Razgovor s politologom Ivanom Pepićem o odluci Katoličke crkve u Koruškoj o komemoraciji na Bleiburgu

O zabrani Katoličke crkve u Koruškoj da se u Bleiburgu održi komemoracija i misa žrtvama kao i o situaciji u Austriji i tamošnjem komemoriranju vojnika iz Drugoga svjetskog rata razgovarali smo s politologom Ivanom Pepićem.

Kako komentirate odluku Katoličke crkve u Koruškoj da se zabrani komemoracija na Bleiburgu?

Bilo je pitanje dana kad će koruške crkvene vlasti popustiti pred pritiscima određenih krugova vlasti i nevladinih organizacija i donijeti takvu odluku. Godinama se vodi kampanja protiv održavanja komemoracije na Bleiburgu, kako u Hrvatskoj tako i u Austriji. Kampanja dezinformacije je značajno doprinijela da se takva odluka donese. S druge strane, drago mi je da su hrvatske vlasti odlučne pronaći rješenje kako bi se komemoracija na Bleiburgu ipak održala.

Govor mržnje protiv Crkve

Kako gledate na optužbe o tzv. revizionizmu i promicanju ustaštva na Bleiburgu?

Uvijek, na svakom skupu te vrste postojat će osobe koje će ga okaljati neprimjerenim ponašanjem ili kojekakvim simbolima. Trebamo biti svjesni da je suzbijanje takvih incidenata težak posao. Ono što jest važno je razlikovati područje pod nadzorom austrijskih vlasti i organizatora okupljanja na Bleiburgu. Austrijske vlasti mogu i imaju pravo djelovati protiv pojedinaca ako se oni ponašaju neprimjereno na javnoj površini. Međutim, protiv takvih pojedinaca godinama djeluju organizatori na površini gdje se održava komemoracija. Organizatori ne dopuštaju da se na području gdje se održava komemoracija okupljaju osobe s neprimjerenim znakovljem, itd. Dakle, ne postoji promicanje ustaštva, jer organizatori redovito mole i upozoravaju sudionike na primjereno ponašanje. Promicanje određenih vrijednosti radi se sustavno i otvoreno, a to nije slučaj kad je u pitanju Bleiburg.

Također, neutemeljeno je govoriti o promociji ustaštva od strane Katoličke crkve u Hrvatskoj. Tko god bez zle namjere posluša ili pročita propovjedi hrvatskih biskupa s Bleiburga razumjet će da je riječ o podvali. Crkva je od samog početka osuđivala ustaštvo, na propovijedima se govori da je taj režim bio zao, smrtonosan, a instrumentalizacija pojedinih slučajeva svećenika, koji su od najviših crkvenih vlasti odmah isključivani iz redova zbog nedjela pod ustaškim režimom, poput slučaja vojnog kapelana ustaške vojske Miroslava Filipovića, pokazuju kako je na djelu govor mržnje protiv Crkve. Tu možemo dodati i ono već izlizano izjednačavanje Hrvata s ustašama kojeg sustavno desetljećima podmeću ne baš tako dobronamjerni ljudi.

Postoji dojam da mediji prešućuju kako Katolička crkva u Hrvatskoj drži mise i za ubijene svećenike i žrtve ustaških zločina. Prešućivanje toga ide u korist zacrtanoj tezi o ustaškom katoličkom kleru. Primjerice, u vodećim medijima se baš i nije probilo priopćenje Zagrebačke nadbiskupije o misi 2015. na 70. obljetnici od ubojstva vlč. Mate Kolundžića kojeg su ustaše ubile u noći s 23. na 24. siječnja 1945. godine jer se zalagao za sakrament pomazanja i svećeničkog ispraćaja svih, neovisno o odnosu tih osoba prema ustaškoj vlasti. Kolundžića je zaredio bl. Alojzije Stepinac 1934. godine.

Kakva je situacija u Austriji?

Prema mojim istraživanjima u Austriji postoji oko 160 groblja u kojima su pokopane vojne žrtve iz Drugog svjetskog rata (Soldatenfriedhöfen). Ne postoji ujednačena metodologija, jer ju različito vode savezne pokrajine i lokalne vlasti, pa je stoga teško ustanoviti konačan broj. Postoje zajednička groblja i grobišta, koja uključuju sovjetske i nacističke vojnike, dok su neka odvojena ovisno o vojsci. Isto tako, neka od njih su u sklopu lokalnih groblja. U nekima se nalaze vojnici iz Prvog svjetskog rata. O nekim grobljima nacističkih vojnika skrbi Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Austrije. Primjerice, na Soldatenfriedhöfu u Retzu počiva 787 njemačkih vojnika. Za svakog vojnika podignut je križ na kojem se nalazi njegovo ime, čin, datumi rođenja i smrti. Groblje u Retzu inaugurirano je 1979. godine, a od 2011. o njemu skrbi Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Austrije. Na početku je o tom groblju brinuo Austrijski Crni križ (Österreichische Schwarze Kreuz) koji skrbi o grobljima vojnika Wehrmachta i drugih u Austriji i diljem Europe.

Soldatenfriedhof, Retz

Teško je komparirati Hrvatsku s drugim državama, ali je činjenica kako je od 1955., kad je potpisan Austrijski državni ugovor, Austrija se suočila sa svojom prošlošću, odredila se prema pitanju ‘tko je bio tko’ u Drugom svjetskom ratu i sad živi mjesta sjećanja u punom smislu te riječi. S druge strane, u Hrvatskoj svaka ekshumacija žrtava dovodi do niskih strasti, pali političku scenu i u tome se vidi povratak ustaštva, makar bilo riječ o civilima koji su ubijani bez suđenja. Za dio javnosti je simpatično kad se Hrvate koje su emigrirali nakon Drugog svjetskog rata naziva ustaškom emigracijom. Stoga, teško je voditi bilo kakvu suvislu raspravu o tome s ljudima koji ne vide reperkusije onog što se dogodilo u Bleiburgu.

Komemoracije za nacističke vojnike

Zanimljivo je da se u Austriji održavaju komemoriracije nacističkim vojnicima, a ovdje se zabranjuju molitve za stradale Bleiburga i Križnog puta…

U Austriji se održavaju mise za nacističke vojnike jednako kao za sve druge žrtve Drugog svjetskog rata. Oni se spominju u molitvama svećenika, ali i vojnih biskupa, na spomenutim mjesnim i vojnim grobljima. Tako je vojni biskup dr. Werner Freistetter blagoslovio novo vojno groblje i održao misu za mrtve u Zwölfaxingu, u Donjoj Austriji. U priopćenju Vojnog ordinarijata stoji da se misa održala za „sve pale vojnike dvaju svjetskih ratova, sve borce koji su poginuli na dužnosti, kao i sve pokojne garnizona Zwölfaxing“ (2. studenog 2018. godine). U Zwölfaxingu nisu bili hipiji, nego nacistička Luftwaffe odnosno jedna od nacističkih ratnih zrakoplovnih baza koju su saveznici bombardirali. Otac Alois Schlemmer je održao komemoraciju za njemačke i sovjetske vojnike, uključujući misu i blagoslov groblja u Fürstenfeldu u Štajerskoj, sat i pol vožnje od Bleiburga. Na misi su bili gradonačelnik i drugi dužnosnici. U Arzlu (u Tirolu) isto je tako održana misa za pale vojnike iz Drugog svjetskog rata koji su se borili, kako stoji u priopćenju, „za tirolsku slobodu“. Ovi podaci se mogu vrlo lako pronaći na službenim stranicama Vojnog ordinarijata i u medijima.

S druge strane, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji isti ti austrijski biskupi zabranjuju sjećanje na Hrvate i druge stradalnike Bleiburga i Križnog puta zbog – ‘politizacije’. Istina, Bleiburg jest instrumentaliziran, ali znači li to da hrvatski biskupi i svećenici ne mogu raditi ono što njihova subraća desetljećima slobodno mogu u Austriji, a to je održavati mise za sve duše bez obzira na ovozemaljsku povijest? Kao i austrijski biskupi tako su i hrvatski tijekom propovjedi osudili režime smrti i komemorirali žrtve. Za razliku od austrijskog katoličkog klera koji se pojave na Soldatenfriedhöfu, hrvatski biskupi na Bleiburgu mole za sve žrtve, a ne za vojnike.

Tzv. ljevičari u Hrvatskoj odjednom jako do drže do mišljenja Katoličke crkve, doduše one u Koruškoj. Od kud sada taj “paradoks”?

Napad na Katoličku crkvu u Hrvatskoj vodi se odavno jednim te istim obrascem: optužbom o nedovoljnoj osudi vrijednosti ili, još gore, promicanju vrijednosti ustaškog režima od strane hrvatskih (nad)biskupa. Dovoljno je promatrati odnos prema zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću. Nedugo poslije ovogodišnjeg Dana sjećanja 27. siječnja, uoči kojeg je Katolička crkva u Hrvatskoj eksplicitnije nego ikad javno osudila promicatelje ustaškog režima i vrijednosti istog, koje su dovele do holokausta nad Židovima i masovnim ubojstvima pripadnika drugih naroda na području Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata, uslijedile su kritike protiv kardinala Bozanića.

Glavna poruka tih kritika je: Katolička crkva u Hrvatskoj je neiskrena i mora se ispričati, po mogućnosti u Jasenovcu. Isprika se od Crkve tražila i 2009. kad je kardinal održao govor u Jasenovcu gdje je nedvosmisleno iskazao stajalište o strahotama u jasenovačkom logoru i ustaškim zločinima. Međutim, kardinalov ‘grijeh’ leži u tome da se – nije ispričao. Kritičari očito očekuju da se Katolička crkva u Hrvatskoj ispriča za nešto što nije kriva. Ono što je traženo od bl. Alojzija Stepinca na montiranom suđenju 1946. traži se i danas. Doduše, lijeva politička tradicija koja se razvila u Europi na temelju marksističke nauke, a suprotno od socijalno-kršćanske tradicije ljevice u nekim zapadnoeuropskim zemljama, traži ispriku od cjelokupne Katoličke crkve, što je suludo. Ta vrsta ljevice ne uzima u obzir povijesne činjenice poput enciklika Non abbiamo bisogno iz 1931. i Mit brennender Sorge pape Pia XI. iz 1937. u kojima Sveti Otac osuđuje nacizam i fašizam te poziva biskupe i svećenike na odbacivanje neo-paganizma, divinizacije ‘krvi i rase’, stvaranja nacionalnih crkava, nepoštivanje temeljnih ljudskih prava, itd.

Zato, zabranu koja je stigla iz Koruške možemo promatrati kao vjetar u leđa onima koji žele izjednačiti ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj s ustaškim režimom iako znak jednakosti između njih nikad nije postojao. Vjerujem kako će povijesne činjenice i dobronamjerna uloga Katoličke crkve u Hrvatskoj, prije svega preko bl. Alojzija Stepinca, ipak prevladati argument netrpeljivosti prema Crkvi i samim žrtvama komunističkih zločina poslije 1945. godine.

Razgovarao: Davor Dijanović
fotografije Soldatenfriedhofa u Retzu. Drago Palavra