V.Jakopanec: ‘Vidiš djevojku, izlaziš s njome, a moderno je danas da je i probaš prije vjenčanja’

Tu su se našli Marica i Leo Slunjski, Ivan i Sally Sestak, kao i neizostavni Morris i Bea, to jest Beata Medley. Gotovo svi oni promijenili su svoja imena kako bi se što bolje prilagodili

Sunce je zalazilo iza žutoga plastičnog McDonaldsova ‘M’ u Balwinu i cijelo zapadno kasnosiječanjsko nebo u Melbourneu pretvorilo u golemu polovicu naranče. Bila je subota navečer. Na terasi Julija i Kate Hohnjec skupilo se društvo na proslavi Katina pedeset osmoga rođendana.

Tu su se našli Marica i Leo Slunjski, Ivan i Sally Sestak, kao i neizostavni Morris i Bea, to jest Beata Medley. Gotovo svi oni promijenili su svoja imena kako bi se što bolje prilagodili, a zapravo izbjegli nelagodu zbog pogrešna ili neprihvatljiva izgovora i značenja njihovih originalnih imena ili prezimena na engleskom.

Sally se zvala Srebrenka i nije bilo šanse da bi to neki Australac mogao izgovoriti, a prezime Sestak je nekada u Hrvatskoj glasilo Šestak, no sada je ovako bez dijakritičkog znaka zvučalo daleko sofisticiranije. Morris je bio Zvonimir, a Beata se u Australiji rodila, pa su je roditelji tako prozvali pri rođenju. Pravo prezime im nije bilo Medley, već Drljača, no Australci to nisu uspijevali ni u snu izgovoriti.

Morris i Bea doveli su sa sobom Morrisova nećaka Mladena iz Koprivnice, dvadesetogodišnjega mladića, studenta ekonomije, koji je kod njih boravio nekih mjesec dana. Bio je ugodan, razgovorljiv i radoznao, a osobito ga je zanimalo kako su se svi oni privikli na Australiju, posve drukčiju zemlju od Hrvatske, kako su učili jezik, je li im u početku bilo teško i koliko je privikavanje trajalo.

Svatko je imao štogod reći: neki su se privikavali kraće, neki dulje, neki danas vole Australiju, a neki, na primjer Ivan Sestak, ne vole je ni nakon dvadeset godina.

Svi su iznosili svoje razloge u korist Australije ili protiv nje, spominjali Hrvatsku ili prije nje Jugoslaviju, odakle su uglavnom zbog ekonomske bijede otišli, a sada to pripisuju svojem antikomunističkom i antijugoslavenskom sentimentu, ljubavi prema Hrvatskoj i političkoj gorljivosti, dakle višim ciljevima. Domaćin Julije Hohnjec jedini je pripadao onoj staroj, prvoj poslijeratnoj emigraciji, dakle useljenicima koji su pristigli bez putovnica i mogućnosti da se vrate u stari kraj makar i u posjet, i to, kako je onda izgledalo, za cijeli život i nakon njega. Julije Hohnjec bio je brz u razmišljanju, duhovit i jasan u zaključcima te vrlo praktičan u objašnjenjima:

– E, moj mladiću, svašta ćeš ti ovdje od nas čuti. Jedan ti sve to doživljava na ovaj, a drugi na onaj način. Međutim, svima je zajedničko da smo ovu, inače ružnu zemlju zavoljeli samo zato što smo se polako navikli na nju i jer nam je dobra. Hrvatska nam je prava mati, ali bila je siromašna i jadna, iako predivno izgleda, i eto, prigrlila nas je jedna ružna, ali dobra u duši i široke ruke pomajka Australija, pa sad volimo obje, svaku na svoj način. Ono što nam nije mogla pružiti prava mati, pružila nam je pomajka, koja nas je, kao što sam rekao, prisvojila i svojim mlijekom zadojila, a krvave žuljeve nam zavidala ljekovitim melemom od plastičnih dolara, he-he-he – smijao se Julije Hohnjec svojem spontanom nastupu umjetničkog kazivanja.

– A kako se to može zavoljeti ružna zemlja? – pitao je Mladen iz Koprivnice. – Gledam taj vaš eukaliptus, te drvene kuće, crvenu zemlju i pijesak u unutrašnjosti, sve te čudne životinje i pojma nemam bih li se ja na sve to ikada navikao, a da ne velim bih li to ikada mogao zavoljeti?

Svi su uglas počeli objašnjavati taj fenomen, svatko iz svoje  perspektive, a kad su mu sve objasnili i kad Mladenu od svega što je čuo ništa nije bilo jasno, što mu se lijepo vidjelo na licu, Julije se nasmijao, nakašljao i počeo:

– E, moj mladiću, sve ti je to u jednu ruku jednostavno, a u drugu komplicirano. Ni ja nisam vjerovao da bi čovjek mogao zavoljeti ružnu ženu, a upravo to mi se dogodilo.

– Evo ga, sad će opet on s istom pričom – dobacila je njegova Kata iz kuhinje kroz prozor, gdje je pripremala salatu.

– Moramo štogod popiti prije nego što Julije mladom gospodinu objasni fenomen zaljubljivanja u Australiju. – ustao je Morris i krenuo prema stoliću s bocama svakojaka pića.

– Kao što sam rekao, moj mladiću – ponovio je Julije – može se zavoljeti i ružna žena i ružna zemlja. Kako? E, to ti je Božja tajna, a opet, sve je vrlo jednostavno: kao mačka u vreći.

Kata je upravo servirala salatu, dobrodušno se smijala, a Mladen ju je radoznalo promatrao.

– Vidiš, mladiću, nekada se najveći broj useljenika u Australiji nije ženio kao danas: vidiš djevojku, izlaziš s njome, a moderno je danas i da je probaš prije vjenčanja, da ne bi kupio mačka u vreći. Neki godinama žive zajedno i djecu rode, a tek se onda idu vjenčati, tako da su im rođena djeca ono, flower boy ili flower girl, ili kako se to već zovu oni klinci što pred mladencima nose cvijeće.

Ali, kažem ti, nama koji smo u Australiju došli još ’50-ih godina, u onomu prvom poslijeratnom valu kad smo dolazili iz talijanskih logora kao ratni i politički izbjeglice i prognanici, to se nije moglo dogoditi. Mi smo se zaljubljivali i vjenčavali na slijepo, moj prijatelju. Uzimali smo mačka u vreći, doslovno.

– Kako to mislite na slijepo?– pitao je Mladen zbunjeno.

– U ono doba nije bilo mnogo djevojaka u Australiji, posebno ne za emigrante. Australija je imala samo kojih pet milijuna stanovnika ukupno, zato su i dovodili nove ljude iz Europe, a kako su to bili uglavnom muškarci, odreda mladi neoženjeni ljudi, nastao je ukupni deficit žena na kontinentu. Djevojku nisi mogao pronaći ni za lijek.

A čega smo se onda mi dosjetili? Pisali smo rođacima da vide u Hrvatskoj ima li koja što bi se htjela udati za nekog u Australiji, a djevojke su opet mislile da nama ovdje med i mlijeko teku po dvorištu, dolari umjesto lišća šušte na stablima, zlatne žile nam isparale vrtove, pa samo kupuj vile, Ferrarije i vinograde. Pojma nisu imale kakvo je bilo siromaštvo i kakav je jad za useljenike u to doba, i dugo kasnije, vladao i u Australiji.

Djevojka bi, znači, poslala sliku meni, ja njoj, dopisivali bismo se, jedno pismo mjesečno, jer kako bismo se inače upoznali, i sad, bilo bi lijepo da je djevojka mogla dobit` vizu, pa da dođe ovamo, da je čovjek upozna, ali ne. Ništa od toga: djevojka je mogla dobit` vizu jedino ako bi bila već vjenčana za nekoga iz Australije i onda da mu dođe kao žena ili supruga.

Znale su djevojke slati slike svojih zgodnih prijateljica, samo da odu od kuće, a dečki su se znali slikati pred nekom velikom i skupom kućom i novim Holdenom, samo da namame cure. Svašta je bilo.

– Pa kako ste se vjenčali ako djevojka nije mogla doći u Australiju kao nevjenčana, a vi niste mogli tamo jer ste pobjegli preko granice i vjerojatno bi vas strpali u zatvor. Kako ste onda riješili taj gordijski čvor? – pitao je Mladen.

– Lijepo, vjenčali se telefonom.

– Telefonom?

– Da, da, telefonom. Evo vidiš, Kata i ja smo se tako vjenčali. Ja sam onda živio u Fitzroyu, danas je to gotovo centar grada, ali onda nije bilo tako. Tamo smo tada vladali uglavnom mi emigranti, a blizu smo i radili. Zakazali smo vjenčanje, evo sjećam se k`o danas, bilo je to 16. ožujka 1962. Bila je srijeda. Kata je iz Križevaca, njoj su sve organizirali tamo u općini, a kod mene u City Councilu u Carltonu.

Tu je bilo osam ujutro, a u Križevcima deset navečer. Obukli smo se kako se već oblači za vjenčanje. Ona je došla pred matičara tamo s kumovima, a ja tu, i onda su matičari razgovarali telefonom i pitali nas ona pitanja koja se već pitaju na vjenčanju. Ja sam potpisao tu i moji kumovi, a ona tamo s njezinim kumovima. Ona je dobila vjenčani list u Križevcima, a ja ovdje. E, onda je na temelju vjenčanog lista ona tamo dobila putovnicu i iseljeničku vizu, a kad je došla ovdje, onda i useljeničku.

E, a prije svega toga, kako to već ide, poslala ti ona meni sliku u pismu, da vidim kako izgleda. Slikana do pojasa, lijepo lice kao u Djevice Marije prije presvetog začeća, pa još jednu, također portret, odnosno do pojasa. Pisao sam joj da mi pošalje još fotografija, da je vidim cijelu; ja bih malo noge i… znaš kako je, ali ona se izmotavala, te kako se i zbog ovih išla posebno slikati u Križevce te kako tamošnji fotograf ne radi slike izvan radnje, pa zašto mi je to uopće važno, uglavnom sliku cijele figure nikada mi nije poslala. Kažem ti, na tim slikama bila je zgodna, rekla je da je plavuša, jer se na crnobijeloj fotografiji to nije baš jako dobro vidjelo, ali onako, imala je kosu preko ramena, svijetle oči, zgodna cura, i jako sam joj se veselio.

Čekala je na iseljeničku vizu gotovo tri mjeseca i konačno negdje u srpnju krenula na put. Naravno, ja sam sve to financirao, a i sâm sam jedva kraj s krajem izvlačio. Došao sam bez kvalifikacija, bivši vojnik, radio sam svašta. U početku smo morali prihvaćati poslove koje nam je useljenički ured u logoru Bonegilla odredio da bismo isplatili svoje troškove puta za Australiju koji je financirala država. Kasnije sam sjekao šumu, radio na farmi, pa u tvornici, sve za mali novac. Naravno, to njoj nisam napisao. Slikao sam kuću u kojoj sam stanovao, ali joj nisam rek’o da u kući iznajmljujem samo jedan small flat i da je zahod u dvorištu.

Ona je, međutim, za tamošnje i tadašnje prilike u Hrvatskoj bila dosta imućna. U Križevcima su njeni roditelji imali lijepu, veliku, novu kuću, veliku okućnicu, vinograd i nešto zemlje, a stari joj je bio stolar i dosta dobro zarađivao. Malo me brinulo kako će se ona naviknuti na moj flat, odnosno na jednu sobu i kuhinjicu, ali ništa, bili smo mladi i ja sam znao da ćemo polako sve steći i zaraditi, kao što i jesmo, vidite i sami da nam sada ništa ne nedostaje.

Vladimir Jakopanec/Moja Hrvatska/mojahrvatska.vecernji.hr/Hrvatsko nebo