Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: Drugi sin

Ali još je netko tu. Netko tko viri iza ugla. To je stariji sin.

Stariji sin uvijek vrijedan i uvijek vjeran. Satima u polju. Svojim trudima pomaže održati domaćinstvo na životu. I ne želi se time hvaliti. Miran i povučen.

Stariji sin predstavlja one koji su u našim crkvama tisućama godina, one koji su uvijek podmetali leđa i koji su izgrađivali kršćansku zajednicu na zemlji. Uvijek Nedjeljom na misi, nikada ne izostaju s proslava, u tišini daju milodare, rado volontiraju kad god je to potrebito – čvrsti stupovi društva.

Što to prolazima njihovom glavom kada vide Isusa kako čavrlja s prostitutkama, varalicama, lopovima, gubitnicima?

Sin Božji vidi kako se oni osjećaju. On koji pozna srca čitavog čovječanstva zna kako oni razmišljaju. On razumije njihovo prirodno oklijevanje kada netko želi poremetiti ustaljeni višestoljetni red i način postupanja.

Baš zbog njih Isus govori o starijem sinu.

I evo ga – stariji sin. Ruke mu još uprljane od teška posla u polju. Otkriva da je fešta u tijeku. Netko ga upozori – brat ti se je vratio kući. Ljutit odbiva ući iako zna da je običaj da najstariji sin uvijek ulazi u kuću i asistira ocu kao domaćinu. Stariji sin uvijek pozdravlja goste na proslavama.

Drugačije razmišljanje bilo je nezamislivo, baš kao što je bilo nezamislivo zahtjevati naslijeđe prije vremena i profućkati ga.

Ali stariji brat nije u stanju ući u kuću. Jednostavno nije u stanju. Nije u stanju oprostiti mlađem bratu ono što im je učinio.

I što više misli o tome to je sve više ogorčen.

Sluga mu prilazi i prenosi mu očevu poruku da ga moli neka uđe unutra. Ovaj okreće leđa i ništa ne zbori. Suprostavlja se ocu. Prkosi mu javno i odbija poslušati ga. Nezamisliva buntovnost.

A prisutni promatraju u tišini i svjedoče pobuni sada starijeg sina.

Što će se dogoditi?

„Otac tada iziđe i stane ga nagovarati.“

Ne naređuje mu. Ne prisiljava ga. Moli ga. Sin mora konačnu odluku donijeti sam. Nikakve prisile nema niti će je biti.

Otac napušta proslavu, prilazi starijem sinu, koji stoji sam u mraku i trese se. Očeva ruka je na sinovljevom ramenu i njih dvojica sjede jedan do drugoga. Neko vrijeme vlada tišina. Gledaju u zvijezde. Postaje sve hladnije.

Sin ne može izdržati …

„Zašto si to učinio? Što je s svim tim njegovim prostitutkama, s tim glupim zabavama, s njegovom ovisnosti o kocki, a što s imanjem koje je izgubio, s ljudima koje je povrijedio? Zar se ne sjećaš svih onih ogovaranja po mjestu nakon što je otišao? Pa zar te sve to nije povrijedilo? Ja znam da jest. Vidio sam te gdje plačeš! Zar ti sve to ništa ne znači? Gdje su tvoji principi? I što misliš postići s tim što si ga pustio da se vrat i da postane zvijezda večeri? Koji ti to signal šalješ drugim mladićima u mjestu? Govoriš li ti njima da je u redu činiti što je taj idiot učinio nama? A što ako se svi počmu tako ponašati? Hoće li se svaki put priređivati zabave kada se neki od njih vrati kući prazna želuca, jer ga nije uspio napuniti nigdje drugdje? Omekšao si i popustio …

I osim toga – što ti misliš kako se ja osjećam? Rintam k’o pas, nikada ni jednu grubu riječ na tvoj račun nisam izgovorio, radim na imanju više od sviju, godinama sam uz tebe, pomogao sam da ovo naše imanje bude bogato … i što sam dobio?

Ništa. Ništa, ništa, ništa, ništa.

Iskoristio si me i odbacio si me i to sve zbog ovog bjednika. Nije pošteno, kažem ti. Uopće nije pošteno. Zar i sam to ne vidiš? Vidiš li me kako sam prljav, a pogledaj njega kako se šepuri u tvojoj svečanoj odjeći. Rintam po polju oko sve te glupe živine, a on sjedi i časti se. Nitko uopće o meni ni ne misli. On je zvijezda večeri.“

Kako otac reagira na ove riječi?

Njegova ramena još su se više prigela. Mislio je kako su oba sina sada kod kuće i da je njegova muka prošla. Ali još se jednom mora suočiti s rasipnim, odbjeglim sinom. Ovaj pu je to stariji sin koji je izvan obitelji.

U govoru starijeg sina osjeća se odvojenost, udaljenost, na način kako se obraća ocu.

Obraća mu se sa  „Evo, …“. Nigdje riječi – oče. Nema ni naznake da su oni otac i sin. Samo hladne riječi i grube optužbe. On sebe vidi kao roba, radnika, a ne sina. On ne vidi nikakvu povezanost s obitelji … ili s ocem. On tu živi, on tu radi … ali to je sve.

Optužujemo li i mi na isti način svojega nebeskog Oca?

Jesmo li crkvu shvatili kao radno mjesto na kojemu obavljamo zadane zadaće, propisane dužnosti, a ne dom u kojem nam je živjeti?

Mislimo li da što budemo savršeniji u obavljanju formalnosti da ćemo na taj način više se svidjeti Gospodaru kuće?

Shvaćamo li mi svojega Boga kao Gospodara umjesto kao Oca?

Stariji sin je sve pobrkao.

On očekuje da mora raditi kao rob i biti plaćen kao najamnik za usluge koje obavlja.

Ali tako ne ide u Očevoj kući.

Sve što otac šposjeduje pripada sinu – sve. Uvijek.

Jedino što sin može napraviti jest – otići.

A i onda će otac krenuti prema njemu i zamoliti ga neka to ne čini iako nije obvezatan to činiti.

I Isus koji nam crta ovu sliku, gleda na one okupljene oko sebe. On misli na ono što mu se uskoro ima dogoditi – put na magaretu u Jeruzalem, suđenje, pogubljenje, tri dana u mračnome grobu.

Hoće li oni koji slušaju razumijeti?

Hoće li biti u stanju razumjeti da je sve bilo učinjeno, da su svi grijesi bili isplaćeni, kako bi bilo zajamčeno njihovo posvojenje od Boga samoga?

Jedino što ih je moglo od toga odvući jest njihov odlazak od Njega i njihov zahtjev da ih Bog tretira kao najamnike i da budu plaćeni za posao kojeg su obavili.

I koja bi to tragedija bila, jer sve te nadnice jesu nadnice smrti.

Ali otac dolazi do nas, na verandu, gdje sjedimo.

I sjeda do nas.

I moli nas da uđemo unutra.

Mogao je otac podsjetiti svoga sina na dane kada je loše obavio svoj posao na imanju, kada je slabo trgovao na sajmu i kada se je pokazalo da je i ne baš tako savršen radnik.

Ali otac sve to zanemaruje.

Ili još bolje … otac sve to … oprašta. Baš kao što oprašta i sinovljevu pobunu. Baš kao što je oprostio i pobunu mlađeg sina. I moli sina neka uđe unutra i pridruži se svome bratu.

I sada nam je jasan odgovor na pitanje starijeg sina ocu zašto je mlađi sin zaslužio kraljevski tretman kada se je vratio.

On ga nije zaslužio.

Ali nije ga zaslužio ni stariji brat.

U očevim očima oni stoje jedan uz drugog jednaki.

Jednako im je oprošteno.

Jednako su ljubljeni.

Je li pobuna mlađeg sina bila je strašna, a pobuna starijeg užasna?

Apsolutno!

Ali veće od jedne i druge pobune jest očevo  oproštenje.

Je li bol koju su uzrokovali ocu bila duboka i teška?

Apsolutno!

Razdirala je.

Ali jača od boli i trajnija bila je očeva ljubav za odlutalim sinovima.

Koji nevjerojatni otac.

Glava kuće prepune jednako nesavršenih ljudi, koje sve poziva u svoj zagrljaj.

I koji svima  oprašta. Ni jedna pobuna za njega nije prevelika, prestrašna.

A što je s nama?

Isusovo djelo je zaokruženo.

Mi više ne moramo robovati.

Nijedno naše zlo nije nepobjedivo za ljubav našeg Nebeskog Oca.

Ni jedan naš grijeh nije neoprostiv za Isusov božanski oprost.

Samo poziv svima – rasipnicima koji su nas napustili i onima koji su ostali kod kuće – poziv da se vratimo kući i da – proslavimo.

I da se radujemo u milosrdnoj dobroti Oca koji ne odustaje od potrage za nama.

Od potrage za izgubljenima.

I jedno konačno pitanje dok se vraćamo kući.

Mlađi sin bijaše mrtav i sada je živ. To nama ova parabola govori.

Ali stariji sin – on je također mrtav. Hoće li se vratiti među žive?

Na to nam pitanje ova parabola ne daje odgovor.

Biblija šuti o tome.

Kao da je … kao da je na nama dopisati kraj ove priče.

Napisati ga pomoću odgovora koje ćemo pronaći u svojemu životu.

Dakle koji su to odgovori?

I kakav je kraj?

Tko će ga napisati?

Ivica Ursić/https://ivicaursic.com/Hrvatsko nebo