Zorica Vuković: Fajercag i fake news

Iskočio Provokator i optužio za ‘ustaško nasilje žigosanjem’. I opet se vascela novinarska ‘istraživačka elita’ natjecala tko će više drvlja i smeća baciti na ‘nasilnika’ koji je vrh ugrijanog upaljača utisnuo na ruku djevojke. Navodno je žigosana u srijedu 6.2., a ona se nije iznenadila, nije vrisnula… Kako je to moguće? Svatko tko se slučajno opekao, instinktivno reagira, trzne se, zajauče, a ona ništa. Po onom što je Provokator nadrobio, stekao se dojam da ju je netko držao i da je to učinjeno doista nasilno. U razredu, pred više učenika. I nastavnicom…?

Mediji su, otprilike, ovako izvještavali: „U zadarskoj Ekonomsko-birotehničkoj i trgovačkoj školi jedan učenik prvoga razreda srednje škole je užarenim predmetom u obliku slova ‘U’ doslovno žigosao jednu školsku kolegicu i jednog kolegu. Nakon toga joj rekao da sada može govoriti da je ustaša, ispričala je djevojka.“

Žigosanje ljudi užarenim predmetom u nekim se zemljama primjenjivalo do prije 100 – 200 godina. Tako su bile žigosane prostitutke i preljubnice, robovi. U Europi je ovakav način ‘obilježavanja’ ukinut sredinom XIX. st.

Posljednjih se godina žigosanje primjenjuje kao  način ukrašavanja kože umjesto tetoviranja. Čak je interes djevojaka za ovakvim načinom ‘ukrašavanja’ veći nego kog momaka.

U Hrvatskoj ovaj trend potiču pripadnici pojedinih sub kultura. Žig na tijelu, napravljen užarenim metalom, nakon zacjeljivanja rane, nije previše upadan. Stoga ga poklonici rade na prikrivenijim dijelovima tijela.

„Nije ugodno ni lako proći proces žigosanja. Mi to u Hrvatskoj zovemo brendiranje. Kada klijent izabere znak koji želi imati zauvijek utisnut na svome tijelu, napravi se odgovarajuća šablona od tankog lima. Šablona se zagrije do usijanja i odmah se utiskuje u kožu. Nastanu opekline prvog ili drugog stupnja, no kada rana zacijeli ostane lijep znak,“ kaže Vedran Ribarević iz Splita, vlasnik jednog salona za ‘uljepšavanje’ žigosanjem koji je nauk ‘ispekao’ u Rotterdamu.

„… ponovno odlazim u Holandiju. Tamo je žigosanje vrlo popularno u određenim skupinama. Imam sve potrebne aparate, a činjenica je da žigosanje na prvi pogled djeluje zastrašujuće, iako klijent odmah nakon postupka odlazi iz salona. U svakom slučaju, traje kraće od tetoviranja, iako je bolnije. Sa velikim šablonama, na velikoj površini kože, zaista je bolno,“ tvrdi Ribarević, dodajući da žig utisnut užarenim metalom na koži ostaje zauvijek, što privlači ljude koji žele biti obilježeni.

Pitanje je sada što je natjeralo mlađahnu djevojku da razrednom kolegi dozvoli da joj na ruku utisne slovo ‘U’.

Pojavile su se i fotografije ‘žigosanog’ mjesta. Pokušala sam eksperimentalno doći do nekih zaključaka. Pronašla sam upaljač pokojnog supruga. Doista. Oko plamena, metal se zagrije. Znači,  može opeći. No, zbunila me fotografija žiga. Da je nastao u srijedu, kako su mediji tvrdili, ‘žig’ bi bio crven u četvrtak kad je napravljena prva snimka. Isto tako otisak je jasan što ukazuje da nije bilo trzanja niti opiranja. Osim toga djevojka, pri fotografiranju, skida jaknu ili trenirku kako bi pokazala ozloglašeno mjesto. Je li u majici kratkih rukava sjedila u razredu i mirno podnijela opeklinu?

I dok se ‘vascela’ javnost zgražala nad ‘vršnjačkim nasiljem, ‘isplivao’ je selfi ‘žigosane’ djevojke na face booku u sanitarnom čvoru u majici na kojoj su otisnute čudne  aluzije.

Psihologinja Mirjana Nazor dala je svoj komentar: „Temeljni je problem što kod djece od 14 ili 15 godina teško možete procijeniti što kod njih ima neku političku težinu kakvu, u smislu ideologije, pridaju odrasli.  

…Osim toga, tvrdila je da je njezin kolega nekoliko puta opekao zažarenim upaljačem, ali otisak slova ‘U’ na ruci je jasan i čist, tragovi opiranja ili ponavljanja postupka nisu vidljivi. Na koncu, ožiljak na ruci primijetila je tek učiteljica tjelesnog, dakle nakon nastave hrvatskog na kojem se žigosanje dogodilo.

Ta su djeca u dobi kada se bune protiv autoriteta i izazivaju namjerne reakcije od starijih, nerijetko ih žele šokirati da bi na sebe skrenuli pažnju. Zato bi trebalo sa zadrškom tumačiti sva događanja, da se ne zaletimo u ocjeni o eskalaciji ustaštva. Bojim se da to nije pravo objašnjenje. Istina, djeca u toj dobi malo znaju o tome što je ustaštvo uistinu bilo, ali i da znaju kod njih to nema težinu kao kod odraslih i starijih generacija koje su ustaštvu svjedočile,“ kaže dr. Nazor i dodaje kako mladi u toj dobi nastoje biti anarhisti ponašajući se mimo društvenih pravila.

„Pitanje je jesu li se ta djevojka i njezin kolega dogovorili oko svega. Je li to bio način skretanja pažnje na sebe od strane svojih vršnjaka? Netko će se šepuriti svirajući neki instrument ili osvajanjem olimpijskih medalja, a netko će za isticanje izabrati divljaštvo. Zato treba biti oprezan. Ako su htjeli dobiti pozornost, uspjeli su, no sigurna sam da im je sve prisjelo nakon što se u cijelu priču uključili policija i mediji.“ Dr. Nazor naglašava da mladi ne shvaćaju težinu simbola kojima se ‘igraju’. Shvaćaju da ti simboli nekima ljudima znače puno u dobrom ili lošem smislu, iako se s njima može napraviti puno štete, ali i privući željenu pažnju.

No što tvrdi Provokator? On 8. 2. 19., na konferenciji za novinare tvrdi: „Smatrao sam neophodnim da se oglasim povodom nemilih događaja u zadarskoj srednjoj školi u kojoj je dvoje učenika žigosano tako da bi im se na dijelovima tijela upisalo slovo ‘U’, a jednoj učenici je pritom rečeno da sada može biti ustaša. …Prekršen je zakon o sprječavanju diskriminacije, a jasno da je da u školskim ustanovama ne postoji svijest o kojem vrsti problema se radi i koje radnje je neophodno poduzeti da se takve stvari ne bi događale. Najžalosnije je da škola u tome ne vidi problem. Očekujemo od školskih vlasti i ministarstva da postoje sve potrebne radnje.“

Činjenica je da se u ovoj, još uvijek nejasnoj situaciji, nisu snašli najbolje u školi. No snašla se Divjak koja je odmah najavila sankcije.

A djevojčin otac, koji je nastupio pred RTL-ovim kamerama, ustvari je član SDP-a, za razliku od ravnatelja škole koji je HSP-ovac. I za maloljetnu djevojku zna cijela Hrvatska. Što je s mladićima? Onoga s fajercagom i onoga koji je ‘žigosan’?

Luda kuća!

Podsjetio me ovaj slučaj na nešto što se meni dogodilo 10. travnja 1986. godine.

Došla sam, po običaju, ranije u školu i krenula prema laboratorijima, noseći razrednu knjigu. Između dva laboratorija je tzv. priprema, mini laboratorij, u kojem tehničari pripremaju potreban pribor za izvođenje vježbi. Umjesto pozdrava, tehničarka mi saopći: „Profesorice, u školi je bomba!“ Držala je razbijenu tikvicu u ruci. Shvatila sam to kao metaforu, misleći da je opet puno toga razbijeno. Rekla sam: „Ah, svaki je dan bomba.“ No, ona me uvjeravala da se radi o pravoj bombi. Sjetih se onda da je 10. travanj, prilično ‘opasni datum’, i da je vjerojatno u pitanju neka provokacija. Tehničarka mi prenese i poruku moga kolege koji je radio paralelno sa mnom u drugom laboratoriju. On je poručio da je hitno morao u bolnicu odvesti teško bolesnu suprugu i da pripazim na njegovu grupu te da ne kažem voditelju smjene (sekretaru partije u školi) da nije u školi jer će brzo doći. Inače, sekretar ga nije volio.

Doista složena situacija. Zbog ‘bombe’ nisam smjela obje grupe smjestiti u jedan laboratorij. Za svaki slučaj.  

Iz zbornice mi javlja voditelj-sekretar, rodom iz Petrinje, gdje sam radila sedam godina i dala otkaz, da popišem učenike koji nisu na nastavi i da mu odmah dojavim.

Nastava je počela. Otišla sam najprije u laboratorij moga kolege, pokazala učenicima što trebaju raditi, popisala izostale. Nakon toga sam otišla svojoj grupi i isto to učinila. Vrata obaju laboratorija i pripreme bila su otvorena tako da sam ih mogla čuti, a tu je bila i tehničarka, za svaki slučaj.

Zatim sam u pripremi upisala podatke u razrednu knjigu i javila telefonom voditelju koji učenici nisu prisutni.

No, puhao je travanjski vjetar i zalupio vrata ‘mog’ laboratorija. Čula sam neko smijuljenje. Otvorih vrata. Jedna je učenica stajala pred pločom na kojoj je pisalo: „Živeli NDH“. Naredila sam joj  da to pobriše. „Nemam spužve!“ „Briši rukama!“ Ta rečenica me spasila da ne izgubim posao.

Moga kolege nije bilo do kraja nastave. Bilo je 11:30. Razmišljala sam što učiniti. Prethodni život u Petrinji naučio me s kim imam posla. Naime, u tom razredu je bio omladinski sekretar. Znala sam da će svi uskoro biti obaviješteni o tome što se dogodilo. Sreća što nije bilo face booka. Zato sam rekla sekretaru što je učenica učinila i da sam bila sama u dva labosa. Mislila sam da će riješiti slučaj u školi, ali sekretar je sve prijavio miliciji.

Imala sam još dva sata nastave i kad sam se vratila u zbornicu, pozvaše me k inspektoru koji je bio u direktorovoj sobi. On je u međuvremenu već obavio informativne razgovore s učenicima. Ispričala sam mu svoju verziju, a on je bio zadovoljan što sam rekla: „Briši rukama!“, jer su to posvjedočili i učenici.

Naravno, bombu u školi nisu našli, ali je važno da su obilježili taj dan.

Kasnije sam saznala da je majka učenice visoka funkcionerka partije i da je rođena u Banskom Grabovcu od kuda je i moja gazdarica iz Petrinje, također važna partijska ličnost. Doista, ništa nije slučajno.

Djevojci, koja je provocirala na ploči, ništa se nije dogodilo.

Zato bi bilo dobro doista znati istinu o zadarskom slučaju.

„Učenici su danas zajedno na nastavi i ponašaju se odlično,“ kaže 7.2. ravnatelj Dragić.

Doista, možda je za učenike to sitnica. No nije za cijelu našu državu sitnica, ako sve te godine, od 2. svj. rata, pa do najnovijeg zadarskog slučaja moramo nositi partizansku povijest. Kao da Domovinskog rata i naših hrabrih branitelja, koji bi im trebali biti uzor, nije bilo.

I evo ‘briljantnog uma i plačljive osjetljivosti za pravdu, zauzimanje za progonjenog i ugnjetenog’, došla je do punog izričaja prvog  čovjeka saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina koji je pozvao institucije od Ministarstva znanosti i obrazovanja do Ministarstva unutarnjih poslova „da poduzmu sve potrebne radnje i to ne samo u eventualnom sankcioniranju odgovornih, nego i sprečavanju da se slične stvari više ne događaju“.

Zbog toga, i najnoviju povijest slobodne Hrvatske, Divjak mete metlom jer ima potpunu slobodu. Potvrdio je to Plenković na sjednici Vlade 21.2.19.: „To je naš politički cilj – da nove generacije jako dobro znaju što su vrijednosti Domovinskog rata, a isto tako da se vrlo jasno određuju o pitanjima poput holokausta, uz osudu onih režima koji su bili najgori tijekom Drugog svjetskog rata. Mi tu nemamo nikakvih dilema kada je riječ o ustaškom režimu.“ Komunistički režim i uzrok Domovinskog rata je preskočio.

Blaženi face book. Ne mora pogledati javnosti u oči. Bez poznavanja jasne situacije, psihološkog profila učenika i političke pozadine, Divjak 12. 2. 2019. piše:

„Prosvjetna inspekcija danas nas je izvijestila o rezultatima nadzora u Ekonomsko-birotehničkoj i trgovačkoj školi Zadar. S obzirom na utvrđeno stanje, školskom odboru upućen je prijedlog za razrješenje ravnatelja, dok je za dva zaposlenika predloženo izdavanje pisanog upozorenja uz mogućnost otkaza ugovora o radu. Inspekcijskim nadzorom utvrđene su i druge nepravilnosti u radu ustanove zbog čega je škola dobila novčanu kaznu, a izrečene su joj i naredbe za ispravljanje propusta i nepravilnosti.

Kao što sam već nekoliko puta naglasila, ponovit ću da škola mora biti mjesto nulte tolerancije na bilo koji oblik nasilja ili diskriminacije, a svi dionici u sustavu, prije svega učitelji i ravnatelji, imaju odgovornost štititi sustav od nasilja i prevenirati ovakve situacije.“

Ne bi škodio i koji lektorski zahvat. Kaže Divjak dva zaposlenika… Ej, zar nisu bile dvije zaposlenice? O jadna IK, što ti uradi BD?

Ali nije Divjak poslala prosvjetnu inspekciju u Tehničku školu u Vukovaru da ustanove kako tamo protuhrvatski djeluju. Dapače, Helenca je prijavila gradonačelnika Penavu jer je povrijedio ‘prava maloljetnika’. Maloljetnicu iz Zadra može se ‘rastezati’ po fake news.

Uz sve to, javila se bruxellska iredenta. Hoće Istru i Dalmaciju. Burić, Plenković i Šuica se ne bi šteli previše mešat, jer je on ‘inače njihov dobar prijatelj’, a Kolinda piše pismo, tinta joj se razli, savjetnici krivi, a usput je izgubila lančić s križićem koji je nosala u predizbornoj kampanji.

Partizanija opet trubi svoje, a Plačljivac smatra:  „Hrvatska ima ranjeno koljeno, pa tako brzo i trči. … Najprije treba prestati s revizionizmom u vlastitoj kući, u vlastitoj zemlji i biti svjestan kolika je to opasnost za nas kada netko drugi poseže za revizionizmom, a kada su u pitanju naši interesi.“

Doista, ne trebaju naši ljudi znati povijest, misle vladajući. Tako se lakše, svakodnevno može manipulirati. A Divjak će to zacementirati i slati djecu u Jasenovac. Valjda joj je to sugerirao Ivo Pejaković, ravnatelj muzeja Jasenovac koji kaže: „Ciljevi su da se učenici upoznaju s osnovnim činjenicama o logoru Jasenovac, osuda ustaškog pokreta te zločina počinjenih na osnovi rasnih zakona i ideologije ustaškog pokreta kroz priče o ljudskim sudbinama, izazivanje suosjećanja prema žrtvama i zatočenicima logora te poruka za sadašnjost i budućnost da bi učenici imali jasan stav o osudi ideologija koje određene pojedince i skupine u društvu etiketiraju kao drugačije.“

Nisam jedina čiju su generaciju vodali u Jasenovac. No, to je u mene pobudilo želju da od malih nogu (imala sam tada 8 ili 9 godina) pitam što se zbilo, a moji su mi na kapaljku davali objašnjenja, uz napomenu da o nekim stvarima treba šutjeti.

Svjedočanstva iznose mnogi. Npr.:

Amicus Amicus (FB): „Osobno mislim da su u 4. razredu Osnovne škole u Osijeku, škola Sara Bertić, a i ostale škole, MORALE su u sklopu ekskurzije prema Zagrebu i tadašnjem Pionirskom gradu, uz put stati u JASENOVCU te obići tamošnji muzej. Sjećam se noževa i slika koje smo morali gledati, sjećam se jednog dokumentarnog filma o ubojstvima i logoru koji smo MORALI GLEDATI. Napajali su nas sa mržnjom… Škole su MORALE IĆI U JASENOVAC. Žalosno je da se mora i sada ondje odlaziti, a o silnim jamama i ubojstvima nakon 9. svibnja 45. niti riječi. Hrvatska još nije izašla iz KOMUNIZMA.“

herrero (FB): „A ne. Moja djeca ne će tu ići, a ja ću ih odvesti na sva meni poznata mjesta na kojima su vršene masovne likvidacije Hrvata. Odlično će znati tko je ubijao Hrvate i koja je bagra komunistička kao i njihov nakot današnji. Znati će sve i to svoje znanje će na moju preporuku prenositi na sve koje poznaju.
A ti ministrice možeš lajati na mjesec

Aron (FB): „Žalosno je da se ljudska patnja zloupotrebljava umjesto da pridonose pomirenju ljudi i općem praštanju. Do pomirenja se može doći jedino preko istine. Ako se s nečim manipulira i nešto se zloupotrebljava rezultat može biti jedino preslika situacije koju imamo već sedamdesetak godina. Svakoj žrtvi treba odati počast bez obzira na broj, jer i patnja jednog čovjeka je nesaglediva tragedija koja vapi ne samo za istinom već i za dubokom sućuti svakog živućeg čovjeka. Bog sve vidi bez obzira što nas uče bilo koji velikodostojnici.“

Traženje istine i referenduma ‘potreslo je cmizdravo veličanstvo’, pa se raspištoljio i pokazao svoju želju za ‘suživotom i dogovorom’ u Hrvatskom saboru: „Kao što smo čuli danas ovdje, i prošlo je kao da nitko ništa nije rekao, a sve veliki kršćani, sve iznimni katolici i hrvatski suverenisti, koje ugrožavaju pederi, Srbi i ne znam tko drugi! A tko ih ugrožava? Oni sami! Neostvareni, neiživljeni pederi! U moralnom i svakom drugom smislu te riječi! Neostvareni Hrvati koji nisu u stanju shvatiti da im nisu Srbi, koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i koji predstavljaju Srbe problem, problem su oni sami. Ne znaju tko su, što su, kuda će i kako sa sobom. Pa tako kao što su jučer pljuvali po Beogradu, danas pljuju po Bruxellesu. A sebe nikako da pogledaju tamo gdje se treba pogledati – u očima drugih ili u ogledalu.“

Njegove ‘miroljubive i benevolentne’ riječi bivši hrvatski branitelj Brkić Milijan  je prespavao, a dan ranije je zabranio Bulju da dva dana govori kao saborski zastupnik. Provokatora su prespavale Domine, Kontre i ostali LGBŽNj u kućama ‘ljudskih prava’… jer on je njihov, kako ono reče ‘neostvareni, neiživljeni’…

Unatoč svemu, ‘kockasto’ sjeme je posijano. Na Dječjoj karnevalskoj povorci u Opatiji, djeca Osnovne škole Srdoči iz Rijeke predstavili svoju točku: „Svi smo mi Luka Modrić“.

No, još će  mnogo vremena proteći dok istina dođe na svjetlo.

Ipak.

„Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje, našim srcima nikada nećete ovladati!“

Blaženi Alojzije Stepinac

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo