Fragmenti hrvatske zbilje D. Dijanović: Četnička propaganda plaćena “ustaškim” kunama

O pisanju tjednika Novosti, legitimnoga nasljednika Srbobrana (s čijih je stranica 1902. godine Jovanović Hrvatima usred Zagreba najavio istrjebljenje) do sada je objavljen oveći broj najrazličitijih kritika i reakcija. Udaranje na Domovinski rat, Katoličku crkvu, hrvatsku državu i temeljne vrijednosti hrvatskoga naroda sadržajna je konstanta toga nedeljnika koji jednim dijelom baštini svijetle tradicije upokojenoga tjednika Feral Tribune.

Nismo do sada registrirali niti jedan broj Novosti koji bi išta pozitivno napisao o hrvatskoj državi i Domovinskomu ratu i koji bi modernu hrvatsku državu promatrao izvan konteksta fašizma, ustaštva i zločina. Činjenica da se taj i takav tjednik financira novcem hrvatskih poreznih obveznika mnogo toga govori o tomu koliko se u Hrvatskoj drži do žrtava Domovinskoga rata, jednako kao što o odnosu prema žrtvama rječito svjedoče i četnički spomenici u Borovu selu.

Iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti – novo reketarenje proračuna

Nedavno je, ne znamo po koji put, u emisiji Intervju tjedna koju vodi Jasmina Popović gostovao Milorad Pupovac. Pupovac, koji je s obzirom na broj nastupa vjerojatno tituliran kao vlasnik jednoga od stolaca u toj emisiji, lamentirao je o nasrtajima na ustavne i demokratske vrijednosti od strane ‘ekstremnih, desnih i povijesno poraženih snaga u Hrvatskoj’. Kao demokrat i zagovornik slobode govora, Pupovac je, dakako, pozvao i na obračun s tim i takvim snagama. Valja im, očito, začepiti gubicu, oduzeti egzistenciju i, ako je ikako moguće, potjerati izvan Hrvatske. Neka obijaju strane pragove, dok će ugroženi i njihovi jataci ljetovati za 10 kuna na Brionima. Međutim, ako zanemarimo sada već standardni suzno-huškački narativ visokoprofitnoga poduzeća Pupovac i Ugroženi d. o. o. (iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti slijedi novo reketarenje hrvatskog proračuna), vrijedi se zapitati ne svjedočimo li zaista danas jačanju ekstremnih i poraženih snaga u Hrvatskoj?

Ako ćemo vjerovati izvješćima SOA, da – svjedočimo. Naime, prema izvješću obavještajne službe, četništvo odnosno velikosrpstvo ponovno jača u Hrvatskoj. (o jačanju velikosrpske mitomanije u Srbiji, posebno na iznimno gledanim televizijama RTV Pink i Happy TV, gdje se svakodnevno demoniziraju nesrpski narodi, u Hrvatskoj se šuti, a šuti se zato da bi Pupovac – kojega su, kao i Pribićevića, političarom nacionalnog formata učinili hrvatski političari – mogao prodavati pripovijesti o srpskoj ugroženosti).

Koliko jačanju velikosrpstva pridonose Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće (SNV), kao krovna institucija Srba u Hrvatskoj? Za početak treba istaknuti da je nakladnik uvodno spomenutoga tjednika Novosti upravo SNV na čelu s Miloradom Pupovcem. No malo je poznato da je nakladnička djelatnost SNV-a mnogo šira te obuhvaća tiskanje i drugih publikacija. Čestitke na transparentnosti – sve su dostupne na mrežnoj stranici SNV-a. O čemu možemo čitati u tim publikacijama?

Hrvatski branitelji isto su što i četnici – plaćeno hrvatskim kunama

U knjizi Ante Lešaje Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, objavljenoj 2012. uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH, autor govori o ‘prevratnim 1990-im’ u ‘Hrvatskoj i Republici Srpskoj Krajini’ (RSK se navodi bez navodnika i bez kvalifikacije takozvana) i dodaje: ‘U pitanju su istovjetne ‘ideološke pozicije’ koje su bile djelatne iu razdoblju 1941. – 1945. kad su ustaše i četnici bili čak saveznici u borbi protiv partizana, nastojeći ih u brojnim zajedničkim akcijama uništiti’ (str. 36. – 37.). Dakle hrvatski branitelji izjednačavaju se s ustašama, a ovi isključivo sa zločincima. Hrvatski branitelji isto su što i četnici. Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

U istoj knjizi također čitamo (citate u ovome članku uzimamo kao argumente pars pro toto): ‘Javna je stvar (i javna sramota) da su se, na valovima tuđmanovskoga, derviškog, nacionalističkog entuzijazma iste ili slične stvari radile i na mnogim drugim mjestima, otprilike kao što se paralelno ubijalo i na zagrebačkom Velesajmu, i u Lori; u osnovi radi se o istomu. Nakon knjiga, gorjet će ljudi, a nakon ljudi, tko zna koliko još dugo, gorjet će i knjige.’ Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka

Uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH (čiji je istaknuti član, dakako, i dr. Milorad Pupovac) 2014. objavljena je knjiga Žumberački uskoci. Unijaćenje i odnarođivanje. Autor knjige je Dragan Vukšić, umirovljeni pukovnik JNA koji je bio na visokim položajima u vojnoj diplomaciji u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH. Ovaj dugogodišnji najbliži savjetnik nekadašnjega ministra obrane SFRJ Veljka Kadijevića je u knjizi sponzoriranoj novcem hrvatskih poreznih obveznika izvršio velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka.

Za Vukšića žumberački su uskoci etnički Srbi, pa tako na 438. str. knjige – objavljene u Zagrebu na ekavici – zaključuje: ‘Posle svega što je rečeno, postavlja se pitanje je li još kome potrebno dokazivati da žumberački uskoci nisu etnički Hrvati. Ako nisu hrvatskoga, a bez porekla nisu jer to nije moguće, onda mora da su srpskog! Kome to nije jasno, s njim je svaka rasprava bespredmetna.’ Čini se da je upravo s pukovnikom JNA i s osobom od Kadijevićeva povjerenja, čije su propagandno djelo sponzorirali hrvatski porezni obveznici, rasprava bespredmetna. No ipak, zbog javnosti vrijedi se osvrnuti na temu žumberačkih uskoka. Za to će nam poslužiti izvorni znanstveni rad Nade Hranilović Žumberčani – subetnička grupa u Hrvata, objavljen krajem Jugoslavije, 1990., u časopisu Migracijske i etničke teme (str. 593. – 612.). Do početka 16. st. stanovništvo Žumberka bilo je rimokatoličke vjere. Stvaranjem Vojne krajine, kao posebnoga obrambenog prostora, obuhvaćeno je i područje Žumberka: žumberačka kapetanija potpala je pod slunjsku pukovniju karlovačkog generalata. Budući da je područje Žumberka bilo slabo naseljeno i opustošeno, krajiške vojne vlasti nastojale su privući ljude koji bi vršili vojnu službu. Vojni obveznici bili su oslobođeni kmetskih obveza, a sa svojim reljefno-morfološkim odlikama Žumberak je privlačio posebno ono stanovništvo koje se do doseljenja u Žumberak bavilo stočarstvom i imalo ratnička iskustva.

Na temelju dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da je selilački put žumberačkih uskoka započeo u sjevernoj Albaniji i zapadnim predjelima današnje Crne Gore i istočne Hercegovine i tekao prema Bosni, Dalmaciji i dalje na sjever i zapad. Jedno od odredišta im je bio i Žumberak. ‘Primjerice, žumberačko prezime Šimrak albanskoga je porijekla (alb. Shin Mrak = Sveti Marko), a imena nekih žumberačkih sela identična su toponimima u Crnoj Gori i Hercegovini (na primjer Pilatovci u Žumberku i Crnoj Gori, Platovci u Hercegovini). Ili pak žumberačko prezime Badovinac izvedeno je primjerice iz staroga vlaškog osobnog imena Baldovin, a prezime Sekulić, Dančulović, Polović i dr. i danas nalazimo u Crnoj Gori.’

Prva skupina uskoka stigla je u Žumberak iz Bosne s porječja rijeke Une, iz župa Glamoč, Srb, i Unac koje su nekada bile dio hrvatske države. Kasnije dolaze uskoci s porječja Cetine, kontinentalne Dalmacije, zapadne Hercegovine i dijelom iz Like. Nekoliko se uskočkih obitelji iz Senja naselilo u Žumberak, ali tek nakon zaključenja Madridskoga mira između Austrije i Venecije 1617. Prema nekim pretpostavkama, uskoci su došli u Žumberak posredovanjem hrvatskih plemića Frankopana koji su tada bili vlasnici Ozlja.

Do polovice 16. st. u Žumberak se doselilo oko 3.000 uskoka. Starosjedilačko pučanstvo bilo je rimokatoličke vjere dok su uskoci došli kao tzv. grkokatolici, kod kojih je crkveni obred izvana identičan crkvenom obredu pravoslavnih vjernika, ali dogmatsko-disciplinarno istovjetan rimokatoličkom. Niz činjenica upućuje na zaključak da su uskoci na Žumberak doselili kao grkokatolici, a da im je 1611. samo potvrđeno crkveno jedinstvo s rimskim biskupom. Područje današnje zapadne Crne Gore i Sjeverne Albanije odakle je započeo selidbeni lanac prema sjeveru i zapadu bilo je u 15. st. pod mletačkom (dakle, katoličkom) upravom.

Govoreći o grkokatoličkoj pripadnosti, Hranilović u spomenutom članku apostrofira: „ (…) ako žumberački uskoci nisu od prije bili grkokatolici (…), koji su to onda bili razlozi da su 1611. prihvatili jedinstvo s rimskim biskupom bez pogovora i ikakva protivljenja, i to svi do jednog. Teško se može prihvatiti mišljenje da je sjedinjenje provedeno uspješno zbog nastojanja i zalaganja zagrebačkih biskupa među kojima i Žumberčanina Petra Petretića. Tako snažan i sveobuhvatan proces sjedinjenja mogao se odigrati samo zbog najvjerojatnije historijskim razlozima uvjetovanog specifičnog načina života i time potisnute svijesti o ranijoj pripadnosti katoličkom zajedništvu. Osim toga, zar ne bi bilo jednostavnije i logičnije ako su ranije, odnosno prije dolaska u Žumberak bili pravoslavne vjere i Srbi, da krajem 17. stoljeća nakon dolaska Arsenije Crnojevića u Hrvatsku s pravoslavnim svećenicima i 180.000 Srbalja prijeđu na pravoslavnu vjeru i svojoj braći Srbima. Dogodilo se upravo obrnuto, Arsenije Crnojević spalio je grkokatoličku biskupiju u Marči, a Srbi koji su ranije prihvatili marčansku uniju, vratili su se pravoslavlju i pridružili svojim sunarodnjacima. Nema podataka niti je dosad poznato da je ijedan Žumberčanin grkokatolik prešao tada na pravoslavlje ili se izjasnio kao Srbin. Što više, to se nije događalo ni kasnije kad je sjedište pravoslavne metropolije bilo u Plaškom i Karlovcu, dakle svega nekoliko desetaka kilometara daleko od Žumberka. Tek početkom ovoga stoljeća (20. st., nap. D. D.), naročito između dvaju ratova bio je u Žumberku poneki slučaj prijelaza iz grkokatoličke na pravoslavnu vjeru iz osobnih razloga (na primjer zbog ženidbe) ili pak radi dobivanja privilegija od prosrpskih vlasti (primjerice dozvole za ‘kućarenje’ i dr.). Te osobe izjašnjavale su se kasnije Srbima. Nakon Drugoga svjetskog rata Srbima se izjašnjava nešto više Žumberčana, naročito u radatovičkom kraju, što je opet u vezi sa sudjelovanjem u NOB-u, dobivanjem zaposlenja u državnoj službi i sl. Prema podatcima koje iznosi J. Fras u svojoj ‘Topografiji’, proizlazi da je godine 1835. u dvije kumpanije žumberačkoga okruga (žumberačka i oštrčka) živjelo ukupno 6.965 žitelja, od čega 4.400 grkokatoličke vjere, 2.518 katoličke i svega 7 osoba pravoslavne vjere.’

Formiranjem moderne srpske države i uobličavanjem velikosrpske ideologije, dakako, i Žumberčani su se, kao i mnogi drugi, našli na udaru te ideologije čiji su protagonisti Žumberčane počeli proglašavati Srbima. Tomu se, primjerice, još 1904. godine suprotstavio književnik Đuro Deželić pišući da takva nastojanja nemaju podlogu ni u pisanim dokumentima ni u narodnoj predaji, već su izmišljena od onih koji ne žele dobro hrvatskomu narodu. Zanimljivo je da je upravo pukovnik JNA Dragan Vukšić iz spomenutoga radatovičkog kraja (zapadni dio Žumberka) pa je očito da su njegovi pretci bili ti koji su se zbog privilegija odrekli grkokatoličke vjere i postali pravoslavci. Knjiga o Žumberku očito je pokušaj opravdavanja konvertitstva vlastitih predaka.

Pretežito (ne i svi) uskoci su pripadali vlaškome etnosu, kojih su pretci nastanjivali Balkan još prije doseljenja Slavena. Ispočetka, uskoci žive odvojeno od starosjedilačkoga stanovništva, no, posebno nakon ukidanja Vojne krajine, kada su uskoci izgubili prijašnje privilegije, razlike njih i starosjedilačkog stanovništva se ublažavaju i stvara se osjećaj zajedništva o zajedničkoj postojbini i životu čime se vlaški element etnički asimilira, što je posebno ubrzao tzv. Ilirski preporod. Stvaranje etničke svijesti o pripadnosti hrvatskom etnosu predstavljao je vrlo značajan element u opredjeljenju i uklapanju u etničku hrvatsku zajednicu.

Na stvaranje svijesti o pripadnosti hrvatskome etnikumu, ističe Hranilović, utjecao je niz čimbenika: ‘Jedan od najvažnijih svakako je sudjelovanje u obrani hrvatskih zemalja od Turaka. Naime, braneći granice Habsburškoga Carstva, uskoci, pa tako i žumberački, branili su u najteže doba povijesti hrvatskoga naroda ‘ostatke ostataka’ stečene domovine Hrvatske. Svojom krvlju žumberački su uskoci natopili gotovo svaki pedalj krajiške zemlje. Čuvajući Vojnu krajinu, čuvali su dio hrvatskog prostora i tako znatno pridonijeli kasnijem stvaranju jedinstvene hrvatske države. Sudjelovanjem u stvaranju hrvatskoga etnikuma i hrvatske države razvijala se u njih svijest o pripadnosti tom etnosu koja je sačuvana do danas. Osim svijesti o pripadnosti hrvatskomu etnosu, ovu subetničku skupinu Hrvata Žumberčana na području Žumberka kao i njihove zajednice formirane izvan tog prostora povezuje još mit o uskočkom porijeklu, grkokatolička vjera i vrlo sačuvana tradicija.’ Veze Žumberčana i Srba jednostavno – ne postoje!

Genocidne trećine velikosrpski su izum

U knjizi Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH (knjiga je 2014. objavljena uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine) na str. 300. čitamo: ‘Fizičke likvidacije, prekrštavanja i prisilno iseljavanje bile su tri strateške poluge ustaške politike istrjebljenja srpskoga stanovništva u NDH. Istrjebljenje Srba, kao svoj glavni cilj nakon uspostave NDH, ustaše su zacrtali još u emigraciji u Italiji, a sadržano je u lakonskom stavu o trećinama: trećinu Srba pobiti, trećinu iseliti, trećinu asimilirati. Opća osnova njihova operativnog plana bio je sustavni teror (zakonodavno obespravljenje, demonizacija, izrada spiskova, hapšenja, progoni, likvidacije).’

Izjava o tomu da trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu asimilirati pripisuje se književniku dr. Mili Budaku. No poznati hrvatski povjesničar Dragutin Pavličević 2010. upozorio je na velikosrpsku inverziju koja je učinjena kad su u pitanju trećine. U članku za matičin Vijenac Pavličević je istaknuo da nema dokaza o Budakovu autorstvu te izjave, ali da ima dokaza da je slično izgovorio jedan Srbijanac (što je, uostalom, posve u skladu s genocidnim plodovima velikosrpske politike): ‘Pišući svoju Kratku kulturnu i političku povijest Bosne i Hercegovine te nedavno knjigu Hrvati i istočno pitanje, pronašao sam da je sličnu, gotovo identičnu misao izrekao jedan Srbijanac, a ne Hrvat, i da je to bilo u dalekom 19. stoljeću. Bio je to predsjednik vlade i ministar vojske Kneževine Srbije Milivoje Petrović, koji se prema rodnom selu preimenovao u Blaznavca (1824.-1872.). On je u duhu Garašaninova Načertanija i Karadžićeva ‘Srbi svi i svuda’ snovao veliku Srbiju i pomalo pripremao ustanak u BiH, koju su smatrali srpskom zemljom. Nastojali su pridobiti za tu ideju i katoličke franjevce u tim pokrajinama, pa je razgovarao s uglednim bosanskim fratrom Antunom (Antom) Kneževićem, kroničarem i povijesnim piscem. Na pitanje što će s muslimanima koje su Srbi nazivali Turcima, a naš Ante Starčević ‘cvijetom hrvatskoga plemstva’, Blaznavac je odgovorio: ‘Ol´ (ili) nek se odmah krste, ol´ odmah nek sele, ako ne misle biti sasječeni!’ (Dragutin Pavličević, ‘Nije Budak nego Blaznavac’, Vijenac, br. 423., 20. svibnja 2010.).

Preradović proglašen Srbinom

Autor Filip Škiljan objavio je i knjigu Znameniti Srbi u Hrvatskoj, koja je objavljena 2009. uz financijsku potporu Ministarstva kulture (tada je o potporama knjigama u Ministarstvu kulture odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine) i Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. U toj je knjizi (str. 7.) znameniti hrvatski pjesnik Petar Preradović proglašen Srbinom iako nema baš nikakva dokaza da se Preradović ikada deklarirao pripadnikom srpskoga etničkog korpusa.

Preradovići su (kao i recimo Borojevići) potomci pravoslavnih Vlaha koji su se doselili u hrvatske zemlje. Djelovanjem Srpske pravoslavne crkve dobar dio pravoslavnih Vlaha s vremenom se integrirao u srpsku naciju, no Petar Preradović (koji je prešao na katoličku vjeru) kao i Svetozar Borojević nisu bili primjer toga. Proglasiti Preradovića Srbinom, jednako kao i Žumberčane Srbima, predstavlja iskaz istinskoga velikosrpstva unutar kojega se sve Srbima okolne narode proglašava porijeklom Srbima. U Hrvatskoj moguće na račun hrvatskih poreznih obveznika.

‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih’

Saša Blagus 2015., u nakladi SNV-a, objavio je knjigu Građanin Blagus. U Predgovoru knjizi (str. 7.) čitamo: ‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih u Hrvatskoj još uvijek traje. Istina, vodi se drugim sredstvima, ali još uvijek traje. Znakova izlaska iz ‘olovnih vremena’ ne da nema, nego je na djelu intenziviranje izuzetno regresivnih društvenih kretanja. Prije 14 godina počeo sam iskazivati neslaganje s rušenjem svih temelja društvenih odnosa i države koji su u sebi nosili klicu mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice, premda sami to još nisu bili. U njima je ipak bilo, kako je govorio Milan Kangrga, ‘nekaj ljudskoga’. Svrha rata koji je Tuđman nazvao domovinskim bila je gušenje baš te mogućnosti. Imao sam potrebu protestirati ne samo protiv brutalne restauracije kapitalizma koja je eufemistički nazvana tranzicijom, nego i protiv naleta historijskog revizionizma kojemu je cilj rehabilitiranje i eventualno oživljavanje zločinačke NDH. I zaista, rat je imao sva obilježja nastavka ‘velikoga čišćenja’ koje u Drugom svjetskom ratu nije uspjelo. Radikalno je zlo ponovno eksplodiralo; ono prirodno, divlje, nagonsko, sirovo, surovo, još ne ljudsko nadvladalo je slobodu, duh i um.’ Treba li ovo uopće komentirati?

Treba li komentar svim rečenicama koje smo tek kao primjer (mogli smo navesti još brojne slične) citirali iz biblioteke Srpskoga narodnog vijeća? Ne radi li se ovdje o reviziji, ekstremizmu i jačanju velikosrpske ideologije, koja se – da perverzija bude veća – promiče novcem hrvatskih poreznih obveznika? Najveće je čudo danas u Europi četnička propaganda plaćena mrskim ‘ustaškim’ kunama u državi Hrvatskoj koja navodno ugrožava Srbe! Od toga čuda većega nema!

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo