D.Pešorda: Vjera i znanost

U emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2 gostovao je ove nedjelje Ivica  Puljak, fizičar i političar iz Splita, suprug predsjednice stranke Pametno Marijane Puljak.  Iako se uglavnom ne slažem s političkim prosudbama gospodina Puljka, to me ne bi ponukalo da uopće pišem o njegovu gostovanju kod Stankovića. Razlog je nešto sasvim drugo. Govoreći o Bogu, svemiru i religiji, Puljak je ustvrdio: ”Nisam mogao pomiriti znanost i religiju.” Ne bih se ni na to obazirao da gospodin Puljak ne poseže već pomalo otrcanim od višestoljetne uporabe argumentom protiv religije prisnažujući ga autoritetom znanstvenika i javne osobe.

  Još od prosvjetiteljstva naovamo vjera se napada s pozicija znanosti. Ti napadi svoj vrhunac doživljavaju u tzv. vulgarnom marksizmu, koji je – budimo iskreni – bio i jedina službena doktrina u bivšem ”istočnom bloku” i SFRJ-u. Crkva se kroz stoljeća postupno povlačila, više pred tim kontinuiranim napadima nego pred neuskladivosti znanstvenih otkrića s vjerskim istinama. Uostalom, te neuskladivosti nema. Razotkrivanje nekih vjerovanja iz oblasti astronomije, geografije ili fizike kao neutemeljenih potpuno je krivo uzimati kao argument protiv kršćanstva jer ta vjerovanja nisu ni potekla iz evanđelja nego iz fundusa antičkog poimanja svijeta.

  Već dugo vremena ozbiljni znanstvenici – uz neke iznimke koje samo potvrđuju pravilo – ne potežu znanost kao topuz protiv vjere jer takvo što nije znanost nego zlouporaba znanosti. Leszek Kołakowski (1927. – 2009.), jedan od najvećih filozofa druge polovice dvadesetog stoljeća, o tom pitanju konstatira sljedeće: ”Nitko nikada nije čuo da se na savjetovanju fizičara raspravljalo o spisima o Božjem postojanju; s pravom, budući da znanost ne nudi pojmovna sredstva kojima bi se uhvatila u koštac s ovim problemima” (L. Kołakowski: Religija, BIGZ, Beograd, 1987., str. 97.; kroatizirao D. P.).  Poznati znanstvenik Francis. S. Collins u knjizi Božji jezik pak kaže: ”Bog ne ugrožava znanost, Njime je ona ojačana. Nesumnjivo je i to da znanost ne ugrožava Boga. On ju je omogućio” (F.S. Collins: Božji jezik, Profil, Zagreb, 2006., str.226.). Znanost, dakle, ne ugrožava vjeru, no ”uispodprosječene” gomile vjernika pseudoprogresivnog mita o znanosti sve više ugrožavaju vjernike, osobito kršćane.

 Puljak i svoje etička stajališta utemeljuje na svom ateizmu. On drži kako svemir nema smisla ni svrhe, što je za ljude dobro jer tako smisao i svrhu svojim životima daju sami. To nas, drži, motivira da budemo bolji ljudi i da gradimo bolje društvo. Ovaj stav podsjeća na egzistencijalistička umovanja Sartrea i Camusa, i u suprotnosti je s onim ‘Ako Boga nema, sve je dopušteno’ F. M. Dostojevskog. Možda Ivici Puljku ateizam pomaže da osobno bude bolji čovjek, no da to može biti temelj za izgradnju boljeg društva – ne bih rekao. Brojne su povijesne osobe, iako osobno nisu bili neki vjernici, ideju Boga držali korisnom za organizaciju društva, npr. Voltaire, Napoleon i mnogi drugi. I ne bez razloga – nema nikakve garancije da će većina ljudi birati dobro ako je svaki izbor ionako besmislen.  

 Koncept svijeta bez transcedencije najkonzekventnije je izložio Max Stirner u svome djelu Jedini i njegovo vlasništvo, gdje dosljedno odbacuje sve što nadilazi pojedinca držeći to pukim apstrakcijama, lažnim koliko i sputavajućim za pojedinca. Konzekvence takvog filozofiranja jesu radikalni anarhizam na društvenom planu i posvemašnji egoizam na moralnom planu. Puljkov sladunjavi humanizam kod imalo dubljeg čovjeka teško može odagnati  mračnu sjenu Stirnerova svijeta bez Apsoluta, empatije, smisla i morala.

 Puljak također kaže da je protiv vjeronauka u školi, ali i da njegova djeca pohađaju vjeronauk po vlastitom izboru. Mislim da tu nije potpuno iskren, štoviše da je licemjeran. Kad polaze u školu, teško da djeca sama biraju hoće li ili neće pohađati vjeronauk, to za njih odlučuju roditelji. U srednjoj školi učenici su već dovoljno informirani da mogu birati i sami. Međutim, djeca odgojena u ateističkoj obitelji teško da će odabrati vjeronauk zbog vjeronauka, vjerojatnije je da tako postupiti zbog društva. Uostalom, kad je tako aktivan u borbi protiv vjeronauka u školama i kad je svojedobno čak držao predavanja po školama u kojima je, kako tvrdi mostovac Josip Markotić, govorio da je ”znanost dokazala da nema Boga” – Puljak se trebao potruditi da barem vlastitu djecu uvjeri u te svoje istine. A da tuđu djecu ostavi na miru.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo