Razgovor s povjesničarom Leom Marićem

Aktivnosti udruge Repressija, izbori za Europski parlament, jačanje desnih i populističkih stranaka diljem Europe, podjela suverenisti-globalisti, Inicijativa tri mora, migrantska kriza, modeli uređenja EU-a… O ovim i povezanim temama razgovarali smo s povjesničarom Leom Marićem, predsjednikom udruga Repressija i dobrim poznavateljem desne političke misli u Europi.

Pred koju godinu osnovali ste udrugu Repressija. Koji su ciljevi udruge i dosadašnje aktivnosti?

Udruga je zapravo nastala kao pokušaj da se popuni praznina koja postoji s nakladništvom na desnoj sceni, čija se književna produkcija trenutno svodi na povijesni revizionizam i memoaristiku vezanu uz Domovinski rat. Iako su i revizija povijesti i obrana dostojanstva Domovinskog rata nužni kako bi se hrvatsko društvo riješilo mentalnih ostataka jugoslavenske komunističke historiografije te kako bi se dovršio proces hrvatske nacionalne integracije, mi vjerujemo da to nije dovoljno. Potrebno je u hrvatskom kulturnom prostoru dati glas desnoj političkoj misli, koja je 1945. zabranjena političkim diktatom, a ni nakon 1990. nije uspjela ponovno zauzeti dominantnu poziciju u društvu koju je ranije držala.

Naša je namjera zato bila započeti s objavljivanjem kvalitetnih knjiga s područja identitarne i tradicionalističke političke filozofije i publicistike, kako hrvatskih, tako i stranih autora. Do sada smo objavili hrvatski prijevod knjige “Raznolikost civilizacija” znamenitog poljskog povjesničara Feliksa Konecznog, kao i knjigu “Homo Americanus” Tomislava Sunića. U planu je za ovu godinu objavljivanje još tri naslova.

Osim toga, u prosincu 2017. zajedno s našim suradnicima iz Ukrajine i Poljske organizirali smo u Zagrebu međunarodnu konferenciju “100 Years Since the October Revolution: What Can the Right Learn From the Left?”, što je bio prvi događaj takve vrste ikad organiziran u Hrvatskoj. Trenutno je u pripremi niz radionica kroz koje ćemo poticati čitanje i promišljanje knjiga desnih književnika i filozofa iz Hrvatske i Europe, a o svemu će biti više riječi uskoro.

U svibnju nas očekuje europski izbori. Kako procjenjujte izglede desnih stranaka?

Nisu više potrebne nikakve proročke vještine da bi se prognoziralo kako će politička desnica u velikom dijelu Europe odnijeti pobjedu na izborima za Europski parlament. Makar će stranke centra okupljene u euro-pučanima (EPP), socijaldemokratima (S&D) i liberalnim demokratima (ALDE) vjerojatno zadržati parlamentarnu većinu, njihov je politički legitimitet bitno narušen, a budućnost neizvjesna. Radikalna ljevica, koja je početkom ovog desetljeća doživljavala preporod i snažno pojačala izbornu vidljivost, također je u međuvremenu izgubila potporu u korist desnih i populističkih stranaka. Ni centar, ni radikalna ljevica, naime, nisu ponudili zadovoljavajući odgovor na probleme koje migracijski i globalizacijski procesi donose “malom čovjeku”.

S druge strane, iako su politička stajališta hrvatskih građana bitno desnija od onih u velikom dijelu Europe, naše desne stranke to vjerojatno ne će uspjeti kapitalizirati na europarlamentarnim izborima. Nekoliko je razloga za to. Prvo, HDZ i dalje drži uz sebe znatan broj desnih birača u manjim sredinama – dijelom preko svoje uhljebničko-koruptivne mreže, a dijelom preko još žive iluzije o njihovom državotvornom karakteru. Drugo, jedan dio birača koje desne stranke u Europi privlače, tzv. “gubitnici globalizacije” odnosno kod nas “gubitnici tranzicije”, u Hrvatskoj glasuju za Živi zid. Naposljetku, propale neopravaške strančice i dalje uz sebe vezuju određeni broj desnih glasova. Zbog svega toga, relevantne stranke koje kod nas zastupaju suverenističke, konzervativne i ekonomski liberalne ideje, poput Mosta i Neovisnih za Hrvatsku, ne uspjevaju mobilizirati značajniju javnu potporu za svoju političku platformu.

Na političkoj sceni sve se više profilira dihotomija suverenisti-globalisti. Kako to komentirate?

Tijekom Hladnoga rata postojala je snažna geopolitička blokovska podjela, koju je pratila i ideološka polarizacija na liberal-demokratski mainstream (sa svim svojim demokršćanskim, socijaldemokratskim i klasično liberalnim nijansama) i antisistemsku komunističku oporbu. Nakon dvodesetljetnog interbelluma, posljednjih godina se na neki način oživljuje slična ideološka polarizacija, s tim što sada izazivač liberal-demokratskog konsenzusa nisu više komunisti nego populisti različitih boja (desni, lijevi, transideološki…). Različiti pogledi na budućnost nacionalne države i ustroj međunarodnog poretka, kroz što se očituje podjela na globaliste i suvereniste, samo je jedna od podjela koja obilježava tu novu ideološku polarizaciju.

U novoj podjeli, politički mainstream je taj koji prihvaća globalizacijske procese i postupno odumiranje suverenih nacionalnih država, a populisti se bore za obranu suvereniteta kao jamca opstanka ne samo etničkih i kulturnih posebnosti, nego i demokratskih oblika odlučivanja. U globalističkoj distopiji kojoj vodi odricanje od nacionalnog suvereniteta, oblici političkog odlučivanja više ne će biti demokratski nego će biti ograničeni na zatvorene i netransparentne birokratske elite u dalekim metropolama europskoga zapada. I naša “stožerna stranka” slijedi takvu globalističku politiku prihvaćajući prebacivanje isključivih nadležnosti s država-članica na središnje ustanove Europske unije, vjerojatno se nadajući da će u novome političkom poretku i za svoje kadrove osigurati pokoje mjesto u osnaženoj eurobirokratskoj kasti.

Što je danas zajedničko, a što različito kod desnih stranaka u Europi?

Zajednički je svima njima nacionalizam. On se ogleda u međunarodno-političkoj sferi kao suverenizam, odnosno ideja očuvanja suverenih nacionalnih država od političke globalizacije i multilateralizma u međunarodnih odnosima. U ekonomskoj sferi on se očituje u ekonomskom nacionalizmu, tj. zalaganju za obranu nacionalnih tržišta i domaćeg gospodarstva od velikih inozemnih gospodarskih igrača (pogotovo u slučaju kada su oni u svojem gospodarskom djelovanju subvencionirani od strane svojih zemalja, kao što je slučaj s velikim kineskim, ruskim ili zapadnoeuropskim kompanijama). Nadalje, u kulturnoj sferi nacionalizam znači obranu posebnog nacionalnog, ili konkretno etničkog identiteta i kulture od nasrtaja jezične globalizacije i kulturne uniformizacije na globalnoj razini.

Naravno, između svih tih desnih stranaka postoje i brojne razlike. Primjerice, različiti pogledi postoje oko odnosa prema ekonomskim temama, pri čemu je dio njih skloniji državnom intervencionizmu, a drugi dio za više ekonomskih sloboda na domaćem tržištu. Osim toga, duboke podjele postoje u odnosu prema međunarodnoj politici, odnosno prema SAD-u i Rusiji, a to se dijelom poklapa i s razlikama u ekonomskim stajalištima. Desne stranke u Zapadnoj Europi žele očuvati kolonijalni odnos koji njihove zemlje imaju prema srednjoistočnoj Europi, kao i prema svojim (bivšim) prekomorskim kolonijama, pri čemu im je SAD kao snažniji čimbenik zapravo prijetnja, dok u oslabljenoj Rusiji vide strateškog partnera. S druge strane, desnica u srednjoistočnoj Europi, zagovarajući oslobađanje od kolonijalnog položaja u odnosu na Zapadnu Europu, a želeći se istodobno osigurati od potencijalne vojne prijetnje s Istoka, svojeg saveznika vidi u SAD-u. Pogotovo je Trumpov SAD, oslobođen balasta progresivizma pri donošenju vanjskopolitičkih odluka, pogodan srednjoj i istočnoj Europi kao saveznik koji joj može pomoći da ostvari energetsku neovisnost i osnaži svoj politički položaj unutar Europske unije.

Kako gledate na stanje desne misli u Hrvatskoj, zašto kod nas nemamo jaku desnu/suverenističku opciju?

Koje desne misli u Hrvatskoj? Različite neopravaške stranke, iako su već 27 godina zastupljene u parlamentu te drže ili su držali mnoge općine i gradove, uz sve financijske i medijske pogodnosti koje iz toga proizlaze, u tih skoro tri desetljeća nisu uspjeli srediti objavljivanje kritičkog izdanja Starčevićevih političkih spisa, a da ne govorimo o onima manje poznatih pravaških autora ili o reaktualizaciji pravaške političke ideje u 21. stoljeću. Naša kršćanska desnica, okupljena oko različitih strančica ili nevladinih udruga, ako ikad i posegne za katoličkom konzervativnom mišlju, tada su joj bliži anglofoni Russell Kirk ili G. K. Chesterton nego domaći kao što su Fran Milobar, Milan Ivšić, Petar Grgec, Milivoj Magdić i slični. Ako ni ideje pravaške ili katoličke konzervativne političke misli, s dubokim korijenima u Hrvatskoj, nisu u posljednjih 29 godina uspjele steći veću javnu vidljivost, kako onda očekivati išta od novijih identitarnih i tradicionalističkih misaonih strujanja?

Neprisutnost desnih ideja u javnom diskursu jedan je od bitnih uzroka slabosti političke desnice. Političko i kulturno djelovanje neraskidivo su povezani, bez kulturne hegemonije nije moguće ostvariti političku hegemoniju. Da bismo se uvjerili u istinitost toga, dovoljno je pogledati i obrnuti slučaj: nije nimalo čudno da Živi zid, sa svim svojim suludim političkim i ekonomskim stajalištima, uživa potporu oko 15% hrvatskih birača, ako pogledamo kakav su diskurs kroz posljednjih deset godina promovirali vrlo popularni mediji poput 24 sata, index.hr ili net.hr. Kada Vam mediji najnižim slojevima pučanstva više od desetljeća nameću floskule poput onih “svi političari su isti”, “neoliberalizam je kriv za visoku nezaposlenost”, “prije je bilo bolje” – možete biti sigurni da je time pripremljen teren za političku stranku koja će takvo javno mnijenje uspješno kapitalizirati.

Recept za ostvarenje desne kulturne hegemonije nije nepotističko kadroviranje HDZ-ove desnice, nego ovladavanje medijskim prostorom i društvenim mrežama putem originalnih desnih rješenja za stvarne probleme hrvatskog društva. To je nužan preduvjet za pojavu desne opcije čija se politička borba ne će iscrpljivati u pokušajima da prijeđe izborni prag.

Svojedobno ste kao povjesničar pisali o ideji Međumorja. Danas imamo Inicijativu tri mora kao svojevrsnu reaktualizaciju te ideji. Kako gledate na perspektive te inicijative?

Riječ je o najambicioznijem projektu hrvatske vanjske politike ikad. Inicijativa tri mora mogla bi politički osnažiti Hrvatsku i srednjo-istočnu Europu, a u njezinom je okrilju moguće ostvarenje naše energetske neovisnosti, povećanje gospodarske razmjene i suradnje sa zemljama na sličnom stupnju razvoja, kao oblikovanje zajedničke regionalne sigurnosne politike. Upravo su integracije u srednjoj i istočnoj Europe učinkovita alternativa dosadašnjim promašajima hrvatske vanjske politike, kako onima usmjerenima prema “liderstvu” na Zapadnom Balkanu, tako i onima koji prihvaćaju naš kolonijalni položaj u odnosu na službeni Berlin i Bruxelles.

Možemo li, s obzirom na nove izgledne migrantske krize, očekivati dodatno jačanje desnice u Europi?

Sigurno je da ćemo na predstojećim europarlamentarnim izborima svjedočiti dodatnom jačanju desnice, kao što već rekoh, no iluzorno bi bilo očekivati da će taj rast biti vječan. Anti-migrantski stav je u određenoj mjeri i klasno uvjetovan: dijelovi pučanstva u zapadnoeuropskim zemljama koji najviše osjećaju posljedice masovne migracije i promjene etno-religijske slike Europe su radnici, kao i siromašniji slojevi općenito. Oni su ti kojima migranti oduzimaju poslove, koji ih svakodnevno susreću na ulici i u javnom prijevozu, koji su naposljetku i fizički ugroženi od porasta migrantskog nasilja.

Zapadnoeuropska buržoazija, segregirana od migranata u bogatim bjelačkim četvrtima, ne osjeća egzistencijalnu ugrozu. Upravo suprotno, migranti su za njih jeftina radna snaga, porezni obveznici i u bliskoj budućnosti oni koji će plaćati njihovu mirovinu. U tom smislu, sukob između zagovornika i protivnika migracije nije samo ideološki sukob, nego također sukob različitih klasnih i generacijskih interesa. Bogati stariji Europljani u svojem su egoizmu slijepi, ne videći što s pro-migrantskom politikom čine ostatku svojega društva i mladim generacijama koje dolaze.

Kako gledate na modele uređenja EU-a i na odnos desnih stranaka o tome pitanju?

Različiti vizije o budućnosti Europske unije odraz su već ranije spomenutih različitih pogleda na međunarodnu politiku. Globalistička struja zagovara “više Europe”, odnosno federalizaciju Europske unije i oduzimanje nadležnosti državama-članicama, dok njezini kritičari zagovaraju opstanak suverenih nacionalnih država. Pritom “radikalni” euroskeptici smatraju da je jedino rješenje mirna dezintegracija EU i stvaranje europskog jedinstva na novim temeljima, dok “umjereni” eurorealisti vjeruju da je moguća reforma Europske unije u smjeru očuvanja nacionalnih suvereniteta.

Eurorealizam, čiji je glavni zastupnik bila Velika Britanija, doživio je svoj politički poraz u samoj Britaniji na referendumu 2016., kada je većina birača te najstarije europske parlamentarne demokracije rekla “da” Brexitu. Izlazak Britanije iz EU dodatno će smanjiti šanse za eventualnu reformu EU, osim ako bi u još nekim velikim europskim zemljama – osim Poljske i Italije – na vlast došle suverenističke opcije. U suprotnom, dugoročno će jedina dva moguća smjera biti daljnja federalizacija ili potpuna dezintegracija EU.

Davor Dijanović/hkv/https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo