Vesna Ujević: Korizma 36.

Doista, kad je Bog Abrahamu davao obećanje, jer se nije imao kime većim zakleti, zakle se samim sobom: Uistinu, blagosloviti, blagoslovit ću te i umnožiti, umnožit ću te. I tako Abraham, strpljiv, postiže obećano. Ljudi se, doista, kunu onim tko je veći, i zakletva im je, kao potkrepa, kraj svake raspre. Tako i Bog: htio je baštinicima obećanja obilatije pokazati nepromjenjivost svoje odluke pa zato zajamči zakletvom, da bi smo po dva nepromjenjiva čina – u kojima je nemoguće da bi Bog prevario – mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča za nas ušao Isus, postavši zauvijek Veliki svećenik po redu Melkisedekovu. (Heb 6, 13-20)

Razmišljanja nad čitanjima Časoslova krenula su u duhu papinog korizmenog poticaja „Deset minuta s Biblijom dnevno“. Tih deset minuta kod mene se proteglo na sate. Na trenutke mi se činilo da sam pretjerala ali brzo bih odagnala takve misli. Iako je bilo dana kad mi se činilo da neću uspjeti ni jednu suvislu rečenicu izvući iz raštrkanih misli, sada, gotovo pred kraj, zaključih da me Bog u korizmi obdario Duhom pisanja. Nije da nisam prije pisala, ali ova ustrajnost i neovisnost o inspiraciji za mene je potpuno novo iskustvo. Ima li u mom (korizmenom) pisanju kakve dubine i širine, kakve snage da neka riječ dotakne koga, ne znam.

U Bibliji je odlomak današnjeg čitanja naslovljen „Riječi nade i ohrabrenja“. Nada i ohrabrenje i te kako su mi potrebni za ovih nekoliko preostalih dana.
Božja promisao uvijek svime ravna, pa i čitanjima. Tako je uredila da  me današnji spomen Abrahama i njegova potomstva uputi na Mariju i njeno potomstvo.

Već sam naviještaj začeća nije bez problema. Abraham i žena mu Sara, već oboje stari, a Gospodin odgađa i odgađa izvršiti obećanje, onda Sara smisli kombinaciju s robinjom Hagarom što joj se kasnije obilo o glavu i tek nakon godina ispunjenih peripetijama zače Izaka.

Marija zače odmah po anđelovu pozdravu, a još nije u službenom braku. Prijeti joj sramota i smrt.

Ni mi, čija je vjera neusporediva s vjerom Abrahama, a osobito s Marijinom ne možemo računati na med i mlijeko. Ratnička vještina najbolje se stiče u borbama. Očuvanja i rasta vjere nema bez borbe i ratovanja. Ratujemo sa sobom, sa svijetom i s đavlom.

Pavao tješi kršćansku zajednicu kojoj se obraća, potičući ih da sačuvaju gorljivu nadu, na drugom mjestu im kaže: A spomenite se onih prvih dana kada ste tek prosvijetljeni izdržali veliku patničku borbu, ovamo javno izvrgnuti porugama i nevoljama, onamo postavši zajedničari onih s kojima se tako postupalo. I doista sa sužnjevima ste suosjećali i s radošću prihvatili otimanje dobara znajući da imate bolji, trajan posjed. (Heb 10, 32-34)

Dakle, ako su ovi kršćani na samom početku obraćenja, još krhki, izdržali tadašnje nevolje, onda sada ojačani mogu podnijeti i više, nasljedujući one koji su pokazali i vjeru i strpljivost poput Abrahama, ili apostola po kojima su primili vijest spasenja. Ponekad veću, a kratkotrajnu nevolju uspješnije podnesemo nego neku manju  koja vremenski dugo traje. Dugotrajne nevolje iziskuju strpljenje. S  njima  se kuša naše pouzdanje u Boga.

I od Abrahama i od Marije Bog traži žrtvu najdragocjenijeg – njihovih sinova.
Od Abrahama Bog traži da žrtvuje sina jedinca iako mu je obećao brojno potomstvo. Pa kako to? Što je s Božjim obećanjem? Abraham ide, penje se u brda i vodi sina: Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. (Rim, 4, 20-21)Eto, to je hranilo Abrahamovu vjeru, on je Boga držao za riječ. U ona vremena, pa sve do nedavno i ljude se držalo za riječ. Riječ je bila važna, kako Božja tako i ljudska.

I mi možemo Boga držati za riječ. Ako se branite time da vama ne govori, ili ste neznalice ili lašci. Milioni riječi u Svetom Pismu su govor upućen tebi: Idi, neka ti bude kako si vjerovao! (Mt 8, 13) Ovo ti Isus stalno govori, ova rečenica, ovaj Isusov govor svakodnevno „radi“ u tvom životu, zato pazi što vjeruješ. Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu, te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 4,12)

Blagdan Blagovijesti nas podsjeća da je  Riječ u Mariji – Tijelom postala. Marija Riječ prihvaća s povjerenjem i predanjem – Neka mi bude. Preda mnom je velika nevolja, ali nema veze, sa mnom je Bog – Emanuel, pa neka mi bude, neka se vrši Volja Božja.
Kao što voda mijenja agregatna stanja, tako i druga Božanska osoba. Pojavljuje se kao Riječ, postaje Tijelo – uzima lik čovjeka, pa postaje kruh i Proslavljeno tijelo. Ne znam kako je funkcioniralo dok je sin Marije iz Nazareta hodao zemljom, ali sada je on sve to i u svemu istovremeno.

On je tu negdje, pored tebe, a ti bojažljivo viriš skriven u nekoj krošnji ili iza prozorske zavjese. Ma ne bi htio, ali ipak znatiželja vuče, a ono Isus vikne iz Lukina evanđelja:Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!“ (Lk 19,5)Pa čovječe hoćeš li sići ili nećeš?

Ili sav si jadan i jadna. Ništa ne ide kako treba, ljude te izbjegavaju ili ti njih, bez posla si, bez budućnosti, a onda dođe neki tip pa pita u tebe nešto za popiti, još govori: “Kad bi znala dar Božji, i tko je onaj koji ti veli: Daj mi piti, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive“ A ti se pitaš tko je tip, što priča i ne iskaš  vodu koju ti nudi. Nemaš pojma da te njegova voda može izvući iz probleme, nemaš pojma jer ne čitaš Sveto Pismo, ne znaš o čemu govore evanđelja, ne znaš da su tamo riječi za koje možeš držati Boga, a možeš ga držati za riječ jer je On vjeran svojim obećanjima.

„Bog nije čovjek da bi slagao,
nije sin Adama da bi se kajao.
Zar on kada rekne, a ne učini,
zar obeća, pa ne ispuni?”

Evi je obećao Spasitelja čovječanstvu i u Mariji ispunio obećanje.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo