Antun Babić: Imam li pravo na kandidaturu za predsjednika države?

DOSTA MI JE NEZNANJA, POLITIČKE NEPISMENOSTI I PRIMITIVIZMA NEKIH MOJIH FACEBOOK PRIJATELJA

Ne prođe niti jedan dan a da mi netko od mojih FB “prijatelja” ne pošalje poruku kako sam prestar za politiku i da se ne bih trebao kandidirati na predsjedničkim izborima.. Ovo što ću sada napisati nije samo zbog mene, nego i zbog opće kulture, života i političkog opismenjavanja pojedinih mojih FB “prijatelja”, ali i šireg čitateljstva.

U najrazvijenijim demokratskim i gospodarski uspješnim državama, u politici i poslovnom svijetu posebno se cijeni znanje, mudrost i životno iskustvo. S druge strane, politički nepismeni, a često i slabo obrazovani ljudi u siromašnoj i nerazvijenoj Hrvatskoj neprekidno ponavljaju mantru: MLADI, MLADI, MLADI… Vidimo što su Hrvatskoj u zadnjih skoro desetak godina donijeli mladi političari na čelu države, kao što su Milanović, Plenković, Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović. Hrvatska je danas po svim mjerilima razvoja zadnja na ljestvici zemalja članica Europske unije, a da ne govorimo o činjenici da biološki nestajemo te je pitanje samo nekoliko desetljeća prije nego što ćemo postati beznačajna manjina u vlastitoj Domovini.

U RAZVIJENOM SVIJETU U POLITICI IMA NAJVIŠE SIJEDIH GLAVA

S druge strane, naprimjer, u Sjedinjenim Američkim Državama u politici dominiraju sijede glave s velikim životnim iskustvom. Pozivam Vas da pogledate izvješća sa sjednica u Američkom Kongresu, pa ćete vidjeti najmanje 50 posto sjedih glava koji donose zakone I KOJI UPRAVLJAJU NAJMOĆNIJOM DRŽAVOM NA SVIJETU. Istovremeno, najuspješniji američki predsjednik u zadnja četiri desetljeća – Donald Trump, ima 72 godine. Također, druga najmoćnija osoba u političkom životu SAD-a je predsjednica Zastupničkog doma – Nansy Pelosi, koja ima 78 godina. Kandidat Demokratske stranke za sljedeće predsjedničke izbore – senator Bernie Sanders star je 77 godina itd., itd..

Zašto bi netko, poput mene, koji imam 71 godinu bio prestar za dužnost predsjednika države? Za razliku od velike većine možebitnih kandidata, ja sam jedini koji ima dugogodišnje iskustvo života u demokraciji i radu u velikom multinacionalnom poduzeću. Nadalje, iza mene je pedeset godina borbe za Hrvatsku, najprije u političkoj emigraciji, a onda u Domovini od 1990. Imam gotovo dvadeset godina iskustva i dokazanih uspjeha u visokoj diplomaciji, od Irske, do NR Kine i Australije. Bio sam predsjednik Hrvatske seljačke stranke u Australiji i član Središnjeg odbora HSS-a za Hrvatsku i iseljeništvo (London 1980.) i predsjednik Hrvatske demokratske seljačke stranke u Australiji. 

Petnaest godina bio sam glavni urednik hrvatskih državotvornih novina u Australiji – Hrvatska istina i Hrvatska sloboda. Rođen sam u beskompromisnoj hrvatskoj domoljubnoj i vjerničkoj obitelji. Život me nije mazio, pa sam do petnaeste godine života bio više gladan nego sit. Jako dobro razumijem ljude koji danas kopaju po kantama za smeće, kao i one koji su na samom rubu siromaštva. Godine 1990. napustio sam siguran i izuzetno dobro plaćen posao koordinatora za ljudske resurse u Australiji i za stalno se vratio u Hrvatsku (u kojoj sam i ostao), s namjerom i čvrstom željom da pomognem svojem hrvatskom narodu u borbi za vlastitu državu, obrani od velikosrpske agresije i međunarodnom priznanju. 

U HRVATSKU NISAM DOŠAO DA BI SE OBOGATIO

U Hrvatsku nisam došao da bi se obogatio, jer sam to mogao na puno lakši i pošteniji način ostvariti u Australiji. Osim skromne mirovine, danas u Hrvatskoj ili u Australiji nemam ni svoju kuću, ni stan, ni neko poduzeće, dionice ili ušteđevinu. Osim redovne plaće, od koje sam živio i uzdržavao obitelj, u Hrvatskoj nisam ništa nezakonito uzeo.

Danas sam na marginama političkog života u Hrvatskoj. Ne zbog toga što nisam sposoban i ne želim raditi, već zbog toga što sam postao opasan za današnje lopove i političare, koji na svim razinama političkog i gospodarskog života u Hrvatskoj sustavno uništavaju sve što je stvoreno i krvlju izboreno u Domovinskom ratu. Zato su svi mainstream mediji dobili zapovijed da ignoriraju najavu moje predsjedničke kandidature. Nažalost, to čine i neki tzv. hrvatski portali.

Na kraju želim samo postaviti jedno pitanje: Bez obzira hoću li na predsjedničkim izborima dobiti 0,1% glasova ili pak 10, 20 ili 30 posto, imam li ja pravo u državi, za koju sam se gotovo cijeli život borio, biti kandidat na bilo kojim izborima – od općinskih do predsjedničkih? Ili je pak to rezervirano samo za djecu i unuke partizana, komunista, Jugoslavena, udbaša, globalista i članova srpske manjine u Hrvatskoj. Što mislite vi istinski hrvatski domoljubi, kojima je Hrvatska u srcu i koji želite korijenite promjene u Hrvatskoj i odmak od Jugoslavije i svakog oblika jugoslavenstva, koje je uzelo veliki zamah u Hrvatskoj od dolaska Plenkovića na vlast?

Antun Babić

Hrvatsko nebo