Vesna Ujević: Korizma 37.

Braćo, taj Melkisedek, kralj šalemski, svećenik Boga Svevišnjega što je izašao u susret Abrahamu, koji se vraćao s poraza kraljeva, i blagoslovi ga, i komu Abraham odijeli desetinu od svega; on koji u prijevodu znači najprije „kralj pravednosti“, a zatim i kralj šalemski, to jest „kralj mira“; on, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja – sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda.

Pa promotrite koliki li je taj komu Abraham, rodozačetnik, dade desetinu od najboljega. Istina i oni sinovi Levijevi koji primaju svećenstvo imaju zakonsku zapovijed da ubiru desetinu od naroda, to jest od svoje braće, premda su i ona izašla iz boka Abrahamova. Ali on, koji nije iz njihova rodoslovlja, ubra desetinu od Abrahama i blagoslovi njega, nosioca obećanja! A posve je neprijeporno: veći blagoslivlja manjega.

K tome, ovdje desetinu primaju smrtni ljudi, a ondje onaj za kojega se svjedoči da živi. I u Abrahamu se, tako reći, ubire desetina i od Levija koji inače desetinu prima, jer još bijaše u boku očevu kad mu u susret izađe Melkisedek.

(Heb 7, 1-11)

Ovo je jedan od svetopisamskih odlomaka koji mi kod svakog čitanja zaustavlja dah. Izvlači me iz stvarnosti u kojoj jesam i premješta me. Upadajući u vremensku pukotinu i ja (iako tek slutnja jednog života, misao o nekom budućem postojanju), postajem sudionik, nijemi svjedok tajanstvenog susreta.

Abrahamu i njegovim ljudima, umornima i prašnjavima, ususret dolazi kralj pravednosti. Dolazi kao znak. Htjela bih vidjeti cijelu njegovu pojavu, ali vidim samo ruke. Lijepe, izdužene. Ruke koje lome kruh i nude pehar s vinom. Nema traga uznemirenosti ili iznenađenju u Abrahamovu taboru. Kao da je prethodnica kralju šalemskom neprimjetna plima mira. Da nije Bog kao pisca, u ovom kratkom odlomku knjige Postanka, uposlio J. R. R. Tolkiena? Ovaj netipični, čudnovati odlomak nema svog početka ni kraja kao ni Melkisedek, niti ga kakav povod rađa, a ni kakav daljnji razvoj događaja dovršava. Zagonetni pojavak Melkisedeka, svećenika Boga Svevišnjega i u piscu poslanice Hebrejima budi pjesnički potencijal jer je ovaj tekst, iako bez rime, čista poezija. Ima li boljeg načina za oslikati uzvišenost Kristovog Svećeništva i božanskih intervencija uprisutnjivanjem nebeskih stvarnosti na zemlji?

Melkisedek, kralj Šalema, iznese kruha i vina. On je bio svećenik Boga Svevišnjega. Blagoslovi ga govoreći:

„Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja
neba i zemlje,
neka je Abrahamu blagoslov!
I Svevišnji Bog,
što ti u ruke preda neprijatelje,
hvaljen bio!“
Abram mu dade desetinu od svega.

(Post 14, 18-20)

Evo, tek tako, dođe kralj Šalema iznoseći kruh i vino, udijeli blagoslov Abrahamu i on odmah daje desetinu od svega. Odmah. Nema tu predomišljanja, dvoumice. Božji čovjek prepoznaje Božjeg čovjeka.

U idućem retku “pojavljuje” se kralj Sodome. Nije jasno jesu li kraljevi istovremeno u Abrahamovu društvu (Abraham je zapravo još uvijek Abram). Drugi kralj, sodomski, nudi nekakve pogodbe, iznosi zahtjeve ali Abraham ne prihvaća, ne želi ništa za sebe.

Jesmo li mi kralju mira, Velikom svećeniku, Isusu Kristu spremni dati najbolje od onog što imamo? Jesmo li spremni odbiti nagodbe sa zemaljskim kraljevima?

Ili imamo problema u prepoznavanju i razlikovanju nebeskog i zemaljskog, duhovnog i tjelesnog, božjeg i bezbožnog?

I Židovi su imali taj problem:

„Rekoše tada neki Jeruzalemci: Nije li to onaj koga traže da ga ubiju? A evo, posve otvoreno govori i ništa mu ne kažu. Da nisu možda i glavari doista upoznali da je on Krist? Ali za njega znamo odakle je, a kad Krist dođe, nitko neće znati odakle je!
Na to Isus, koji je učio u Hramu, povika:
„Da! Poznajete me
i znate odakle sam!
A ipak ja nisam došao sam od sebe:
postoji jedan istiniti koji me posla.
Njega vi ne znate.“

(Iv 7,25-28)

Govorili su o Kristu, a nisu ga prepoznali. Osudili su ga i razapeli. On je za nas dao najbolje od onog što je imao, samog sebe.

Zato ponavljam pitanje: „Jesmo li mi kralju mira, Velikom svećeniku, Isusu Kristu spremni dati najbolje od onog što imamo ili to čuvamo za sebe i zemaljske kraljeve?“

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo