Režim je demonstrirao dvotrećinsku većinu u Saboru

Sabor je prošli tjedan skupio 105 ruku u jedan blok. Okupile su se kako bi obranile poredak od narodnih neprijatelja, koji traže narodni referendum za ukinuće režimu mile Istanbulske konvencije i još dražega mu postojećega izbornog zakonodavstva. Kad se bratske ruke slože, sve se može. U tome i jest poanta dvotrećinske većine. Svaki lojalan državljanin vidjet će u tom broju ozbiljnu opasnost za budućnost. Što ako se 105 režimskih ruku složi i odluči, primjerice, skrojiti Ustav, temelje države ili demokracije po mjeri svojih rukava?

Što ako nasrnu i na Tuđmanovu tvrđavu?

Dvotrećinski prag iznosi 101 zastupnik. Stoga je ovih 105 VećinaSaborska većina od 105 zastupnika pojavila se u trenutku kad su jugoslavenske snage u premrežile društvo i državu. U trenutku kad šef Europskoga parlamenta, Talijan, pokazuje aspiracije na Istru i Dalmaciju. U trenutku kad Srbija neprestano provocira Hrvatsku i optužuje ju za „pogrom Srba“. U trenutku kad Papa odgađa proglasiti Stepinca svecem. U trenutku kad nemamo borbeno zrakoplovstvo, dokraja kompletiranu protuzračnu obranu i mornaricu. U trenutku kad Hrvati masovno odlaze iz Hrvatske.demonstracija sile s kojom se težnje hrvatskoga naroda ni u kom pogledu ne poklapaju. Taj je hrvatski narod baš na referendumu odlučio sam o svojoj sudbini iako je bio izdan i izručen, razoružan i onemogućen u obrani od agresora. No, tad se na političkoj sceni imao na koga osloniti. Danas nema. Tko to želi da hrvatski narod ne odlučuje o svojoj sudbini? Koji to rigorozi smatraju da netko drugi, mimo hrvatskoga naroda treba odlučiti o njegovoj sudbini?

U razdoblju od prvoga referenduma o državnoj samostalnosti, pa do prošlotjednoga ukinuća referenduma ojačale su protunarodne snage. U Saboru se to nedvojbeno očitovalo. Stoga bi trebalo s osobitom pozornošću pratiti što će se, ne samo u Saboru događati do kraja ovoga mandata. Tih 105 ruku može promijeniti Ustav, pa i „Tuđmanovu tvrđavu“. Onaj članak kojim je zapriječena rejugoslavenizacija u bilo kom obliku. Ustavni članak koji najodlučnije brani rezultat prvoga referenduma, poslije kojega smo se obranili, oslobodili i pomislili da je domovinski posao zauvijek riješen. Krajem studenoga 2009. Zoran Pusić Saboru je već dao predstavku u kojoj je tražio ukinuće Tuđmanove tvrđave! K tomu, tijekom procesa detuđmanizacije i eurointegracija Tuđmanova tvrđava nekoliko je puta već zaobiđena!

Saborska većina od 105 zastupnika pojavila se u trenutku kad su jugoslavenske snage u premrežile društvo i državu. U trenutku kad šef Europskoga parlamenta, Talijan, pokazuje aspiracije na Istru i Dalmaciju. U trenutku kad Srbija neprestano provocira Hrvatsku i optužuje ju za „pogrom Srba“. U trenutku kad Papa odgađa proglasiti Stepinca svecem. U trenutku kad nemamo borbeno zrakoplovstvo, dokraja kompletiranu protuzračnu obranu i mornaricu. U trenutku kad Hrvati masovno odlaze iz Hrvatske.

Dvije inačice razvoja situacije

Već je u povijesti viđeno što se događa s Hrvatskom kad se srbijanske i talijanske ruke slože, a u političkom Zagrebu istodobno vlada više-manje jugoslavenska bulumenta, kao suprotnost težnje hrvatskoga naroda. Jugoslavenska i utoliko što, kao izlaz iz situacije u koju je dovela državu i narod, mogu (ne bi bilo prvi put) servirati jugoslavensko udruživanje sa „slobodnim tržištem“ od dvadeset „milijona“ slobodnih „jugoslavena“, pod okriljem EU. Tako bi Beograd opet postao – hrvatsko rješenje, sada ne preko Versaillesa ili Jalte, već via Bruxelles. To bi se uklopilo u koncept EU s više brzina i u „hrvatski strateški cilj“ onih 105 ruku o ulasku Srbije u EU.

S druge strane kad bi se 105 zastupničkih ruku složilo da će zajedničkim snagama, bez tupavoga strančarenja i podilaženja eurobirokraciji, krenuti u gospodarski, duhovni, demografski, sigurnosni i prosperitetni oporavak države, društva i naroda, moguće bi opravdali neformalnu, ali objektivno prisutnu veliku koaliciju. No, to je teško očekivati, jer je primarna funkcija režimlija osigurati razmnožavanje i razvitak režima.

Istina, i prvu, jugoslavensku inačicu razvoja događaja ne treba očekivati baš u ovom trenutku, budući da su za njezinu realizaciju potrebna veća gibanja u Europi. Razlika je između prve i druge inačice u tomu što se na rehabilitaciji politike i oporavku države ne radi, dok se na stvaranju preduvjeta za uspješnu rejugoslavenizaciju udarnički radi posljednjih osamnaest godina. Što se rejugoslavenizacije tiče, Hrvatska je nekoliko koraka ispred Europe. Ni Bruxselles ne može vjerovati da ga je preteklo stanje u Hrvatskoj.

Prema tomu i prema stanju naše oporbe i naše Europe, do daljnjega smo, čini se ne za dugo – jer stvari se odvijaju nikad bržim koracima, osuđeni na status quo u režiji režimski skrojene svakodnevne glupe perspektive i oporbenih kazališta lutaka.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo