“Stvor” po kojemu će se (još) svašta zvati

Možda je doista haaški ili, svejedno, povijesni cinizam to što je pravosnažna presuda čovjeku koji je nesumnjivo, kako je to formulirao Milorad Dodik, postavio temelje Republike Srpske izrečena točno na dan kada je prije tri godine tadašnji predsjednik manjeg entiteta, uz asistenciju ženskog dijela uže familije Karadžić, na studentskom domu otkrio tablu s imenom – Radovana Karadžića. Na, jasno, Palama, toj nekadašnjoj ratnoj prijestolnici Srpske.

Ova (mali) vremeplov važan je jer je taj dr. Dabićev poklonik u međuvremenu avanzirao do srpskog člana troglavog bh. rukovodstva. Zanimljiva je ta činjenica i kao podsjetnik na to kako je taj laktaški, povremeno čak i raspjevani, lola u vrijeme dok se uspinjao na entitetskoj hijerarhiji, pa i kada je prvi put zasjeo u banjolučki Banski dvor, bio žestoki oponent i Utemeljitelja i kalinovačkog Napoleona Ratka Mladića, nazivajući ih, dok su se krili od haaške ruke, kukavicama te pozivao da se predaju i tako „Srbe kutarišu bede“.

Zanimljivo je, dakle, kako šavnički, više-manje, zlosutni pjesnik nije utjecao na eresovskoga neprikosnovenika; Ni kada ga je vrijeđao ni kada ga, kao evo danas, otvoreno veliča i pušta suzu nad njegovom zlohudom sudbinom; Dodikova karijera uvijek je išla uzlaznom putanjom. Danas, u biti, On i Njegov SNSD suvereno vladaju “boljim dijelom BiH”. A oni što su ga (tajno?!) rušili po zapadnim veleposlanstvima sad su u mišjoj rupi. Nije zaludu Miletova omiljena pjesma “Ne može nam niko ništa”.

Nije Moodrobradi bio (ni) u Haagu

No, nije tu kraj zanimljivostima; Jer, reagirali su, dakako, i neki istaknuti, ili – barem – umalo istaknuti Bošnjaci. Među njima i Emir Hadžihafizbegović, relativizirajući, zapravo, konačnu haašku presudu predratnom psihijatru, ratnom zločincu i poslijeratnom iscjelitelju. “Stvorovi poput Karadžića ne pripadaju ljudskoj vrsti, tako da mi je teško komentirati i ne mogu komentirati”, kazao je glumac, direktor, dugogodišnji istaknuti član temeljene bošnjačke stranke i, prije svega,  domoljub. Što mu je nedvojbeno produktivno, budući je teško vjerovati da više nema ambicija biti (makar) ministar kulture.  Samo ne više kantonalni.

Zaboravlja Glumac, međutim,  Hannah Arent i  Eihmann u Jeruzalemu – izvješće o banalnosti zla: “Ne pozivaju se čovječanstvo i izvjestitelji sa svih strana svijeta da bi im se na optuženičkoj klupi pokazalo Modrobradoga. Nevolja je s Eichmannom to tomu što su mu mnogi bili slični, nisu bili ni izopačeni ni sadisti, bili su i dalje jesu silno i zastrašujuće normalni. S gledišta naših pravnih ustanova i naših moralnih mjerila suđenja, ta je normalnost bila strašnija od svih zvjerstava jer je govorila – kako su u Nürnbergu nebrojeno puta ponovili i optuženi i njihovi branitelji – da taj novi tip zločinca, koji je doista hostis generis humani, zločine čini u okolnostima koje ga gotovo potpuno sprječavaju da zna ili osjeća kako čini nešto pogrešno”, napisala je Arent i, doduše, bila osporavna, u svome, židovskome narodu – ponajprije.

Ako, dakle, Eihmann nije bio Modrobradi, onda ni Karadžić nije Stvor, već je (samo) silno zastražujuće normalan, uz sve ono što Arent tumači u rečenom slučaju. I da, ta je “normalnost” zbilja strašnija od svih zvjerstava svih neprijatelja čovječanstva od Eihmana do, evo, Radovana. I da, nevolja s tim presuđenim Nijemcom je u tome što su mu mnogi (bili) slični. Ne, dakle, Stvorovi. Uostalom, evo jednog citata iz 1994.

Hadžihafizbegovićeve okolnosti

“Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom Bosansom, da halaliti više nikad nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela, jer mi, mi Muslimani ovaj rat nismo željeli, ali ako hoćemo dobit ćemo ga. Jer u Bosni rješenja nema, ili Džehenem ili sloboda. Kome to nije jasno neka ide iz Bosne!!!”

Kakav je Stvor ovo napisao?! Nije – Stvor; Tri godine prije teksta “Godine prijevare”, autor je bio bojovnik HVO-a, a – ne znam više točno kad –  prije tri-četiri godine postao je ponosni državljanin Republike Hrvatske. A između tog ovjenčan je brojnim glumačkim nagradama na uglednim filmskim i kazališnim festivalima.  Zastrašujuća jedna normalnost. Ali i pitanje: U što bi se  Hadžihafizbegović prometnuo da je kao Karadžić ima na raspolaganju kakvog svoga Mladića?!

Pitanje je, mada možda provokativno, možda šokantno, ali i logično nakon citiranog glumčeva teksta iz ratne ’94. Ton teksta, naime, otkriva da ga je autor pisao u “okolnostima koje ga gotovo potpuno sprječavaju da zna ili osjeća kako čini nešto pogrešno.”

A kad su se okolnosti promijenile, Hadžihafizbegović se nerado sjećao ovoga svoga “verbalnog delikta” i onda je kleo one koji bi ga na to podsjećali. Poput, primjerice, neprikosnovenog kazališnog skandal majstora Olivera Frljića.

No, još je jedan Emir tretirao “slučaj Karadžić”: “Tražiti od onih koji su to preživjeli, naročito od onih koji žive u tom entitetu, da pristanu, od svih nas da pristanemo i prihvatimo nešto za što je međunarodno pravosuđe utvrdilo da je rezultat genocida i zločina protiv čovječnosti, nije samo nepravedno, nego je i potpuno besmileno. To je samo zalog za novo nasilje u budućnosti”, poručuje taj korifej tzv. građanske Bosne (i Hercegovine). No, dojma sam, na tragu ratnog mu imenjaka – Hadžihafizbegovića. Samo što, evo, ne – kune! Ali, ipak, u, čini se, “okolnostima koje ga gotovo potpuno sprječavaju da zna ili osjeća kako čini nešto pogrešno.”

Nije, dakle, bošnjačkim političarima dovoljna opomena politička sudbina Harisa Siljadžića, koji je promovirao glasovitu krilaticu 100 posto BiH… i završio u povijesnoj ropotarnici. A od vremana kada je taj nesuđeni Alija umjesto Alije doista bio favorit međunarodne zajednice i golema bošnjačka nada do danas, Dodika su smjenjivali, zatvarali, prijetili atentatima… a on eno sjedi – i to samo kad hoće – u Titnoj 16 i nonšalantno – zasad hipotetski – prekrštava (svoj) entitet u RS – zapadna Srbija. Nakon toga egzaltirano domoljublje, a zapravo isprazna patetika dvojice Emira doima se doista banalnim.

Srpska – amanet nesuđenog Nobelovca

Istina je, doduše, kako su svi koji su stvarali Republiku Srpsku osuđeni za najteže zločine. Ali, Republika Srpska živi. I zato, umjesto političkog sevdaha, treba poslušati – a znam da je to u Sarajevu teško – Ivu Lučića, koji je ovih dana podsjetio kako su bh Srbi od šest ratnih ciljeva, formuliranih 12. svibnja ’92. na Skupštini Republike srpskog naroda u BiH na Palama ostvarili četiri: Razgraničili su se s Hrvatima i Muslimanima, podijelili Sarajevo i uspostavili srpsku i muslimansku vlast u glavnom gradu, etnički očistili Podrinje te uspostavili koridor uz Savu.

Peti i šesti cilj: izlazak na istočnu obalu Neretve i  izlazak na more, spriječili su HVO i Hrvatska vojska – što je nužno, držim, često ponavljati kao odgovor na tvrdoglavu bošnjačku tezu o dvostrukoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Slijedom čega na konci podsjećam na Dobricu Ćosića; Nije taj otac (srpske) nacije kleo kada je, neposredno prije no što će u dubokoj starosti otići Bogu na istinu, ali je upozorio : “Samo Srpska ostaje naša prava pobjeda”. Konstatirajući pritom, a što je za ovaj kontekst iznimno bitno: “Izgubili smo Kosovo i na to više ne treba trošiti ni atom snage”, kazao je (još) 2014.

Bio je to, u biti, Ćosićev amanet nasljednicima, da se svi “atomi” usmjere ka očuvanju jedine ratne stečevine. Nema zato dvojbe kako će se po Karadžiću, kojega je baš nesuđeni Nobelovac (od milja zvani i Gedža) politički promovirao, još mnogo toga zvati. Uostalom, vidimo da mu je sljedbenik u bh državnom vrhu. I nije možda daleko dan kada će Dodik u Titinu 16 unijeti sliku Utemeljitelja s Pala. Baš kao što je Komišić instalirao ljubičicu bijelu. Svatko, naime, ima (svoga) najvećeg sina.

Ma koliko nam se to činilo banalnim ili (možda) bizarnim. A i zlim…

Josip Vričko/Dnevnik.ba /https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo