Razgovor s mons. dr. Antom Orlovcem

Početkom 2019. predstavljena je knjiga mons. dr. Ante Orlovca “Gubitci Banjolučke biskupije u ratu 1992.-1995.”. O toj knjizi, u kojoj su poimence popisane sve civilne i vojne žrtve s područja Banjolučke biskupije u proteklom ratu u BiH, ali i o drugim temama, razgovarali smo s njezinim autorom – svećenikom, biskupskim vikarom, crkvenim pravnikom i povjesničarom mons. dr. Antom Orlovcem.

Poštovani mons. Orlovac, kad smo Vam se javili u svezi s razgovorom, rekli ste da se pripremate za duhovne vježbe. Mi duhovne vježbe uglavnom vežemo uz naš kler, premda se održavaju i duhovne vježbe za vjernike laike, no recite nam, je li došlo vrijeme da cijeli naš narod – s obzirom na izazove i krize današnjega vremena – prođe jedne duhovne vježbe, neku duhovnu obnovu? Je li današnji čovjek zaboravio da je i duhovno biće?

Duhovne vježbe povlašteno su vrijeme molitve, sabranosti, razmišljanja i preispitivanja vlastitoga života, što je mnogima nekako najprikladnije u vrijeme korizmene priprave na svetkovinu Isusova uskrsnuća koje je središte naše vjere i cijele crkvene liturgijske godine. Tradicionalno ih u to vrijeme obavlja i sam Sveti Otac skupa sa svojim najbližim suradnicima u Rimskoj kuriji. Sve više je i vjernika laika koji ih žele obaviti, bilo kao višednevne, bilo kao jedan vikend sabranosti i molitve. Neki su svećenici posvetili dobar dio svoga svećeničkog djelovanja upravo tome cilju. Nekoć su postojali pučki misionari koji su po mnogim župama predvodili jednotjedne pučke misije s posebnim propovijedima i poukama za različite kategorije vjernika: od djece i mladih, do obitelji te starih i bolesnih osoba. Takve su pučke misije bile velik i važan događaj za svaku župu. Suvremeno (hrvatsko) društvo gladno je duhovnih vrjednota i Crkva se trudi odgovoriti tim potrebama. No bilo bi dobro činiti to sustavno i planski u traženju rješenja za suvremene izazove. U našem hrvatskom narodu (jednako u Hrvatskoj kao i u BiH) kao da je zavladala neka apatija, pesimizam, razočaranje. A kršćanstvo je radosna vijest, za nas i za druge. Trebaju nam snažne duhovne ličnosti koje će iznova probuditi u nama radost života, ponos što smo Kristovi, ponos jer smo djeca Božja. Bog želi ponosna i uspravna čovjeka koji se bori s izazovima vremena s Božjom snagom u sebi. Bilo bi dobro da takva duhovna obnova bude sustavna i obuhvati sve naše župe kao odraz nastojanja naših biskupa i svećenika, a ne samo inicijativa nekih zauzetijih svećenika. Takve sustavne duhovne obnove po svim našim župama, misije, ili kako ih god zvali, mogle bi donijeti velik blagoslov.

Svećenik ste Banjolučke biskupije i biskupski vikar pa – dijelom i na tragu prethodnoga pitanja, ali i s obzirom na aktualnu društveno-političku situaciju – kako je u Banjoj Luci? Kako živi Hrvat katolik u Banjoj Luci i na prostoru Banjolučke biskupije?

Na prvo pitanje, čini mi se, ne znaju odgovoriti ni oni kojima je to dužnost i zanimanje. Glavni je problem što smo mi u Banjoj Luci kao i u većem dijelu Banjolučke biskupije samo ostatci ostataka nekadašnjih katolika, od kojih su najveća većina Hrvati. Preostali su uglavnom stariji ljudi koji polako izumiru; mladih je malo. Veliki izgon tijekom rata 1992.-1995., osobito na njegovu kraju, opustošio je nekoć katoličke krajeve i župe. Primjerice sama župa Banja Luka, od 5521 vjernika 1991. godine, spala je na njih samo 680 prema najnovijim podatcima krajem 2018.; Petrićevac sa 6000 na 370, Šimići s 2200 na svega 21, Vrbanjci s 3000 na 33 ili Sokoline s 1496 vjernika 1991. god. na – ništicu! I tako bismo mogli dugo nabrajati. Slično je po svim župama na području entiteta RS-a. Stanje je povoljnije u dijelu biskupije na području Federacije BiH. Ipak, banjolučka Crkva ne rezignira, dapače uživa dobar ugled, posebno zbog svoga djelovanja preko Caritasa i vođenja uglednih Katoličkih školskih centara u Banjoj Luci i Bihaću. Dakako da je teško dobiti zaposlenje, pa se ono što je započelo velikim izgonom devedesetih godina prošloga stoljeća, naime odlazak i smanjivanje broja stanovnika, osobito mladih, danas nastavlja iz gospodarskih razloga, ali to je mnogo šira pojava koja se tiče cijele Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Na razgovor s Vama potaknulo nas je objavljivanje Vaše najnovije knjige „Gubitci Banjolučke biskupije u ratu 1992.-1995.“. Na jednom ste predstavljanju rekli da je knjiga iznimno teška i objasnili zašto. Biste li i našim čitateljima predstavili tu knjigu i objasnili u čemu je njezina težina?

Kako bismo spriječili zaborav naših žrtava najnovijeg rata, kojega na dobrom dijelu Banjolučke biskupije nije ni bilo, jer Hrvati nisu pružali otpora, niti su imali oružja, ali i bilo kakve manipulacije brojem stradalih, odlučio sam se na pisanje spomenute knjige. Riječ je o popisu svih katoličkih gubitaka, svih žrtava na području cijele Banjolučke biskupije, bilo da je riječ o civilnim osobama ili o braniteljima. Za svaku od tih žrtava doneseni su osnovni biografski podatci, abecednim redom po dekanatima (njih 6) i župama (njih 48) za cijelu biskupiju. Glavni izvor podataka u prvom redu su župne Matice umrlih, ali su podatci nadopunjavani i iz drugih župnih matica (Matica krštenih i/li vjenčanih), te građe iz biskupijske i župnih pismohrana i objavljenih popisa. Način stradanja pojedine osobe donesen je doslovno kako je upisan u Maticama umrlih, pa tako saznajemo je li netko ubijen u vlastitoj kući, je li poginuo na tzv. radnoj obvezi kopajući rovove za srpske snage, ili kao pripadnik neke od vojnih postrojba, ustrijeljen, ubijen nožem, zlostavljan toliko da je umro od posljedica i sl. Svi takvi navodi doneseni su kurzivom bez ikakvih ispravaka. Popis obuhvaća glavninu knjige, a prethodi mu uvodni dio u kojem je objašnjena metodologija rada, istaknute neke poteškoće, donesene statističke tablice s brojem stradalih po župama, kratki prikazi stradanja pojedinih župa i njihovih svećenika, dotaknuto pitanje masovnih grobnica i ekshumacija i navedena korištena literatura.

Misao o težini spomenute knjige iznio je prvi jedan od predstavljača knjige krajem siječnja u Banjoj Luci. Riječ je prije svega o tragičnom popisu od 1054 stradala katolika ove biskupije, od kojih su njih čak 615, tj. 58 % civilne osobe, gotovo u pravilu namjerno ubijene, a često prije toga okrutno zlostavljane, na područjima gdje nije bilo izravnih ratnih djelovanja, a 439 njih, ili 42 % poginuli su kao pripadnici HVO-a, Armije BiH ili Vojske RS-a (pri čemu su mnogi bili prisilno unovačeni). U navedeni broj nije upisano još 129 osoba, pretežito branitelja, koji su poginuli na području ove biskupije, ali potječu iz neke druge biskupije, a za koje također donosim podatke koje sam o njima našao u navedenim izvorima. To znači da je to popis od ukupno 1183 poginule i ubijene osobe. Mučninu teme i knjige pojačava činjenica da su na više mjesta izvršeni teški zločini velikosrpskih snaga upravo genocidnih razmjera, još više nad Bošnjacima nego nad Hrvatima (iako knjiga obrađuje samo stradale katolike); tako u uništenju cijeloga katoličkog sela Briševo u župi Stara Rijeka kod Ljubije, zatim u župi Kotor Varoš, te brojna ubojstva civila u župi Barlovci, kao i to što za neke od njih još i danas ne znamo gdje su im posmrtni ostatci, pa nemaju ni groba, ni spomena. Upravo ova knjiga želi im biti trajan spomen. O čuvanju spomena govori rječito i niz fotografija na kraju knjige koje prikazuju spomen-obilježja i spomen-ploče širom biskupije većim skupinama stradalih ili pojedincima (uglavnom svećenicima).

Nedavno je biskup u miru mons. dr. Mile Bogović u jednoj radijskoj emisiji spomenuo da su u takvu istraživanju, mislio je posebice na razdoblje Drugoga svjetskog rata i poraća, važni crkveni podatci u maticama. Kao što ste rekli, i Vi ste se u svojem istraživanju za najnoviju knjigu služili matičnim knjigama krštenih, vjenčanih i umrlih, dakle, podatci su vjerodostojni i pouzdani. Koliko ste vremena utrošili dok ste sve istražili i provjerili?

Ti su podatci doista jako važni, i unatoč nekim nedostatcima, ipak su najpouzdaniji izvor podataka, iako su se primjerice u župama Stara Rijeka i Kotor Varoš, u kojima su se dogodili veliki pokolji katoličkih vjernika, upravo u vrijeme tih tragičnih zbivanja, župnici nalazili u srpskim logorima i podatke su mogli prikupiti tek nakon što su oslobođeni, pa su moguće određene netočnosti, a što je tek s onim župama gdje su župnici ubijeni, a takvih je, nažalost, također bilo više. Na knjizi sam intenzivno radio cijelu prošlu godinu, a podatke sam prikupljao godinama.
I inače ste posvećeni znanstvenom istraživanju crkvene povijesti Banjolučke biskupije, njezinih župa i svećenika, autor ste mnogih knjiga, a posebno se u Vašem radu ističe zanimanje za martirološke teme. Možete li nam spomenuti neke knjige na tu temu?

Mučenik don Juraj Gospodnetić

Smatram da je takav rad vraćanje određenoga duga nas živih svojim mrtvima, nedužno stradalima. Osobno sam pogođen i time što sam sa svim ubijenim svećenicima tijekom Domovinskog rata bio vrlo blizak, štoviše dvojica od njih bili su mi neko vrijeme najbliži suradnici kao župni vikari (kapelani). O onima pak stradalima u Drugom svjetskom ratu i poraću nije bilo moguće i nije se smjelo pisati pola stoljeća, pa je sve pomalo prekrivao veo zaborava. Zato sam nastojao nešto učiniti da im se spomen sačuva, na što nas je trajno pozivao naš veliki prijatelj i sveti papa Ivan Pavao Drugi. Moji radovi u tom smjeru su prije svega životopisi svećenika-mučenika i to kako iz Drugoga svjetskog rata i poraća, tako i iz vremena Domovinskog rata. Evo naslova nekih knjiga: „Vjeran do smrti“ (Anto Dujlović, župnik u nestaloj župi Gumjera, ubijen 1943.), „Waldemar Maximilian Nestor“, drvarski župnik, prvomučenik među banjolučkim svećenicima, 1941., „Palme im u rukama“ (Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši i trojica svećeničkih kandidata, 1941.), „Prijedorski mučenički trolist“ (trojica prijedorskih župnika-mučenika u samo pola stoljeća: Josip Kaurinović, ubijen 1942., Josip Böckmann, 1945. i Tomislav Matanović 1995.), „Plamteća zvijezda u noći mržnje“ (župnik Ivan Grgić, ubijen 1992.), zatim: „Liskovica – dvaput uništena župa“, pa: „Procvat – propast – obnova“ (župa Bos. Petrovac-Drvar) i više drugih monografija župa u kojima je nemalen dio posvećen stradanjima i stradalima u toj župi, a surađivao sam s tim temama u više zbornika i dr.

U Banjolučkoj je biskupiji u proteklom ratu, ali i u Drugom svjetskom ratu i poraću stradao velik broj svećenika. Koliko točno?

U Drugom svjetskom ratu Banjolučka je biskupija izgubila 12 biskupijskih svećenika te još pet svećeničkih kandidata, zatim 13 svećenika-franjevaca te još petoricu časne braće i svećeničkih kandidata. Dva svećenika-trapista umrla su od posljedica partizanskih logora ubrzo nakon puštanja, a još petorica časne braće poginula su ili umrla od posljedica logora. Dakle: 27 svećenika i 15 svećeničkih kandidata i časne braće, ukupno 42 nositelja duhovnih zvanja. U postotcima to je najviše od svih (nad)biskupija i redovničkih zajednica u nekadašnjoj državi. Banjolučka biskupija nosi tragičan mučenički primat. – U Domovinskom ratu ubijena su šestorica biskupijskih svećenika, a jedan poslije rata, te dva franjevca i jedna redovnica – s. Cecilija Grgić, dakle: devet svećenika i jedna redovnica! Opet smo prvi na ljestvici poretka stradanja Crkve u hrvatskom narodu. Mislim da nije neskromno reći da je Banjolučka biskupija položila ispit vjernosti u oba posljednja rata i u teškim vremenima međuraća. Položila, obnovila se i opstala. Božji je to dar!

Mons. vlč. Krešimir Barišić

U skladu sa svime što radite, razumljivo je da ste i član Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Kako napreduje taj rad? Hoćemo li uskoro imati popis hrvatskih katoličkih žrtava u Drugom svjetskom ratu i poraću?

Moram reći da je tu napravljen velik posao. Prvotna nam je zadaća bila tragati za kršćanskim mučenicima u svojim biskupijama koji bi mogli biti kandidati za oltar. No, da bismo do njih došli, valjalo je najprije napraviti popise svih stradalih i poginulih, što je neko vrijeme radila Saborska komisija, a kad je ona dokinuta, nije bilo druge, nego da tu Crkva podmetne svoja leđa. Spiritus movens bio je u tome radu godinama umir. biskup gospićko-senjski mons. Mile Bogović, koji je okupio vrsnu četu suradnika, povjesničara i svećenika, i rad je dobro napredovao. Neke su biskupije prikupile sve moguće podatke, druge su na dobrom putu da to u dogledno vrijeme urade. Objavljen je cijeli niz knjiga i članaka na tu temu. No to je posao koji zapravo i nema kraja, jer zahtijeva uvijek nova istraživanja, dopune, ispravke, preispitivanja, ali golem posao je urađen. Crkva je i ovdje pokazala da je uza svoj narod, i onda kada drugi zakažu. Kada komisija HBK i BK BiH ocijeni da je vrijeme, ići će se u objavljivanje tih popisa. O točnim terminima je nezahvalno govoriti.

Jedno od nastojanja Komisije za hrvatski martirologij jest skupiti dovoljno podataka o žrtvama koje su ubijene upravo iz mržnje prema vjeri, tj. o onima za koje postoji mogućnost uzdizanja na čast oltara. Kakvo je u tom smislu stanje u Vašoj biskupiji? Hoće li se uskoro pokrenuti ili su već pokrenuti neki postupci za proglašenje blaženim i svetim?

Da bi netko bio kandidat za oltar, tj. da bi bio priznat pravim kršćanskim mučenikom, potrebno je da je podnio mučeničku smrt koja mu je nanesena in odium fidei (iz mržnje prema vjeri), ali da ju je on podnio in amorem fidei catholicae (iz ljubavi i vjernosti prema svojoj katoličkoj vjeri). Takvih, prema mojoj procjeni, ima u Banjolučkoj biskupiji mnogo, prije svega među svećenicima, ali i među vjernicima laicima, za koje je teže doći do podataka. Za četvoricu svećenika biskupija je dobila suglasnost Svete Stolice za pokretanje postupka za kanonizaciju. To su: Waldemar Maximilian Nestor, župnik u Drvaru, Juraj Gospodnetić, župnik u Obljaju-Bosanskom Grahovu, Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši (sva trojica ubijena u početku rata krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. u zapadnoj Bosni), te Anto Dujlović, župnik u Gumjeri kod Prnjavora (ubijen 1943.). Za potonjega je postupak u tijeku, a veliku su uslugu Banjolučkoj biskupiji učinili njegovi nekadašnji vjernici i njihovi potomci koji od 1946. žive u Poljskoj, a koji su prikupili obilje svjedočanstava o njegovu životu i mučeništvu. Od koristi će u tom djelovanju biti i životopisi koje sam o nekima od njih objavio kako sam već gore naveo.

U „Katoličkom tjedniku“ čitali smo neke Vaše meditacije i razmišljanja. Autor ste i mnogih osvrta i komentara u drugim časopisima i listovima. Uglavnom u tim tekstovima promišljate o aktualnim događajima i problemima s kojima se susreće suvremeni čovjek. Dakle, pokrili ste svojim temama i prošlost i sadašnjost. Pa kakva nam je, kao hrvatskom narodu, sadašnjost? Koje biste probleme izdvojili kao najveće?

Iz prošlosti nosimo breme Drugoga svjetskog rata i poraća koji u mnogim glavama, posebno nekih političara (i politikanata) još nije završio. Neki trajno produbljuju podjele koje mogu samo kočiti Hrvatsku na putu zdravoga razvoja. Nosimo i teško naslijeđe komunističkog mentaliteta, koji bi i danas određivao pravila ponašanja cijelome hrvatskom društvu. Priječi se smireno istraživanje tih pitanja, jer očito netko strahuje za svoje povlastice i boji se raskrinkavanja teških laži koje su desetljećima nametane i podržavane kao jedina istina koju se ne smije postaviti u pitanje. Pokušajte zamisliti takav stav primjerice u medicini: da se ne smije postaviti u pitanje ništa od onoga što smo znali recimo prije pola stoljeća. Nema napretka ni jedne znanosti i ni jednoga društva bez trajnog „revizionizma“ (neki dobiju ospice na sam spomen te riječi!), bez trajnog preispitivanja i napredovanja u spoznajama, a to dakako znači i postavljanja u pitanje onoga što smo do sada znali. A čini mi se da se o sadašnjosti jedino i radi: neki trajno žele Hrvatskoj nametati ružniju prošlost i obećavati bolju budućnost da bi u sadašnjosti mogli nesmetano uživati nezaslužene povlastice. Nisam mjerodavan prosuđivati gospodarska pitanja, ali ne mogu ne primijetiti poguban pesimizam koji se uvukao u hrvatskoga čovjeka koji ga vodi u rezignaciju i napuštanje zavičaja, prepuštajući ovu – prirodnim vrijednostima i ljepotama te sposobnostima ljudi Bogom danu i nadarenu zemlju – nekome drugom. A domovinska i iseljena Hrvatska mogla bi svojim kapacitetima u slozi od Hrvatske napraviti Irsku, zemlju useljavanja, a ne bijega iz nje. Na tome nam je svima raditi, a nama vjernicima za to i trajno Boga moliti.

I na kraju (ali neka bude pozitivno, molimo Vas; ususret Uskrsu), kakva je budućnost hrvatskoga naroda?

Ne ću reći ništa nova ako kažem da je svačija budućnost, pa i budućnost hrvatskoga naroda u Božjim rukama. A Bog želi da svaki narod bude sretan, da napreduje, da se razvija i da uživa u djelima svojih ruku i svoga uma i srca. Ja bih tako čitao Božji nalog s prvih stranica Biblije: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima… Evo dajem vam sve bilje što se sjemeni po svoj zemlji…“ (Post 1,28-29). Ja bih to vidio kao poruku Hrvatima i Hrvatskoj. A događa se upravo suprotno; kao da je netko krivo preveo te retke Biblije, kao da tamo stoji: „Smanjujte se i dijelite, i napustite zemlju hrvatsku, i iz nje bježite!“ Imamo Božjim darom i prelijepo more, i ribe, i turista, i usjeva plodne Slavonije, i toliko bogatstvo voda i šuma, vinograda i voćnjaka, i puno toga. Hrvatski narode (a to znači posebno: vođe narodne), odbaci pohlepu, sebičnost i korupciju, pruži ruku i otvori srce u solidarnosti i svome sunarodnjaku i svakom čovjeku u svome okružju, pa će Hrvatska brzo postati ono što joj je Bog namijenio: zemlja prosperiteta i ljepote, zemlja sretnih ljudi! Katolička Crkva, kojoj ipak pripada velika većina toga naroda, može tu dati svoj znatan obol navješćujući moralne zasade koje uzdižu čovjeka i potičući međusobnu solidarnost kako bi naša domovina postala zemljom ponosnih i sretnih ljudi. Rezignacija i pesimizam nemaju što tražiti u kršćanstvu, pa ni u hrvatskom narodu!

Hkv/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo