Razgovor s Vedranom Obućinom, geopolitičkim analitičarom i stručnjakom za Bliski istok

Ovih dana obilježena je 40. obljetnica Iranske islamske revolucije koja je dovela do dubokih promjena u iranskome društvenom i političkom ustroju, ali i općenito u islamskome svijetu. Istodobno, države EU-a najavile su formiranje novoga transakcijskog sustava za trgovinu s Iranom. O ovim temama, ali i o situaciji u Siriji i o sve većim kontrolama Interneta razgovarali smo s politologom, geopolitičkim analitičarom i stručnjakom za Bliski istok Vedranom Obućinom.

Obilježava se 40 godina od Iranske islamske revolucije. Koje je nasljeđe te revolucije?

Iranska Islamska revolucija jedna je od najvažnijih događaja 20. stoljeća, revolucija koja je dovela islam kao političku ideju na pozornicu svijeta. Islamska Republika Iran nastala je 1979. nakon pobjedonosne Islamske revolucije, u kojoj je zbačen šah Mohamad Reza Pahlavi. Time je završena 2500 godina duga i kontinuirana povijest iranske monarhije. Zamijenio ju je politički sustav koji ne postoji nigdje drugdje na svijetu: paralelni teokratski i republikanski sustav vlasti, sa složenim koncilijarnim nadzorom, paradržavnim i paravojnim organizacijama, frakcijskim političkim borbama, te snažnim socijalnim populizmom nadahnutim šijitskom denominacijom islama.

Sama Islamska revolucija dovela je kroz svoj uspjeh do velikih promjena u islamskom svijetu, regiji Bliskog istoka, ali i u politološkom poimanju teorija revolucija. Naime, teorije revolucija su do Islamske revolucije u Iranu bile orijentirane prema empirističkom propitivanju revolucionarnih gibanja u francuskom, ruskom i kineskom slučaju. Potom su slijedile revolucije u tzv. Trećem svijetu, orijentirane protiv kolonijalnih i neokolonijalnih težnji, među kojima se svakako može djelomično uvrstiti i Islamska revolucija. Iako su mnogi postrevolucionarni režimi imali kolektivne vlade koje su naslijedile karizmatičnog vođu revolucije, politički sustav Islamske Republike Iran ističe se jedinstvenom upravom duhovnika (klera).

Islamska revolucija osnovala je hibridan politički režim, u kojemu se izravno na izborima biraju članovi parlamenta i predsjednik, ali koji su podvrgnuti nadzoru duhovničke vlasti u vidu duhovničkog vladara, odnosno Vrhovnoga vođe, te duhovničkim nadzornim vijećima. Visoko ideologizirani sustav Islamske Republike smatran je naivno krhkom osnovom iranskog političkog sustava, te se očekivalo da će nakon Hladnog rata i relativnog kraja ideologije kao okosnice država doći i do rušenja sustava velājat-e fakih , kako se naziva iranski politički poredak. Takvo mišljenje je tim više ojačano što je 1989. umro osnivač Islamske Republike i njezin karizmatični prvi Vrhovni vođa ajatolah Ruholah Musavi Homeini. Ali, Islamska Republika ne samo da je opstala, već proturječi svim očekivanjima međunarodne zajednice i postavlja se kao idejno nadahnuće mnogobrojnim islamističkim političkim pokretima u svijetu te kao regionalni politički čimbenik na Bliskom i Srednjem istoku. Razlog tome jest taj što pobornici Islamske Republike smatraju da, iako ovakav politički poredak nema presedan u svom obliku i prirodi u svijetu, ipak posjeduje legitimitet koji je veći nego u ostalih političkih poredaka jer se temelji na mudrosti i logici ljudskog uma, podložnog Božanskim pravilima. Uz to, Iran je i dalje jedna od rijetkih zemalja Bliskog istoka gdje se ne zna tko će pobijediti na idućim izborima.

Mnoge države razmišljaju zamijeniti američki dolar kao platežno sredstvo u trgovini

Iran je pod američkim sankcijama, no EU države najavljuju formiranje od SAD-u neovisnog sustava transakcija za trgovinu s Teheranom. Može li taj sustav zaživjeti i može li EU voditi autonomniju politiku u odnosu na SAD?

Tako je, taj sustav je razvijen, što posredstvom prodaje nafte putem burze, što zaobilaženjem američkog sustava sankcija. Svaki oblik trgovine može preživjeti ako ima minimalnu političku volju iza sebe. S obzirom da je Europa pokazala barem dio te političke volje, s obzirom da ne želi povrataka američkog unilateralizma u svijetu, može se očekivati daljnje slabljenje američkih sankcija. Osim toga, ovdje su Indija i Kina kao vodeće trgovačke saveznice Irana.

Osim toga, sankcije su nepraktične jer smanjuju količinu nafte na svjetskom tržištu. Trgovački rat koji Trump vodi s Kinom također pogoduje Iranu, jer zašto bi Kinezi (posebno nakon afere Huawei) pristali na američke uvjete? Nadalje, mnoge države već ozbiljno razmišljaju zamijeniti američki dolar kao platežno sredstvo u trgovini, pa tako i u odnosu Irana i Indije.

Priča u Siriji daleko je od kraja

Kako gledate na zbivanja u Siriji, možemo li zaista očekivati povlačenje SAD-a?

Priča u Siriji je daleko od kraja. Iako je premoć ostvarena u korist predsjednika Bašara al-Asada, nije postignuto jedinstvo u legitimizaciji njegove vlasti u Arapskoj ligi, a pro-Asadov savez Turske, Irana, Rusije i Hezbolaha je vrlo krhak. Povlačenje američkih vojnih snaga je i dalje izgledno, ali to ne znači cjelokupno povlačenje političke uloge Amerikanaca u Siriji, posebno u odnosu na kurdske stranke i borbene skupine. U tom smislu je u najmanju ruku čudno da jedna velika sila kao što su Sjedinjene Države imaju tako jasnu razliku u mišljenjima u samoj Bijeloj kući.

U obraćanju naciji, Trump i dalje tvrdi da se povlači – njegovi savjetnici, posebno tvrdolinijaši Mike Pomeo i John Bolton tvrde sasvim suprotno! U nekim drugim državama takvi bi ponašanje u javnosti dovelo do smjene saveznika ili postavljanje pitanja povjerenja predsjedniku. Uostalom, upitno je kakva je strategija Amerikanaca ikad bila u Siriji. Ovo je zemlja gdje Amerikanci nikad nisu imali prevagu i koja nije bila dio bliskoistočne strategije.

No, Washington podržava meki oblik pritiska na Asada. Saudijska Arabija bi trebala pripremiti financijska sredstva kojim bi se pomogla obnova u Siriji. Svaka pomoć je dobrodošla, no smatram da bi se prvo Rijad trebao pobrinuti za ostatke svoje prethodne financijske pomoći u vidu terorističkih i ekstremističkih skupina koje su nanijele sirijskom narodu toliko nedaća.

Nedavno ste komentirali najave novih blokada Interneta u cijelom svijetu. Kako gledate na tu problematiku?

Internet više svakako nije „novi medij“. Danas su stasale generacije koje su rođene s internetom i ne poznaju ovaj medij kao neku novost. No, nisu samo nove generacije te koje su naučile živjeti s internetom, već su i politički stratezi naučili koristiti Internet. Postoje one zemlje u kojima se samo blokadama mogu služiti kako bi spriječile neželjenu komunikaciju građana.

Prva metoda – države koje namjerno prekidaju internetske veze u njihovoj zemlji – ima važnu povijest. Maldivska je vlada 2004. godine izazvala isključivanje interneta kada su građani prosvjedovali protiv predsjednika; Nepal je također ubrzo nakon toga izazvao svoju blokadu pristupa mreži. Godine 2007., burmanska vlada očito je oštetila podvodni internetski kabel kako bi ‘odolijevala protoku slika i poruka od prosvjednika koji su dopirali do vanjskog svijeta.’ U 2011. Egipat je prekinuo većinu internetskih i ćelijskih usluga unutar svojih granica dok je vlada pokušavala ugušiti prosvjede protiv tadašnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka; Libija je tada učinila isto nakon vlastitih nemira. Sirija je 2014. godine imala veliki zastoj na internetu zbog građanskog rata. U 2018. godini, Mauritanija je bila posve isključena dva dana kada su podmorski kablovi za Internet prekinuti, otprilike u isto vrijeme kada je vlada Sijera Leonea nametnula blokadu interneta u svojoj zemlji.

Kako zemlje širom svijeta pooštravaju kontrolu Interneta unutar svojih granica, možemo očekivati da će neke vlade s relativno centraliziranim internetima doslovno prekinuti svoje domaće internetske mreže od ostatka svijeta tijekom nemira ili drugih incidenata. Ali ovo neće biti način kojim će se Internet ograničavati u budućnosti i u svjetskim demokracijama. Možemo očekivati porast DDoS napada na internetsku infrastrukturu jer su milijuni nesigurnih uređaja – od pametnih termostata do senzora tlaka vode – povezani online. Kao što su mnoge studije dokumentirale, IoT uređaji obično imaju strašne sigurnosne značajke, kao što su osnovne lozinke i minimalno šifriranje. Drugim riječima, lako ih je hakirati. Tako, masovno kompromitirajući te uređaje i pretvarajući ih u ‘botnet’ vojsku, hakeri mogu u potpunosti preplaviti segmente interneta, usmjeravajući promet na jednu uslugu sve dok se ne osvoji cjelokupno funkcioniranje uređaja.

Kreatori politike već su dugo tvrdili da nijedan od gore navedenih scenarija nije bio moguć uglavnom zbog decentralizacije interneta. Međutim, internet je sve više postao centraliziran u zemljama u kojima vlada kontrolira izgradnju infrastrukture i gdje postoji malo tržišno natjecanje za internetske usluge; čak i u zemljama s boljim tržišnim natjecanjem za internetske usluge, i uz manju kontrolu vlade nad infrastrukturom, još uvijek postoje džepovi koji ostaju centralizirani i ranjivi – kao što je pokazao napad Mirai botneta protiv američke internetske tvrtke Dyn.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo