D.Pejčinović: Pogled preko granice

„Pogled preko granice“ višegodišnji je projekt hrvatske televizije čiji je cilj približiti svekolikoj javnosti različite teme iz života bosanskohercegovačkih Hrvata, od kulture i gospodarstva do politike i vjerskih pitanja. Premda emisije često izgledaju sterilno, ziheraški, pa čak i dosadno, povremeno se potkradu zanimljive priče, za koje bi hrvatska javnost inače teško saznala. U posljednjem prekograničnom „pogledu“ (HTV, 21.2.2019.) jedan od priloga pozabavio se  financijskim nevoljama s kojima se suočio Katolički školski centar (KŠC) u Bihaću, a koje bi mogle ugroziti rad te značajne srednjoškolske institucije. Snimajući prilog novinar HTV-a pošao je od čudnovate pretpostavke da su gledatelji upoznati s načinom financiranja obrazovnih ustanova u BiH, pa je ostalo nejasno zbog čega se spomenuta (formalno vjerska) škola ne može financirati iz lokalnog ili županijskog proračuna?! Zbog čega se novčana pomoć traži od Hrvatske? Suočavaju li se i druge škole, npr. muslimanske ili srpsko-pravoslavne, s  istim problemom? O tome nažalost nismo saznali ništa.

Koga je moliti nije ga kuditi!

U reportaži o KŠC-u odnekud se pojavio i gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić, koji je srdačno dočekao goste iz Hrvatske, te ih upoznao s molbom za financijsku pomoć. Nekoliko dana ranije, međutim, isti gradonačelnik žestoko je napao Hrvatsku „biranim“ riječima: „Nemojte da nam hrvatska policija svaki dan dovodi 30,40, 100 migranata, vraća ih mimo službenog graničnog prijelaza. Mene vrijeđa kao Bosanca da netko može iz druge države ući na teritorij BiH i ponašati se (kako želi) po njoj bez obzira koliko to bila prijateljska država. U BiH ulazi hrvatska policija, specijalci, dovoze migrante, vraćaju ih i šalju u Bihać“, izjavio je Fazlić… (narod.hr, 20.2.) Čini se da je zabrinuti gradonačelnik zaboravio tko kome dovodi i šalje migrante, ali i na staru narodnu mudrost koja kaže: – Koga je moliti nije ga kuditi!

Uzmemo li u obzir da su većina (80%) učenika i nastavnika u bihaćkom KŠC-u Muslimani-Bošnjaci, a da je Hrvata-katolika tek dvadesetak posto, što je u novinarskom prilogu nekoliko puta spomenuto, moramo se zapitati gdje je u svemu tome hrvatski interes?! Katolički školski centri u BiH nemaju, kako bi se dalo zaključiti iz imena, katoličku ili hrvatsku većinu učenika i nastavnika u svim područjima gdje su prisutni, pa tako, primjerice, KŠC u Banja Luci većinom pohađaju Srbi, u Sarajevu i Bihaću Muslimani, a tek u Žepču Hrvati. Sudeći po demografskim trendovima, odnosno stalnom smanjivanju hrvatske prisutnosti diljem BiH, ne može se očekivati da će se nešto bitno promijeniti ni u narednim godinama, pa je razumno postaviti pitanje prestaje li neka školska ustanova biti „katolička“ ili „hrvatska“ ako se broj hrvatskih učenika smanji ispod određene granice?!

Načelno, Hrvatska treba pomoći našim ljudima gdje god je moguće, ali vodeći računa o tome da novci koje izdvaja odlaze prvenstveno u korist Hrvata-katolika, a ne pripadnika nekih drugih naroda ili manjina. Za njih neka se brinu njihovi pokrovitelji!

„Gdje su pare“?

Kao primjer dobrog ulaganja hrvatskih novaca mogli bismo spomenuti nedavni potez hrvatske vlade koja je „donijela odluku da se iz državnog proračuna izdvoji 40 milijuna kuna za poticanje sustava zdravstva u BiH, a taj će se novac tijekom godine doznačavati Sveučilišnoj bolnici u Mostaru za podmirivanje dijela dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova za potrošni i ugradbeni materijal.“ (dnevnik.ba, 14.2.2019.) Osim toga, Ministarstvo obrazovanja RH  predložilo je otpis dugova mostarskog sveučilišta u iznosu od 217 milijuna kuna, međutim, još se ne zna hoće li to vlada odobriti. U oba slučaja glavni korisnici proračunskih sredstava bili bi Hrvati u BiH, iako je jasno da će i pripadnici druga dva naroda, a ponajprije Muslimani-Bošnjaci, također profitirati od hrvatske pomoći. Velik je to napredak u odnosu na nekadašnja vremena Račana, Mesića i Sanadera, kada se novac razbacivao na promašene projekte od kojih hrvatski narod nije imao nikakve koristi. Spomenimo samo jedan zaboravljeni slučaj fiktivne pomoći našim sunarodnjacima koji se dogodio u središnjoj Bosni.

Osnovna škola u Vareš Majdanu

Vareš Majdan je prigradsko naselje grada Vareša, u kojemu je uoči rata popisano 3162 stanovnika – 1276 Hrvata, 313 Muslimana, 751 Srbin, 648 Jugoslavena i 174 ostalih (statistika.ba). Zbog etničkog čišćenja koje je provela muslimanska vojska, tzv. Armija RBiH, Hrvati su na tom području gotovo iskorijenjeni; prema posljednjem popisu iz 2013. ostalo ih je u Vareš Majdanu samo 293 (uz 609 Muslimana, 59 Srba i 122 ostalih). No, sve to nije smetalo hrvatsku vladu da pošalje fiktivnu pomoć vareškim Hrvatima, o čemu je autor već pisao prije deset godina (Narod, broj 177/178, ožujak/travanj 2009.), pa je ovo dobra prilika da se, s vremenskim odmakom, prouči kako je stvarno na terenu izgledala „podrška“ Hrvatima izvan domovine. „Tako je odlukom Hrvatske vlade Osnovna škola Vareš Majdan dobila 270.000 kuna na ime rekonstrukcije dvorane za tjelesni odgoj. Sveukupno će se tako ove godine iz Zagreba u Vareš sliti 525.000 kuna, od čega više od 50% otpada na Osnovnu školu u Vareš Majdanu, koju pohađa četvero hrvatske djece.“ (Bobovac, list vareških Hrvata, br.165, rujan 2008.) Bilo bi nadasve zanimljivo saznati koliko hrvatske djece danas pohađa spomenutu školu – jedno, dvoje, nijedno?! Statistički podaci objavljeni u prošlogodišnjem listu „Bobovac“, a koje je prikupio sadašnji direktor Osnovne škole u Vareš Majdanu Nehrudin Muftić, ne ulijevaju baš preveliko povjerenje u pogledu  opravdanosti izdvajanja sredstava iz državnog proračuna Republike Hrvatske: „S trenutnim brojem od 210 učenika i ova je škola oslabila za desetak njih u odnosu na prethodnu godinu. U prvi je razred upisano točno 20 đaka… Direktor uzgred pronađe podatak u ljetopisu iz 1988. da je tada majdanska škola (s područnima) imala 1.263 učenika – točno šest puta više nego danas, nakon tri neslavna demokratska desetljeća.“ – piše Bobovac. Što reći na sve ovo? Ako hrvatske vlasti žele iz državnog proračuna pomagati Muslimane u Bosni, Srbe na Kosovu, Mađare u Transilvaniji…, neka to i učine na transparentan način, a ne da se dodijeljena sredstva prikazuju kao tobožnja pomoć Hrvatima izvan domovine. Hoće li konačno netko odgovarati za nenamjensko trošenje državnih novaca?

Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo