Vesna Ujević: Korizma 13

U one dane kako se faraon približavao, Izraelci pogledaju i opaze da su Egipćani za njima u potjeri, pa ih obuze velik strah. I poviču Izraelci Gospodinu. „Zar nije bilo grobova u Egiptu – reknu Mojsiju – pa si nas izveo da pomremo u pustinji? Kakvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta? Pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njima služiti nego u pustinji poginuti.“ „Ne bojte se! – reče Mojsije narodu. – Stojte čvrsto pa ćete vidjeti što će vam Gospodin učiniti da vas danas spasi: Egipćane koje danas vidite nikad više nećete vidjeti. Gospodin će se boriti za vas. Budite mirni!“

„Zašto zapomažete prema meni? – reče Gospodin Mojsiju. – Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje, da Izraelci mogu proći posred mora po suhu. Ja ću otvrdnuti srce Egipćanima, i oni će poći za njima, a ja ću se ondje proslaviti nad faraonom i njegovim ratnicima, njegovim kolima i konjanicima. Neka znaju Egipćani da sam ja Gospodin, kad se proslavim nad faraonom, njegovim kolima i njegovim konjanicima.“

Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa. Smjesti se između vojske egipatske i vojske izraelske, i postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljavaše noć, tako te ne mogoše jedni drugima prići cijele noći.

(Izl, 14,10-20)

Unatoč svim čudesima koja je Gospodin učinio u Egiptu i to njima naočigled, u strahu pred faraonovom vojskom, Izraelci su u hipu izgubili povjerenje u Božju moć i zaštitu.

Nismo li i mi poput njih?

Na znak najmanje opasnosti umiremo od straha. Olako zaboravimo sva iskustva Božjeg zauzimanja za nas. Umjesto na Boga, u pravilu se usredotočimo na prijetnju. Sloboda u sebi nosi rizik, a mi nekako volimo poznato stanje, trulu sigurnost ropstva, nismo skloni promjenama. Opipljiva, vidljiva i predvidljiva stvarnost puno nam je bliža od ponude nevidljivog i nepredvidljivog Boga, ma koliko ta ponuda bila bolja.

O, kako znamo zapomagati i prigovarati vrteći se panično u krug…

Izraelci su imali Mojsija da im kaže „stojte čvrsto“. Imamo li mi koga? Ako i imamo, ne slušamo. Najčešće se predamo bez borbe ili upinjemo svim silama ne bi li sami nešto riješili. U ovom drugom slučaju, kada klonemo iscrpljeni od uzaludne borbe, kada ispustimo konce iz ruku, Bog sve riješi s lakoćom bez nas – za nas.

Prepusti Bogu svoje probleme i svoje parnice! Zvuči jednostavno, a ipak tu lekcija učimo dugo, uz mnoštvo padanja i ponavljanja.

Umjesto paraliziranosti strahom ili hvatanja u koštac s faraonovom vojskom, dostatno je krenuti naprijed, na put. A za to je potrebno, stajati čvrsto – u vjeri.

Uvijek postoji Mojsije ili više njih, podignutih ruku, podignutog štapa – molitve. Neki svećenik pred svetohraništem, redovnik ili redovnica u maloj samostanskoj ćeliji, laik, pokornik, baka, majka, otac, prijatelj, brat ili sestra, ukratko, molitelji koji svojim zauzimanjem otvaraju put, razdvajaju vode za siguran prolaz. I naši anđeli svakodnevno paze na nas i ljubav Božja kao zaštitni omotač, kao svijetlost u tami života. Naš je jedini zadatak, prepustiti se i kretati naprijed, jer vjernik je čovjek stalnog kretanja, putnik.

Šesto tisuća Izraelaca, osim djece i žena, (gotovo kao polovina hrvatskog naroda), krenulo je među vodene bedeme, prema drugoj obali Crvenog mora. Izraelci su hodali, a Bog se borio za njih izazvavši paniku i rasulo u egipatskoj vojsci. Na faraonovu vojsku se svališe ledene vode potopivši kola, konje i konjanike. Osvjedoči se Izrael o silnoj moći koju Gospodin pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Gospodina, i povjerova Gospodinu i njegovu sluzi Mojsiju.(Izl 14,319)

Bože moj, kada ćemo ti mi povjerovati?

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo