PHB Priopćaj br. 21.: Nacionalno političko oslobođenje i slobodna nacionalna politika

Priopćaj br. 21

U Zagrebu, 29. ožujka 2019.

Nacionalno političko oslobođenje i slobodna nacionalna politika

Odmah na početku ovoga kratkog razmatranja mora se apodiktički ustvrditi: Raspad Jugoslavije, slom komunizma, poraz velikosrpstva i hrvatsko osamostaljenje bili su preduvjeti da hrvatski narod počne ostvarivati svoju slobodu. 

Težina tog velikog preokreta i s njime povezanih procesa nije iznenadila one koji su se aktivno borili protiv trostruke diktature mnogo prije njezina pada. Ona je iznenadila samo one koji su je trpjeli i koji su se priključili toj borbi tek u njezinoj završnoj fazi. Prvi su bili svjesni sljedećega:

1. a) da oslobođenje nije sloboda, već trenutak u kojemu čuvstva i afekti potiču na djelovanje; 
2. b) da oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda – kao reakciju na neizdrživ poredak ili na krajnju ugroženost; 
3. c) da je put od neslobode do slobode dug i trnovit, te da uspjeh nije zajamčen;
4. d) da je teško uvesti slobodu nakon diktature;
5. e) da nema slobode bez odgovornosti ni odgovornosti bez slobode;
6. f)  da se čovjek koji je živio u diktaturi čak i boji slobode, iako ju priželjkuje. 

Slobodu nam je razumjeti kao trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Slobodu mogu izgraditi samo ljudi koji su je u sebi proživjeli, i narod koji razumski teži prema slobodi te pripravlja bar osnovne preduvjete za njezino ostvarenje. 

Te osnovne spoznaje kod onih koji su u unutarnjoj slobodi sanjali u prethodnim razdobljima hrvatsku slobodu bitne su i danas. Naime, iako se stanje u svijetu bitno razlikuje od onoga u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća, iako danas imamo svoju državu koja je punopravna članica NATO-a i EU-a, otpori njoj nisu nestali kao ih nikada nije ni bilo. Nisu nestale ni domaće ni međunarodne snage koje su se desetljećima, da ne kažemo: stoljećima, protivile hrvatskom osamostaljenju. 

U međuvremenu, pojavile su se i nove snage ili interesne strukture kojima se hrvatska samostalnost, ili suverenost pojedinih malih naroda, ili ideja snažne nacionalne države uopće, ne uklapa u njihove  koncepte i strategije. Riječ jeo protivnicima koji uz djelatnu suradnju domaćih snaga koje se ponose bezuvjetnim popuštanjem stranim središtima moći žele urediti što ovaj dio Europe, što čitavu Europu u skladu sa svojim interesima, sa svojim utopijskim ili distopijskim zamislima i sa svojim aksiologijskim ili ideologijskim postavkama ili sa stereotipima i pred-rasudbama.

U kontekstu sveprisutnog samo-sažalijevanja domoljubnih entuzijasta koji već godinama bilježe neuspjehe i razočaranja, potrebno je podsjetiti na razliku između oslobođenja kao jednokratnog čina i slobode kao trajnoga stanja. Mnogi su naime mislili da smo osamostaljenjem, pobjedom u Domovinskome ratu i ulaskom u NATO i EU riješili sve probleme i da smo ih riješili zauvijek. No društvo, povijest, politika, idejni sustavi, mreže interesa, ljudska  narav i moralno zdravlje nacije i svijeta mnogo su kompleksnije stvarnosti te ih nije moguće razriješiti s nekoliko krupnih postignuća.

Valja imati na umu i to da je dugogodišnja diktatura ostavila iza sebe mnogo negativnih posljedica. Jedna od nekoliko važnih jest ta da nismo uspjeli iznjedriti političku opciju koja bi bila u stanju pretvoriti želju za slobodom u stvarnu i vjerodostojnu borbu za nju. Političku opciju koja za koju ne bi bilo presudno samo pružati otpor, buniti se, žaliti samu sebe ili mrziti one koji su jači, nego pokazati stvarnu volju za mijenjanjem stanja kojim smo nezadovoljni u stanje kakvo želimo. 

Spremnost na žrtvu i samopoštovanje te dobra organiziranost i sposobno vodstvo osnovni su preduvjeti političkog uspjeha takve opcije u današnjim zamršenim unutarnjopolitičkim okolnostima i u ozračju nametanja nadnacionalnih ideja i interesa moćnijih kojima su nacionalne države i nacionalne opcije glavna smetnja i glavni protivnik. U takvu svijetu ne  može se ostvariti sve što se želi. No poniženja koja je Hrvatska doživjela, osobito od godine 2000. naovamo, ne bi bila moguća, a svakako ne u tolikoj mjeri, da su je vodili ljudi od formata svjesni hrvatskih nacionalnih interesa, geopolitičkog položaja Hrvatske te njezinih i nedostataka i prednosti. 

Od onih koji se sjete da su Hrvati samo kada su njihova glava ili njihovi privilegiji u opasnosti, od takvih nije realno očekivati da će zastupati hrvatske interese; takvi će za svoje osobne interese prodati Hrvatsku svakomu, što i čine. Ali od onih koji jesu Hrvati u svim okolnostima  očekuje se da brane hrvatsku državu i baštinu od unutarnjih i vanjskih protimbi. Očekuje se da to čine u okviru jedne političke opcije. Takva nova i snažna nacionalna politička opcija danas je nužna želimo li biti itko i išta. Kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija takva će opcija surađivati i sa srodnim opcijama u drugim zemljama odnosno ulaziti u šire rasprave o sadašnjosti i budućnosti na europskoj ili drugim razinama. No za takvu političku opciju primarni su uz hrvatsku slobodu i nezavisnost hrvatski narodni interesi. Razumije se, sve to unutar određenoga šireg i pozitivnog svjetonazorskog, moralnog i vrijednosnog sustava.

Iako je dosad bilo mnogo raznih pokušaja, takva politička opcija nije nikada zaživjela u samostalnoj Hrvatskoj.  Nakon onih prvih mobilizacija u kojima su se domoljubi politički grupirali u šarena društva bez razvidnih i strogih kriterija, ta opcija životarila je na marginama politike: u Hrvatskoj demokratskoj zajednici kao frakcija bez većeg utjecaja i bez poluga moći, a izvan nje ili pod kontrolom vladajuće stranke ili bez mogućnosti odlučivanja o bitnim političkim pitanjima. 

Ni danas ta hipotetska nacionalna opcija ne pokazuje osobite znakove života, živosti i snage.

Zašto? Čim se takva opcija počne konsolidirati, ubačeni se spavači aktiviraju te, ako ju uspiju uništiti ili privesti u orbitu vladajuće stranke ili ’duboke države’, bivaju nagrađeni. Nadalje, ubačeni provokatori radikaliziraju diskurs kako bi ju se moglo eliminirati prišivanjem etikete „ekstremna“. Ili pak neki od „lidera“ koji nije ni spavač ni provokator jednostavno uvidi prigodu za rješavanje svojih prizemnih potreba pa se proda – tj. izruči i  iznevjeri čitav projekt kojem je na čelu za svoju osobnu korist. Dodajmo tomu i ljude skromnih intelektualnih sposobnosti kojima se može jednostavno manipulirati. S druge strane, ima tu i podosta onih čije su intelektualne sposobnosti neupitne, no koji pristaju na manipulaciju jer ne mogu odoljeti svojoj narcisoidnosti. A ima uvijek dovoljno i onih koji su ostali emotivno ili sentimentalno navezani na razdoblje u kojem su bili protagonisti ili kada se vodila drukčija, bolja politika.

Kako sada stoje stvari, čestiti i vrijedni ljudi koji po sebi pripadaju naznačenoj ili fluidnoj političkoj opciji ne će biti adekvatno zastupljeni na ovogodišnjim izborima za Europski parlament ni na onima za Predsjednika Republike, a ako se nešto ne promijeni ni na izborima za Hrvatski sabor dogodine (ne budu li održani prijevremeno). Naime, potencijalne sastavnice takve političke opcije, koje deklarativno sami sebe vole zvati „suverenistima“ ili „demokršćanima“ ili „desničarima“, na izbore za Europski parlament – umjesto da su uglavile bar tehničku koaliciju – izlaze svaka za sebe ili u mini-koalicijama. Potencijalni predsjednički kandidati te političke opcije, koji se zasad samo neslužbeno spominju, na daju nam razloga za optimizam. A nakon tih izbora, ne bude li promjene, ta se politička opcija ne će biti u stanju artikulirati do parlamentarnih izbora. Osim dogodi li se to da se oni koji su odgovorni za takvo stanje povuku ili budu prisiljeni povući se kako bi oslobodili prostor za ljude koji su spremni na žrtvu, koji imaju samopoštovanje i smisao za timski rad te koji mogu iznjedriti sposobno vodstvo i unutar širega kruga uključenih (a ne po „mikro-faraonskom principu“) prepoznati tko bi bili pravi ljudi za ozbiljne predstojeće bitke i izazove.

Formiranje takve političke opcije nije konjunkturna – samo za navedene izbore –, već dugoročna potreba, kako bi Hrvatska prije ojačala u sebi i ojačana postala subjekt u onom dijelu međunarodnih odnosa koji se izravno reflektiraju na nas i naše interese. Na to je važno upozoriti zbog nimalo bezazlene međunarodne situacije u kojoj Hrvatska mora zaštititi sebe i svoj narod koliko je moguće, i zaštititi Hrvate u Bosni i Hercegovini, oduprijeti se snagama koje ju vraćaju u prošlost i opasno kompromitiraju njezinu budućnost. 

Ako ipak uspije formiranje takve političke opcije, što u ovom trenutku još nije realno ni izgledno, pa  čak i ako ona u određenom trenutku dobije snažnu potporu u narodu, situacija će i dalje biti vrlo teška. No bez takve političke opcije može biti i pogubna. 

Ako dakle oni koji su pozvani ali još uvijek oklijevaju shvate to što se napokon, već nakon izbora za europski parlament, mora shvatiti, moći ćemo s razlogom očekivati početak ozbiljnih razgovora za formiranje političke opcije koja će se uz nepovredivost temeljnih postulata hrvatske slobode i nezavisnosti strogo pridržavati i etičkih načela u njoj. Opcije koja će graditi svoju djelatnost u sklopu čvrste, stegovne i ujedno slobodarske organizacije. Opcije slobodne od frakcionaštva, ali privržene načelu supsidijarnosti, pouzdane i vjerodostojne, koja će biti i idejno i kadrovski i organizacijski sposobna promicati nacionalne, socijalne, ekonomske i političke misli. I koja će pritom poštovati dostojanstvo i argumente drugih, isto tako i razlike u svjetonazorima, mišljenjima i stajalištima koje su normalne u slobodnomu društvu.

PHB, Hrvatsko nebo