Vesna Ujević: Korizma 6.

„Kaži, dakle, Izraelcima da sam ja Jahve; da ću vas izbaviti od tereta što su vam ga Egipćani nametnuli. Oslobodit ću vas od ropstva u kojem vas drže; izbavit ću vas udarajući jako i kažnjavajući strogo. Za svoj ću vas narod uzeti, i bit ću vašim Bogom. Tada ćete znati da sam vas ja, Gospodin, vaš Bog, izbavio od egipatske tlake. Dovest ću vas u zemlju za koju sam se zakleo da ću je dati Abrahamu, Izaku i Jakovu, i dat ću vam je u baštinu, ja, Gospodin.“
Mojsije to kazivaše Izraelcima, ali ga ne htjedoše slušati: duhovi su im bili pomućeni od teškoga ropstva.
Onda Gospodin reče Mojsiju: „Idi i reci faraonu, kralju egipatskome, da otpusti Izraelce iz svoje zemlje.“ Mojsije prozbori Gospodinu:“Kad me Izraelci nisu slušali, kako će me, spora u govoru, saslušati faraon!“ Ali je Gospodin govorio Mojsiju i Aronu i slao ih sad k Izraelcima, a sad kralju egipatskome, da pusti Izraelce iz Egipta.  (Izl 6, 6-13)

Jahve je s praocima sklopio Savez na kojeg su Izraelci zaboravili ali Bog nije zaboravio. Prignuo se k svome narodu i odlučio ga odvesti u obećanu zemlju. Kao što je zapisao Hošea: „Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga.“ (Hoš 11,1)
Narod se pokazao nepovjerljiv prema Bogu i prema njegovim izaslanicima, Mojsiju i Aronu. Nisu željeli surađivati, za njih je obećana zemlja bila nešto apstraktno, nepojmljivo kao i Jahve, prijetnja. Sveti pisac kaže, „duhovi su im bili pomućeni od teškog ropstva“.

Tu pomućenost Bog je razumio, poznavao je dubinu njihova straha, imao je strpljenja s njima.

Izraelsko iskustvo Egipta, je osobno iskustvo mnogih od nas, iskustvo našeg naroda, ne mislim pri tom na političke prilike, mislim na udaljenost od Boga. Gluhi smo na Božje pozive i poruke dok nam je dobro, kad se stvari okrenu naopako, duh nam je već toliko „pomućen“ grijesima da Božje zanimanje doživljavamo kao prijetnju, bojimo se.
Iako trpimo kao psi, krijemo se u „grmlju“ svojih navika. Srećom, Milosrdni Otac ne odustaje od nas. Nikada.

U ovom odlomku Knjige Izlaska već se naslućuje prevrtljiva i tvrdoglava narav Izraela, koji kasnije, unatoč silnim čudesima (bili su svjedoci događaja) u kojima se očitovala Božja snaga, iskušava Gospodina. Zbog toga lutaju četrdeset godina pustinjom.

I mi činimo isto. Iskušavamo Gospodina. Onda postanemo neoprezni, upadnemo u rutinu, suhoću, nevolju, lutamo izgubljeno… On ne miruje: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu“ (Hoš 2,16), jer nevolja nam omekša srce, izoštri sluh, otvoreniji smo Božjoj poruci.

Kroz povlašteno, jako vrijeme korizme, Crkva nam nudi dragovoljno povlačenje u pustinju, pripremu srca i duhovnih osjetila za Božju poruku koja će nas uvesti u novu etapu putovanja prema obećanoj zemlji, prema Kraljevstvu.

Jedan kratki video zapis podsjetio me na izraz „okusiti Gospodina“. Iskušavati (kušati), nasuprot okusiti (kušati). Kad mi iskušavamo Gospodina, očitujemo nezrelost vjere. Kad Gospodin nas kuša (kroz kušnju) „testira“ zrelost naše vjere.

S druge strane, kušamo li i okusimo Boga u smislu kušanja hrane, ostvarujemo dodir, osobni susret, bliskost. Naša vjera zadobiva novu dimenziju. U čitanju današnjeg dana Bog opet progovara o svom Imenu kojeg je Mojsiju obznanio iz gorućeg grma. Time naglašava važnost Imena Božjeg. Monah iz video zapisa, pričajući o molitvi srca u kojoj neprestano ponavlja, Isuse Sine Božji, smiluj se meni grješniku, kaže:

“ Nakon nekog vremena počinjem osjećati okus Imena Gospodnjeg u ustima, u srcu…“

Što nas priječi primijeniti prokušani recept monaha i pustinjaka?

Želimo li osjetiti okus Imena Gospodnjeg u ustima, u srcu ili nas strah blokira jer su nam „duhovi još pomućeni od teškog ropstva“?

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo