kosorice, Milanovića, po pitanju specijalnog ili hibridnog rata protiv Hrvatske, podsjećala je na viceve o malom Ivici. Posebice je bilo dirljivo očijukanje Jadranke s Borutom. Hoćemo li s Plenkovićem dobiti specijalni rat protiv Slovenije? Nada ipak umire posljednja!

Stipe Kutleša: Najveći i isključivi grijeh za laži snosi tzv. hrvatska vlast

Već gotovo 20 godina (a velikim dijelom još i više) Hrvatska, točnije njezini vlastodršci ne samo da popuštaju na svaki zahtjev pročetničkih Srba u Hrvatskoj i beogradske čaršije, nego se trude da u svemu ugode onima koji po svom trajnom i sustavnom programu rade na uništavanju svake hrvatske države, zvala se ona NDH ili Republika Hrvatska (tuđmanovska Hrvatska, što je za njih isto što i NDH). Tzv. socijalistička republika Hrvatska bila je samo srpska kolonija u formi tzv. Jugoslovije (jer su u njoj živjeli Jugosloveni) u kojoj su domaći izdajnici bili sluge sa svim mogućim povlasticama. Tako je ostalo velikim dijelom i danas, barem što se vladajućih tiče. Uz nešto ipak promijenjene okolnosti.

Ni Srbima u Hrvatskoj koji su lojalni i čestiti građani ove države (a predstavljaju većinu srpskog stanovništva u Hrvatskoj) vlasti nikada nisu bile sklone. Marginaliziraju ih kao uostalom i sve nepodobne Hrvate. Zar vodeći ljudi države u posljednjih dvadesetak godina nisu više puta ponavljali različite formule da bi ponizili i hrvatsku državu i narod („slučajna država“, „ustaška guja“, „ognjištari“, oni koji ne znaju ni čitati ni pisati, a ako to znaju onda ništa ne razumiju i slično mnoštvo pogrda koje je teško i nabrojati)? Zato nas ne treba čuditi da će svatko tko ima bilo kakav interes napasti na hrvatsku „slučajnu“ državu da bi ostvario bilo kakav pa i makar mali i beznačajni interes.

Nije slučajno da su se Slovenija, a onda i BiH, ugledale na srbijansku politiku prokazivanja, preziranja, laganja, demoniziranja hrvatskog naroda nastojeći mu prikrpati etikete fašizma i ustaštva i tako ga onemogućiti u bilo kakvoj samostalnosti. Kad god se hrvatski narod pokaže respektabilnim u domovini i svijetu u bilo čemu, sile zla (domaće i vanjske) odmah se dignu na noge da bi umanjile ili poništile svaki tračak nade koji bi mogao voditi osvještavanju naroda, njegovu ujedinjavanju i uzimanju sudbine u svoje ruke. U podčinjavanju hrvatskog naroda ponajprije i ponajviše rade domaći. Kako bi se npr. bilo koja državna ili crkvena vlast usudila na tako bezočan i bezobrazan način, kao što se dogodilo u Austriji, zabraniti održavanje sv. mise na Bleiburškom polju kad bi vlast u Zagrebu uživala bilo kakav ugled u susjedstvu, u EU i u svijetu? Zar Hrvatska, barem nominalno, nije ravnopravna članica EU? Poigravanje s njom kao s prljavom krpom znak je „ugleda“ koji njezina vlast uživa. Nije problem što se tako percipira vlast, nego što se demonizira čitav narod (oni koji nisu narod su ne-narod; ima ih prilično puno).

Zamislimo bilo koju državu svijeta, kakva god bila država-banana, nigdje nećete naći da su vlasti tih država protiv većine svoga naroda. U Hrvatskoj je to slučaj. Kao da se nalazimo u nekakvoj novoj Jugoslaviji, regionu, zapadnom Balkanu i sl.? Srbi će, govori se, snimati nove filmove o HND i Jasenovcu i traže od hrvatskih vlasti dopusnicu da ih snimaju na teritoriju RH, tj. Jasenovca. Pri tome se traži i financiranje novcima hrvatskih poreznih obveznika. Uz to bi bilo dobro da hrvatski glumci glume koljače, kako je već najavljeno. Bilo bi puno prikladnije i istini bliže da se scene tih filmova snimaju na beogradskom sajmištu ili negdje po Srbiji. Možda bi se moglo pronaći i nekoga u Beogradu tko ne bi trebao glumiti pokolje nego ih je u to doba i činio. Serbia Judenfrei! To bi bilo autentičnije i puno bliže istini. Ali o tim se istinama ne smije govoriti, čak ni u „slobodarskoj“ Hrvatskoj. A o jasenovačkim lažima je poželjno govoriti i neprestano potvrđivati laži koje onda postaju „istine“. Jer hrvatske su vlasti zabranile znanstvena istraživanja, ali gotovo svi u vlasti zaključke povijesnih istraživanja već odavno znaju. I promiču ih u svijetu. I to putem antihrvatskog HRT.

Tako je npr. prije nekoliko dana, na Cvjetnicu, nedjelju muke našega Gospodina Isusa Krista, u dnevniku tzv. HRT prva vijest bila o komemoraciji u Jasenovcu jedne opskurne skupine totalitaraca ili crvenih fašista (oni sebe pogrešno nazivaju antifašistima; ne mogu biti antifašisti ako istodobno nisu i antikomunisti i antitotalitarci bilo koje vrste, a oni to nisu). „Hrvatska“ televizija nije zaboravila podsjetiti na 83.000 žrtava u Jasenovcu. Nisu htjeli reći tko ih je počinio (to se valjda podrazumijeva), niti da je logor Jasenovac postojao i priličan broj godina nakon završetka drugog svjetskog rata. A znanstveno je do sada utvrđeno da je u Jasenovcu u doba NDH stradalo nešto manje od 1500 ljudi. Nova istraživanja, ako budu dopuštena, možda će pokazati da i taj broj od 1500 treba revidirati. Ili je revizionizam možda zabranjen, nepoželjan, neznanstven? Tek je na trećem ili četvrtom mjestu „hrvatskog“ dnevnika HTV bila vijest o Cvjetnici. A u Hrvatskoj je, tako barem kažu, oko 90% vjernika. Za koga onda postoji ta HTV: za većinu ili za protunarodne marginalce? Takvo nešto je moguće samo kod fukara.

Neće se tzv. hrvatske vlasti dosjetiti da bi i hrvatske institucije (ne HAVC i slični) mogle snimati filmove i prikazati svoju stariju i noviju povijest. I to prezentirati svijetu, kao što to rade svi normalni narodi i države. Ali to je očito mimo zacrtanog programa. Neće se previše vlastodršci ni oznojiti da spriječe specijalni rat protiv Hrvatske, Hrvata i hrvatskih državljana. Ni protiv laži o fašizaciji i ustašizaciji u Hrvatskoj. Naprotiv, oni su glavni protagonisti protunarodnog djelovanja. U Europi, pa ni u svijetu u današnje doba ne postoji niti jedna fašistička država i narod osim Hrvatske i Hrvata. Nekada fašističke i nacističke države od Njemačke, Austrije, Italije i tako redom, nitko danas ne naziva fašističkim i/ili nacističkim, a njihove narode fašistima i nacistima; samo su Hrvati i Hrvatska fašistički, nacistički, ustaški i sl. Najveći i isključivi grijeh za tu laž snosi tzv. hrvatska vlast.

Mile Prpa: Bijes poraženog đavola

Nema nikakvog hibridnog rata, to je bijes poraženog đavola, Nema države na svijetu koja ne bi željela biti u položaju Hrvatske. Imati prekrasnu klimu, idealnu za život. Zemlja koja nema neprijatelja u prirodi, poput SAD gdje je razaraju uragani, orkani i svake druge nepodopštine koje dolaze uslijed prirodnih pojava. S tim se bore mnoge države u oba američka kontinenta, u Africi, u Aziji u Japanu, Indoneziji, Indiji, Kini i kojekuda u svijetu.

Ovih dana kineski Premijer koji je boravio u Hrvatskoj s uzdahom uzbuđenja kazao je da “Hrvatska ima više od jedne tisuće prekrasnih otoka”, rasutih modroplavim toplim Jadranskim morem, s desetak nacionalnih parkova, s prekrasnim planinama, s barem četrdeset slapovitih rijeka, s bogatom Slavonijom, s čudesnom Baranjom i da druge općepoznate stvari ne nabrajam.

Ovih dana čujem izvana da Hrvatska ima prekrasne povijesne gradove. Pa što bi oni htjeli? Htjeli bi da je to njihovo, a ne naše. Mare nostrum Croaticum. To je čudesna paradigma, koju je samo Bog mogao dati. Ona je vječna. More je naše. “Tu gdje huče morski vali, vodili su borbe preci, da bi sutra svojoj djeci u amanet more dali.”

Pa molim vas, tko na svijetu ne bi bio ljubomoran za ono što nam je Bog dao još davno u dalekom vremenu kad smo bili dobri. Ali mi danas više nismo dobri. Nažalost. Mi bi o tome trebali razmišljati.

Ima jedna izreka u narodu – Dabogda imao, pa opet nemao. Ni Srbi ni Slovenci koji su na neki način gospodarili i s Jadranskim morem, ne mogu preboljeti bol spoznaje da su nešto imali, pa sada to za trajno nemaju. Ista je stvar s Bošnjacima, koji ne mogu prihvatiti da su izravni pretci onog katoličkog naroda koji je 95% nastanjivao Bosnu i Hercegovinu prije osmanlijskih osvajanja BiH i dijelova Hrvatske. Tisuću godina do dolaska Turaka živjeli smo složno u istoj državi svi katolici i Hrvati. Povijest se ne može ukrasti, ali se ne može ni izmjeniti. Svi predosmanski bosanski vladari od Kulina bana, kralja Tvrtka i drugih, sve do Kotromanića bili su bez iznimke hrvatski katolički vladari. Hej! Gdje ste zalutali. Svaki pogled na prekrasni Pelješki most bit će im knedla u grlu.

Sjetimo se samo našeg sporta, mi smo sportska nacija ili kako Nijemci rekoše da oni imaju više sportaša nego Hrvatska stanovnika. A Hrvatska ih prije nekoliko godina pobijedila, pače tada i ponizila. Našim pobjedama ponizili smo brojne, pa i velike narode.

Hrvatska je mala zemlja velikih ljudi. U maloj bočici drži se otrov. Pa što oni hoće. Srpski narod kao i svaki narod ima u sebi i zla i dobra, ali njihova politika je politika bolesnika i to onog duševnog, još od “Svetog Save” pa sve do sada.

Ona, politika, da ne kažem narod, pliva u laži i mržnji. A mržnja je nešto što najviše razara onoga koji mrzi. Sve što se s njima događa je posljednji duhovni krik Nemanjićeve dinastije opsjednute vlašću. Ljubav je snaga duha, ona gradi i sije i žanje plodove. Narod koji se ne boji Boga, oni koji lažu i mrze i uzdaju se u oružje, moraju znati da je oružje moć jakih, a da je Bog moć slabih. A Bog pobjeđuje, a ne oružje. Istina je temelj na kojima stoje Božje noge, a laž je sjedenje na trulom panju. Pobjeđuje sve ono što se samo oslanja na Boga.

Ovih dana čitam jedan tekst – da su Hrvati (ili kako ih autor naziva – ustaše) još 1941.g. odmah nakon nastanka NDH, kad nije imala niti jedne formirane vojne ili policijske jedinice, slali u Vatikan Papi pune kutije osušenih dječjih očiju srpske nejači i dece. Tako je mogao napisati samo luđak. Laž dolazi iz samog središta pakla, ali tamo se i vraća zauvijek zajedno s onim tko laže.

Sedam stotina tisuća žrtava u Jasenovcu!? To bi bilo kao da je netko potamanio sve stanovnike grada Zagreba, kojih ima nešto više od 700 tisuća. Za tako nešto napraviti trebala bi ogromna logistika, na tisuće kamiona, na stotine bagera i tisuće i tisuće vojnika radnika da ih pokopaju. Trebalo bi više od tisuću kompozicija vlakova da ih sve prevezu. Oni su svjesni da je to laž, vrlo bezobrazna laž. Lagali su nekad i na Isusa Krista koji je među nama hodao dolinom smrti, zla i laži se nije bojao. Hej, braćo Srbi, posve ste pretjerali. To vam je omogućla bulumenta hrvatskih političara, koja vaše gluposti prešućuje.

Taj hibridni rat Srbije protiv Hrvatske je goli pseći lavež dokaz je srbijanske nemoći. Ona je poražena moralno i fizički, ne samo da nije dobila tuđe teritorije, već je izgubila dijelove svojih i još će ih i dalje gubiti. Od nekad na tri mora spala je na tri Morave. Šta joj preostaje nego da se ponaša kao derište kome su djeca otela čokoladu. Ne ostaje joj ništa drugo nego da laže, reži i laje. Umjesto da kleknu na zemlju i mole oprost od Boga, za sva zla koja su napravili u dvadesetom stoljeću.

Molimo za one koji nas mrze i proklinju! Isuse, blagoslovi i prosvijetli naše neprijatelje!

Prof. emeritus Matko Marušić: „Rat protiv Hrvatske“ dio je svjetskoga rata

Moj prethodni članak na HKV Portalu nije se svidio (većem) dijelu čitatelja, što me je zabrinulo, ali ne zbog mene kao autora nego zbog toga što su te kritike pokazale da ljudi ne prepoznaju stanje međunarodne politike. Neprepoznavanje teškoga stanja međunarodne politike dodatno pogoršava političku poziciju ljudi koji vole svoju domovinu, obitelj, vjeru i tradicionalne vrijednosti. Napadi na ljudski život koji se odvijaju na međunarodnoj sceni čini dobre ljude nesretnim i ljutim, a onda oni kadšto reagiraju na načine koji neprijateljima čovječanstva otvaraju nove prostore za agresiju (tzv. antifašizam). Sila koja stoji iza feminizma, Istanbulske konvencije i promicanja migracija u Europu ima međunarodni značaj i vrlo je jaka pa joj ne bi trebalo davati dodatne povode za prodor u naše živote. Njoj se treba oprijeti zajedništvom zdrave jezgre čovječanstva i – njezinim vlastitim oružjem.

Radi se, naime, o svjetskoj komunističkoj revoluciji „drugim sredstvima“, dakle ne više zloporabom siromašnih i obespravljenih nego zloporabom, manjina (svih vrsta), žena (preko tzv. diskriminacije žena) i migranata (nametanjem prava svih da se nasele gdje god žele).

I Hrvatska je duboko potresena tom komunističkom revolucijom, ali u usporedbi s drugima još se i dobro drži. Osim toga globalnoga problema, Hrvatska ima i svoj specifični, dodatni problem, a to je ljubomora susjeda zbog veličanstvenih, povijesnih hrvatskih uspjeha koje osim Hrvata nitko nije želio i nitko nije očekivao: Hrvatska se oslobodila i srpskoga i komunističkoga ropstva i pretvorila se u članicu Ujedinjenih nacija, Europske unije i NATO-a, zemlju koja doista pripada Srednjoj Europi i koja u tom okružju dobro funkcionira, zapravo cvjeta i razvija se usprkos svim gubitcima i slabostima koje proistječu iz njezine strašne povijesti od 1102. do 1990.

Tko to ne vidi ne bi se trebao baviti politikom.

Svjetski rat i Hrvatska

Aktualni svjetski rat, kao što sam rekao, vode komunisti „drugim sredstvima“ i on se samo po tim „sredstvima“ razlikuje od Oktobarske revolucije, Mao Ce Tungove revolucije, revolucije na Kubi, u Kambodži i trenutno u Venezueli. Cilj je, međutim isti: uništiti nacije i vjere, biološku zadanost življenja u obitelji i ljude dovesti u kaos u kojemu će vladati elite bez ograničenja, morala i prava. Ponovit ću: to se na prvi pogled ne će vidjeti, jer će biti zakrinkano u „ljudska prava“, „političku korektnost“, „individualnu slobodu“, „seksualnu slobodu“ „antifašizam“, „nediskriminaciju“… lažnu umjetnost, kontrolirane škole, gubitak roditeljskih prava pa i samoga roditeljstva, itd. Samo treba pažljivo slušati što govore komunisti prerušeni u liberale i sve postaje jasno.

To zlo, ta nakana i metode, toliko su uporni i podmukli da je teško razaznati od kuda dolaze i zašto takvu katastrofu žele. Što više o tome mislim sve više dolazim na biblijsku prispodobu o Palim anđelima koji se bore protiv Boga, dakle, ako se odmaknemo od Biblije – o ravnoteži sukobljavanja Dobra i Zla u Prirodi, koje je sažeto u teoriji evolucije i koju uvijek otkriva pažljivo proučavanje prirode i njezinih zakona (entropija, natjecanja, prirodni probir, međuovisnost vrsta, hranidbeni lanci). Kroz um, vjeru, filozofiju, umjetnost i znanost, čovjek se uzdigao iznad tih banalnih evolucijskih slika, pa se jasno vidi da ga se danas želi vratiti među životinje upravo vještim ukidanjem njegovih ljudskih značajki. Razmislimo, na primjer, o konceptu „ljudske slobode“ koja se tako uporno propagira i u koju vjeruju naivni: u sustavu gdje je ljudska sloboda apsolutno načelo (pa neka se prividno i ograniči varkom da „ne smije ugrožavati slobodu drugih“), slabi moraju stradati, kako god se to provelo, prikazalo ili „objasnilo“. Ne samo to, nego će moći napredovati samo oni jaki kojima se to dopusti – od strane „zakona“ „ljudskih prava“ i „političke korektnosti“. „Govor mržnje“ je instrument jednak „verbalnom deliktu“, a kako smo živjeli pod prijetnjom verbalnog delikta zna svaki Hrvat koji je tada živio.

Lokalni ratovi protiv Hrvatske

Lokalni ratovi protiv Hrvatske jesu bolni i tužni, ali nisu opasni – dok se mi držimo naše vječne ljubavi za Domovinu i tisućugodišnje žrtve da je dobijemo kao samostalnu, slobodnu i demokratsku.

Tu ću se opet vratiti na moj prethodni članak i ljutnju čitatelja: ljudi, pa susjedi nas i napadaju upravo zbog toga što smo mi jako dobro, bolje nego oni i što su ljubomorni! Kako to ne vidite?! Zar bi nas napadali da nemamo kruha jesti?

Neugodno mi je pisati u kakvom su točno stanju naši susjedi koji nas napadaju, ali, ako bolje pogledate, vidjet ćete i sami. Koji je stvarni razlog da se neki krugovi u Bosni i Hercegovini protive gradnji Pelješkoga mosta? Koji je stvarni razlog da Srbija snima skupe filmove o laži da je 700.000 Srba ubijeno u Jasenovcu?

Problem nije u susjedima, nego u tome što se oni u tim jadnim napadima na Hrvatsku ukrcavaju u svjetski komunistički rat protiv zdravih nacija, nalazeći tamo ideje, sigurnost i saveznike. Tu treba dobro, dobro razlučiti što i zašto rade.

Uzmimo primjer hrvatskih nutarnjih hrvatskih neprijatelja. Pupovac se pravi da je pripadnik, zaštitnik i vođa srpske manjine u Hrvatskoj, ali nije! On je eksponent srpske imperijalne politike s jedne strane, ali i svjetske komunističke revolucije s druge. Oni koji se ljute što s njim itko, a napose Plenković ima posla, treba znati da Pupovcu sigurnost daju dvije velike sile koje se nikako ne smije podcijeniti: međunarodni komunizam i velikosrpska agresivnost. On ih uporno i vješto koristi i na njega se ne smije gledati kao na neki osobni ekstrem, nego kao na jedan krak hobotnice koja guši i jače od nas.

Drugi primjer je još važniji, sadržan u djelovanju Ognjena Krausa i Ive Goldsteina. Oni se zaklanjaju iza židovske zajednice, ali u biti su vojnici komunističke revolucije. Kraus i Goldstein nisu predstavnici stvarne židovske zajednice u Hrvatskoj, kao što ni Pupovac nije predstavnik stvarne srpske zajednice u Hrvatskoj! I židovska i srpska zajednica u Hrvatskoj pune su pristojnih i lojalnih građana koji u Hrvatskoj rade marljivo i žive sretno i kojima ne treba i ne pripada protuhrvatska politika koju vode njihovi samozvani „vođe“. Ali tim je ljudima teže nego nama (Hrvatima): za prave se vođe ne mogu izboriti, istinu se ne usude reći (kao ni hrvatski intelektualci), a s Hrvatima se ne mogu otvoreno udružiti jer bi ih osudile i vlastite „vođe“ i njihovi sljedbenici, a ponajprije srpska i komunistička sila koje stoje iza tih prividnih vođa.

Kako se braniti i obraniti

U ovaj naslov namjerno nisam stavio upitnik, jer nama tu upitnik ne treba. Moramo se obraniti, znamo kako ćemo se obraniti i obranit ćemo se.

Sva načela koja mogu zamisliti i predložiti svode se na jedno jedino: vjera u Boga i hrvatska sloga.

Treba čuvati svoju djecu i obitelj, svoju vjeru i svoju Domovinu, nikad ne popustiti, nikad ne dopustiti da nas preplave razočaranje i slabosti. To je prvo pravilo, bez kojega su svi drugi razgovori besmisleni.

Drugo, nije na Hrvatima da vode svjetske ratove. Što ne mogu izboriti velike kršćanske nacije poput Francuske, Španjolske, Poljske i Njemačke, ne možemo ni mi. Moramo čekati da vidimo što će biti s njima (zasad nije nimalo dobro). Ne treba se ni hrustiti da bismo mogli kao Mađari ili Slovaci, jer su i jedni i drugi puno jači od nas, a u svojemu otporu ni oni zasad ne prolaze dobro, a bojim se da će im biti i gore. No, potiho se ipak treba na njih ugledati.

Treće i vrlo važno, operativno, jest da se moramo braniti onim istim sredstvima kojima nas danas suvremeni komunizam i napada! I za nas vrijede ljudska prava, nediskriminacija i politička korektnost! Namjerno postavljeni ljevičarski građanski pravobranitelji/ice, moraju braniti i nas! I mi im se možemo obraćati kao i oni koji nas žele ocrniti. Netko će reći da nama ne će pomoći, i to je istina. Ali, možemo sačuvati dokumente za povijest i sudove, dokazati laži i licemjerje i zatrpati ih prijavama i traženjima toliko da se teže usredotočuju na progone nas i naših sumišljenika – goleme većine ne samo Hrvata, nego i svih hrvatskih građana. Posebno se u tome trebaju angažirati oporbene a domoljubne stranke, poput MOST-a koji je, nakon pada HSS-a i slabosti HSLS-a čini se – jedini ostao kao oporbeni ali i dalje domoljuban. Domoljubni ljudi koji zbog bilo kojeg razloga ne vole HDZ (a takvih je razloga mnogo) ne smiju napadati HDZ nego sve ono što je protuhrvatsko, bez obzira kojoj stranci i kojem svjetonazoru pripadalo. Ne moraju ljuti domoljubi glasovati za HDZ, ali ne smiju dopustiti da im glas propadne i ne smiju glasovati za one koji su manje hrvatski od HDZ-a.

Na osobnoj razini ne smijemo dopustiti odljuđivanje! (Molim da se zapamti da sam ja izmislio taj izraz; on je drastičan da se lakše zapamti i o njemu misli; možete mi se zbog njega i rugati, samo, molim Vas, mislite o njemu!) Odljuđivanje je kad Vam nastoje pokolebati vjeru, jer vjera u Boga je ono najviše što čovjeka razlikuje od životinje! Odljuđivanje je kad Vašoj supruzi govore da se može razvesti, da može pobaciti, da može odlučiti da ne rađa zbog neke „karijere“ (koja najčešće nije karijera nego kombinacija tavorenja i mučenja, kao i većina poslova od kojih živimo). Odljuđivanje je kad Vašu djecu u školama uče da nema Boga, da je vjera primitivizam i štovanje kumira. Odljuđivanje je kad mladež uče da je tjelesno zadovoljavanje važnije od ljubavi, da „ljubav traje dok traje, a onda doviđenja“. Tužite kad Vašu djecu uče da nisu spola kojega jesu! Zaštitite svoju djecu kao što bi ih zaštitili da ih netko fizički napadne! Tko će štititi Vašu djecu ako ne ćete Vi? Da ne će možda kakva komunistička pravobraniteljica?

Okupljajte se, razgovarajte o Zlu koje nadvilo nad nama. Kao da je godina 1982. ili 1992.! Jer takva opasnost jest nad nama, ali sada „drugim sredstvima“. Kad Vam je teško obratite se svojim svećenicima i redovnicima. Ili barem pročitajte u Svetim knjigama što Vas oni uče: oprostiti ali ustrajati, pomoći ali ne dati se prevariti, zazvati Milosrđe ali i hrabrost očeva koji su ipak svemu odoljeli.

Jaki smo! Jači smo! Svladali smo strašne sile i opasnosti, propala su carstva koja su nas držala u sužanjstvu ili kojima smo služili kao najamni vojnici ili galioti, a mi smo ostali! Ostali i preživjeli i dosegli Slobodu i Demokraciju i one nam potpuno pripadaju! Nitko nam ništa ne može ako mi to ne damo.

Kazimir Mikašek Kazo: Cilj je stvoriti pretpostavke za novu Jugoslaviju

U novoj eri medijskog senzacionalizma, žutila, „fake news“, asimetričnih i hibridnih ratova, kada se narod namjerno želi dovesti u zabludu potrebno je malo zagrepsti ispod površine i stvari promotriti pod svjetlom dokumentiranih analitičkih istina koje su nam već poznate. A poznato je, da npr. hrvatska SOA, na zadatku zaštite nacionalnih interesa Republike Hrvatske ima legitimno pravo štititi te interese kako prikupljanjem informacija unutar granica Republike Hrvatske, tako i svojim aktivnostima izvan naših granica, osobito ako za takve aktivnosti postoje objektivni razlozi. Jer ako je recentno uhićeni osnivač „Wikileaksa“ Julian Assange objavio preko 5 tisuća dokumenata koje su o Hrvatskoj snimile američke obavještajna službe, a u kojima je detaljno opisano uplitanje stranih sila u sve izborne procese u Hrvatskoj, kao i detalji o monstruoznoj korupciji u vrhovima hrvatskih vlasti, zašto onda i naša SOA ne bi na isti način smjela štititi nacionalne interese od mogućih ugroza unutar i izvan granica Hrvatske?

Glede najnovije obavještajne „ujdurme“ u BiH koju je bez ikakve sumnje smislila zaostala KOS-ovska ekipa notornog Ace Vasiljevića infiltrirana u vrhove vlasti u sva tri entiteta u BiH, kristalno je jasno je da se radi o produženoj ruci strateškog plana „RAM“ stvorenog 1990-ih godina. Operacija RAM, plan „Brana“ ili „Bedem-91“, je vojni plan bivše Jugoslovenske narodne armije JNA razvijen tijekom 1990-ih, a dovršen je u Beogradu u rujnu 1991. godine na vojno-strateškom sastanku grupe viših časnika JNA i stručnjaka iz Odjela za psihološke operacije JNA.

Svrha tog sastanka bila je mobiliziranje Srba izvan Srbije, konsolidiranje i kontrola Srpske demokratske stranke SDS (današnje stranke Milorada Pupovca), te priprema oružja i streljiva za pokušaj uspostavljanja velike srpske države u kojoj bi “svi Srbi živjeli u jednoj državi”. Ti strateški zadaci povjereni su posebnoj skupini tajnih operativaca koji su poduzeli brojne aktivnosti tijekom rata – a koje su kasnije opisane kao „etničko čišćenje i genocid“. Neke od tih operativaca, kao što su Dragan Mektić, Ivan Bandić, Osman Mehmedagić-Osmica, Fikret Muslimović, Šefik Džaferović, Željko Komšić, Fikret Avdić i strukture oko Dragana Čovića, vrlo jasno prepoznajemo i danas u recentnoj obavještajnoj „ujdurmi“ koja se kao po sistemu spojenih posuda prelila u susjednu Sloveniju, koja na zapadnoj granici Hrvatske ima isti zadatak oslabiti položaj Republike Hrvatske. Svi navedeni akteri imaju istu poveznicu i pripadaju KOS-ovoj obitelji i dan danas!

I dok vlastodršci u Hrvatskoj medijski banaliziraju cijelu stvar, cilj ove i mnogih drugih obavještajnih operacija je oslabiti vrhove hrvatskih institucija, prekinuti sponu Hrvatske sa Hrvatima u BiH, dekonsolidirati hrvatsku državu i stvoriti pretpostavke za život neke nove regionalne Jugoslaviju u kojoj bi „svi Srbi živjeli u jednoj državi“, a Hrvati i Hrvatska bi u toj „regiji“ ekonomski, kulturno i geostrateški bili potpuno ovisni o novo-starom „regijonu“! Jer ako se od BiH planski stvori država koja bi postala sastavnica te nove „regije“, potpuno je jasno da bi Hrvatska zauvijek izgubila na povijesnom geostrateškom značaju kao sigurno „predziđe kršćanstva“ u ovoj prijetećoj migrantskoj krizi. Na južnoj granici Hrvatske imali bi komplot „velike Srbije“ i islamizirane BiH u kojoj Hrvate treba iseljavanjem svesti na nacionalnu manjinu i potpunom majorizacijom učiniti politički beznačajnim.

Kako bi mozaik ove obavještajne „papazjanije“ dobio radikalno upozoravajuće i jasne obrise, usporedno se odvijaju žestoki procesi fašizacije i ustašizacije Hrvatske iz poznate beogradske kuhinje. Multiplikacija jasenovačke mitomanije, snimanje srpskog filma o Jasenovcu uz državnu potporu Srbije s iznosom od 20 milijuna eura, proglašavanje blaženog Alojzija Stepinca „ustaškim vikarom“, teza o ugroženosti Srba u Hrvatskoj koju svakodnevno po velikosrpskom scenariju iz „memoranduma“ podgrijava Milorad Pupovac kao član Plenkovićeve vladajuće većine, Josipovićeva teza da su franjevci iz Širokog Brijega bili legitimni vojni cilj, govore nam i daju nam jasne signale da ovdje nije riječ o nikakvim tajnim „asimetričnim ugrozama“, „hibridnim ratovima“ ili „fake news“ konstrukcijama, već je riječ o javnom i otvorenom ratu protiv Hrvatske, o javnim i otvorenim unutarnjim i vanjskim ugrozama protiv naše domovine, na koje nažalost, institucije hrvatskih vlasti ne daju nikakav odgovor. Naprotiv u Hrvatskoj vlada poznata i zlokobna „hrvatska šutnja“ usporediva sa „Zvonimirovom kletvom“!

Kada su 2016. godine za vrijeme komemoracije u Jasenovcu novinari upitali oskarovca, Židova Branka Lustiga, stvoritelja i producenta kultne „Schindlerove liste“, zašto ne snimi veliki film o Jasenovcu, on je tada kao izaslanik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović odgovorio vrlo jednostavno: „Ne mogu snimiti film o Jasenovcu dok se ne dozna puna istina o tom logoru“!

Ako je logično prosuditi da službeni izaslanik predsjednice Branko Lustig govori ono što predsjednica zna i misli, postavlja se isto tako retoričko, ali i logično pitanje zašto predsjednica o tome šuti i ne čini ništa kako bi se oduprla novo-staroj velikosrpskoj najezdi na Hrvatsku? Zašto isto kao Branko Lustig ne traži istinu i zašto šutke pristaje na velikosrpske obmane blaćenja njenog vlastitog naroda, njenog biračkog tijela? Znaju li predsjednik Hrvatske vlade Andrej Plenković i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović kome imenom i prezimenom komemoriraju i donose vijence cvijeća u Jasenovac ili pristaju na tezu da je mit o Jasenovcu ovakav kakav je, potreban kao brana navodnom povratku fašizma u Hrvatsku? Ili je mit o Jasenovcu i njima potreban za skladno funkcioniranje vječne „velike koalicije“ u Hrvatskoj na svim razinama hrvatskih institucija? Jeli doista moguć apsurd da vladajuće strukture radi svojih pragmatičnih, partitokratskih i konformističkih osobnih interesa dozvoljavaju blaćenje vlastitog naroda diljem svijeta, blaćenje Hrvatske i izjednačavanje Jasenovca sa Auschwitzom u režiji notornog Emila Kusturice?

Ja znam kome imenom i prezimenom komemoriram u Bleiburgu, to znaju svih milijun hodočasnika u Bleiburg koji su u zadnjih deset godina hodočastili to sveto mjesto u spomen svojim najmilijim, nevino ubijenim članovima obitelji na krvavim „križnim putevima“! Koliko je hodočasnika koji komemoriraju imenima i prezimenima u zadnjih 10 godina bilo u Jasenovcu? Jedva 5 tisuća i to onih koji su po protokolu tamo morali biti po zadatku! Nije li to dramatična slika koja bi iz ovog ružnog sna doista trebala probuditi anemičnu savjest hrvatskih vlastodržaca? Nije li to znakovita poruka volje hrvatskog naroda? Nije li to onaj znakoviti Stepinčev „bilo hrvatskog naroda“ kojega slučajno ili namjerno ne osjećaju oni koji se nazivaju državnicima, pa time svojom šutnjom srljaju u nove etičke nacionalne veleizdaje?

U hrvatskoj povijesti postoje razdjelnice i „crvene crte“ preko kojih se ne smije prešutno prelaziti! U Hrvatskoj je potrebno zbog zaštite sveopćih nacionalnih interesa predložiti i donijeti dva „lexa“! Jedan je zakon „Lex Tito“ kojim bi se zabranilo veličanje diktatora i zločinca, a drugi je „Lex Jasenovac“ koji bi zakonito omogućio međunarodni znanstveni istraživački rad na istini o logoru Jasenovac! Donošenjem ta dva „lexa“, na hrvatsku prošlost, sadašnjost, ali što je najvažnije, na hrvatsku budućnost palo bi sasvim novo lustracijsko svjetlo koje oslobađa! Jer samo istina oslobađa!

Samo snažnim i odlučnim državničkim potezima mogu se neutralizirati „asimetrični ratovi“, „hibridni ratovi“, „fake news“ obavještajne i kontraobavještajne operacije s početka ove analize. I sve to bi trebalo učiniti uz blagoslov i molitvu blaženog Alojzija Stepinca iz dubine njegovog spaljenog srca. Na žalost, ne mogu svjedočiti da je bilo tko ozbiljan iz vrha hrvatskih vlasti bilo kada snažno agitirao i zagovarao svetost blaženog Alojzija Stepinca. Nitko nikada nije progovorio i tražio „Stepinac santo subito“! Stepinčeva svetost kao činjenica, izbila bi iz ruku Josipovićevu tezu o širokobriješkim franjevcima kao legitimnom komunističkom vojnom cilju i Katoličku crkvu u Hrvatskoj oslobodila bi nametnute zločinačke stigme. Oslobađanjem Katoličke crkve te mitomanske stigme bio bi slobodan i hrvatski narod, jer Crkva je narod. Naprotiv, prešutno se dozvoljava valjanje u blatu hrvatskog sveca, državnika i velikana koji je odavno zaslužio biti proglašen „Pravednikom među narodima“!

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo