Ivo Lolo Fischer

Meštar Bandić i njegov očenaš za povratak biste Ive Lole Ribara, koju su, nota bene, pobunjeni Srbi u okupiranom selu Vukmaniću 1991. bacili u zdenac, krivac je za ovu reportažu. Na prvi pogled, u zemlji koja slabo čita, zanimljiva kuća u Demetrovoj ulici i Lolo izgledaju jako nepovezano.

Vjerojatno niti jedna palača na Griču ne pamti toliko poznatih kućevlasnika i imena hrvatske i protuhrvatske elite koje su u njoj boravile, od hrvatskih do jugoslavenskih nacionalista, kao ona u Demetrovoj 3.

Životom grada “Slobodni i kraljevski Gerčke Gorice varaš zagrebački” vladaju imućne plemićke obitelji i malobrojna skupina viših kraljevinskih i županijskih službenika. One, poslije velikog požara 1731. godine, svoje kuće i palače grade ciglom, a ne više od drva.

Jedna od takvih zidanih prizemnica, na zapadnom obrambenom zidu Gradeca, u Blatnoj ulici (današnjoj Demetrovoj 3 – u crvenom okviru), prvi puta se spominje 1751. godine. Kasnijim nadogradnjama izrasla je u baroknu palaču. Prvi kućevlasnik bio je fiškuš Nikola pl. Mesić, a “crveni barun” dr. Ivan Ribar (također fiškal, odvjetnik) posljednji.

Nikola pl. Mesić (Samobor, 1717. – Samobor, 1755.) izabran je notarom Zagrebačke i Križevačke županije (1748.), zagrebačkim dožupanom (1753.), a od 1751. do svoje smrti obnašao je i čast župana turopoljskoga. Bio je sin jedinac Šimuna pl. Mesića i Jelene, kćeri samoborskoga vlastelina Franje pl. Saića i Katarine pl. Mihanović. Šimun je rođak slavnog popa Marka Mesića (Brinje, 1640. – Karlobag, 1713.), junaka ustanka (1689.) i osloboditelja Like i Krbave od Turaka.

Velike ribe jedu male, od papalina do Jambreka, i možda je zato, kao podsjetnik, zagrebački kit (Mesocetus agrami) izložen u palači naslonjenoj na palaču u Demetrovoj 3.

Nakon Mesićeve smrti kuća je pripala grofu Aleksandru Mihaelu Maleniću, ženidbom s Mesićevom jedinicom Rosinom. Mihael je sin jedinac Nikole pl. Malenića, pukovnika, hrvatskog zastupnika na zasjedanjima Hrvatsko-ugarskog sabora i hrvatskog podbana (1729.-1732.). Budući su Malenići već imali palaču na Markovom trgu, kuću u Demetrovoj je 1769. godine kupio fiškal Petar Appoka, upravitelj imanja grofova Erdödy i Drašković. On je dogradio sjeverni i zapadni dio kuće te uredio “garažu” – kolnicu.

U Appokovo vrijeme popisano je u Gradecu 2.716 duša, 419 kuća, 188 plemića … Godine 1776. Zagreb od Varaždina preuzima sjedište Hrvatskoga kraljevskog vijeća (vlade), pa je “postao glava Hrvatske.”

Na kratko je vlasnik palače bio grof Ivan Nepomuk Drašković, a zatim feldmaršal Heinrich Gabriel barun Collenbach (Achen,1772. – Zagreb, 1840.), od 1830. stalno nastanjen u Zagrebu. Collenbach je na začelju palače, strani okrenutoj Tuškancu, dao uredit veliki perivoj “udešen na engleski način” koji se prostirao sve do današnjeg “Krležinog gvozda” (prva fotografija, žuti okvir).

* Pripomenak: tzv. “Krležin gvozd” (gvozd = šuma), odnosno “Vila Krleža” je bila “Vila Rein” u vlasništvu bankara, Židova, Adolfa Reina. Od 1952. u njoj žive, bez imalo grižnje savjesti, antifašisti Krleža i Bela sve do smrti.

Palača je znatnu preinaku doživjela u doba kad ju je posjedovala grofica Emilija Keglević rođ. Collenbach (1814.- 1883.), Collenbachova kći. Na uličnom krilu nadograđen je kat, podignuto klasicističko stubište i trijem u dvorištu.

1862.- Palaču je kupio fiškal Antun pl. Vakanović (Kostajnica, 1808. – Zagreb, 1894.) i ona je dugo bila u vlasništvu njegove obitelji, kao i kuće na Kaptolu i Novoj vesi. Bio je član mađarske lože Domoljublje (Horaszeretet) i Szent Istvan. Veoma lukav poslovni čovjek. Uspješno koristi informacije koje je imao na raspolaganju. “Poznavao je u glavu sve odličnije ljude, koji su narodno kolo vodili.” Do smrti je ostvario imetak (nekretnine i vrijednosni papiri 78.000 forinti.), iznosu od 20 % godišnjeg zagrebačkog proračuna (!), a počeo je takoreći od nule. Tajkun svoga doba.

Nadgrobna ploča “Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. četiri godine star”, mlađeg brata Antuna Vakanovića, na zidu ulaznog stubišta. Tu joj svakako nije mjesto jer je Paul (Pavao) rođen u Petrinji 1814., a umro je u kući na zagrebačkoj periferiji, u Petrinjskoj ulici. Ne znamo ni gdje je bio pokopan, ni zašto ju je Antun ovdje ugradio.

Antun pl. Vakanović

1826.- Podbilježnik Zagrebačke županije
1842.-1847.- Prisjednik (vježbenik) Sudbenog stola sedmorice Zagrebačke županije
1861.- Član Unionističke (mađaronske) stranke
1861., 1865., 1867.- Zastupnik u Saboru Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1867.- Financijski upravitelj Zemaljske (civilne) uprave (imenuje ga ministar)
1868.- Savjetnik ministra financija
1868.- Predsjednik Sabora Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1868.- Predsjednik regnikolarne deputacije (predstavništvo Hrvatskog sabora) koje pregovara sa Mađarima oko Hrvatsko-Ugarske nagodbe
1872.- Vitez carskog i kraljevskog reda Franje Josipa
1872.-1873.- Car Franjo Josip postavlja ga za hrvatskog bana, ali već 20. rujna 1873. maknut je s banske stolice; novi ban Ivan Mažuranić (1873.-1880.):

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gore zvěr prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tudjincu da me gazi?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Znam, da moji pradědovi
Cělim světom gospodjahu;
A ja jezik da njihovi
U robskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg da vidim od tudjinca
Slobode mi porušene…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Sâm ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući;
Neg’ da tudjin mojim pravom
U mojoj se bani kući…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Ova budnica protiv “Smail-Age” bi mogla biti etalon za hrvatsku glupost. Koju godinama ustrajno ponavljamo. Stalno je aktualna. Zapravo, žalosno.

1873.- Antun Vakanović odlazi u mirovinu s godišnjom mirovinom u iznosu od 5.000 forinti! Samo okvirne usporedbe radi, za jednu forintu moglo se u luksuznom hotelu boraviti dva dana u jednokrevetnoj sobi s poslugom u sobu ili za šest forinti unajmiti kočiju za vožnju Zaprešić-Krapina i obratno (dionica od 44km današnjom autocestom A2). Mjesečna učiteljska plaća bila je oko 40 fr.

* Još jedan dokaz o ponavljaju procesa i povijesnih stanja su afere “indeks, diplome, brodogradilišta, toplana, SMS …” Naime, Baltazar Adam Krčelić (Zaprešić, 1715. – Zagreb, 1778.) u njegovom djelu “Annuae … ili povijest…” daje na znanje: “I u aferi s krivotvorenjem plemićkih listova, za koju su svi mislili da će biti ozbiljno ispitana i da će krivci biti kažnjeni, postupak se vodio vrlo mlitavo sa svrhom, da se sve smiješa i preda zaboravu. Neki govorahu, da u tu aferu moraju biti upletene uglednije ličnosti, iz obzira prema kojima ban tako postupa, i sumnjahu, da su to biskup, Najšić, Bužan i Batthyány. Neki opet nagađahu, da je ban potkupljen novcem. Ban je katkada znao reći, ako se u tu aferu dublje zahvati, da će zbog sramnog postupka biti osuđene u kraljevini sve uglednije ličnosti, što će baciti ljagu i na samu kraljevinu.” I u njegovo vrijeme su sposobni “prisvajanjem znatnog dijela sredstava iz javnih financija kraljevine nastojali povećati svoje prihode.”

Antun pl. Vakanovic – kr. hrv. slav. vlade predstojnik – odjela unutar. posla – kr. banske časti namjesnik – vitez c. i kr. reda Franje Josipa – kondur sa zviezdom – Umro dne 23. ožujka 1894 – u 86. god. dobe svoje

Antunova kći Paulina (Zagreb,1837. – Karlovac,1915.) udaje se za Kolomana pl. Egersdorfera (1839.-1917.), gradskog zastupnika i suca Kraljevskog Stola sedmorice za Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. U miraz donosi obiteljsku kuću u Demetrovoj 3. Egersdorferi, podrijetlom iz Varaždina, su bili izuzetno bogata i moćna obitelj.

1897.- Njihova kćer Helena pl. Egersdorfer (1874.-1953.) udala se za Ignjata (Nathan) Fischera (Zagreb, 1870. – Zagreb, 1948.), arhitekta iz zagrebačke židovske obitelji (otac Samuel, 1851-1894., bio je građevinski poduzetnik) i gradskog zastupnika. Dobili su polovicu kuće u Demetrovoj i tu je Fischer otvorio svoj prvi arhitektonski biro. Roda im je donijela dvije kćeri, Mariju-Magdalenu i Ivanu.

1917.- Milivoj Crnadak Micokvak (od 1897. generalni ravnatelj Perve horvatske štedionice – Prve hrvatske štedionice) kupio je polovicu kuće nakon smrti Heleninih roditelja (+1917., Koloman Egersdorfer), ali će ju Heleni Fischer prodati 1923. godine. Od nove vlasnice, prigodom kupoprodaje, dobio je jamstvo da klub “Kvak” ostane na toj adresi još 15 godina pod istim uvjetima kako su dogovoreni s njezin ocem (Koloman Egersdorfer) i djedom (Antun Vakanović) kod utemeljenja kluba.

“Društvo Kvakaća” – maskota kluba je žaba – utemeljeno je 19. rujna 1879. godine u prostranom iznajmljenom stanu u prizemlju. Stan je imao dvije sobe (velika i mala bara) za kvakancije (sastanci i “kazalištne čitaoničke šaljive kućne zabave”) svake subote te na Silvestrovo i Pepelnicu, na kojima je i ženama bio dopušten dolazak u baru. Nekoliko godina poslije utemeljenja, bare je oslikao Bela Csikos Sessia (loža Ljubav Bližnjemu, loža Drašković).

Sedam utemeljitelja kluba: Šandor pl. Egersdorfer Parakvak (profesor rimskog prava na Sveučilištu), Anton pl. Schlesinger Kvakograf (urednik novina Agramer Zeitung, loža Domoljublje/Horaszeretet), Julije Šenoa Kvaković (podravnatelj Perve horvatske štedionice), Andrija Fijan Keankvak, Nikola Milan (Simeonović) Mimokvak, Ferdo Strozzi Kvakolino i Franjo Zorac Vicekvak.

Dodaci imenima su izvedeni iz profesija ili imena članova (npr. Milivoj Crnadak Micokvak ili Janko Grahor Ciglokvak – graditelj i vlasnik ciglane); napredovanje članova od “mukača”, preko “regača”, do “kvakača”.

Broj članova uvijek je bio najviše dvadeset, a na posebnim kvakancijama okupljalo bi se ponekad više od 50 osoba. Iz zapisnika kvakancija znamo da je među njima bilo ministara, visokih vojnih časnika, članova gradske uprave, a ponekad je dolazio i gradonačelnik Milan Amruš, liječnik i pravnik (Zapisnici kvakancija od 28. 1. 1899. – 26. 4. 1902.). Kao gosti (koji nisu bili članovi) na posebnim kvakancijama su nastupali i Lovro pl. Matačić i Ivan pl. Zajc koji je za “Kvak” napisao popijevku Klopotac. Ovaj vrlo zatvoren, elitni klub intelektualaca, je utjecao na mnogim razinama na kulturni, gospodarski i politički život Zagreba.

Među uglednim članovima bili su Miroslav grof Kulmer Poljokvaka (predsjednik Prve hrvatske štedionice), Dragutin Gvozdanović Kvakica (veleposjednik i vlasnik palače u Visokoj br. 8), Menci Clement Crnčić Slikokvak, Branko Šenoa Zagrebkvak, Tošo Mallin Gradokvak, Nikola Faller Glazbokvak (dirigent Opere u HNK-a), Dragutin Gorjanović Kramberger Kamenokvak, Martin Pilar Planokvak, Zvonimir Tkalčić Brojkvak, Ernest Schulz Zbiljokvak, Ivo Hatz Ivokvak, Franjo Xaver Hribar Papirokvak, Robert Weiss Kvakometer, Milan Eisner Gvozdokvak, Nikola Hoffer Nikokvak, Vjekoslav Šafranek Zidokvak, Guido Hreljanović Kvakarić (intendant HNK-a), Milan Smrekar Gudokvak, Lacko Holjevac Kvakić … dr. Oto Frangeš, dr. Albert Bazala, Branko Stanislav pl. Horvat, Rudolf Erber (Erberov spust, “Snježna kraljica”)…

Gjuro Prejac Zagorkvak je za kvakače skladao “kvakačku operu” Faustkvak i poznate popijevke Peharček moj i Vu plavem trnaci. Kvak je raspušten 1941. godine.

“Peharček moj”

Stari moj peharček plavi
z tebe pil sem bilikum
bil si svedok našoj slavi,
pil je iz tebe gost i kum.

Zvlekel sem te iz starine
gde si dugo prazen stal
ti si svedok nam starine,
kak Hrvat je piti znal.

Praznili su te junaki
dragoj domovini v čast,
al je od njih znal i vsaki
rad za domovinu past.

Ja pak tebe stišćem k sebi,
ti veselja nam pajdaš
povjeravam tiho tebi
da mog srca tajne znaš.

Peharček moj, peharček moj,
odnesi slatki pozdrav njoj
za nju ispijam tebe rad,
pa bilo makar zadnji krat.

(Vladimir Ružđak)

1924.- Ignjat Fischer (loža Libertas i Hrvatska vila) je u dvorištu izgradio zdenac, a dvorišni trijem je dobio kamene stupove.

Dogradio je drugi kat na sjevernom i zapadnom krilu (prema Tuškancu) palače, na kojem je uredio novi velik biro i stan.

Na fasadi prvoga kata je dao naslikati neke od zgrada koje je projektirao u Zagrebu. Freska je restaurirana prigodom obnove palače 2008. godine.

Fisher je umro ovdje u 78. godini života, 19. siječnja 1948. godine. Žena Helena, s kojom je bio u braku 50 godina, umrla je pet godina poslije njega. Pokopani su na Mirogoju, kao i njihova kći Ivana.

Tražim nešto što nije stvarno

Cijela priča o “Demetrovoj 3” postaje još zanimljivija ako bolje promotrimo javno dostupan CV Cate Dujšin-Ribar, u kojem vidimo i nekoliko nepovezanih ili prešućenih trenutaka.

1936.- Katarina Dujšin rođ. Gattin, zajedno s mužem Dubravkom Dujšinom (s nadimkom – crveni barun) uselila se u Demetrovu 3., u kuću i dio starog Zagreba u kojem je živjelo plemstvo. U tom je stanu Dubravko umro 30. siječnja 1947., a njezin drugi muž, dr. Ivan Ribar, uselio se 1952. godine.

Ante Gattin, brat Katarine, bio je časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije i visoki časnik u Zapovjedništvu mornarice Nezavisne Države Hrvatske. Osuđeni suradnik u vojno-obavještajnoj aferi “dr. Radoničić i drugovi” 1944. godine; možda će nekoga “Radoničić” podsjetiti na labradora Radojčića.

No krenimo ispočetka.

KATARINA (Cata) DUJŠIN-RIBAR rođ. Gattin (Trogir, 1897.- Zagreb, 1994.);

Katarina Gattin: lijevo – snimljeno u Kotoru 1903.; desno – snimljeno u Trogiru 1907.

1897. – Katarina Gattin; majka Giustina, rođena Buble, otac Vjekoslav, carinski službenik; rodila se kao peto od osmero djece u obitelji židovskog podrijetla(?). Dio djetinjstva i rane mladosti provodi u Trogiru, a dio u Kotoru (odakle je podrijetlom već spomenuti dr. Karlo Radoničić).

1914. – Na početku Prvog svjetskog rata obitelj se vratila iz Kotora u Trogir; naslikala je prvu sliku – “Pantan”.

1915. – U Splitu nastavlja školovanje na »C. k . graditeljsko-zanatlijska i umjetnička škola«, obično zvane “Obrtnička škola”. Zbog svoje darovitosti uči slikarstvo (Emanuel Vidović – nastavnik crtanja, slovenski kipar Svetoslav Peruzzi – modeliranja, a Dinko Šimunović – hrvatskog jezika).
*1930. – Peruzzi je autor spomenika kralja Petra Karađorđevića u Supetru na Braču.

1916. – U Splitu upoznala Dubravka Dujšina, koji odlazi u Kotor te tamo u činu austrijskog poručnika ostaje sve do demobilizacije 1918.

1918. – Upisuje studij slikarstva na zagrebačkoj Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, prethodnicu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Profesori su joj bili: Menci C. Crnčić, B. Csikos Sessia, O. Iveković, J. Kljaković, R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović. Nije diplomirala. Živi boemskim životom. Ozbiljno “hoda” s kolegom slikarom Ignjatom Jobom, ali njihovoj se vezi protivila njezina obitelj, zbog čega su prekinuli vezu. Kasnije, 1924. i 1925., privatno uči slikarstvo kod Vladimira Becića.

1920. – Katarina Gattin i Dubravko Dujšin vjenčali su se u splitskoj katedralnoj crkvi svetog Dujma (nazočni samo roditelji i kumovi). Poslije vjenčanja vratili su se u Zagreb na studij: Katarina na Akademiju, a Dubravko u Državnu glumačku školu (u okviru HNK) koju je osnovao Branko Gavella.

1920. do 1922.- Žive odvojeno, svatko u svojoj studentskoj podstanarskoj sobi.

1923. – Unajmljuju prvi zajednički stan u potkrovlju u Jurjevskoj ulici na Gornjem gradu u Zagrebu. U Parizu i Londonu kopira stare majstore i studira portrete. U Londonu je vjerojatno Katarina “postala” Cata.

1926. – Stojan Aralica, slikar, ustupio im je svoj stan-atelje na Marulićevu trgu u Zagrebu (Aralica 1925. odlazi u Pariz, gdje otvara vlastiti atelje, i boravi do 1934. kada se ponovo vraća u Zagreb).

Druženje s Meštrovićem, Babićem, Gavellom, Leposavom Kangrgom – Belom, Krležom, Cesarcem, Ivanom Goranom Kovačićem…

1927. – U Araličinom zagrebačkom ateljeu Cata priređuje svoju prvu samostalnu izložbu.

1936. – Prva samostalna izložba u inozemstvu – u Londonu, 2. travnja – 4. svibnja, The Cooling Galeries LTD.

1936. – Zajedno s Dubravkom unajmljuje(?) stan u Demetrovoj 3. i tu će ostati do kraja života. Tko ih je Fischeru preporučio da im iznajmi stan? “Kvakači” ili netko drugi?

1941. do 1945. – Iz ratnog razdoblja njezina života znamo samo slijedeće: “Neke slike koje stoje u stanu nastale su i u zatvoru, u kojem je provela nekoliko dana za vrijeme Drugog svjetskog rata kao lijevo orijentirana pripadnica društva.”
A iz drugog izvora:”Ratne su godine straha i progona. Dubravko je dva puta uhićen, a kraj 1944. godine oboje će dočekati u zatvoru. Uzničke je dane Cata zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom “Iz ćelije”.

1947. – Umro Dubravko Dujšin (Zadar, 1894 -Zagreb, 1947), veliki hrvatski glumac; od 1922. stalni član Drame HNK-a u Zagrebu i njezin ravnatelj od 1937. do 1939.

1948. – Pozvana u Beograd gdje po službenoj dužnosti portretira dr. Ivana Ribara i dr. Mošu Pijadu, a u drugoj verziji Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Koju je to “službenu dužnost” obnašala? I gdje su portreti Tita i “Čike Janka”?

1952. – Udala se za dr. Ivana Ribara; upoznali su se 1948. u Beogradu(?). Zajedno žive u Fischerovom stanu na drugom katu (iz kojeg je izbačena Fischerova žena Helena, umrla 1953.) – “Stan u kojem je Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar prostrani je četverosobni stan s djevojačkom sobom, čija je površina 128 četvornih metara. Memorijalni prostor stana – hodnik, Catina soba, dnevni boravak, spavaonica i soba dr. Ivana Ribara – autentičan je ambijent koji će čuvati sjećanje na jednog velikana hrvatskoga glumišta, jednog odvjetnika i političara i slikaricu i pjesnikinju koja ih je širinom svoga duha povezala. Čuvajući njihove predmete, njegovala je ljubav i uspomenu kroz svoje slike i pjesme.”

A gdje je “Memorijalna zbirka… Ignjata Fischera”?! Zar taj Zagrepčanec, intelektualac i za života znani arhitekt (iako nije diplomirao!) nije imao stan raskošno opremljen stilskim namještajem, umjetninama i grafikama? Zar nije imao ništa izuzev crtaće daske? Na kojoj je projektirao rodilište u Petrovoj, sanatorij u Klaićevoj (Dječja bolnica), zgradu Gradske kavane, Zagrebačke banke i Croatia osiguranja na Jelačićevom trgu, pa onda “Kastner i Öhler” (NaMa u Ilici), prvo kino u Ilici (danas satiričko kazalište Kerempuh), tvornicu Arko (Badel) i vilu Arko, vilu gradonačelnika Adolfa Mošinskog (Dom lože Ljubav Bližnjemu) …

Je li ovdje riječ samo o memoricidu ili se radi o nečem dugom? Jer nije bio ljevičar, marksist ni cionistički aktivist i pripadao je krugu malobrojnih zidara koji su bili protiv “jugoslavenske ideje”, tj. integralnog velikosrpskog jugoslavenstva.

1957. – Izložba u New Yorku i Washingtonu.
1960. – S Titom i Jovankom na Brijunima.
1968. – Umro dr. Ivan Ribar.
1994. – Umrla i na Mirogoju pokopana uz Dubravka, a ne Ivana. Neuobičajeno.

ANTE GATTIN (Trogir,1894. – Split,1946.), brat Katarine Gattin.

1941. – 8. travnja Julije pl. Makanec (1904.-1945.) u Bjelovaru proglasio Hrvatsku državu (“uskrsnuće hrvatske države”).

1941. – 10. travnja, u 15 sati, pukovnik Slavko Kvaternik (1878.-1947.) proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku preko Krugovalne postaje Zagreb; službeni naziv Vojska Države Hrvatske je već 16. travnja promijenjen u Hrvatsko domobranstvo, na čelu s ministrom oružanih snaga Slavkom Kvaternikom; Ante Pavelić ga uklanjanja s vlasti u veljači 1943.; odselio u Semmering, maleno mjesto pokraj Beča; Amerikanci ga isporučili komunistima 1945.

Slavko Kvaternik je strijeljan 13. lipnja 1947. u Zagrebu; na nadgrobnoj ploči na Mirogoju, grobu njegove žene Olge, nalazi se samo epitaf Kvaterniku; za njegov grob se ne zna gdje je, jer su takav običaj pokapanja političkih protivnika komunisti preuzeli od sovjetskog NKVD-a.

1941. – 12. travnja general Živojin Pavlović, zapovjednik Šibenskog garnizona vojske Kraljevine Jugoslavije, odbio je prijeći na hrvatsku stranu i s dijelom vojske se povukao prema Drnišu (1991.- Šibenska bitka, Ratko Mladić). Časnici i vojnici, koji su ostali u Šibeniku, prisegnuli su 12. travnja novoproglašenoj hrvatskoj državi. Kapetan fregate Ante Gattin preuzeo je zapovjedništvo nad mornaricom; kapetan bojnog broda Leo Zaccaria odlazi u Zapovjedništvo mornarice NDH u Zagrebu; potpukovnik Oton Elblinger, načelnik štaba Komande Šibenika, zapovjedništvo nad gradom i privremenim postrojbama nove hrvatske vojske u Šibeniku.

1945. – Jugoslavenski komunistički “Vojni sud Splitskog Vojnog Područja”, u procesu od 19. do 21. prosinca 1945. kojem predsjeda major Stevan Ivanović, u Splitu je osudio na smrt strijeljanjem Antu Gattina, Lea Zaccaria i Edgara Angelija. Kazna je izvršena 12. travnja 1946.
I sve će se opet ponoviti u Splitu, ali s presudama u blažem obliku.

1943. – Stevo Krajačić (“Ivan”) piše: “Miho Marchi odveo me kod Ante Gattina u Zapovjedništvu mornarice. Gattin mi je obećao sabotiranje dovršetka remonta riječnih ratnih brodova na Savi” (uoči operacije “Panther” na Banovini u sklopu zimskih operacija Druge oklopne armije Wehrmachta).

1944. – U noći 15./16. siječnja blokiran je cijeli Zagreb na 12 sati. Bila je to najveća racija tijekom rata.

1944. – REDORS (Redarstvo oružanih snaga) je od siječnja do srpnja uhitio 167 pripadnika grupa “Radoničić”, “Legin”, “Radić”, “Molnar”, “Krunić” i “Hočevar”, koji su za izvještajne službe – komunista u Zagrebu (POC), Rusa, Engleza, Talijana i Vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu prikupljali vojno-obavještajne i političke podatke iz stožera Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, kao i od njemačkih visokih vojnih krugova. Članovima grupa sudilo se zbog “kaznenog djela protiv obstanka države” i “kaznenog djela protiv vojske”. Izrečene su 42 smrtne presude, od kojih 9 nije izvršeno. Osuđeno je 136 domobranska časnika i domobrana te 30 civila.

1944. – Ante Gattin je 20. ožujka uhićen zajedno s grupom doušnika, nazvanu od suda “Radoničić i drugovi”. Na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba 9. lipnja osuđen je na 6 mjeseci zatvora. Iz cijele grupe on je najbolje prošao, ali su ga komunisti, a to sam već napisao, strijeljali u Splitu 1946.

Grupa “Radoničić i drugovi”

Glavni optuženi dr. Karlo Radoničić (Beč, 1912. – Lepoglava, 1944.), podrijetlom iz Kotora u Crnoj Gori, sin sveučilišnog profesora i člana JAZU-a Karla Radoničića (Trst, 1879. – Zagreb, 1935.); obavještajac; završio studij prava u Za¬grebu; govori četiri svjetska jezika; bio zaposlen u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije (kadar HSS-a); radio je kod Shella, Standarda i AGIP-a kao civil sve do 13. ožujka 1944. kada je mobiliziran kao pričuvni poručnik – sudac; uhićen 22. ožujka 1944.; osuđen 9. lipnja na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba, pod predsjedanjem potpukovnika – suca Dragutina Varla, na smrt strijeljanjem; na molbu liječnika Mile Budaka (nećaka ministra Mile Budaka), Ante Pavelić je Radoničiću zamijenio smrtnu kaznu doživotnom teškom tamnicom.

Radoničić je bio zaručnik Melite Tomić i zajedno s njom radi izvješća, koje ona šalje britanskoj izvještajnoj službi, a on liječniku Zlatku Matetiću (uz Stevu Krajačića i Dragutina Kabalina), tada najvišem rukovoditelju obavještajne mreže komunista u Zagrebu.

Radoničić je na vezi držao 16 domobranskih časnika i dočasnika (najviše činove su imali glavnostožerni pukovnik Josip Hočevar, brodski pukovnik kapetan fregate Ante Gattin, glavnostožerni potpukovnik Marijan Žmavec, brodski bojnik Micho Marchi), uglavnom iz Zapovjedništva mornarice, i šest civila.

Antifašizam antifašista – sve za Jugoslaviju

Fischerova kći Ivana se sjećala:

*Ugrožen kao Židov uspostavom ustaške vlasti, preživio je samo zbog “mješovitog braka”, a umro je ojađen i bolestan.

*Otac mi je bio židovskog podrijetla, te je bio zatvaran iako star preko 70 godina. Na posljedicama tih progona teško je obolio te je umro 1948.

*Događaji prije i tijekom Drugog svjetskog rata utjecali su na očevo zdravlje, nakon čega je teško obolio.

O kojem je to događaju riječ prije Drugog svjetskog rata? Je li tijekom Drugog svjetskog rata “bio zatvaran” ili samo “priveden na ispitivanje” jer je u kući imao podstanare Catu i Dubravka Dujšina, koji su uhićeni te 1944. godine? I, konačno, iz puke radoznalosti, jesu li “ojađenog” i “ugroženog Fischera kao Židova” izbacili iz stana na drugom katu Demetrove 3, ustaše ili komunisti?

I pitanje, zašto Cata i Dubravko, kao aktivisti komunista, nisu bili osuđeni ili strijeljani?

Te uzničke dane Cata je zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom ‘Iz ćelije’. A u “ćeliji” je završila i zato jer joj je brat Ante uhićen kao špijun i sudionik pripreme državnog prevrata. Takve ljude u takvim situacijama ne hapsi nijedna država, samo ustaška, samo Hrvatska. Ali o tome se ni danas ne govori i ne piše u komunističkim hagiografijama ili monografijama, knjigama i novinama. Cenzorske škare. Istovremeno “ustaška guja” još uvijek gmiže. Svuda je oko nas. Ima ih ko tratinčica na livadi.

IVAN RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1881. – Zagreb, 1968.).

Otac Ivana Ribara bio je učitelj u selu Vukmanić. Tu su rođeni njegova dva brata (Andrija, Milan) i sestra Marija. Nakon osnovne škole i gimnazije u obližnjem Karlovcu, studira pravo u Zagrebu, Pragu i Beču.

1904. – Doktorirao pravo u Zagrebu.
1906. – Doselio u Đakovo i otvorio odvjetničku kancelariju.
1913. – Izabran kao narodni zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije đakovačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru i narodni zastupnik zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora u Pešti.
1914. – Mobiliziran i poslan na bojište u Galiciju kao rezervni časnik. Kao (Kako je bio) zastupnik u ondašnjem Saboru, često je dolazio u Zagreb.
1915. – Oženio se udovicom Antonijom Šimat iz Đakova.

*Antonija se 1905. udala za Ljudevita Šimata (1874.-1913.), vlasnika ljekarne K Spasitelju u Đakovu. U tom braku rodila je Žarka, Boženu i Miru. Ljudevit Šimat bio je i predsjednik društva Hrvatski sokol u Đakovu (1908-1913.), a tajnik dr. Ivan Ribar – iako je bio pristaša ujedinjenja i stvaranja Jugoslavije.

*Ljekarna K Spasitelju poslije Šimatove smrti dana je u zakup. Početna zakupnina bila je 7.600 K. godišnje. Zakupni ugovor od 15. ožujka 1913. – na strani zakupodavca ugovor su potpisali Antonija (Tonica) Šimat, u svoje ime i kao majka i skrbnica, a dr. Ivan Ribar kao sututor mldb. Žarka, Božene i Mire Šimat. Djeca su studirala u Beču i Berlinu.

1916. – Rođen je njihov stariji sin Ivan, poznatiji kao Ivo Lolo Ribar, u zagrebačkoj Reinerovoj ulici.
1918. – U Đakovu je rođen njihov mlađi sin Jurica.
1918. – Član Glavnog odbora Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu.
1918. – Pobjegao je u Beograd kako bi se zaštitio od odmazde Đakovčana jer je bio ključni čovjek Narodnog vijeća Države SHS, koje je zapovijedalo Narodnom stražom i u Đakovštini vješala zeleni kadar.
1919. – Uz Svetozara Pribićevića jedan je od osnivača Jugoslavenske demokratske stranke, koja je vodila politiku jugoslavenskog integralizma: “smatra narod Srba, Hrvata i Slovenaca kao nacionalnu cjelinu, jednu po krvi i jeziku i po svojim osjećajima. (…) isključuje sve historijske, plemenske, vjerske i pokrajinske razlike”.

1919. – 1920.- Kao član Jugoslavenske demokratske stranke izabran je za predsjednika Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

1921.- Krugovi vezani uz Jugoslavensku demokratsku stranku utemeljili su četnički pokret i njemu blisku (terorističku) ORJUNU (Organizacija Jugoslovenskih Nacionalista, skraćeno: Or.Ju.Na. ili ORJUNA) s motom “Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!”); za predsjednika Jugoslavenske demokratske stranke izabran je Ljubomir Davidović, a Pribićević za potpredsjednika. Davidović ostaje predsjednik sve do smrti, 1940. godine, kada ga nasljeđuje Milan Grol.

*Milan Grol – potpredsjednik vlade Demokratske federativne Jugoslavije (7. ožujka – 29. studenoga 1945.).

* Dr. Ljubo Leontić (loža Pravda) – predsjednik Orjune i Titov veleposlanik u Londonu od 1945. do 1948.
*Brojni su orjunaši, ili njihovi potomci (do današnjih dana), u službi Partije i Tita. Viktor Novak (loža M. Vrhovac i Jugoslavija) u Zagrebu objavljuje knjigu “Magnum Crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj” (1948.) – boj protiv vatikanskih ugovora (konkordata) – aktualan je i danas(!) u Hrvatskom saboru (Klub zastupnika Glasa i HSU-a, “Amsterdamska koalicija”) – a predgovor beogradskom izdanju (1986.) Novakove knjige piše Jakov Blažević.

Himna Orjune postala je pjesma Alekse Šantića “Naša pesma”:

(…)
Ta zemlja cela
Sveti je Breg,
Gde carskih dela
Vije se steg.

Ova je gruda rodila nas,
Ovde je naše Vrelo.
U bojnih truba kad jekne glas
Svi ćemo poći smelo,

Ko hučno more,
Ko sev i grom,
Na zvezde gore
Za mili Dom!

1920 – 1922.- Dr. Ivan Ribar, kao zagovornik i promicatelj jugoslavenskog unitarizma i centralističkog uređenja u Kraljevini SHS, kao jugoslavenski nacionalist, izabran je za predsjednika Ustavotvorne skupštine (Vidovdanski ustav, 1921.) koja nastavlja djelovati kao Narodna skupština Kraljevine SHS.

1924.- Primljen u beogradsku ložu Preporod (Preporođaj).

1928.- Predsjedao je Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) u Beogradu kada je četnik Puniša Račić (iz Narodne radikalne stranke) pucao u Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a.

 Arkade, Mirogoj

1939. – U Zagrebu sudjeluje u osnivanju Društva prijatelja Sovjetskog Saveza (Pakt Molotov-Ribentrop, sovjetska okupacija istočne Poljske); Antun Augustinčić – predsjednik, August Cesarec – potpredsjednik, dr. Srećko Šilović – tajnik.

Među imenima u toj zagrebačkoj “partijskoj ćeliji intelektualaca” nalazimo i sljedeće: Vanja Radauš, dr. Viktor Brolich, dr. Miljenko Protega, dr. Branko Kojić, dr. Vladimir Franković, dr. Božidar Adžija, dr. Mladen Iveković, dr. Ozren Novosel, dr. Miljenko Kraus, dr. Beno Stein, inž. Mladen Žerdig i Vuk Vernić. Osnivanje Društva prijatelja SSSR-a u Beogradu, koje se trebalo održati 9. veljače 1939., nije uspjelo.

*Liječnici dr. Srećko Šilović (loža Maksimilijan Vrhovac) i dr. Beno Stein (loža Zagreb 1090 N. O. B’nai B’rith; predsjednik Saveza cionista Jugoslavije) su prije Drugog svjetskog rata davali utočište Titu kad je ilegalno dolazio u Zagreb.

*Josip Šilović (1858.-1939.), otac Srećka Šilovića, bio je ban Savske banovine (1929.-1931.) i rektor Sveučilišta u Zagrebu (1898.-1899.).

*U kuću dr. Šilovića su dolazili, osim Tita, i Branko Gavella, Dubravko i Cata Dujšin, Ljubo Babić, Krleža i Bela Kangrga … “najveća krema Zagreba”.

*1945. – Srećko Šilović predsjednik Zbora liječnika Hrvatske.

*1947. – Srećko Šilović veleposlanik (ambasador) FNRJ u Brazilu i Meksiku.

“Salon dr. Šilovića” u Zagrebu: Srećko Šilović (s očalama), Tito, Krleža (okrenut leđima), Bakarić, Holjevac …

Mladi skojevac, akademik Ivan Supek o susretu s Titom 1934. godine: “Javka za vezu s Titom u Beču, u trafiki, bila je – htio bih trideset i tri briketa. Nije imao novaca, pa sam mu dao novac s kojim sam trebao ići na studij u Zurich. To je u ono vrijeme bilo dovoljno za pola godine pristojnog življenja.” Citat iz intervjua u Slobodnoj Dalmaciji 1992. godine. A ” trideset i tri briketa” je slučajno najviši 33. stupanj u ložama koje pripadaju Škotskom redu (npr. Maksimilijan Vrhovac).

Šilovićev salon na križanju ulica Tomáša Masaryka, Nikole Tesle i Petra Preradovića (Paulina Preradović – “Zemljo gora, zemljo na rijeci” – W. A. Mozart – austrijska državna himna) i Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli, kojega je gradonačelnik Bandić samovoljno uzeo s Instituta Ruđer Bošković i ovdje postavio 2006. godine.

1942. – Predsjednik IO AVNOJ-a (26. – 27. studenoga u Bihaću); član KPJ.
1943. – Predsjednik IO AVNOJ-a (29. – 30. studenoga u Jajcu)
1945. – Predsjednik IO AVNOJ-a (7. – 10. kolovoza u Beogradu);
1945. – Predsjednik Prezidija Privremene narodne skupštine. Time je formalno postao šef države – proglašena Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ).
1945. -1953.- Predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ.

* Moshe Moša Pijade (loža “Srbija 670”- B’nai B’rith), predsjednik Narodne skupštine FNRJ (1954.-1957.) poslije Ribara; zajedno s Leonom Gerškovićem napisao je zloglasni Zakon o nacionalizaciji – oduzimanje privatne imovine u Titovoj Jugoslaviji – “milenijska pljačka”).

1952. – Oženio se drugi puta, sa Catom Dujšin (prvu ženu, Antoniju, strijeljali su Nijemci u selu Kupinovo u Srijemu, 1944.)
1953. – Tito “izabran” za predsjednika FNR Jugoslavije, a Ribar odlazi u mirovinu i seli se u Demetrovu 3;
1968. – Umro je u 87. godini života, kao pričuvni general-major JNA.

* Pripomenak: tzv. “Vila Ribar” u Karlovcu je zapravo jednokatnica izgrađena 1940. na najljepšoj lokaciji u gradu. Oduzeta vlasniku, nakon rata bila je “vikendica” dr. Ivana i Cate Dujšin-Ribar , kad su povremeno dolazili na kupanje u rijeci Korani.

Doista, tko smije reći da “narodni heroj dr. Ivan Ribar” nije život dao za Jugoslaviju, od one monarhističke do komunističke sa skrivenom velikosrpskom hegemonijom. I prva i druga, ognjem i mačem nameću Hrvatima zajedničku državu. Sve za Jugoslaviju!

IVO LOLO RIBAR (Zagreb, 1916.- Glamočko polje, 1943.)

Lolo je slučajno rođen u obiteljskoj kući/palači znamenitog arhitekta Hermana Bolléa (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.) u zagrebačkom Donjem gradu (Reinerova br. 4, danas Jurja Žerjavića 4.) u kojoj je Bollé s obitelji živio od 1899. do kraja života, 1926. godine. Ovaj zaštićeni spomenik kulture propada.
*Ulica je nazvana po nadvojvodi Reineru Austrijskom, rođenom u Zagrebu 1895. godine; po Jurju Žerjaviću, župniku prošteništa u Mariji Bistrici.

Grad Zagreb ne osjeća potrebu postaviti spomen-ploču Bolléu u Žerjavićevoj, ali će Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić samovoljno postaviti bistu Lole, “neumrlog omladinskog rukovodioca, sekretara Saveza komunističke omladine Jugoslavije”, u park na uglu Prilaza baruna Filipovića, 2017. godine. Tom je prigodom istaknuo “da se okrenemo budućnosti”.

*Bistu Ive Lole Ribara, postavljenu ispred rodne kuće dr. Ivana Ribara u Vukmaniću (u kojoj je otac Ivana Ribara bio učitelj), pobunjeni Srbi u okupiranom Vukmaniću su bacili u zdenac, 1991. godine.

Osim što je rođen u Zagrebu, on nema nikakve veze sa Zagrebom. Ne znamo koliko je dugo Lolo živio u Bolléovoj kući. Prva dva razreda osnovne škole pohađao je u selu Vukmanić kraj Karlovca, a nastavio u Beogradu. Ribar je sinove Lolu i Juricu, kao gimnazijalce, preko ljetnih praznika slao u Švicarsku, u Institut Fisher u Montreuxu, kako bi učili i usavršavali strane jezike.

1934. – Upisao Pravni fakultet u Beogradu; otišao u Pariz studirati političke znanosti; poslije atentata na kralja Aleksandra Karađorđa bježi u Švicarsku.
1935. – Član SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije)
1937. – Sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a pri CK SKJ – postavio ga je Tito nakon što je maknuo Milana Gorkića (Josip Čižinski), generalnog sekretara KPJ.
1938. – Diplomirao pravo u Beogradu.

1939. – Organizira demonstracije u Beogradu protiv sporazuma Cvetković-Maček (proglašenje Banovine Hrvatske; ban Ivan Šubašić).
1939. – Uhićen nakon demonstracija.

1941. – U kolovozu napisao Proglas CK SKOJ-a: “… Razbojnik Pavelić pretvara tvoju svetu hrvatsku zemlju u jednu od baza fašističkog napada na bratski ruski narod … On te nasilno tjera u tzv. “dobrovoljačke” legije protiv ruskog naroda, protiv sopstvene budućnosti … U ustaški režim nasilja, pljačke i krvi! Ujedini se, omladino Hrvatske, sa svojom srpskom, crnogorskom i slovenačkom braćom i proteraj …” (Hitler napao Sovjetski Savez 22. lipnja 1941.)

1941. – Ženidba sa Slobodankom Trajković, kći beogradskog ljekarnika, odgođena zbog izbijanja rata; beogradska Specijalna policija Nedićeve Srbije uhitila je cijelu obitelj Trajković zbog suradnje s komunistima – 4. svibnja 1942. u beogradskom logoru na Banjici (službeno: Logor Dedinje) ugušeni su ugljičnim monoksidom u tzv. dušegupki (душегубка) – plinska komora – “patententirao” 1937. godine NKVD-ovac Isak Davidović Berg (Moskva,1905.- Moskva,1939.). Do “patentnog prava” su Nijemci vjerojatno došli tijekom “edukacijskog obilaska” (1938. i 1939. godine) Staljinovih koncentracijskih logora-gulaga. I ovdje su prisutne cenzorske škare.

*1941. – Jurica Ribar otišao organizirati partizanski pokret u Crnoj Gori; ubijen 1943. kod Kolašina.

1942. – Član Politbiroa, najuže vodstvo KPJ.
1942. – Ilegalno dolazi u Zagreb po Vladimira Nazora i zajedno s Vladimirom Velebitom odlazi u “šumu”.
1943. – Član CK KPJ i Vrhovnog štaba

I Lolo je bio u obavještajnoj mreži Kominterne (“Djed”) u Moskvi. Do travnja 1942. je sve izvještaje (“depeše”) slao Titu (“Valter”), a potom izravno “Djedu”. To znači da ga je “Djed” u izvještajnoj piramidi izjednačio s Titom. Sve izvještaje je potpisivao pseudonimom (“kodnim imenom”) Fischer! Zanimljivo je i Valterovo pismo Edvardu Kardelju, iz kolovoza 1942., koje mu je poslao s planine Cincer (iznad Glamočkog polja): “… Čini mi se da imate direktnu vezu s Djedom, pa bi bilo dobro da ga vi direktno o takvim stvarima uvijek informišete.”

1943. – Ubijen je na Glamočkom polju 27. studenoga 1943.
Pokopan je istog dana u Jajcu (sjednica AVNOJ-a, Tito proglašen “Maršal Jugoslavije”). Tko nije bio na pogrebu, a bio je u Jajcu? Tito!

“Bio je već mrak, padala je susnježica. Od Lole se u ime Centralnog komiteta Partije oprostio Moša Pijade, i dr. Ribar. Krenuli smo u povorci kroz Jajce … Zatim su borci Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba natovarili sanduk na kamion … iste noći Lola je potajno pokopan na skrovitu mjestu da neprijatelji ne bi našli i oskrnavili njegov grob.”

Je li Lolo ubijen slučajno? Listajući stare knjige, koje su napisali komunisti, vidimo da nema jednoznačnog odgovora na to pitanje, štoviše, podatci su proturječni čak i kod očevidaca događaja. Rašomon na “dvoru kralja Artura” (sličan ubojstvu Andrije Hebranga ili Džemala Bijedića – “avion kojim se vraćao iz Beograda u Sarajevo je zbog magle udario u vrh planine Inač kod Kreševa …”, a ostaci mlaznog aviona su pronađeni u krugu od 15 kilometara!).

Dornier DO-17E (lijevo) i Heinkel He-46 (desno)

Dornier DO-17E, brzi (330 km/h – 500 km/h), laki bombarder (10 bombi od 50 kg), borbeni dolet 600 do 1.000 km. Nalazio se u sastavu oružanih snaga NDH; Odjel zračnih snaga u sastavu Ministarstva hrvatskog domobranstva. Jedan takav zrakoplov iz zrakoplovne luke u Mostaru je 7. studenoga 1943. prebjegao komunistima i sletio na Livanjsko polje. Prebjeglo je sedam domobrana (Džemil Bukovac, Krunoslav Kulušić, Viktor Tabaković, Petar Ercigonja, Vinko Putarek, Jure Grgić i Džemil Kažinić).

Slabo maskiran DO-17E na Livanjskom polju

Heinkel He-46, zrakoplov izvidnik, 220 km/h do 260 km/h, 10 bombi od 10 kg, borbeni dolet do 1.000 km (ili četiri sata leta). Na letu iz zrakoplovne luke u Banja Luci prema Splitu, 27. studenoga 1943., ugledao je prebjegli DO-17E na Glamočkom polju i uništio ga na uzletištu. Od šrapnela bombe (druge?, šeste?) ili od rafala strojnice iz He-46(?) ubijeni su Ivo Lolo Ribar (osobni Titov izaslanik partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu), major Robin Whetherley, potpukovnik Donald Knight i pukovnik Sava Kerković; potpukovnik Miloje Milojević je lakše ozlijeđen, a neozlijeđeni su ostali kapetan William Dikin, potpukovnik Vladimir Velebit (šef Lolinog osiguranja) i potpukovnik Milentije Popović.

… za Brindisi (Italija), pa onda dalje za Kairo (Egipat).

Zrakoplov DO-17E i “Lola s drugovima” na Glamočkom polju.

Izaslanstvo nije poletjelo s Livanjskog polja jer je toga dana bilo (navodno) premekano, već sa susjednog Glamočkog polja, čija je podloga tvrđa i lakše se uzlijeće s opterećenjem. A Glamočko polje se nalazi ispod ondašnjeg zračnog koridora Banja Luka – Split (otprilike na pola puta, 85 km) koju He-46 do Splita preleti za 40 minuta, a do Glamoča za 23 minute. Tijekom istrage Velebit piše: “»henšl« leti iz Banje Luke do Glamoča skoro ceo sat”, što po njegovom mnijenju znači da je isključena neka dojava radiovezom u Banja Luku i da je do napada došlo slučajno. Daljnji tijek istrage bio je usmjeren na potragu dojavnika, a zanemario je činjenicu da “Glamočki aerodrom” tom prigodom nije bio osiguran, ni izvidnicima ni teškim strojnicama za obranu od mogućeg doleta neprijateljskog aviona. William Dikin pak piše da su izvidnici bili na okolnim brdima. Zašto onda, ako su bili, nisu uočili približavanje zrakoplova He-46? Dikin piše i o Loli: “On bi vjerojatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije.”

*1944.- Velebit putuje u London (1. 5. do 20. 5.) kao šef vojne misije. U pratnji je i Mato Jakšić (loža Sloboda). “Tom prilikom biva unaprijeđen u čin general-majora, s namjerom da se status misije podigne na višu razinu. Tijekom boravka u Londonu sastaje se sa Churchillom.”

1944.- OZN-a je istragu dovršila u srpnju na otoku Visu, uhićenjem braće Rekveni. Dokazana(?) je njihova krivica za napad Henkela na Glamočkom polju. U zatvoru OZN-e “braća Rekveni izvršili samoubistvo.” Verzija prva – Viktor je vilicom zaklao mlađeg brata Josipa, a zatim vilicu spretno zabio sebi u srce; Viktor je nožem zaklao Josipa, a zatim i sebe; Josip je zaklan, a Viktor strijeljan na Visu. U “dokumetima” je Viktor: meteorolog, avijatičar ili “hemijski inženjer” iz Drvara.

“Radnička klasa i naš drug Tito na pikniku”

Tito o Glamoču (27. studenoga 1953.): “Mi smo imali jedan avion Dornier kojim su dva domobranska avijatičara pobjegla k nama… nalazio se na Livanjskom polju … ja sam naredio Loli da u najvećoj tajnosti drži polazak dok ja ne naredim. Ne znam tko im je savjetovao i kako je to bilo, ali su oni i pored toga preletjeli od Livna do Glamočkog polja… i kada su se naši ukrcali, avion je napao jedan pikavac te ga zapalio bombom. Tu je poginuo Lola i još neki drugovi, a i jedan Englez. Kasnije nismo uspjeli da otkrijemo špijunažu koja je do toga dovela.”

* Pripomenak za obožavatelje gornjeg lika – Charles de Gaulle (1890. –1970.), General de Gaulle, vođa francuskog Pokreta otpora i francuski Predsjednik, antifašist, nije htio ni čuti za susret s “Maršalom Jugoslavije”.

I za kraj sage o Loli još tri (meni) zanimljiva podatka:
(1) Velebit i Đilas, 12. ožujka 1943., su doletjeli u Zagreb na pregovore s Nijemcima “da priznaju NOVJ kao zaraćenu stranu”.
(2) Nekoliko dana prije “događaja na Glamoču”, u Jajce su spuštena tri ruska padobranca. Među njima je bila i Tanja (Nana) Šilović, agent NKVD-a od 1936., kćer dr. Srećka Šilovića, žena Otokara Keršovanija i Peke Dapčevića.
(3) Žena Vladimira Velebita (Zadar, 1907. – Zagreb, 2004.) Vera Velebit Becić, kćer Vladimira Becića, učitelja slikanja Cate Dujšin-Ribar.

ANDRIJA RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1879. – Beograd, 1946.)

Andrija i Milan, braća dr. Ribara, bili su učitelji. Milan u Karlovcu, a Andrija u Bjelovaru. U oba grada članovi Hrvatsko-srpske koalicije imali su svoje snažno uporište.

1905.- Imenovan namjesnim profesorom Kraljevske realne gimnazije u Bjelovaru.

1917.- 1939. – Ravnatelj (“starješina”) gimnazije u Bjelovaru. Izraziti zagovaratelj integralnog jugoslavenstva, što je provodio i u školskoj nastavi. Uz suglasnost velikog župana dr. Gavre Gojkovića, 1918. godine uveo je pismenu prisegu vjernosti kralju Srbije, Petru Karađorđeviću, svim profesorima i učiteljima gradskih i pučkih škola u Bjelovarsko-križevačkoj županiji.

1918.- Još i prije osnivanja nove države bjelovarski list Nezavisnost je upozoravao građane Bjelovara: “bilo tko kakovog mu dragog političkog uvjerenja, svaki tko se nedolično o ličnosti Njegova Veličanstva kralja Petra Karagjorgjevića izjavi ili uzpostupa, biti će priveden zakonitoj kazni.”

1918.- Napisana je prijava protiv župnika Jurja Tomca da u svojim propovijedima govori da “ne pristaje uz kralja Petra” jer da su to “namjere viših krugova, ‘hrvatske gospode’, koja nisu nikada radila za narod nego proti naroda. Ovaj put im to ne će uspjeti, jer će si sam seljak urediti stvar kako bude on htio.” Naredbom kotarskog predstojnika u Čazmi župniku Tomcu je zabranjeno “obdržavanje polnički budući da bi u noći bio ugrožen javni red i mir.” Pa sada tu zabranu usporedimo sa zahtjevima današnjih, istih, aktivista.

1918.- Andrija je 3. studenog izabran za potpredsjednika Odbora Narodnog vijeća za grad i kotar Bjelovar, te županiju Bjelovarsko-križevačku.

1925.- U Bjelovaru osnovan pododbor Udruženja četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu”, kao dio Udruženja četnika Osječkog okruga. Slijedeće godine postat će ogranak Narodne odbrane, koju je osnovao pukovnik Spasoje Tešić, komandanta 42. pješačke pukovnije u Bjelovaru.

Dr. Luka Šoški iz vodstva Udruženje četnika, bio je i predsjednik bjelovarskoga mjesnog odbora Narodne odbrane. Naslijedio ga je Andrija Ribar 1933. godine.

1935. – Prigodom proslave Zrinjsko-frankopanskog dana u gradu su izbile demonstracije “u hrvatskom duhu.” Žandarmerija je kundačenjem i uhićenjem nasrnula na prosvjednike i rastjerala skup. Mnogi su uhićeni kažnjeni zatvorom i novčanim kaznama.

1941. – Gradonačelnik Bjelovara dr. Julije pl. Makanec donosi odluku da se dotadašnje Jugoslavensko šetalište preimenuje u Šetalište dr. Ivše Lebovića.

1945. – Pod zapovjedništvom bjelovarske OZN-e, Josipa Manolića, od 6. do 10. srpnja u šumi Lug strijeljano je 120 zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civila.

1991. – U Bjelovaru je od velikosrpske agresije na Hrvatsku, i od Bitke za Bjelovar, ostalo “Spomen-područje Barutana”, sjećanje na eksploziju vojnog skladišta s 1700 tona eksplozivnih sredstava, koje je aktivirao major JNA Milan Tepić, narodni heroj u Srbiji. Eksplozija je ubila jedanaest hrvatskih vojnika i oštetila sve građevine u krugu od 12 kilometara.

Zašto su poginuli? Zar “Za mili Dom!”?

Edvard Munch, 1893, “Skrik” (Krik), Nacionalna galerija u Oslu, Norveška

A sad si bum spil peharček irskog vina.

Ljubomir Škrinjar/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo