Zorica Vuković: Veličanstveni hrvatski narod

Na sv. misi prve korizmene nedjelje čitalo se Evanđelje po Luki 4, 1-13.:

„U ono vrijeme, Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje.

A đavao mu reče: ‘Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.’ Isus mu odgovori: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.’

I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: ‘Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.’ Isus mu odgovori: ‘Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!

Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. Odgovori mu Isus: ‘Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!’

Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.“

Što katolicima Isus poručuje? Da se klonimo pohlepe za posjedovanjem, da poštujemo Božju volju i da ne iskorištavamo Boga za svoju korist.

Baš se ovih dana hrvatskom narodu dogodilo da preispita ovaj trenutak povijesti uz ovaj odlomak Evanđelja.  Naime, dijecezanski upravitelj biskupije Gurk Klagenfurt mons. Engelbert Guggenberger,odlučio je ove godine ne dopustiti slavljenje mise zadušnice na bleiburškom polju, uz obrazloženje:  „Misa na polju pored Bleiburga postala je dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti… Ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju da se izda dozvola za održavanje mise, Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci instrumantalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru.“

Hrvatski biskupi sa žaljenjem su primili tu odluku, izražavajući neslaganje s navedenim razlozima koje potpuno odbacuju jer ‘uskraćivanje molitve za žrtve velike tragedije hrvatskoga naroda znači nepoštivanje žrtve i gubitak osjećaja za patnju nedužnih’.

Mons. Petar Palić, generalni tajnik HBK, objasnio je u Temi dana HRT-u 1, 9. ožujka 2019. da nije bilo puno razgovora s austrijskim biskupima: „Prošle godine je bio jedan razgovor u veljači. Austrijska biskupska konferencija zasjedala je u lipnju i ove godine smo u veljači imali susret. Mi smo iznijeli argument da se euharistijskim slavljem želimo pomoliti za sve žrtve. Sve drugo prelazi u politizaciju. Na samom susretu i oni su se čudili ‘GROMKOJ ŠUTNJI NAŠEG VELEPOSLANSTVA’.“ 

Mons. Palić je zabranu slavlja mise na Bleiburgu još jednom, 13. 3. 2019., ocijenio neprihvatljivom: „Ne može se unutarcrkvenu zabranu argumentirati političkim razlozima. Mi smo i na tom radnom sastanku, krajem veljače, upozoravali na sve posljedice takve odluke. Ne bih zato komentirao političke stavove koji će uvijek biti različiti. Moramo biti svjesni da ovo nije samo pitanje ove zabrane, nego i pitanje naše prošlosti. S njom se trebamo odgovorno suočiti i od negativnih konotacija se distancirati, a ono pozitivno prihvatiti i čuvati. U ovom slučaju radi se o komemoraciji žrtava na koje trebamo biti usmjereni, čuvajući se političkih konotacija.“

„Nama u Hrvatskoj potrebno je još uvijek puno preispitivanja i preobraćenje da bismo mogli s ove vremenske distance pokušati razumjeti ono što se događalo. Osuditi ono što je bilo negativno, a prihvatiti ono što je bilo pozitivno. Govorim općenito o našoj prošlosti, ne samo za vrijeme Drugoga svjetskog rata,“ rekao je biskup Palić.

Vladajući su se sakrili iza biskupskih talara, jer se ‘ne bi šteli mešat u crkvene stvari’.

Ured ‘katolkinje’ s Pantovčaka objavljuje: „Predsjednica Republike Hrvatske ne može se miješati u odnose između crkvenih vlasti. No kao Hrvatica i katolička vjernica duboko žali zbog takve odluke mjesnog dijecezanskog upravitelja. Predsjednica Republike uvjerena je da će Hrvatska biskupska konferencija naći rješenje kako bi katolički vjernici mogli javno misom komemorirati bleiburške žrtve i žrtve Križnoga puta.“

Glavni ‘sabornik’ u cijelosti podržava izjavu Hrvatske biskupske konferencije.

„To je, po meni, pitanje dviju crkava. Ukoliko nešto možemo pomoći u vezi te teme, mi smo tu spremni,“ poručio je Plenković, uz upotrebu riječi spremni, i nije zaboravio naglasiti zločinačku NDH.

„Ne treba komentirati ono što druge države rade…“, izjavila je madam sa Zrinjevca.

Je li se sve moglo predvidjeti? O, da. Još prošle godine, pritisak ‘antifašista’ bio je doista ogroman. Nemalo iznenađuje da je član Počasnog bleiburškog voda kovač krilatice ‘locirati identificirati, uhititi, transferirati’ i gdje taj dođe, trava pocrveni.

„Austrija je nedavno donijela zakon kojime je za počinitelje isticanje ustaških simbola odredila i zatvorske i visoke novčane kazne i zato je kao grom iz vedrog neba došla ova odluka administratora biskupa u Koruškoj da se zabranjuje ova komemoracija. Sada nam predstoji dijalog s Crkvom u Austriji, uključit ćemo i Hrvatsku biskupsku konferenciju i Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine nastojeći da dođe do povoljnoga aranžmana, jer ovo je loša poruka koja ide na ruku ekstremistima,“  mišljenje je Šeksovo.  Ne može on, a da ne spomene ekstremiste. Je l’ one antifašističke?

Domoljubi zgroženi.

„Izražavamo otvorenu sumnju da je Crkva sama donijela odluku o zabrani, a bez velikog utjecaja hrvatske politike. Naime, ovogodišnja komemoracija održava se tjedan dana prije izbora za europski parlament, u samoj završnici kampanje. Puno je onih u hrvatskoj politici koji ne žele čuti poruke s Bleiburga, u strahu od loših rezultata na izborima. I oni su svjesni da je gotovo svaka hrvatska obitelj izgubila nekog svojeg člana na Bleiburgu ili na Križnom putu,“ kažu u HSP-u.

Bruna Esih: „Bleiburg je naš simbol. Simbol žrtve i patnje, simbol prešućene tragedije. Bleiburg je simbol slobode – mjesto prisjećanja na vlastite žrtve za vrijeme jugokomunističkog ropstva u Hrvatskoj. Mjesto susreta živih i mrtvih. On je i simbol zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske. Bleiburg je mjesto gdje je Hrvatska (pre)živjela i onda kad se o njoj smjelo samo sanjati. Ne san o NDH, nego o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Sve je to nama Bleiburg!…“

Domagoj Rakić (FB):  „Informacije o Bleiburgu su prvo prikrivali, a kad to više nisu mogli, napravili su takvu negativnu kampanju protiv žrtava da su bleiburški zločini faktički postali prihvatljivi. Tako bi moglo biti i ovdje: prvo prikrivanje nezgodnih činjenica, a nakon nekog vremena se valjda nadaju da će do te mjere ocrniti sve što ima veze s Domovinskim ratom i hrvatskim nacionalnim identitetom pa će te informacije postati bezvrijedne. Istraživačko novinarstvo postoji samo kad treba oderati ‘desničare’.“

Australsko-hrvatski kongres je, između ostalog, priopćio: „Poštovani, zabrana održavanja mise zadušnice na Bleiburgu nije samo briga Crkve u Hrvata nego je to briga svih nas. To jest specifično briga Katoličke crkve jer je zabrana došla od bratske crkve iz Austrije, a misno slavlje je dio odavanja počasti nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta. Ali isto tako to je briga i Republike Hrvatske jer je Sabor pokrovitelj komemoracije! Jedno bez drugog ne ide, baš obratno, održavati komemoraciju bez mise zadušnice, moglo bi se takvom jednom skupu pripisati politički karakter, koji, kako izgleda po pisanju biskupa iz Klagenfurta, je jedan od razloga zabrane? Da komemoracija na Bleiburgu nema nikakve veze s nekim političkim ideologijama, stavovima, jasno je svakome tko i malo drži do pijeteta prema žrtvama ovog poratnog holokausta. Jer kad bi tako bilo onda bi to značilo politiziranje Crkve, koja tu, iz godine u godinu, služi misu. Sumnjam da bi to Katolička crkva u Hrvatskoj samo tako dopustila…“

Mons.  Engelbert Guggenberger je saopćio da je odluka konačna.

Julija (FB): „On je rekao kako je tamošnja Katolička crkva bila iznenađena tonom
reakcije na neizdavanje dozvole, ali da to nije jedina reakcija iz Hrvatske na ovu odluku. Dakle, bolje da ovo nisu rekli! Mi bi vjerovali da su bili – natjerani na takav potez!! Ali – oni se, ljudi moji, hvale što su njihovu zabranu mise pohvalili – komunisti, četnici, fašisti (koji sebi tepaju da su antifašisti)…. likovi kao: Markovina, Klasić, poznata snahica, razne zadrte komunjare – time se hvali ili tješi katolička crkva u Austriji?? Strašno!! Reakciji naše HBK pretpostavljaju reakciju simpatizera tog zla što je za Hrvate počelo upravo na Bleiburškom polju tog strašnog svibnja 1945-te godine! Onda – kada je posao odrađen – šlampavo – kako reče veeeliki antifa prvoborac, ‘mlad u srcu star po tijelu’!“

Grof Nikolaj Tolstoj, potomak Lava Nikolajeviča Tolstoja, objavio je knjigu ‘Ministar i masakr’ 1986. godine i time otvorio Pandorinu kutiju. U knjizi tvrdi da je Lord Aldington donio odluku koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Lord ga je tužio u Velikoj Britaniji i dobio sud. Odluku je poništio Europski sud za ljudska prava. No, ovaj proces odgodio je otvaranje britanskih arhiva, ali je odškrinuo vrata istraživanju antifašističkih zločina. Nije čudo da njihovi sljednici urlaju.

Bleiburg i Križni put, Nikolaj Tolstoj vidi isključivo kao masakr nad nevinim civilima. „Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud. Da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine.“

„Pola milijuna ljudi nastoji pobjeći i predati se Britancima. Većina njih je prestravljena od Tita koji je već počeo ubijati ljude. Među njima ima nešto domobrana, ali veliku većinu čine obični uplašeni civili, žene i djeca koji se nadaju da će ih Britanci zaštititi. Nadaju se da će ih se primiti u prenamijenjene logore odakle će se otisnuti u Kanadu, Australiju i Argentinu i ostale prekooceanske zemlje koje su slale pozive za radnom snagom. Britanci im obećaju da će ih poslati u Italiju. Umjesto toga, oni su poslani u smjeru Jugoslavije, u smrt.“

„Kada sam prvi puta išao u Bleiburg, The Times je htio napraviti intervju sa mnom u Beču, u čemu nas je spriječila austrijska policija, procijenivši da je opasno govoriti o toj temi. No na što sam više prepreka i zatvorenih vrata nailazio, to me cijela stvar više intrigirala. Odlučio sam biti uporan…i bolje tražiti,“ govori grof Tolstoj.

Dakle, nije ovogodišnja zabrana nešto novo.

Američki Hrvat treće generacije Michael Palaich redatelj je i producent iznimno zapaženog filma Bleiburška tragedija. U njemu oslikava mnoge detalje o ratnim zločinima počinjenim na koncu Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Isto tako govori i o britanskoj upletenosti u samu pripremu i tijek izvršenja ovog zločina, ali i kasnije prikrivanje dokaza.

Palaich priča: „Kao dječak, čuo sam baku kad je pričala o svoja dva brata koje su partizani objesili na telefonske stupove nakon Drugog svjetskog rata. Mislim, međutim, da bih ovaj film snimio čak i da Titove komunističke ubojice nisu u svojim zvjerstvima dotakle i moju obitelj. Ideju o intervjuiranju preživjelih s Bleiburga dobio sam 1985. godine. Već tada su mnogi preživjeli s Bleiburga i Križnog puta  umirali zbog visoke starosti. Kad sam započeo projekt, imao sam za cilj jednostavno snimiti sjećanja tih ostarjelih svjedoka kako bi buduće generacije imale priliku iz prve ruke čuti o užasima koje su Hrvati kad su izgubili svoju državu ‘morali’ proživjeti.“

„Britanski dokumenti podupiru tvrdnje da su britanski avioni Spitfire nadlijetali nad poljem Bleiburga i snimali scenu koja se odvijala ispod njih. Dokumenti pohranjeni u Carskom ratnom muzeju to potvrđuju. Službeni dokumenti Britanske osme armije navode da je na Bleiburgu bilo 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila. Colin Gunner, britanski svjedok ubojstvima u Lavamundu tvrdi da su muškarci, žene i djeca koračali po četvero u jednom redu dok su prelazili preko mosta u Lavamundu. On je isto tako izjavio da im je trebalo tri dana i tri noći da prijeđu most. Bilo bi relativno lako izračunati broj ljudi koji je prešao most na osnovu tih informacija. Moramo se međutim podsjetiti da je svega polovica ljudi išla preko Lavamunda. Prema Petru Milošu, još jednom preživjelom koji je kasnije postao predsjednikom Počasnog bleiburškog voda, druga polovica je napustila Bleiburško polje i išla izravno do Dravograda.“

Osveta ‘osloboditelja’ nije počela krajem rata. Ona je trajala od početka Drugog svjetskog rata, pa do stvaranja  Republike Hrvatske. Nažalost, verbalno i danas…

Dr. sc. Zdravko Dizdar, Hrvatski institut za povijest, daje u Izvornom znanstvenom članku Prilog istraživanju problema bleiburga i  križnih putova (u povodu 60. obljetnice), Senj. zb. 32, 117-196 (2005.), između ostalog i ono što se događalo prije pokolja na Bleiburgu:

„Tako su manje ili veće skupine zarobljenih pripadnika HOS-a NDH bili ubijeni, primjerice: u Travniku, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Osijeku, Slatini, Požegi, Banjaluci, Splitu, Kninu, Gospiću, Senju i u nizu manjih mjesta, na što je i Glavni stožer HOS-a uložio 24. IV. 1945. javni protest ‘pred cjelokupnom javnosti hrvatskog naroda i cijelog svijeta’. No, nisu samo likvidirani pripadnici HOS-a NDH, nego i brojni civili. Posebice su se okomili na ugledne i utjecajne ljude u narodu te intelektualce koji se nisu mirili s vlašću komunista, ili su smatrali da bi im u buduće bili politički protivnici, među kojima su posebice bili katolički svećenici, kako bi nametnuli u potpunosti svoj utjecaj u narodu. Pri tom su se služili i posebnim organima terora kao što je OZN-a (osnovana u svibnju 1944.) i postrojbe KNOJ-a (osnovan u kolovozu 1944.), koji će krajem rata i u poraću provoditi obračun sa svim političkim protivnicima (stvarnim ili potencijalnim) vlasti komunista koja se uspostavljala te postaju glavni izvršitelji brojnih uhićenja i likvidacija, najčešće bez suda, ali će se koristiti i za očuvanje vlasti. Takav naputak je postojao od samog načelnika OZN-e Jugoslavije, generala Aleksandra Rankovića, koji je u svojoj operativnoj djelatnosti bio odgovoran jedino Titu. On je tako zapovjedio OZN-i za Hrvatsku ‘radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima’, tj. čišćenja u mjestima neposredno nakon njihovog zauzimanja. Tako su, primjerice, prema jednom izvješću CK KPH od 17. 1. 1945., povjerenici OZN-e na području Dalmacije ‘dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu’, te je tako u ‘duhu te direktive od Dubrovnika-Knina pa do Zadra likvidiran stanovit broj ljudi’ i to dio civila i dio zarobljenika, a prema priloženim dokumentima riječ je o više od 500 ljudi. Tako je bilo i na području Slavonije gdje su, prema jednom nadzornom izvješću tamošnje OZN-e, nakon zauzimanja po partizanima pojedinih mjesta mnogi ugledni ljudi likvidirani bez suda, kako od pojedinih postrojbi JA, tako i od pojedinih članova OZN-e ili po njihovoj zapovjedi, a da nekima nisu uzete čak ni generalije. Kao razlog ovim likvidacijama navodi se ‘stajalište koje je u Slavoniji uzela ne samo OZN-a, nego i druge ustanove, a koje se svodi na ovo: Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su neprijatelji koji će sutra biti protiv nas’.“

Cijela domoljubna javnost zgraža se nad zabranom sv. mise, a ‘antifašisti’ i ‘februarske’ inicijative organiziraju prosvjede za ljubavi žedne, po više puta razvedene žene, koje žive u ‘komšiluku’.  Ni IK im ne pomaže.

Tome se pridružuju marševi ‘protiv klimatskih promjena’ na kojima srednjoškolci s parolama na engleskom jeziku (?) protestiraju protiv samih sebe jer se ne odriču blagodati ove civilizacije, a ‘Kekeci’ nose prostačke transparente, ispisane rukopisom jadnih ‘napaćenih i zlostavljanih majčica’ na tzv. Dan žena. Helenca pravobraniteljska šuruje s Bedancem i šuti.

Za to vrijeme je Plenković je dobio nagradu Der Steiger Award, u kategoriji Europa i tako se poklonio napasniku s početka priče.

To je privatna nagrada koju dodjeljuje po 14. put novinar i poduzetnik Sascha Hellen, na preporuku nekakvog odbora u njemačkom gradu Essenu, industrijski razvijenom i bogatom, ali ne i popularnom. Zato je i osmišljena ova nagrada da privuče poznate. Nagrada se dodjeljuje osobama koje svojim djelovanjem i razmišljanjima dokazuju iskrenost, dosljednost, humanost, otvorenost, toleranciju i odgovornost. Do sada su laureati političari: Hans-Dietrich Genscher, Romano Prodi, Jean-Claude Juncker, Boris Tadić, Recep Tayyip Erdogan i ove godine Andrej Plenković…

„Ovu nagradu vidim i kao nagradu za narod Hrvatske i njihove zasluge u jačanju Europske unije,“ rekao je Plenković.

Koji narod? Onaj osmo-martovski, klimatološki, ‘februarski’, antifašistički ili onaj koji sve to nije?

„Europa ne bi smjela zapostaviti ni svoje susjedstvo. I to se posebno odnosi na jugoistočnu Europu. Jer tamo je članstvo u Europskoj uniji motivirajuća perspektiva što pokazuje i atraktivnost Europske unije. I za takvu Europsku uniju se Hrvatska tijekom predsjedavanja Europskim vijećem u prvoj polovini sljedeće godine želi zalagati,“ lamentira novopečeni laureat.

Brine se Plenki o susjedima. Pravi vjerodostojni Europejac, koji se nada ‘zajedničkoj komemoraciji u Jasenovcu’. Na Bleiburg ne ide jer ima drugih obaveza.

Podržao je Plenković ‘februarski’ prosvjed.

Andrej Plenković‏, @AndrejPlenkovic, 16. ožu 2019.: „Otvoreni smo za dijalog s inicijativom #spasime o krupnom problemu nasilja nad ženama, djecom i u obitelji. Radimo na 5 ciljeva: pojačati prevenciju nasilja, postrožiti kazne za počinitelje, pružiti bolju skrb žrtvama, osnažiti institucije i nastaviti senzibilizirati javnost.“

U što je to uvod? Jer kad su Divjakica i Jokić prosvjedovali, dobili smo ministricu obrazovanja, čime je počela ‘Škola za život’ bez života. Kad su počele svoje jade iznositi ‘sluškinje’, evo nama istanbulke. Kome se sad Plenković klanja?

Ovih dana, protkanih tugom nad hrpom laži, sjetih se hrvatske pjesnikinje Jagode Marović-Sinti  i njene boli za ‘nestalim’ ocem kojega su drugovi negdje ubili jer nije se uklopio, a bio je glazbenik-partizan.

Piše Jagoda, u gotovo proročkoj pjesmi:

„Sve po točnom planu
skriveni se klanci
pretvarali namah
u živo stratište
a vrletni visi očišćeni rosom
još i sada
plaču nad patnjama žrtve

I koji će žreci kaditi oltare
Hoće l’ im se sudit…

Gdje li je prisebnost
Kome vjerovati
Ima l’ hrabrih
koji grudu ljube
više nego slavu
više nego škude“

O svemu se moglo napisati stotine romana, pjesama, drama, filmova…moglo bi se stvoriti o povijesti pojedinaca i općenito hrvatskog naroda. Mnogi filmovi su i snimljeni, mnoge knjige napisane, ali prešućivane.

U ovom teškom vremenu citiram poruku Marka Ljubića, novinara i publiciste:

„Veličanstveni hrvatski narode! …

Zvat ću vas veličanstveni hrvatski narode

zbog toga jer je previše velik pritisak na svakoga od vas pojedinačno;

stalno dokazivanje i namjera da se od nas svih napravi nešto što nije dobro

na ovom civilizacijskom području.

Međutim,

vi svi koji ste izloženi takvim pritiscima,

svako jutro uz molitvu (tko se moli),

ustanite i recite sami sebi,

ako sumnjate, pod najvećim pritiscima:

‘Mi smo pripadnici veličanstvenog hrvatskog naroda!’ “

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo