Tuđman bi danas utemeljio novi pokret

Prije trideset godina 28. veljače 1989. Hrvati su izašli iz hrvatske šutnje koju su uveli i totalitarnim sredstvima održavali jugokomunisti s integriranim velesrpstvom. Događaj se zbio na tribini Društva književnika Hrvatske, na ondašnjemu Trgu republike u Zagrebu. Tribina je bila „najavni nastup članova inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice“. Na njoj je predstavljen Prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice. Uvodnu i završnu riječ održao je Franjo Tuđman. Osim njega govorili su: Dubravko Horvatić, Neven Jurica, Drago Stipac, Ante Korljan, Vladimir Šeks, Dalibor Brozović, Stjepan Šešelj, Ivan Gabelica i Hrvoje Hitrec.

U uvodnoj riječi Tuđman je među ostalim istaknuo: „Istom kad se – poslije razmaha slovenskih pluralističkih strujanja – u Zagrebu javljaju neke nalične inicijative (jugoslavenska, europska, socijaldemokratska, jusovska), postalo je očevidno da je krajnje vrijeme da se pristupi oživotvorenju zamisli demokratskoga pokreta koji bi izražavao stanovišta pretežite većine hrvatskog javnog mnijenja, a ne tek uskih skupina ili izdvojenih pojedinaca“ (Izlazak iz hrvatske šutnje 28. veljače 1989. – 1999., HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 1999.). Nevjerojatno je koliko je ova rečenica aktualna i danas, kad smo opet mentalno-politički strpani u 1989. zahvaljujući i posttuđmanovskom hadezeu. Kolo vode „uske skupine“ i „izdvojeni pojedinci“. Ostali ih šutnjom podupiru.

Oklijevalačka kolebljivost i poslušnički kukavičluk

Tuđman je na današnji dan prije trideset godina rekao kako „stojimo pred zamršenim problemom demokratske preobrazbe, ne samo dogmatsko-birokratskog političkog shvaćanja, već i intelektualno-političke klime na hrvatskom tlu“. Kako onda, tako i danas stojimo pred zamršenim problemima (izbornoga sustava, političkoga sustava, referendumskih sloboda, demografskog sloma, masovnoga iseljavanja…) i suočavamo se s dogmatsko-birokratskim shvaćanjima režima, a problematična je i „intelektualno-politička klima“ puna oportunista, karijerista, klijentelista, klimavaca i amenuša.

Istaknuo je – „službena glasila, novinstvo i RTV, a uglavnom i politički djelatnici, pridržavaju se još uvijek, podjednako ustrajno, čudne logike i dvostrukih mjerila. I onda kad se izjašnjavaju za demokratizaciju i pluralizam, oni su opsjednuti potrebom da se ograđuju, pače i napadaju izvorno hrvatska stajališta, zazirući od njihove pojavnosti čak i na posve znanstvenim i stručnim, pa i umjetničkim područjima“.

Hrvatska je danas prepuna čudne logike i dvostrukih mjerila. Možda i u većoj mjeri negoli 1989. Čim se na planu povijesnih ili društvenih ili humanističkih znanosti otkrije nešto što se ne uklapa u vladajuću „službenu“ povijest, razumijevanje demokracije, ili „službeni“ sustav ideološkog naučavanja, odmah počnu javna ograđivanja, napadi i zahtjevi za zabranama i gonjenjima „počinitelja“.

Osvrćući se na kontekst sedamdesetih i osamdesetih godina hrvatske šutnje naglasio je: „Ali usporedno s mudrošću potiskivanja mladalačkog zanesenjaštva i nerazboritog steklištva, množila se – u ime tobožnje promišljenosti – oklijevalačka kolebljivost, pače i poslušnički kukavičluk. A dakako, na takvoj muljavini i kojekakav korov biva uspješniji u izazivanju obmana, sumnji i rastrojstva. Zbog svega toga nije nimalo slučajno, što nasuprot različitim lobbyjima ovdje i po svijetu, što uvijek znaju i čine ono što treba da bi provodili i nametali svoju volju, u Hrvatskoj su brojniji nego drugdje… Naime, takvi koji i onda kad dokuče da bi se nešto moralo i valjalo poduzeti, to bi pak trebalo da učini netko drugi…“. Govori li to Tuđman o današnjim prilikama? Okljevalačka kolebljivost i poslušnički kukavičluk danas je jedna od dominantnih karakteristika u HDZ-u. Točnije: onih koji u njemu odlučuju ili ga kao članovi, odnosno birači podupiru. I koji su se pretvorili u otvorene čuvare režima, ma što taj režim činio ili propuštao činiti.

Tri desetljeća kasnije opet preživljavanje i iseljavanje

U gotovo pjesničko-starčevičansko-političkome zanosu Tuđman je u uvodnoj riječi poručio i ovo: „Ali isto tako dođe i vrijeme kad zaparna utihnina postane toliko nesnosnom da se disati ne može, te sve što živjeti hoće vapi za hukom vala, pa i bljeskom groma“ (!). Naime: „Uvijek je naspram onih što se, zbog ovih ili onih razloga, prepuštaju igri povijesnih zbivanja bilo i takvih što su svojom činidbom obilježavali pojedina razdoblja“. Koliko je danas spremnih „svojom činidbom“ obilježiti hrvatsku suvremenost suprotstavljajući se zaparnoj utihnini u kojoj se disati više ne može? Ima li ih u HDZ-u, inkluzivnoj poziciji i oporbi?

Tuđman je govorio i o prisvajanju prava na istinu i u tom kontekstu istaknuo je „da se nikakva ispravna politika na duge staze ne može voditi primjenom različitih kriterija, i još k tome suprotnim činjenicama i probicima vlastitoga naroda“. Iz toga slijedi Tuđmanov poučak: Politika na kratke staze, od mandata do mandata, od preslagivanja do preslagivanja s postizbornom prijevarom, inkluzivistička i mimo izborne volje, nije ozbiljna, ispravna politika. Nastavio je: „A da na hrvatskom tlu ne može biti zbiljske demokratizacije i stvaralačkoga pregnuća u traženju izlaza iz krize, bez istodobnoga sagledavanja cjeloće povijesne istine, radi otklanjanja uzroka i sprečavanja opetovanja istih grešaka – o tome ne bi valjalo imati nikakve dvojbe“. Pa ipak, njegovi nasljednici poduprti hrvatskom unutarstranačkom šutnjom provode politiku prepuštanja „igri povijesnih zbivanja“. Pristaju biti pijunima „povijesnih zbivanja“ bez svoje volje i svoga „ja“.

I dok nas danas Tuđmanovi nasljednici uvjeravaju da „zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti“, moraju znati da je Tuđman imao sasvim suprotno stajalište: „Jedna od bitnijih zadaća HDZ bila bi u tome da na razborit način potiče razmatranje i razjašnjavanje svih onih pitanja što teretom prošlosti pritišću svijest i savjest naših ljudi. Jer u bezizglednom sukobu s društvenim nedaćama, i ne manje s nametnutim im istinama, ljudi gube povjerenje u svrhovitost ozbiljnijih napora, nalazeći izlaz u olakom preživljavanju ili bijegu iz domovine“. Koja koincidencija sa stanjem trideset godina poslije toga!

Težimo za sintezom hrvatske političke misli

Tuđman je poručio hadezeovcima: „Kad ističemo zahtjev da HDZ želi graditi svoju djelatnost na tradicijama svih pozitivnih sastavnica i odrednica hrvatske povijesti, onda to ne znači da se zauzimamo za jednostavno preuzimanje njihovih idejnih ili programskih osnova. Svaka od njih odgovarala je na izazove svoga doba, a i zatajivala u promijenjenim povijesnim prilikama. A naše vrijeme traži nova rješenja. U tome se ne očituju nikakve naše posebnosti već – možemo reći zakonitosti povijesnoga kretanja“. Tko je u međuvremenu zatajio „u promijenjenim povijesnim okolnostima“ pitanje je koje zahtijeva odgovor bez kojega se ne može naprijed, osim ustrajati na održavanju struktura grijeha.

Također je poručio hadezeovcima: „težimo za sintezom hrvatske povijesne svijesti i političke misli, znajući koliko je skupo stajalo i naš i svaki drugi narod nasilno rušenje i udaljavanje od vlastitih tradicija“. U međuvremenu uvjeravani smo iz HDZ-a čak i u to da je Istanbulska konvencija izraz naše težnje i tradicije. HDZ je postao negacija svojega utemeljitelja i svrhe i smisla vlastitoga postojanja.

Spomenuo je i „jugoslavensku sintezu“, koju su podržavali ondašnje „službeno vodstvo“ i „’oporbene’ političke inicijative“. Hadezeovci pozor!: „držimo da ona može označiti put izlaska iz društveno-političke i državne krize samo pod pretpostavkom da ne zanemari, već predvidi osiguranje hrvatskih nacionalnih probitaka“. Deset godina poslije Tuđman je morao ugraditi u Ustav zabranu ulaska u „jugoslavenske sinteze“. No, „neojugoslavenska sinteza“ se ipak provodila „u ime tobožnje promišljenosti“ čak i kad je HDZ vodila vladu.

Hrast ispod čije krošnje raste gusti korov

Na kraju uvodnoga govora Tuđman je pozvao hadezeovce da izraze „najveću zabrinutost zbog takve nerazumne politike koja je dovela do krajnjeg zaoštravanja međunacionalnih suprotnosti“, te je poručio odlučno – Ne! – onim prijetnjama koje bi metodom „kineske revolucije“ prenijele i nametnule svoj „neostaljizam i neounitarizam“. Zaključna rečenica: „HDZ mora dići svoj glas i o svim gorućim pitanjima, i pred domaćom i pred svjetskom javnosti“. Kad je ono posljednji put HDZ dignuo svoj glas vani? Prigodom prijema Vučićeve stranke u klub europskih pučana?

Kao što je s razlogom Partija izbacila Tuđmana u jugokomunističko doba, tako bi ga danas zbog njegovih stajališta s razlogom izbacio i HDZ „uskih skupina“ i „istaknutih pojedinaca“. Čini se da je zadaća HDZ-a stvoriti takve uvjete da se ne dogodi neki novi Tuđman. Sudeći po njegovim stajalištima, danas Tuđman ne bi bio hadezeovac. Budući da je bio odgovoran prema sudbini svojega naroda, a s obzirom na objektivno stanje države i nacije, on bi utemeljio novi pokret.

Ako smo prije 30 godina izašli iz hrvatske šutnje, onda bismo trebali najprije utvrditi kad smo ponovo u nju zašli i tko ju je nametnuo, kako bismo opet mogli izaći iz nje. Inače smo taoci „kineske revolucije“, „neostaljinizma“ i „neounitarizma“, kako bi rekao Tuđman, hrast hrvatske politike pod čijom se krošnjom u „muljavini“ namnožio onaj „kojekakvi korov“ kojega je spominjao u uvodnom govoru prije 30 godina, premda mu je režimski sud zabranio javna istupanja.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo