Vesna Ujević: Korizma 18.

U one dane Bog izgovori sve ove riječi: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze, – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

Ne uzimaj uzalud imena, Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin posvetio i blagoslovio dan subotnji.

Poštuj oca i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Gospodin Bog tvoj.

Ne ubij!

Ne učini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!“

(Izl 20, 1-17)

Jedan tekst Svetog Pisma, najbolje je komentirati drugim tekstom Svetog Pisma. Pa zato nastavljam jučer započeti odlomak iz Ivanove poslanice: Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi. Rekne li tko:“Ljubim Boga“, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga da ljubi i brata svoga. Tko god vjeruje:“Isus je Krist“, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga. Po ovome znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. (1Iv 4,19-5,3)

Misliti prvu Božju zapovijed, znači biti svjestan odakle si došao i kamo ideš. Znači, znati tko je „šef“. Tko je „mozak operacije“ u planiranju tvog života. Važno je misliti Gospodina. Misliti, znači; biti zaokupljen. Tko je zaokupljen Gospodinom, udaljen je od idola. Idoli neprestano pretendiraju zauzeti mjesto koje im ne pripada, pravo prvenstva u našim životima, mislima i srcu. Odvode nas u krivim smjerovima, zasljepljuju i zaglupljuju, čine nas skučenima i nezadovoljnima. Možda je to novac, imovina, osobe, životinje, posao, računalo, droga ili alkohol, popis mogućih idola je dug… uglavnom, nešto dostupno osjetilima. Ako mislimo Gospodina, sve više ga upoznajemo, što ga više upoznajemo sposobniji smo ga ljubiti. Ljubavlju ga možemo gledati, doticati, čuti… Zaokupljenost njime je „dokaz“ naše ljubavi. Kad ljubimo Boga, „zapovijedi njegove vršimo“ , a onda i „ljubimo djecu Božju“.

Uronimo li u prvu zapovijed više nam ni jedna druga nije teška. Tko ljubi Boga, ljubi i čovjeka. O zapovijedima ljubavi Isus kaže: O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. (Mt 22,40)

Zato „surfajmo“ po Svetom Pismu, otvorimo se za Riječ, dopustimo joj da nas protrese, probudi i prožme. Ako razmišljamo o Riječi, osjećamo Riječ i djelujemo po njoj, postajemo novi ljudi. Uz to učimo strpljivo čekati, radujemo se malim valovima spoznaje dok jednom ne naiđe onaj veliki val odtajene tajne.

Nekako sam ponukana, osvrnuti se na drugu zapovijed dekaloga. Božje Ime je toliko Sveto da ga je bezumno uzalud spominjati, a kamoli psovati. Jednom prilikom mi je rečeno: „Pusti nas psovače, to je beznačajno prema lopovima, ubojicama, kriminalu i korupciji.“ Psovači ne shvaćaju da su oni ti koji hrane ove ostale zvijeri omogućujući im da rastu, jačaju i umnožavaju se. Psovati znači okrenuti leđa dobru i birati zlo. Kao što gnojivo potpomaže rast biljaka i bolji urod, tako i psovka zagnjaja tlo za bolji rast i plodnost ostalih grijeha. Jedan grijeh na sebe veže drugi grijeh. Ovaj lanac se može prekinuti samo istinom tj. priznanjem grijeha i pokajanjem.

Prije koju godinu gledala sam mini seriju u kojoj je iz preljuba krenuo čitav lanac grijeha i strahota. Preljub je urodio djetetom, majka je i mužu, i ocu djeteta zatajila čije je dijete. Taj prvi grijeh, grijeh preljuba i laž koja je uslijedila urodiše trećim grijehom – incestom. Zatim nove laži, pa ubojstva i samoubojstva. Sve zajedno, mučno… Uglavnom, strahote koje su uslijedile bile bi izbjegnute priznanjem prvog grijeha, istina je i onako konačno izišla na vidjelo, ali uz koju cijenu.

Prešutjet sam htio, al kosti mi klonuše
od neprestana jecanja.
Danju i noću ruka me tvoja tištala,
snaga mi se trošila ko za ljetnih žega.
Tad grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh:“Priznat ću Jahvi prijestup svoj“,
i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

(Ps 32, 3-5)

Uvijek se isplati prekinuti lanac ropstva i kušati „kako je dobar Gospodin“, jer je njegovo srce kud i kamo veće od našeg srca.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo