Neven Vicić: Koliko je godina imao “najmlađi ustaša”?

Prije nego što netko odgovori na postavljeno pitanje, treba nešto kazati o zločinima koji su uslijedili nakon predaje Hrvatske vojske, pripadnika drugih vojnih formacija i civila na Blajburgu kao i nakon njega, u mnogim „Križnim putovima“, u marševima smrti od mjesta predaje pa sve do, kako se danas zove, Sjeverne Makedonije.

Na tom krvavom putu ubilježena su mjesta u kojima i na kojima je stradala hrvatska mladost, pokopana u bezimenim otkrivenim i neotkrivenom grobnicama.

Danas, toliko godina nakon tih tragičnih događaja, kada je najveći broj građana Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine duboko svjesna što se u to vrijeme događalo, u Republici Hrvatskoj, reklo bi se mirne savjesti ima ljudi i to počesto na visokim državnim položajima koji niječu te mučne i tragične događaje.

Čak i da su u pravu tvrdeći da su pogubljeni čuvari iz Jasenovca i drugih gubilišta širom Nezavisne Države Hrvatske, trebaju biti svjesni da su svi pogubljeni bez suda. S druge pak strane, danas je očito da su oni koji su označeni kao zločinci u ime kratkotrajne i propale države uglavnom prebjegli da ih nije stigla „ruka pravde“. Stradali su uglavnom oni koji u golemom broju nisu učinili nikakve zločine, ali su iz više razloga bili pripadnici vojske koja je izgubila rat. Rijetki su među njima dragovoljno stupili u vojsku NDH, među njima je bilo i najmanje pripadnika Ustaške vojnice, vojnici su bili uglavnom domobrani i malodobni pripadnici raznih vojnih škola ili su bili pripadnici Ustaške mladeži, počesto ne stariji od šesnaestak godina.

A civili? Bez obzira tko ih je doveo do Blajburga (tko ih je vodio natrag, poznato je), što su oni krivi? Zašto su nad njima počinjena brojna silovanja, pljačke i druga kriminalna djela, sve do ubojstava?

U svjetlu zabrane Hrvatskoj biskupskoj konferenciji da netko od biskupa reče Svetu misu na mjestu koje je simbol stradanja tisuća nedužnih ljudi (muškaraca, žena i djece), moramo se duboko zamisliti. Zašto je čovjek, k tomu i svećenik donio takvu odluku?

Sudjelujući preko Hrvatske televizije u euharistijskom slavlju na tom svetom i tragičnom mjestu najvećeg hrvatskog stradanja u povijesti, nisam primijetio da bi se ni u kojem pogledu narušavalo dostojanstvo tog trenutka kada se skrušeno i pognute glave sjećamo svih onih poznatih i nepoznatih mladića i djevojaka, starijih muškaraca i žena i napose djece koji su pogubljeni u ime ne znam danas koje ideje, ideje koju smo svakako gurnuli u ropotarnicu povijesti.

Da mi se ne bi prigovorilo zbog pristranosti, više sam puta napisao, a to ponavljam i danas, na više strana stradali su nevini ljudi koji su bili krivi samo zato što su pripadali onom ili ovo narodu, ovoj ili onoj ideologiji za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

Za njihov pokoj uprličene su crkvene svečanosti, bilo pripadali židovskom narodu, Srbima ili bilo komu drugomu. Hrvatski politički vrh na ovaj ili onaj način komemorira tim, u pravilu nevinim žrtvama. Ne poznam nikoga tko ne osuđuje te i takve zločine bile izražene s dvije nule manje više. Često sam isticao da se žrtve ne mjere kantarom jer žrtva je žrtva, bilo ih tisuću ili sto i više tisuća.

Da je administrator biskupije u Klagenfurtu u pravu, da se povodom komemoracije žrtvama u Blajburgu našlo i više od šest ljudi s nekakvim stiliziranim ustaškim znakovljem, to ne može biti razlog da se ne slavi Sveta misa jer ona se slavi i za najveće zločince.

Moramo se zamisliti nad činjenicom da mnogi iz hrvatskog javnog i političkog života počesto na Hrvatskoj i nekim drugim televizijama brane bestijalno ponašanje pobjednika tvrdnjama da se zapravo radi o čuvarima iz Jasenovca koji bi tako i tako bili likvidirani po kratkom postupku.

Vratimo se naslovu. U kolonama onih koji su hitali preko Slovenije k Austriji misleći da će ih saveznici zaštititi, bile su i mnoge mlade žene koje su ispred „opće opasnosti“ bježale, kako su bile uvjerene, u sigurnost.

Prije nego što ću zaključiti ovaj članak, moram opisati jednu anegdotu, koja je zapravo groteska. Naime, ustaški časnik koji je znao engleski (engleski je tada bio slabo poznat, uglavnom se govorilo francuski ili njemački), obratio se britanskom časniku tvrdnjom da će ih, ako se vrate u Hrvatsku, pobiti.

„Ako s vama budu loše postupali“, odgovorio je Britanac, „obratite se našem konzulatu u Zagrebu i požalite se“.

Opet se vratimo naslovu. Namjerno sam napisao: Koliko je godina imao „najmlađi ustaša“?

Žena iz zbijega negdje u Sloveniji bila je drugom stanju. Rodila je sama u grabi pored ceste, dječaka. Nekoliko žena iz obližnjih kuća pohitalo joj je pomoći. Nisu ni prešle cestu kad je njima, a onda i svima nama nepoznata partizanka ispalila rafal u majku i dijete. Čitatelji ovog članka neka sami zaključe koliko je trenutaka ovo bezimeno ljudsko stvorenje bilo živo. Je li mu otac preživio rat ili je i on skončao negdje u nekoj od etapa „Križnog puta“ preko Dravograda, Macelja, Kanala u Zagrebu i drugih znanih i neznanih stratišta?

Tko danas može nijekati ove zločine i tko danas može zabraniti hrvatskim biskupima reći Svetu misu ovom bezimenom dječaku u spomen?

Neven Vicić/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo