Evan MacIan: Iredenta jučer, danas, sutra

Govor predsjednika Europskog parlamenta uzburkao je duhove zbog zaključnih riječi kojima je gospodin Tajani pozdravio „talijansku Istru i talijansku Dalmaciju”. Za razliku od naših svakodnevnih tema o prošlosti, razgovor o povijesti talijanskih aspiracija na hrvatske priobalne krajeve pravo je osvježenje, no niti on nije mogao proći bez ljevičarskih laži.

Prvenstveno, mnoštvo ljudi je opisalo Tajanija kao fašista i njegovu izjavu kao fašističku. No to ona svakako nije, a da bismo ju mogli razumjeti ljudi trebaju poznavati povijest izvan okvira jugoslavenske historiografije. Dakle, talijanska iredenta jest vanjskopolitički program širenja talijanske države na teritorije naseljene talijanskim stanovništvom izvan Apeninskog poluotoka i kao takva starija je od talijanskoga fašizma, zatim od same ujedinjene Italije te kao ideja počinje za vrijeme napoleonske okupacije talijanskih zemalja. Iredentizam po ujedinjenju talijanskih zemalja u Kraljevinu Italiju pod krunom obitelji Savoia-Aosta dobiva na zamahu u geopolitičkoj stvarnosti Italije i Europe. Prije svega, talijanska vanjska politika je tada željela pripojiti apeninske i istočnojadranske teritorije Habsburške Monarhije, Korziku, Maltu, dijelove Azurne obale pa čak i neke jonske otoke.

Jedan od prvih koji je primijetio novu opasnost po Hrvate je bio don Mihovil Pavlinović koji je od samoga početka zauzeo negativan stav od stvaranju talijanske države, prepoznavši u ujedinjenoj Italiji novoga vanjskog neprijatelja Hrvatske i tadašnje Monarhije. Isto tako, ujedinjenje Italije don Pavlinović osudio je i prezreo i kao katolički svećenik obzirom na njen izraziti antikatolički i antipapinski karakter, što nije neobično obzirom da su nositelji ideje ujedinjenja bili mahom masonski liberali. No, tu dolazimo do ideje iredente i pitanja političke orijentacije. Promatrajući povijest Kraljevine Italije i njene političke scene u razdoblju od 1861. do pada fašističke vlade, a potom i do okončanja monarhije nakon referenduma iz 1946. godine, možemo zaključiti da su ekspanzionizam i iredenta bile svojstvene talijanskim političarima svih dotadašnjih opcija.

Giuseppe Garibaldi, legendarni vođa crvenokošuljaša i dobrovoljačkih odreda koji su se borili za ujedinjenje Italije, liberal i socijalist koji je postao svjetskim simbolom revolucionara u tolikoj mjeri da su i neke jugoslavenske partizanske postrojbe nosile njegovo ime, bio je jedan od prvih zagovornika ekspanzionističke politike Italije prema susjednim zemljama. Isto su zagovarali svi nositelji talijanske politike odnosno premijeri konzervativno–liberalnoga režima u trajanju do završetka Velikoga rata i dolaska fašizma. Konzervativci, odnosno pripadnici tzv. povijesne desnice (Destra storica) te liberali, odnosno pripadnici tzv. Povijesne ljevice (Sinistra storica) složili su se po pitanju agresivne vanjske politike. Tako je primjerice jedan istaknuti vođa liberalne umjerene ljevice premijer Depretis bio izraziti iredentist, a isti je bio i ministar pomorstva talijanske Vlade u vrijeme bitke za otok Vis.

No da ne bi bilo zabune, u talijanskoj političkoj povijesti treba razlikovati povijesnu ljevicu i socijalističku, odnosno marksističku ljevicu. Ni marksistička ljevica nije bila lišena težnji talijanske vanjske politike za krajevima susjednih država. Budući fašistički vođa Benito Mussolini s idejama iredente se upoznao radeći kao novinar za jedan socijalistički list smješten u Trentinu, tada u sastavu Austrijske Carevine. No Mussolini nije bio usamljenik među socijalistima koji su smatrali da je preduvjet za pokretanje revolucije u Italiji ujedinjenje svih Talijana unutar jedne države. Jedan od važnijih simbola talijanske iredente bio je socijalist Cesare Battisti koji se kao državljanin Austro–Ugarske priključio talijanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu zbog čega je po zarobljavanju bio osuđen i pogubljen zbog izdaje.

Što se tiče hrvatske strane nisu jedini protivnici iredente bili Titovi partizani jer, unatoč suprotnim uvjeravanjima s lijeve strane, povijest hrvatsko–talijanskih odnosa započinje prije Rimskih ugovora iz 1941. i Rapallskih ugovora iz 1920. godine. Već smo spomenuli Don Mihovila Pavlinovića i njegovu dalekovidnu vanjsku politiku i bitku kod Visa iz 1866. godine, kada su hrvatski mornari predvođeni admiralom Tegetthoffom izvojevali veliku pobjedu protiv jače talijanske mornarice. Idući veliki pokušaj talijanske iredente se odvija za vrijeme Velikoga rata kada Italija kao članica Centralnih sila u tijeku rata zbog tajnih Londonskih ugovora mijenja stranu i ulazi u rat protiv Austro–Ugarske. Divizije KuK Monarhije predvodi jedna od najvećih osobnosti hrvatske vojne povijesti, feldmaršal Svetozar Borojević, a hrvatske postrojbe motivirane svojim feldmaršalom i talijanskom izdajom daju znatan doprinos u borbama protiv talijanske vojske.

Štoviše, talijanska izdaja i njena posezanja za hrvatskim, slovenskim i austrijskim zemljama su bile službeno korištene u političko-ratnoj promidžbi. Nakon austro-ugarskoga, pa i hrvatskoga poraza, Srbi i Jugoslaveni te Talijani dijele hrvatske zemlje Rapalskim ugovorom te po prvi put bez ispaljenog metka Italija ulazi u posjed hrvatskih prostora, a hrvatski etnički prostor biva podijeljenim između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon prvoga raspada Jugoslavije i uspostave NDH, između njenih vlasti i Kraljevine Italije sklopljeni su Rimski sporazumi u svibnju 1941. godine kojima Italija širi svoje posjede na istočnojadranskoj obali, na većinu otoka i na priobalje u pojasu od Šibenika do Splita. Takav potez ustaških vlasti je dočekan, s punim pravom, kao izdaja hrvatskih nacionalnih interesa, a dalmatinsko priobalje se okreće socijalističkoj jugoslavenskoj opciji. No, nije samo hrvatska javnost reagirala negativno na predaju teritorija Italiji već i jedan dio Ustaškoga pokreta u kojem se javljaju rascjepi i frakcije. Tako je Eugen Dido Kvaternik, sin Borojevićeva ađutanta, pisao kako je NDH počela propadati u svibnju 1941. godine, a mnogi su Paveliću predlagali odlazak ustaša u šumu i stvaranje protunjemačke i protutalijanske opcije koja bi zapadu bila prihvatljivija od komunističke gerile.

Pitanje za povjesničare i one zaljubljenike u alternativnu povijest, jest kolika je bila mogućnost stvaranja hrvatske države sa saveznicima koji su stvorili Jugoslaviju iza Prvoga svjetskog rata i jamčili za njen opstanak.

Drugi svjetski rat je završio pobjedom partizana koji su ovladali cjelokupnim teritorijem NDH pa tako i onim zemljama koje su bile pripojene Italiji. S porazom Italije i urušavanjem snova o mediteranskom carstvu konačno se zatvara i priča o „talijanskoj“ Dalmaciji i Istri koja je donijela mnoge patnje Hrvatima. Nakon Rata, nove vlasti provodeći sada klasni rat, obračunavaju se i s neslavenskim manjinama Jugoslavije pa će tako Nijemci i Talijani Jugoslavije pod jugoslavenskim terorom doživjeti sudbinu hrvatskih i bosanskih Židova pod ustaškim režimom. Od nekoć brojnih i uglednih zajednica svedeni su na ostatak i uspomenu na neku drugu, bolju Hrvatsku iz nekih drugih vremena lišenih modernizma i totalitarnih ideologija.

No, u cijeloj ovoj situaciji primijetite jednu stvar. Ovo nije prvi put da visoki talijanski dužnosnik daje izjave kojima se otvoreno pretendira na naše zemlje, i takve izjave u Italiji ne rade razdor u javnom mnijenju. Kod velikih naroda i velikih politika postoje slaganja o nekim pitanjima sviđali se oni nama ili ne.

Talijani, desničari i ljevičari, vjerojatno su svjesni da istočna obala Jadrana neće biti njihova. Štoviše, pitanje je hoće li neki dijelovi Italije biti talijanski u doglednoj budućnosti. No, i lijevi i desni Talijan će tvrditi da su Dalmacija i Istra jednim dijelom bile talijanske unatoč što iste nikad nisu bile u sastavu talijanske države izuzev političkom trgovinom. S druge strane, zamislite da neki hrvatski političar utvrdi kako su Zemun, istočni Srijem i Boka Kotorska bili dijelovi Kraljevine Hrvatske. Dakle, da netko iznese u aktualnoj politici tu povijesnu činjenicu kolika bi bila hajka na tog hrabrog pojedinca. Zamislite da netko utvrdi kako su prije uspostave socijalističke Jugoslavije sve hrvatske političke opcije držale da Hrvatska polaže pravo na Bosnu i Hercegovinu – pa čak i hrvatski komunisti koji su pripadali hrvatskom narodu u BiH su se zanosili takvim idejama. Neka čitatelj ima na umu da ne potičem svojatanje teritorija susjednih država već upozoravam na uzbunu koja bi nastala da javna osoba spomene ove činjenice na način na koji ih iznose Talijani. Zamislite da netko ide korak dalje i da kaže da su u avnojevskoj Jugoslaviji granice skrojene na štetu Hrvatske i to na način da su povijesni hrvatski krajevi bili pripojeni drugim republikama i žrtvovani na oltaru bratstva i jedinstva, baš kao što su povijesni hvatski krajevi 1941. bili žrtvovani na oltaru saveza sa silama Osovine.

Zaključno smatram da je vrijeme od talijanske opasnosti stvar prošlosti, i talijanski političari na ovaj način skupljaju glasove potomaka esula. Hrvatska politika, kako bi spriječila ovakve bezopasne izjave, trebala bi prisustvovati komemoracijama žrtava komunističkoga terora. No, stavljam naglasak na politiku i viđenje prošlosti kod velikih naroda, i kod sitničavih i podijeljenih naroda. Dobro razmislite o tome i sami zaključite kakvu politiku vode veliki narodi, a kakvu vode mali i sitničavi narodi koji ne žele živjeti u povijesti nego u greškama povijesti i to sve na ovom primjeru hrvatsko–talijanske prošlosti i sadašnjosti, ali i budućnosti.

Evan MacIan/Obnova.com.hr/http://www.obnova.com.hr/Hrvatsko nebo