Poslijeratna oporba Jugoslaviji napokon izlazi iz zaborava
Vrijeme:3 min, 37 sec
Toliko su se kockali svojom sudbinom, stalno bili na rubu hapšenja i Golog otoka, životi su im visili o tankoj niti, ali pripadnici hrvatskog državotvornog otpora neposredno nakon Drugog svjetskog rata svejedno su ostali nekako u zapećku historiografije. Očito su povjesnici pomalo zazirali od te problematike jer su se tadašnji akteri hoćeš-nećeš nadovezivali na još svježe osjećaje prema NDH.
No zagrebački AGM donekle ispravlja nepravdu; izdaje monografiju Wollfyja Krašića pod naslovom “Hrvatski pokret otpora”. Mladi povjesničar prionuo je ozbiljnom poslu i obznanio hrvatskoj javnosti opsežan i iscrpan presjek djelovanja otporaša, ilegalnih organizacija i skupina, tko su oni zapravo bili i koje su akcije poduzimali – od rata pa do 1966. godine. Pristup je znanstveno-dokumentaristički, ali unatoč tomu tekst je vrlo čitak i najširoj publici, pogotovo što gdjegdje nalazimo elemente pravog političkog trilera.
Kada stanu listati ovu knjigu čitatelji će vjerojatno ostati u čudu od količine dosad nepoznatih ilegalnih otporaša, raznih skupina diljem bivše jugoslavenske republike. Četrdesetak organizacija, mahom studentskih, sa svojim programima i planovima promidžbe, bila je danas gotovo nezamisliva oporba tadašnjem režimu i tadašnjoj Udbi.
Nekako je u prvom planu organizacija pod nazivom Hrvatski pokret otpora, čiji je spiritus movens bio tadašnji student prava Jakša Kušan, koji je, prije nego što je otišao u trajnu emigraciju u London, s nekolicinom studenata kreirao program što je među ostalim sadržavao ideju o hrvatskom pomirenju. Riječ je o pomirbi između zaraćenih strana, ustaša i partizana, a sve u cilju stvaranja uvjeta za novu, demokratsku hrvatsku državu. Autor tu zaključuje da smisao te skupine (pa i u ostalih organizacija) nije u kopiranju NDH. Premda se i dalje osjećao animozitet prema Srbima i Srbiji kao suviše dominantnoj u bivšoj državi, ni u kom slučaju nije bila ozbiljna opcija provoditi praksu iz ustaškog režima. Osim što se kod mladog Kušana, koji je, usput, potekao iz HSS-ovačke obitelji, mogu vući paralele između njegove ideje pomirbe i one koju je zamislio ustaški odličnik Vjekoslav Maks Luburić, koji se nije libio usred rata obratiti lijevom političkom spektru.
Mogli bismo istaknuti zanimljivim i to što su u organizacijama koje su bile pod motrištem Udbe djelovala i djeca roditelja koji su podržavali partizanski pokret. Katkada se javljala zbrka među tim mladim ljudima kada bi pronalazili sumnjivce u svojim redovima, smatrajući ih provokatorima koje bi ubacivala Udba. Na primjer, sumnjalo se u pripadnike Hrvatskog pokreta otpora Vinka Ostojića i Branka Orlovića, koji su nudili ideje za “drskije” djelovanje prema komunizmu, ali se nakon njihova uhićenja i zatvaranja uvidjelo da ipak nisu surađivali s Udbom. Premda je zanimljiv Orlovićev put kao skojevca koji je 1948. kao izvrstan učenik bio primljen u Partiju. A za vrijeme boravka u JNA ondje su vojnici čak mislili da je Srbin pa mu je neki Grković pričao kako su u Požegi nakon rata vješali i klali zarobljene domobrane. Jednoga su zavezali golog za drvo, derali mu kožu, po ranama mu sipali sol i tako ga pustili da umre. Orlović mu je rekao da je “najgora životinja” kada to priča, a ovaj mu je odvratio da je “slab Srbin”…
I Orlović i Ostojić bili su osuđeni na robije, a kasnije su pobjegli u emigraciju. Ostali pripadnici pokreta Srna Piljac, Zora Bolfek, Stanko Janović, Ivo Kujundžić, Marijan Rudež i drugi dobili su od par mjeseci do dvije-tri godina zatvora, a kasnije su objašnjavali da su dobro prošli jer se sve odvijalo u vremenu revolucije u Mađarskoj pa su vlasti pazile da se prema zapadu sačuva relativno dobar imidž SFRJ.
Sam vođa Hrvatskog pokreta otpora Jakša Kušan godine 1956. naseljava se u Londonu, odakle pokušava koordinirati rad svog pokreta u Domovini, a istodobno lobirati i tražiti pomoć u inozemnim krugovima. Izdaje jedan od najpoznatijih emigrantskih časopisa Novu Hrvatsku, mjesečnik koji je od 1974. postao i dvotjednik. Godine 1990. Kušan se vraća u domovinu i priprema nastavak izlaženja Nove Hrvatske, ali u tom naumu nije uspio zbog manjka novca. Wollfy Krašić u svakom ga slučaju smatra velikim inovatorom hrvatske političke misli 20. stoljeća.
Napokon, jedna od poruka koja se iščitava iz ovog grandioznog djela jest ta da se ideja otporaša uspješno prenosila na nove naraštaje, odgajane i školovane u jugoslavenskom komunističkom sustavu; autor zaključuje da su ti mladi ljudi ipak uspjeli jer su svojim djelovanjem u desetljećima komunističke vladavine pronosili ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države. Koja je na koncu i ostvarena…
Jozo Renić/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
