Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem

U javnosti države lexova, memoranduma, krivotvorenih diploma i sličnih pojava, gotovo ritmički se pojavljuju i slučajevi plagiranja. Stoga i dojam da sam 14. 04., komentirajući status Fejs prijatelja malone trebao biti „blokiran“. Za izbjegavanje te vrste mrežnog prijateljskog kažnjavanja izabrao sam ad hoc blitz-intervju, klasičan, s pitanjima i odgovorima, kao način ne samo rasprave ili raspre između filozofa i novinara (taj sam, umirovljeni), nego i moguće duela. Našli smo se. U novinarstvu se to opisuje kao copy&paste novinarstvo, a novine traju, poznato je – jedan dan… Pitanje plagijata, njegove strogosti i nijansa i u novinarstvu je, ipak od praktične koristi, opisano u zakonima i statutima. Slično kao i u znanosti, pogotovo glede vlasništva autorskih prava, a filozofi o tomu imaju svoje stroge znanstvene stavove s, i u kojima je nefilozofima, prilično teško ne samo snalaziti se nego i s njima baratati. Dobro su „naoružani“ filozofijom, logikom, etikom, i ostalim misaonim alatima. Sačuvao sam prijateljstvo.

Razgovaram s filozofom, prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Prije razgovora pojašnjenje. Prof. dr. Kristijan Krkač je (u nedjelju, 14. 04. 2019.) na FB objavio svoj post u kojem je naznačio, oko aktualne raspre o izboru za rukovoditeljicu Nacionalnog parka Krka, da je izabrana kandidatica u svojim natječajnim dokumentima plagirala predloženi program rada. Moj komentar je bio pitanje: je li materijal, koji je bio plagiran, bio zaštićen autorskim pravom. Bratoljub Klaić, naime, tumači sljedeće: plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđeg autorstva, izdanje tuđeg djela pod svojim imenom (od plagium – otmica čovjeka).

U čemu je, profesore, bio plagijat, dokumenta ili više njih, koji se ne bi baš mogli strogo tretirati kao znanstveni, više kao praktični?

Međunarodno priznat i u praksi korišten opis plagijata postoji (koji nije i sam plagijat iako ih postoji nekoliko desetaka različitih u manje važnim sitnicama, formi i stilu). Također i mjerilo plagijata koje se primjenjuje u praksi otkrivanja. Postoje računalni programi koji to otkrivaju. Postoji više njih i neki su precizniji od drugih ovisno o tome s koliko baza podataka raspolažu, tj. s koliko tekstova u njima mogu usporediti tekst koji provjeravaju. Ovdje govorim o znanstvenim radovima, dakle, člancima i knjigama. Slično je i s drugim dokumentima, napose tehničkim poput planova, prijedloga i sl. Tako dugo dok su takvi dokumenti izraženi tekstualno pa čak i raznim slikovnim, brojčanim i ostalim sredstvima i dok su potpisani imenom i prezimenom oni su podložni provjeri plagijata.

Drugačija je situacija primjerice s patentima, tj. inovacijama, izumima, s umjetničkim djelima i sl., ali i ovdje postoje jasna pravila pod kojima se npr. neki stroj drži krađom nekog registriranog i zaštićenog patenta temeljenog na izumu autora ili neko umjetničko djelo plagijatom ili pak citiranjem uzora ili učitelja. Iako se čini da mjerilo plagijata slabi kad se mičemo od znanosti prema tehnici ili primijenjenim praktičnim modelima, npr. prijedlozima upravljanja sustavima, situacija je nasuprot intuiciji još rigoroznija. Naime, takvi su modeli još strože podložni provjeri na krađu jer ne sadrže samo pozivanja na znanstvene rezultate, koje svakako treba navoditi, nego i pozivanja na razne praktične modele, načine i mjerenja uspješnosti primjene. Situacija s praktično primjenjivim stvarima je dakle, čini se, dvostruko ozbiljnija da štetu koju loša primjena lošeg modela može proizvesti i ne spominjemo.

Računalni programi otkrivaju plagijat

Je li spomenuti program rada autorsko djelo?

Ne znam, ali ako nije, trebao bi biti. Naime, prijedlog programa rada neke institucije, koji se tim više ocjenjuje na nekom natječaju, treba biti napisan vrlo oprezno. Prvo se treba referirati na sve zahtijevane međunarodne i nacionalne pravne akte koji postavljaju legalni okvir plana. Zatim na sve gospodarske varijable koje instituciju čine u najmanju ruku poslovno održivom, ako ne i profitabilnom. Treće, potrebno je jasno navesti specifičnosti djelovanja s obzirom na stvar u pitanju, tj. temeljnom djelatnošću kojom se institucija bavi, opisima poslova kojima se ostvaruje ta djelatnost i očekivanom učinkovitošću, ostvarivošću i mjerljivošću ciljeva. Sve to skupa počiva na nečemu što je negdje istraženo znanstveno, modelirano u praksi, itd., i svi ti dokumenti i procedure imaju autore i odgovorne osobe i njih je autor plana dužan navesti. Uz to dakako autor je dužan navesti i neku novost što autorov plan čini poredbeno boljim od ostalih s kojima svoj plan uspoređuje.

Dakako, ovdje treba navesti, barem okvirno, plan poslovanja institucije, mislim na marketinški koji se tiče temeljnog proizvoda ili usluge, ali i istraživanja tržišta, financijski, poslovni i sve ostale elemente koji su nužni u cjelini poslovnog plana. Ovo je abeceda pa ne bih više o tome. Naime, s onim tko nikad u životu ništa nije stvorio kao svoj osobni rad ma koliko nemušt, traljav, neprimjenjiv ili ružan bio, o ovoj se temi nema o čemu razgovarati. Pogledajmo kako se Hrvati odnose prema svojim svjetski priznatim izumiteljima, inovatorima, umjetnicima i sl.

Treba li biti strog?

Poznata politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“ ovdje treba biti primijenjena bez iznimke, napose u RH koja je na, ili pri bijednom dnu, EU po mnogim parametrima pri čemu iz područja svojih struka ističem plagiranje radova, korupciju, nepotizam, sukob interesa, sivu ekonomiju, dominantno poslovanje s državnim i javnim institucijama u području javne nabave koja je leglo zla, itd. Osjetljivost na posebnosti treba bez daljnjeg postojati, ali ona se ne odnosi na snižavanje mjerila, nego na primjenu mjerila na različite stvarnosti. Krajnje je iracionalno, neučinkovito i dugoročno štetno ne postupati uopće i postupati jednako prema svima bez obzira npr. koliko su veliki, važni za lokalnu zajednicu, itd.

Politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“

Jesmo li svi mi ponekad, ali i češće, „“plagijatori“, jer se koristimo znanjima koja smo dobili od nekoga tijekom školovanja kroz udžbenike, literaturu, lektiru i ostale pisane materijale. Interpretiramo naučeno?

Postoji nešto što se naziva opće znanje i specifično stručno znanje. Istina, tijelo općeg znanja (engl. common knowledge) iz godine se u godinu mijenja, ali ne prestaje postojati zato što se mijenja. Nešto ulazi, nešto ispada. Smiješna je situacija dostupna u kratkom video snimku u kojem bakica govori unuci da se javi majci s bakinog fiksnog telefona, jer se je njezina baterija ispraznila i unuka doslovno ne zna kako koristiti stari fiksni telefon s rotirajućim brojčanikom. To je znanje – kako – ispalo iz općeg znanja, a služenje pametnim telefonom je ušlo. Primjerice, to da ljudi imaju 5 prstiju na ruci, nazivi prstiju i npr. specifičnost palca je opće znanje, ali to da se tijekom evolucije zbila rotacija palca, kada, gdje, kako i zašto se zbila je stvar znanstvenog otkrića i objašnjenja za koje je netko s imenom i prezimenom zaslužan. Na svu sreću danas imamo mnoge online enciklopedije koje možemo koristiti kao pretraživače i koje nas pouzdano dovode do takvih otkrića, izuma i sl., i imena njihovih otkrivača, izumitelja, autora, i sl. Postoji i cijeli niz teorijskih problema općeg znanja, tj. sadržaja, granica i promjene tog znanja i radi li se uopće o znanju, ali to nije tema. Uzmimo primjer paljenja vatre korištenjem kres-kamena. Znamo za to znanje – kako, imamo tu vještinu i manje-više smo sposobni prepoznati takvo kamenje i njime proizvesti iskru na zapaljivom materijalu i, uz dodavanje zraka, zapaliti vatru. To je opće znanje – kako – koje nema autora, tj. izumitelj je nepoznat, ali za pretpostaviti je kako je to netko ipak prvi učinio u povijesti. Zamislimo, što je znanstvena fantastika, da doznamo konkretnu osobu koja je zapalila prvu vatru tim načinom. Je li ta osoba izumitelj tog načina? Jest.

Je li cijeli sustav školovanja u stvari piramida plagiranja, od dna prema vrhu ili obratno. Svi ponavljamo ono što smo naučili i prihvatili kao svoje znanje, usvojili znanje?

Imao sam više sreće nego pameti raditi na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole pa do preddiplomske, diplomske i doktorske razine na visokoobrazovnim institucijama u RH i EU i imam malo širi pogled na temu. Pregledni prikaz odgovora koji glasi nedvosmisleno – DA – vjerojatno ima nekoliko uzroka, motiva i razloga koje nisam istraživao pa se ne bih bavio nagađanjima. Zdrav razum sugerira nekoliko elemenata koji bi mogli kao radna hipoteza figurirati kao suuzroci sveopćeg plagijatorskog miljea i kulture. Neki od njih su: podcjenjivanje izvornih doprinosa u teoriji i praksi, napose onih koji čine opće dobro cijeloj zajednici uz to što donose zaradu autorima, čemu je u podlozi opće nerazumijevanje izvornosti. Sjetimo se da originalnost u korijenu znači izvor pa bi originalan bio izvoran, a izvoran onaj koji je svojim učinkom blizu izvoru kako je svojevremeno poluironično komentirao A. Gaudi (arhitekt Bazilike Sagrada Familia u Barceloni za koju se nadamo kako ju neće sustići sudba katedrale Notre Dame de Paris koju gledam u plamenu dok ovo pišem), neznanje o tome što jest nečiji izvoran doprinos, a što nije i na koncu nekultura, kako znanstvena i autorska u pojedinim profesijama, tako i opća nekultura.

Ne znam podatke, ali pretpostavljam i ovdje govorim za svoju usku struku ili struke, tj. filozofiju i poslovnu etiku, kako najmanje 50 posto izvornih znanstvenih članaka u tim područjima, objavljenih na hrvatskom u tuzemnim časopisima, nemaju nikakvu izvornu znanstvenu novost i da su uglavnom manje-više spretne kompilacije, ili de facto plagijati, prethodno objavljenih tekstova najčešće svjetskih autora. Što se pitanja tiče, mislim da je obiteljski odgoj u ranoj dobi važan, što sugeriraju i neka istraživanja, napose kreativnost i vrijednost stvaranja. Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo koliko vlastito stvaranje pa time i poštivanje stvaranja kod drugih. Ako su inženjeri ljudi koji razumiju kreativnu, tehničku, praktičnu i teorijsku stranu inovacije, izuma i stvaranja, pitajmo se nije li ni čudno zašto takvih kreativnih ljudi skoro pa uopće nema među npr. političarima?

Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo, koliko vlastito stvaranje

Trebamo li uvijek navoditi – to me, primjerice, naučila moja teta u vrtiću, učiteljica, profesori raznih razina?

Ziher je ziher, tj. bolje navoditi više nego manje, naravski, s obzirom na zadanu temu, način, cilj i rezultat. I to je pravilo. Uvijek se u slučaju znanstvenog rada u svjetskom časopisu nađe dobar recenzent koji kaže kako je neke stvari suvišno navoditi, jer ih se, zamislimo, sve spominje u nekom uvodu ili sl., što je dovoljno. Ovdje su dvije poteškoće. Prva je trivijalna. U mnogim područjima, napose društvenim i humanističkim znanostima, dobar dio studenata ne uči se, primjerice, kako istražiti literaturu i napisati pregled literature kojim najčešće započinje svaki tekst nakon uvoda. Tu se treba jasno vidjeti koji su središnji autori, djela, članci, tvrdnje i argumenti za i protiv. I ovdje postoje mjerila, npr. indeksiranost časopisa u kojem je koji članak objavljen, broj citata članka ili nakladnik kod kojeg je kakav uvod u kakvo područje objavljen, itd.

Imali smo primjer ministra koji je bio označen, etiketiran kao plagijator. Više nije ministar. Je li i dalje plagijator ili je lišen te stigme?

Plagijatore imamo na svim razinama. Počnimo od toga da djeca prepisuju lektire koje nikad nisu, niti će ikad pročitati, npr. 500-tinjak strančica ruskog klasika. Na akademskoj razini, Bogu fala, postoje pametni ljudi koji su sposobni u preglednim člancima vrlo jasno, sustavno, pregledno i s druge strane razumno sažeti vrlo složene probleme, rješenja, rasprave koje se mogu protezati desetljećima. Vrijednost je tih radova u tome što skraćuju istraživanje ako su pouzdani i nepristrano napisani. Imamo plagijatore na najmanje 5 visokoobrazovnih institucija u RH. Ne samo da niti jedan nije dobio otkaz, da nikome nije zabranjen rad u RH, da nitko nije javno osramoćen, nego suprotno. Neki su branjeni u neobranjivim situacijama koje očito potpadaju pod pravilo plagiranja koje vrijedi u cijelom svijetu, ali očito ne i u RH, neki su ponovno pisali rad na istoj instituciji umjesto da su ekspresno izbačeni, neki su plagirali s interneta, neki pak cijeli niz različitih članaka, itd. Ne više od 2-3 sata dovoljno je da se konačna verzija teksta npr. članka „provuče“ kroz računalni program za provjeru plagijata, da se poprave sumnjiva mjesta, doslovne tiskarske pogreške (npr. autor je zaboravio napisati završne znake navoda i sl.), da se dodaju predložene reference i da se vlastiti tekst napiše koristeći sinonime tako da nije plagijat (uz dakako navod izvora) itd. U RH ne postoji ta kultura i usprkos svemu još dugo neće postojati. Ta je nekultura dijelom uzrokovana time da je u nekim strukama, u kojima imamo recimo 150-200 stručnjaka, teško napisati izvoran rad, jer nema ga tko recenzirati, zbog toga jer se nitko ne bavi s tom temom.

Posljedica je da su recenzije formalne i loše. Uzrokovana je i time da je dijelom šire nekulture krađe, varanja, obmanjivanja i sl. Pretpostavljam kako najmanje 50 posto članaka u nekim strukama, koji su u RH, na hrvatskom jeziku objavljeni kao izvorni, kad bi ih se prevelo na engleski ili drugi svjetski jezik ne bi mogli biti objavljeni čak niti u prvih 100 svjetskih časopisa u toj struci. To je hipoteza za istraživanje. Što se spomenutog čovjeka tiče najgora sramota ostaje tekst sveučilišta na kojem je doktorirao, a u kojem, ako se dobro sjećam, stoji da je prema pravilima doktorata, u vremenu kad je doktorirao, njegov doktorat prihvatljiv, ali da bi danas bio neprihvatljiv, tj. ne bi doktorirao prema današnjim pravilima.

Plagijatore imamo na svim razinama

Kao kaugumu, rastezao se plagirani diplomski rad na policijskoj akademiji. Treba li stigmatizirati na taj način dobrog policajca, ili kazniti ga i dati mu prigodu za popravak? Kinezi (u trendu smo) kažu da za mačku nije važno koje je boje, nego lovi li i kako miševe?

Spomenuti čovjek je potpredsjednik Sabora RH i time je sama činjenica da je dva puta pisao diplomski rad na istom fakultetu sasvim dovoljna za potpunu javnu sablazan i povlačenje s te pozicije. Taj je čovjek taj rad pisao kao student i samo kao student. Ako su mu pri pisanju rada pomogla i ne-studentska znanja i iskustva, tim bolje, ali rad je studentski i šlus. Potreba visokog obrazovanja u RH napose kod tuzemnih sitnih politikanata često je motivirana time da na neke državne i javne službe ne mogu biti niti kandidirani ako nisu visoko obrazovani, a ponekad i osjećajem manje vrijednosti, krizom srednjih godina, i sl. Koliko je to dobro ne znam. Tako smo svojevremeno imali poplavu diplomiranih na Prometnom fakultetu, a danas imamo poplavu završenih stručnih diplomskih studija na ponekad dvojbenim poslovnim školama od kojih neke ne samo da nemaju tuzemnu akreditaciju, koju po zakonu trebaju imati, nego nemaju ni bilo kakvu međunarodnu pa je upitna kakvoća cijele institucije, jer se nikako ne može dokazati, čak niti na minimalno objektivan način.

Uozbiljujemo se. Plagiranje je osuđujuća pojava, važno za akademsku zajednicu, u institucijama, među znanstvenicima i praksi u znanstvenim radovima. Strogost je dobro došla. Kako se ta strogost „tretira“?

Počeo bih s time da postoji niz plagijata u znanstvenim člancima, novinskim tekstovima, kolumnama istaknutih kolumnista kojekakvih portala (plagiranje Wikipedije je česta pojava). Ti ljudi nisu snosili nikakve posljedice. Krenimo od toga kako ne postoji nadležno nacionalno tijelo koji bi se bavilo tim problemima. Ono ne mora biti državno niti javno. Oni koji misle da to treba, najčešće misle iz perspektivne objektivnosti države, ali koliko je razumno državu poput RH koja je, kako sam spomenuo vrlo korumpirana, itd., držati državom u kojoj su se u tom moru korupcije stisnuli i opstali atoli, otočići i grebeni poštenja i iskrenosti? Nimalo i njihovi su motivi često i sami bitno nemoralni. Nema ništa loše u tome da se takvo nacionalno tijelo oblikuje kao cehovsko. Sasvim je dovoljno da u njemu sudjeluju najmanje po predstavnik javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama koje izlaze izvan RH i njoj bliskih država, dakle, ljudi koji nemaju mrlju što se etike znanosti i visokog obrazovanja tiče, a i imaju mjerljive međunarodne dokaze kakvoće rezultata rada. Članstvo bi se dakako moglo cirkularno mijenjati, a kako takav posao zahtijeva najmanje 40 sati rada tjedno te bi se ljude plaćalo članarinom svih, koji žele sudjelovati u radu i biti podvrgnuti rezultatima rada takvog etičkog tijela. Vrlo jednostavno. Plaćamo ih da nas kritiziraju, gaze, napadaju i ispravljaju s ciljem da se kakvoća rezultata podigne, recimo, na neki svjetski prosjek i da se tu barem održava, možda i malo popravi. No, to nitko niti želi niti je spreman učiniti, jer pretpostavljam, mnogima bi se tad počeo njihati stolac na kojem sjede, kojekakve akademske i druge sinekure i dodatni izvor financiranja javnim novcem. O tome najbolje svjedoči odnos rada Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i sličnih tijela na sveučilištima i fakultetima u nedavno živo raspravljanim slučajevima.

Postoje li domaći ili inozemni podatci o učestalosti znanstvenog plagiranja?

Znam da postoji cijeli niz međunarodno istraženih i dokazanih slučajeva. Što se sveučilišta tiče, to se može zaključiti iz činjenice kako je određen broj ljudi, studenata i nastavnika, de facto izbačen s navodom kako je to učinjeno jer su uhvaćeni u plagiranju koje im je dokazano. Što se tiče plagijata u vezi s politikom može se, smije, a vjerojatno i treba reći kako je to dvostruka obmana. Naime, ako političar kao političar plagira nešto kako bi profitirao kao političar, kad se to otkrije i dokaže u skladu s međunarodnim mjerilima i s dokaznim materijalom, onda to šteti i politici, jer zloupotrebljava znanost i obrazovanje za vlastiti probitak, ali i znanosti jer je time srozana i pretvorena u sredstvo za nešto što sa znanošću izvorno nema nikakve veze. Jedini lijek u znanosti je strogost, ali treba imati na umu da znanost nije ni otok ni poluotok u društvu pa ako je društvo sustavno i planski korumpirano, teško je očekivati kako će se znanost otrgnuti od tog tsunamija politike. Međunarodna mjerila, objavljivanje u međunarodnim publikacijama, itd., zasigurno je bolji način od onog koji se u nizu javno raspravljanih slučajeva pokazao zadnjih nekoliko godina. Plagijat je smrtni grijeh. Ne samo da je to bezočna krađa s ciljem prisvajanja nečega što plagijatoru ne pripada, ne samo da je poniženje autora izvornog rješenja, nego je to, prije svega, poricanje samog predloška i morfologije studija, istraživanja i izvorno ljudskog poriva za otkrićem i izumom, pa je poricati tako nešto u srži neljudski. No, ne treba se u RH danas nadati bilo kakvom pomaku kada se radi o pitanju plagijata. Hrvati su u, eto, skoro 30 godina svoje samostalnosti uspjeli plagirati sami sebe, postati plagijat plagijata, plagirati sebe kao neplagijatore u slučaju očitog plagiranja i kao nacija, ali i kao skup pojedinaca s imenima i prezimenima, bilo da su plagirali, bilo da su šutjeli o tome, a profesionalna dužnost im je bila govoriti ne samo javno, jasno i glasno, nego i odlučno. U takvom društvu tražiti jednog koji će stati pred to društvo i, počevši od sebe, tražiti promjene nasuprot plagiranoj naciji, a pred očitom propašću u koju ona srlja na sve moguće načine, propašću koja ne bira sredstva njezinog uništenja, nije samo naivno nego je i neinteligentno i nerazborito, jer ne ćemo naći nikoga (parafraziram Izaiju 22:30).

Jeste li sigurni, pokušajmo se na kraju našaliti, da u odgovorima, u ovom intervjuu, niste uporabili neku misao, tezu, tvrdnju i sl., koja nije izvorno vaša, a niste naveli izvor, odnosno, jeste li nekog, ali ne svjesno plagirali?

Nisam siguran, ali provukao sam ove odgovore kroz nekoliko online programa za provjeru plagijata pa je time vjerojatnost kako sam plagirao manja, vjerujem manja od 0,5. No jesam li time izbjegao svaku sumnju ne znam. Znam kako sam poduzeo sve razborite korake u smjeru izbjegavanja plagijata. Zanimljivo bi moglo biti kako sam, kad je slučaj plagiranja bivšeg ministra znanosti bio aktualan, izvukao 50-ak različitih definicija i/ili mjerila plagijata, usporedio ih i pokušao svojim riječima iskazati to mjerilo koje sam tad provukao kroz 10-ak programa za provjeru plagijata. Trebalo mi je oko sat vremena da sklopim kratak, jasan i neplagiran kriterij plagijata kojeg su tih 10-ak programa označili kao 100% izvoran, ali uspio sam. To mjerilo glasi ovako. Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako: (1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A objavljuje ili pokušava objaviti T pod vlastitim imenom.

Antun Drndelić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo