(GEO) POLITIČKI OBJEKTIV Brisanje pojma o nacionalnoj državi dovelo je do jačanja suverenističkih opcija kao samoobrambenog refleksa

U posljednje vrijeme sve se češće govori o jačanju tzv. suverenističkih opcija diljem Europe. Za razliku od unionističke/federalističke opcije, koja teži pretvaranju Europske unije u federativnu državu, suverenistička opcija zalaže se za Europu kao zajednicu suverenih i ravnopravnih država i nacija.

U bitnome, riječ je o nastavku staroga sukoba između onih koji smatraju da je nacionalna država osnovni subjekt međunarodnih odnosa i onih koji nacionalne države smatraju suspektnom ili nepotrebnom kategorijom.

Sam pojam “suverenost”, kako ga definira Pravni leksikon, označava obilježje državne vlasti “po kojem u svakoj državi postoji i mora postojati najviša, nedjeljiva i apsolutna vlast koja nije podložna ničijoj kontroli”. Kategorija suverenih država uspostavljena je 1648. na Vestfalskom mirovnom kongresu kojim je okončan Tridesetogodišnji rat. Na tom je Kongresu uspostavljen međunarodni poredak koji se temelji na podjeli svijeta između suverenih država iznad kojih nema nikakva naddržavnog autoriteta. Sve su države proglašene ravnopravnima bez obzira na njihovu moć ili unutarnji sustav. Vestfalski mirovni kongres predstavljao je prekretnicu u povijesti država: do sredine 19. st. međunarodni sustav proizišao iz vestfalske koncepcije suverenih država uspostavljen je na svim kontinentima te je i danas, kao imanentno zapadni “proizvod“, u bitnome, osnova međunarodnog poretka.

Koncept suverenih država na meti mnogobrojnih ideologija

U proteklih nešto više od sto i pedeset godina koncept suverenih država našao se na meti mnogobrojnih ideologija. Komunisti su se zalagali za “odumiranje država”, iako su, paradoksalno, komunističke države bile izrazito etatističkog karaktera. Suverene države bile su prepreka i nacional-socijalističkoj politici: Adolf Hitler želio je ukinuti suverene države u Europi i Stari kontinent pretvoriti u njemački Treći Reich kao “novi europski poredak“. Slično je razmišljao i Mussolini sa svojom idejom Rimskog carstva.

I nakon Drugoga svjetskog rata, u okviru federalističkog pokreta za stvaranje ujedinjene Europe, koncept suverenosti država proglašava se anakronim te se kao cilj ističe stvaranje europske federacije po uzoru na američko ili švicarsko uređenje. Federalisti su, doduše, smatrali da bi vlade pojedinih država trebale biti glavni akteri ujedinjenja, no budući da bi vlade, kao nositelji vlasti, pokušavale zaustaviti delegaciju ovlasti na nadnacionalna tijela, nužno je da se u proces integracije uključi akter neovisan o nacionalnim vladama, određena federalistička struktura koja će nacionalne vlade usmjeravati na put ujedinjenja.

Razvoj federalističke odnosno konfederalističke opcije za stvaranje ujedinjene Europe, počevši od dvadesetih/tridesetih godina 20. st. pa do vremena iza Drugoga svjetskog rata, kad nastaju prvi organizacijski oblici u tom pravcu, uključivao je veliki broj pojedinaca, planova i programa, no svima im je zajednički nazivnik bio supstitucija državnog autoriteta naddržavnim.

Lažni profeti propasti nacionalne države

I nakon pada Berlinskog zida i proglašene pobjede liberalne demokracije (Fukuyama: “kraj povijesti”) nacionalnoj se državi previđao kraj od strane lažnih profeta. U knjizi Biti digitalan profesor s MIT-a Nicholas Negroponte 1995. je prognozirao: “Slično kao što kuglica protiv moljca prelazi neposredno iz krutog u plinovito stanje, očekujem da će nacionalna država ishlapiti. Nema sumnje, uloga nacionalne države dramatično će se promijeniti i za nacionalizam ne će ostati više prostora nego što ga ima za ospice”.

Godinu dana nakon Negroponetovog “proroštva” njemački kancelar Helmut Kohl je izjavio da nacionalna država “ne može riješiti velike probleme dvadeset prvoga stoljeća”. Dezintegracija nacionalnih država u jednu veliku političku uniju bila je tako važna, ustvrdio je Kohl, da je, zapravo, riječ o “pitanju rata i mira u dvadeset i prvome stoljeću“.

U konačnici, prošle su sve ideologije, i komunistička i nacistička i liberalna, no nacionalne države nisu nestale, nego su, štoviše, vrlo žive i životne: nikada na svijetu nije bilo više država. A zašto je tome tako? Zašto se nacionalne države odupiru svim ideologijama? Ovdje bismo se mogli pozvati na filozofa José Ortegu y Gasseta koji je u svom znamenitom djelu Pobuna masa podsjetio na riječi poznatoga njemačkog povjesničara Leopolda Rankea, koji je primijetio da čim u Europi bilo koje načelo pokuša apsolutno zagospodariti, uvijek nailazi na otpor koji “izbija iz dubina samog života”, jer se europski svijet “sastoji iz elemenata različitog podrijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo promjene različitih epoha”.

Suradnja europskih naroda je nužnost, ali negiranje kršćanstva i nacionalnih država vodi Europu u beznačajnost

Suradnja među narodima i državama dobra je, poželjna i nužna. Niti jedna država nije zatvoreni otok, a koncepcije autarkičnosti predstavljaju relikt prošlosti koji danas promiče jedino još Sjeverna Koreja u okviru načela ideologije Juchea. Europa se zaista mora ujediniti ako želi ostati relevantan subjekt na međunarodnoj sceni. No, temeljiti to ujedinjenje na negiranju kršćanske kulture i tradicije (temelji Europe koja je na vrhuncu svoje moći predstavljala centar svijeta) i na negiranju nacionalnih država jednostavno nije moguće, tj. vodi Europu u sve beznačajniju poziciju na globalnoj razini. Nacionalne države danas, u okolnostima sve nakaradnijih unifikacijskih procesa, nisu negacija, nego jedina afirmacija slobode europskih nacija.

Suverenizam danas, ako EU, barem privremeno, prihvatimo kao realnost i okanimo se marinkovićevskoga lajanja na sijalicu, znači zalaganje za EU kao zajednicu ravnopravnih i suverenih država, i za prekidanje procesa radikalne dekristijanizacije. I ljevičar Tony Blair shvatio je da je fundamentalna pogrješka koja je Europa učinila “bila ta da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi.” To je i dovelo do jačanja suverenističkih opcija kao izraz samoobrambenog refleksa o kojemu je govorio i povjesničar Ranke.

Franjo Tuđman davnih je dana shvatio da se svijet sve više integrira, ali da se i nacionalno individualizira. Jesu li toga svjesni europske glavešine ili će i dalje nastaviti borbu protiv “glupih populista”?

Davor Dijanović/https://direktno.hr/Hrvatsko nebo