Predsjedničino novo ruho: Politička anemija Plenkovićevog HDZ-a i njegove nove klase

Za pobjedu na izborima političar se treba više svidjeti narodu i biračima nego medijima

Jubilarna presica Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčaku u povodu četvrte obljetnice mandata potvrdila je ono što je zadnjih nekoliko mjeseci već bilo vidljivo – da je predsjednica postala “light” varijanta one Kolinde koja je u siječnju 2015. pobijedila na predsjedničkim izborima.

Potvrdilo se ujedno da ona nije samo izgubila na tjelesnoj težini nego je olakšala i svoju političku težinu, naročito kod svojih najvećih fanova na desnici, koji su je tako zdušno podupirali u boju protiv lijevog Ive Josipovića. Sjetimo li se da je ona prije četiri godine čak i s nepodijeljenom potporom kompletne hrvatske desnice i njihova biračkog bazena, uz potporu cijelog desnog centra, pa čak i malog postotka s lijevog centra, jako teško i na mišiće pobijedila Josipovića s tek 1989 glasova prednosti, bez glasova dijaspore, očekivane loše posljedice ovakvog njezina političkog zaokreta i tesanja figure bit će još izglednije. Njezin nastup pred novinarima prošao je bez njoj donedavno toliko svojstvene političke strasti, uz vidnu namjeru da popegla i steše svoj imidž prema, u Hrvatskoj pomodnoj političkoj korektnosti.

Korektnost

Grabar-Kitarović je iskazala novu političku korektnost, ali će to nezadovoljnici sada zacijelo protumačiti i kao političku beskrvnost, anemiju, kojom se sasvim približila unificiranosti toliko karakterističnoj za moderni HDZ koji vodi Andrej Plenković i njegova nova klasa. Nije isključeno da će hrvatski mediji pozdraviti taj fitness naše predsjednice i da će im se to svidjeti, no problem je u tome što se za pobjedu na izborima političar treba više svidjeti narodu i biračima, a ne toliko medijima.

Otuda i njezino traženje oprosta za krivo shvaćanje pozdrava “za dom spremni”, gdje je, kaže bila svojedobno prevarena od svojih savjetnika da je to povijesni hrvatski pozdrav. Otuda i potpuno razumijevanje za iskaljivanje osjećaja mržnje protestanta Zorana Ercega prema liku i djelu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Što je sada svrstala pod egidu zagarantirane slobode govora.

Nedvojbeno je da će za njezine dojučerašnje obožavatelje s desnice, koji su u njoj vidjeli svojevrsnu reinkarnaciju hrvatske kraljice, ovakav njezin politički zaokret imati učinak kao kad je poglavica apačkog plemena Chiricahua Geronimo prihvatio odluku Velikog Bijelog Vođe da iz prerije prijeđe u indijanski rezervat. Grabar-Kitarović je iskazala novu političku korektnost, ali će to nezadovoljnici sada zacijelo protumačiti i kao političku beskrvnost, anemiju, kojom se sasvim približila unificiranosti toliko karakterističnoj za moderni HDZ koji vodi Andrej Plenković i njegova nova klasa. Nije isključeno da će hrvatski mediji pozdraviti taj fitness naše predsjednice i da će im se to svidjeti, no problem je u tome što se za pobjedu na izborima političar treba više svidjeti narodu i biračima, a ne toliko medijima. Kako se još očito nije niti sama navikla na novu samu sebe, predsjednici je, koliko se moglo vidjeti, bilo pomalo neugodno pred javnosti, što dosad isto tako nije bila njezina osobina.

U kritici i samokritici ona je očito izgubila dio svoje sigurnosti u nastupu koja ju je do sad izrazito krasila i sada već ostavlja dojam kao da će u novi mandat, ako i kada to objavi, krenuti pomalo nevoljko. Oni koji je dobro poznaju kažu da je njezina najveća snaga počivala na sigurnosti da će pobijediti jer je smatrala da je bolja od Josipovića i svih drugih i da će bolje voditi Hrvatsku s pozicije predsjednika nego on.

Isti poznavaoci kažu da joj političku krv i strast u obraze može vratiti samo protukandidatura Zorana Milanovića. I da ju najbolje na akciju može motivirati isticanje kandidature osobe s kojom je pokazala najjače međusobno frcanje iskri dok je on bio premijer. Bez toga, ona baš i neće imati motiva u pokazivanju svog velikog političkog žara i strasti kojima se suprotstavljala svim političkim protivnicima uključujući i premijera Plenkovića, sve donedavno. Poznavaoci Zorana Milanovića pak i dalje kažu da je vjerojatnost da će se on kandidirati protiv nje još uvijek ispod 50 posto.

Posramljena

Kako se još očito nije niti sama navikla na novu samu sebe, predsjednici je, koliko se moglo vidjeti, bilo pomalo neugodno pred javnosti, što dosad isto tako nije bila njezina osobina.

Pri tome ne treba dvojiti da je i njegov glavni motiv za kandidaturu jednak onom Kolindinu prije četiri i pol godine, kada se kandidirala, a to je njegovo uvjerenje da može pobijediti aktualnu predsjednicu i da može bolje s te pozicije vladati od nje. Bude li uvjeren da ima šanse za pobjedu, Milanović će se sigurno kandidirati, osim ako mu u poslovnoj karijeri ne krene toliko dobro da bi bilo šteta ne realizirati izdašne ugovore. Ovaj medijski istup predsjednice pokazao je i nedostatak njezinih jasnih, jakih i osobitih političkih stavova, što predstavlja opasnost ako to trajnije detektiraju i njezini birači. Krene li, pak, Milanović u kandidaturu, izvjesno je da će on dobiti izdašnu potporu lijevog biračkog tijela, ali i lijevog centra, a krene li u kampanji i u jače zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa, što njemu nije strano i svjedočili smo nekim takvim potezima dok je bio premijer, nije isključeno da to onda neće zainteresirati i dio desnog političkog centra. U svakom slučaju, kandidiranje i Grabar-Kitarović i Milanovića zasigurno bi prokrvilo ne samo njih dvoje nego i birače.

Davor Ivanković/Večernji list

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo