Razgovor s novinarom i kolumnistom Marijanom Opačkom

S novinarom i kolumnistom portala Direktno Marijanom Opačkom razgovarali smo o aktualnim političkim, društvenim i ekonomskim temama.

Naslov kolumne koju pišete je „Razumom protiv marksizma“. Gdje sve u Hrvatskoj možemo vidjeti marksizam?

U Hrvatskoj je marksizam svuda. Nažalost nakon Domovinskog rata Hrvatska je ostala u nekom praznom prostoru u kojem se nije išlo naprijed u tranziciju. Početkom 1990. upravo mislim ovih dana 4 ili 5 veljače registrirane su prve političke stranke u Hrvatskoj, HSLS, HDZ, SKH i druge i hrabro smo zakoračili u svijet parlamentarne demokracije. Velikosrpska agresija i sve ono najgore što je proizašlo iz nje onemogućili su nam pravilnu političku i ekonomsku tranziciju prema svijetu kojeg smo silom prilika izašli na kraju Velikog rata 1918. godine. nakon rata 1996. godine unatoč naporima nekih tranzicija nažalost nije krenula pravilnim putem. Osobe opasnih namjera tijekom rata stvorile su prostor djelovanja preko kojeg se krenulo u nesretnu pretvorbu i privatizaciju. Iako za njene rezultate krive prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, činjenica je da je on o ekonomiji znao malo ako uopće, vjerojatno se nije previše ni obazirao na taj aspekt državnog upravljanja već je sve prepustio tadašnjim svojim savjetnicima i ministrima. A svi znamo kako oni danas žive.

No, iako se krenulo u pretvorbu i privatizaciju nije se krenulo u pravosudnu reformu koja je ostala izrazito socijalistička, pogotovo u komercijalnom pravu, zatim se nije krenulo ni u obrazovnu reformu koja je ostala jednako socijalistička, u Hrvatskoj ne postoji privatno obrazovanje kako postoji na zapadu, a visoko obrazovanje u cijelosti počiva na marksističkom bubetanju i umjesto u stvaranju kvalitetne radne snage ono je orijentirano na kvantitetu što je uzrokovala inflaciju danas skoro pa bezvrijednih diploma. Dovoljno je pogledati da svaki projekt kojeg su’stručnjaci’ odradili je propao odmah u startu.

Da marksizam još uvijek ima veliki udio u ekonomiji vidi se i po tome što imamo preko 3000 administrativnih pravila koji uređuju poslovanje i po tome što sindikati još uvijek utječu na stvaranje raznoraznih administrativnih i birokratskih zavrzlama. Sjetimo se samo vječnog sindikalista Vilima Ribića i uvođenja harača za vrijeme Vlade Jadranke Kosor koja je usudit ću se reći najodgovornija što nije na početku krize poslušala privatnike i hrabro krenula u ukidanje svih tih ludila. Ona je dapače učinila suprotno i privatnim tvrtkama okrenula leđa i ukinula sve olakšice samo kako bi sačuvala ‘socijalni mir’, odnosno plaće i beneficije stotina tisuća krvopija u birokraciji.

Naš proračun koji se povećava iz godine u godinu, a to se predstavlja kao nekakav uspjeh, isto je pokazatelj da marksizam ne odlazi iz naše ekonomije i politike. Umjesto državne štednje i ukidanja administracije i olakšavanja posla privatnim kompanijama i naporima, Vlada, do danas svaka, povećava državnu potrošnju. Kad država kreće u javne radove da bi stimulirala javnu potrošnju, zaposlenost i time kakti pokrenula ekonomiju je socijalistička premisa. Jer samo socijalisti misle da se ekonomija pokreće i može održavati tako. To je povijesno dokazano politika koja uvijek generira neuspjehom. Pogledajte samo autoceste kod nas. Da i nije bilo kriminala one bi danas bile u istom problemu.

Hrvatska u svom vlasništvu ima ogroman broj tvrtki koje ne stvaraju ne pridonose, njima se ne koristimo, najčešće im se poslovanje spašava iz proračuna, ali i dalje ih se ne rješavamo. Recimo HŽ koji je toliko nesposobna kompanija, još uvijek funkcionira kao u vrijeme najgoreg komunizma, sprdačina od tvrtke, ali svejedno država je samo ove godine izdvojila 442 milijuna kuna za, zamislite, poticanje željezničkog putničkog prometa. E sad, takvih tvrtki ima na tisuće, to je kriminalno, a s druge strane nema se novca za lijekove za djecu s posebnim medicinskim potrebama. Jedini problem kod gašenja željeznica ili njezine privatizacije je taj što bi imovina bila pravilno iskorištena, a sindikatlije se napokon našli na ulici.

I sad dolazimo do marksizma u kulturi. Ni tu nije napravljen nikakav iskorak. I dalje država daje novac za knjige koje netko tek treba napisati ili predstave i filmove koje nitko ne gleda, udruge koje samo od države, preko nekih osobnih veza mogu dobit novac dok da se prijave na bi na EU natječaj ne bi ni primirisale jednom centu. No to nije sve, politička ljevica, nesposobna za bilo što drugo, okrenula se trendovima sa Zapada te pokušava ozakoniti sva moguća ludila koju EU birokrati smisle samo kako bi dobili što više pluseva na nekim njihovim tablicama. Jer kad ne možeš ljudima omogućiti život, jer im uzimaš skoro 50 posto zarade, onda ih napumpaš s ideološkim gluparijama kako bi kod njih izazvao najniže osjećaje, kako bi zaboravili na sitnicu da možda do kraja mjeseca neće uspjeti platiti struju još jednom državnom gigantu u kojeg su političke stranke zaposlile sve svoje pulene i koji ima najmanje 30 posto viška zaposlenih.

SDP, HDZ i odnedavno Most koji kod nas se više manje izmjenjuju na vlasti su socijalisti. Jer kako drugačije objasniti sve ovo što se u Hrvatskoj događa. Mi smo 1996. ratom izvojevali slobodu, ali sve ostalo je ostalo komunističko. Dovoljno je vidjeti snimke Sabora današnjih stranaka i Kongresa nekadašnje partije. Jedino su se nijanse boja promijenile, unutarnje ustrojstvo stranaka, njihov način funkcioniranja i sve ostalo je potpuno isto. Mentalni komunisti i marksisti su svuda i sve.

Kako gledate na najavu kažnajvanja tzv. lažnih vijesti?

Mi nemamo slobodu upravljati svojim financijama, svojim zdravstvom i mirovinom. A odnedavno je HDZ opet po diktatu birokrata iz EU donio i taj zakon o fake news-u. Ako ne želite fake news uložite u obrazovanje, a ne u nove birokrate. Recimo akupunkturu se uzima zdravo za gotovo kao medicinski postupak. I dok on može donijeti trenutno olakšanje, imao sam ga priliku doživjeti, akupunktura nije znanstveno potvrđena kao nešto što medicinski funkcionira. Dapače, skoro sva znanstvena istraživanja je svrstavaju u placebo. E sad je li to znači da će svi koji se bave akupunkturom morati paziti što i kako izjavljuju oko tog postupka da ne bi završili na sudu?

Ili već vidim sljedeću situaciju. S obzirom na to da pošast jednakosti svih i svega uzima maha i u akademskim krugovima, hoće li medicinari moći objašnjavati razlike između muške i ženske anatomije, a da to neki dobro osviješteni birokrat neće uzeti kao fake news po današnjim pravilima ili nekakvu uvredu određenoj skupini ljudi. Osobno s ljudima koji smatraju da su izvanzemaljci sagradili piramide pokušam prvo argumentirano razgovarati, ako vidiš da to ne ide onda ih ismijem, ali im nikad ne bi oduzeo pravo da govore što misle. Ista stvar je i antiwaxerima, koji pokušavaju uvjeriti građane kako je cijepljenje nepotrebno, ili s osobom koji vole negirati zločine kroz povijest.

Naše stranke nemaju nikakvu prošlost osim komunističke

Može li Hrvatska dalje bez eliminacije mentaliteta iz vremena socijalizma?

Naravno da ne. Ja volim trenutno stanje u Hrvatskoj usporediti s onim iz kraja 70-ih godina u Velikoj Britaniji. Sindikati i raspadnuta tjelesina međusobno posvađane marksističke ljevice koja jedva opstaje na palijativnoj skrbi i njezin pandan konzervativci izmjenjivali su se na vlasti pokušavajući izliječiti državu i društvo s više uplitanja države u sve. Onda se kod konzervativaca dogodio preokret. Okrenuli su se svojoj stranačkoj povijesti i iz nje izvukli ono najbolje. Slobodnu trgovinu i malu državu. Margaret Thatcher je osoba koja je propalu jedva na koljenima Veliku Britaniju postavila ekonomski i društveno na noge vraćajući joj dašak onog što je Britanija bila nekad. To je učinila toliko dobro da je promijenila i svoju konkurenciju, Laburiste koji su mijenjali program stranke i njezin statut prvi put u skoro 70 godina kako bi uopće pomislili doći na vlast. Thatcher je to učinila toliko dobro da se i dan danas Britanci boje bilo kakve vrste socijalizma. Tek je ovih dana na valu buđenja marksističke ljevice u svijetu, jedan marksist došao ponovno na čelo Laburista a ni on nema podršku dobrog dijela svoje stranke sa svoje poteze. Nažalost naše stranke nemaju nikakvu prošlost osim komunističke i mi tek moramo dobiti političku stranku koja će početi bez puno uvijanja i mudrijanja propagirati jedan društveni konzervativizam, suverenističku politiku, slobodnu trgovinu i klasično liberalnu ekonomiju.

Zalažete se za niže poreze i reformu javne uprave. Koliko je to realno s obzirom na uspostavljeni klijentelistički sustav koji funkcionira upravo na temelju prihoda dobivenih poreznom presijom?

Skoro nemoguće. Kod nas će to još uvijek biti samo san. No nada umire zadnja zar ne? Bez promjene izbornog sustava, ali ne na predložene načine stvaranja jednako tromog i jednako lako upravljivog sustava kakvog predlaže HDZ ili referendumske inicijative ili stranka DESNO, i potpune promjene i reforme pravosuđa i načina funkcioniranja pravosudnih tijela, a potom visokog obrazovnog sustava, mi nemamo nikakve realne šanse mijenjati socijalistički sustav u kojem se nalazimo. Hrvatski javni sektor je ocijenjen tek nešto iznad raspadnute Venezuele. Mi možda imamo u javnom sektoru tek 5% ljudi, entuzijasta, onih prirodno radišnih i vrijednih na kojima počiva sustav.

U državnoj službi se računa jedino kada ste došli na posao i kada ste otišli s posla. Ako ste tamo onih zakonski propisanih 8 sati, praktično vam ne može nitko ništa. Otpustiti neradnika samo je teorijska mogućnost, jer broj takvih se može godišnje izbrojati u promilima u sustavu od preko 60.000 državnih službenika. Sustav plaća je takav da idete 0,5% godišnje prema gore i doslovno sjedite i plaća napreduje.

U školstvu ista stvar. Možete vi biti loši i dobri, to će se jako malo ili nikako odraziti na vaš položaj, primanja i napredovanje. Štoviše, dogodi se da oni koji vrijeme troše na kavice i socijalizaciju s “bitnim ljudima” napreduju brže i lakše od onih koji se posvete učenicima ili studentima. No, kada spomenete vaučerizaciju, genijalan model koji uključuje i državne i privatne obrazovne institucije, ima socijalnu komponentu (dobije ga svaki učenik ili student, a onda bira ustanovu), a osigurava konkurenciju onda imate odmah 100 neprijatelja. Najviše iz samog sustava.

Što se sa zdravstvom događa, čitamo uvelike zadnjih dana. No, kada spomenete tržište i ravnopravno uključivanje privatnih osiguranja i zdravstvenih ustanova, no i dalje uz obvezno zdravstveno osiguranje (modeli kakvi su od Švicarske do Nizozemske), odmah je tisuću protivnika „neoliberalnog modela“, jer kako treba samo popraviti postojeći. Kako popraviti model u kojem plaće ne ovise o kvaliteti i rezultatima rada i gdje nema konkurencije a rupe se pune tako što ministar odere građane po džepu.

Kod nas se vlast kritizira ne zato što radi loše već zato što na čelu nije neki rođak ili kum.

Postoji očito razlog zašto su brodogradilišta neprofitabilna

Kako komentarite peripetije oko Uljanika; hoćemo li prestati financirati navodne strateške firme, a zapravo firme gubitaše?

Svaki novi plan restrukturiranja zahtijeva sve više i više novca. Što zapravo sugerira koliko je to sve jedna velika nebuloza. Dakle, vi sa svakim novim planom tražite milijardu nečega više. Uljanik je, na žalost, jedna priča za koju se nadam da se neće pojaviti strateški partner jer u svakom scenariju koji se javlja imamo sudjelovanje države. Međutim, ne participira država već participiramo svi mi prisilno bez da dobivamo bilo što zauzvrat, a uvijek partikularna skupina od toga ima nekakav poseban interes. Ljudi koji rade u Uljaniku rade dobrovoljno, zato dobivaju plaću i naknadu. Dobavljači imaju u najmanju ruku reklo bi se korektne, da ne kažem prenapuhane uvjete. Postoji očito razlog zašto su brodogradilišta neprofitabilna. Po mom mišljenju to je trebalo biti privatizirano već odavno i prepušteno tržištu.

Skoro 100 tisuća radnika iz sektora graditeljstva otišlo je inozemstvo ili ne radi. A državni obveznici će na kraju platiti cca milijardu i pol eura za 5000 radnika privatne kompanije. Prije deset godina, dakle oko početka gospodarske krize, kada je kuna bila jednako jaka, ali cijene energenata i drugih artikala posljedično, nešto niže, procijenjena je ratna šteta u Vukovaru na cca 9 milijardi kuna. Tih je 9 milijardi kuna vrijedilo više nego sada, ne mogu točno reći koliko, međutim, nakon deset godina, i realne inflacije, izloženost države Uljanik grupi je milijardu do milijardu i 300 milijuna eura, ako zbrojimo što smo u prošlosti platili i što ćemo još platiti i što je udio države u dilu oko restrukturiranja.

Dakle, uprava Uljanik grupe nas je porezne obveznike izložila brodogradnji nominalno jednako koliko nas je obnovi izložio agresor, kolika je bila cijena obrane suvereniteta zemlje. Uljanik s druge strane je u vlasništvu radnika. Samo teren na kojem je izgrađen vrijedi stotine milijuna. Dakle, umjesto da kapitaliziraju tu imovinu i žive od rente ili prodanog novca radnici Uljanika odnosno sindikalisti koji su najviše krivi što su radnici danas u ovoj situaciji, traže od svih nas da ih isplatimo, a da industrija koju nisu u stanju održavati i dalje opstaje. Kada smo obnavljali Vukovar bili smo sigurni kako dugoročno neće doći do njegova ponovnog rušenja, već smo polako pristupali NATO savezu (2008. godina). Upravo zbog toga moramo biti sigurni kako polako zatvaramo poglavlja intervencije u tržišne industrije, jer znamo da smo se za tako nešto opredijelili još 1991. godine (bar nominalno). Iskreno ja nisam siguran.

Bliže se izbori za Europski parlament, kako procjenjujete izglede najvećih stranaka?,

S obzirom na to da će Velika Britanija morati sudjelovati na europskim izborima u svibnju ako rok za Brexit bude produžen, ne znam na koliko će predstavnika moći računati Hrvatska – 11 ili 12. No u svakom slučaju vjerujem kako će HDZ osvojiti najviše mandata. Trenutno su uz Amsterdamsku koaliciju jedini organizirani za izbore. Most bi mogao osvojiti jedan mandat ako je istinita priča kako će Marijan Knezović biti na njihovoj listi, a i Neovisni za Hrvatsku bi također mogli osvojiti mandat. Živi zid nakon svega mislim kako bi mogao imati granični mandat i ako izlaznost bude kao i prošli put pitanje je hoće li ući u EP. Sjetimo se i da Željko Sačić i njegova lista na posljednjim izborima prošla prag no zbog složene matematike preračunavanja postotka u mandat nije uspio dobiti mjesto.

SDP ima dva jaka kandidata, Tonina Piculu i Biljnu Borzan, tako da je vjerojatno da će njih dvoje ponovno ući u EP. Najviše zahvaljujući glasovima koje će dobiti Picula. Naime on kao političar ima podršku cijelog centra i s lijeve i desne strane zbog svoje želje za suradnjom oko svih važnijih pitanja. Sudbina Ruže Tomašić me jako brine. Mislim da ona kao najaktivniji hrvatski europarlamentarac zaslužuje još jedan mandate, no pitanje je u kakvu i s kojim porukama kampanju namjerava ići. Dakle ako bude 12 mandata i izlaznost kao i posljednji put, HDZ bi mogao imati 5, SDP 2, Amsterdamska 2, NHR, MOST i Živi zid po jedan. Ako bude 11 onda bi Živi zid i Most mogli imati granične mandate i tad će svaki glas biti bitan u određivanju mandata.

Došlo je vrijeme da Partija odumre

Nedavno se u SDP vratio Josipović, a Bernardić čini se da više ne isključuje mogućnost da podrže Milanovića za predsjednika države. Kako gledate na događanja u SDP-u? Ide li ta stranka prema svom kraju?

SDP me podsjeća na nekadašnji HSP. Dakle, stranka koja je imala sve, zastupnike na svim razinama vlasti, dobro financiranje pala je ne samo na unutarstranačkim svađama pojedinaca, već najvećim dijelom u njihovoj nespremnosti da naprave korak naprijed i izvuku stranku i njeno djelovanje iz zaostataka mentalnog komunizma. Sjećam se kad je Danijel Srb pokrenuo stranački program male države i klasičnog liberalizma i sad nedavne referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, to je politika koju je HSP trebao, kad je bio na svom vrhuncu moći prvi govoriti. No nažalost prevladao je egoizam, strah, cijelu ideju pravaštva koja je društveno konzervativna, a klasično liberalna u smjeru nekakvog nacionalsocijalističkog marksizma. Isto se može vidjeti u SDP u. Ni u toj stranci ne žele se odreći marksizma i socijalizma i krenuti u političku realnost 21. stoljeća i početi propagirati modernu lijevu politiku koja bi pratila realnost vremena. Ne, oni su se odredili vratiti u komunističku politiku 19. stoljeća kao da igdje u Europi ima industrije i radništva tog doba.

Da ne govorim o političkoj, verbalnoj i socijalnoj nesposobnosti Davora Bernardića koji se pokazao da nema veću sposobnost političkog djelovanja od šefa podružnice sindikata u nekadašnjem OOURU. Mirando Mrsić je krenuo u istinsku lijevu politiku 21. stoljeća, no njegovi Demokrati, opterećeni njegovim političkim djelovanjem i s obzirom na to da je on političar bez ikakve karizme brzo će nestati. Ni povratak otpisanih, Ive Josipovića i Zorana Milanovića neće pomoći SDP-u. Barem ne ovakvom kakav trenutno jest. Iskreno mislim kako je došlo vrijeme da Partija, koja je već dugo na palijativnoj skrbi, odumre, a Zoran Milanović, ako je imalo politički mudar ne bi se trebao slikati s dosadašnjim SDP-om jer će mu rejting zbog njih samo potonuti. Mišljenja sam kako bi upravo Demokrati Miranda Mrsića najviše profitirali s Milanovićem, a i on s njima.

Nedavno je pokrenut podcast klasičnih liberala. O čemu se radi i kako gledate na razlike današnjih liberala i klasičnih liberala?

Liberali su danas svi jer su svi ukrali nešto od liberala. Desnica je ukrala laissez faire koji je osnova liberalne ekonomske misli, a ljevica je ukrala politiku individualnih sloboda. Naravno, jedni i drugi ukrali su ono što im paše i izvrnuli u ono što im odgovara. Klasični liberalizam glavna je gospodarska doktrina mladog rastućeg kapitalizma 18. i 19. stoljeća, a smisao joj je neograničena sloboda konkurencije, nemiješanje države u ekonomska pitanja. Naime, “tržišnu utakmicu” poduzetnici toga doba doživljavali su kao oštru, ali pravednu te od države traže da ih pusti na miru, tj. da se što manje ili nikako ne upliće u gospodarstvo i arbitrira u “tržišnoj utakmici”.

E sad, ljevica pod idejom oca javnih radova i državne intervencije u privredu Johna Maynarda Keynesa kaže, da se odgovor na pitanje je li tržište rješenje, ili je bolja državna intervencija, mora utvrditi od slučaja do slučaja, ali prihvatila je ideju osobnih sloboda. Ali ljevica ne bi bila ljevica da ne zagovara represiju pa osobne slobode stavlja pod zakonsku prisilu. Koliko su izvrnuli ideju liberalizma, današnja liberalna ljevica kaže da je apsolutna sloboda individualca da stupa u kakve hoće odnose s drugim individuama, ali s druge strane isto ne dopušta i za ekonomske odnose između pojedinaca jer za to je izgleda potrebno tutorstvo i regulacija države. Naravno, jedino tako oni mogu plaćati sulude javne radove, i još luđe udruge i administraciju koja žive od novca poreznih obveznika. S druge strane desnica je na jednak način uzurpirala ekonomsku ideju slobodnog tržišta, ali ju je više ili manje, kako koja država, u ime nacionalnih interesa, ograničila državnim intervencijama u privredu.

Klasični liberali prate razum, podatke i vjeruju da je svaka odrasla osoba sposobna voditi brigu o svojim poslovima, da im ne treba država dadiljati i govoriti što, kako i kada raditi. Liberalizam je ideologija kojoj je glavni postulat slobodna interakcije dvoje pojedinaca. Država je tu nešto poput noćnog čuvara koji treba u rijetkim trenutcima tek malo intervenirati u tržište ili gospodarstvo ili odnose. Svi pokazatelji do kojih se može doći ukazuju kako su najveći skok u znanosti, iskorjenjivanju siromaštva, u podizanju prosperiteta građana imale one države koje su se vodile ovakvom politikom. Švicarska, Hong Kong, Australija, Novi Zeland, Sjedinjene Američke Države. Neki kažu da je to jako sebično i da takva ideologija ne pomaže slabijima u društvu. No opet neistina.

Prije nekoliko godina bilo je istraživanje koje je pokazalo kako volonteri u SAD-u daju više novca i vremena, a vrijeme je novac, u pomoći ekonomski slabijim članovima društva, nego svi socijalni programi svih zemalja članica EU zajedno. Dakle, klasični liberalizam pretpostavlja, sam po sebi, slobodnu pomoć drugima, za razliku od ove državno nametnute koja više novca potroši na plaće birokrata i njihov hladni pogon nego na stvarnu pomoć najugroženijima. Ako se sjetimo poplava u Gunji i Slavoniji, građani su u dva dana skupili desetke milijuna kuna pomoći samo na telefonskim pozivima, tko zna koliko u hrani odjeći i ostalom. Što je država napravila? Naplatila PDV na to, a zatim novac zamrzla na računu Crvenog Križa. Da ne govorim o prevarama i kriminalu kad je došlo kod obnove poplavljenog područja.

Ne događa se to samo u Hrvatskoj. To je svuda u cijelom svijetu. Gdje god postoji snažna država postoji i velika korupcija. I ne Švedska, Norveška, Danska i Nizozemska nisu zemlje s velikim intervencijama u privredu. To su floskule ljevičara kojima se sviđa ideja jakog socijalnog programa kojeg te države provode, ali recimo Norveška po slobodi poslovanja je iznad čak i Sjedinjenih Država. Sve te zemlje imaju vaučerizirano obrazovanje, mirovinski i zdravstveni sustav i u svim tim državama birači oštro kažnjavaju svaki pokušaj implementiranja državno sponzoriranih javnih radova.

Što se tiče podcasta, to je samo jedan od brojnih pokušaja nas nekolicine javno deklariranih klasičnih liberala ili neke verzije te ideologije da propagiramo upravo gore navedeno. Mali državni apparat, a veliku slobodu pojedinca u vođenju vlastitih poslova. Slušajte nas, nismo suhoparni, dapače na zanimljiv način ponekad s odličnim sugovornicima obrađujemo društvene i političke teme.

Ima li Hrvatska ekonomsku desnicu?

Ima pokušaja ekonomske desnice poput gore spomenutog HSP-a u vrijeme Daniela Srba ili recimo mladića i djevojaka iz Generacije obnove. No kao ozbiljnih stranačkih organizacija na našu veliku žalost nema. HDZ to nije, on graniči s nacional-marksizmom, Neovisni za Hrvatsku o ekonomskoj politici ne govore ili to rade rijetko tako da ne možemo znati što su, a MOST je izuzev nekolicine pojedinaca poput Ivane Ninčević Lesandrić, Vedrana Jerkovića, Sanje Čikotić i drugih, zabrazdio u populizam. Nažalost, mi podjelu na desnicu i ljevicu još uvijek radimo kao podjelu na ustaše i komuniste, a zapravo i jedni i drugi su podrazumijevali ekstremnu državnu intervenciju u ekonomiju.

Naša politička tranzicija i razvoj političkih ideologija stranaka prestao je 1918. godine ulaskom Hrvatske u zajedništvo s balkanskim zemljama. Žalosno, ali istinito ljudima koji su nas u to savezništvo zbog kojeg smo u posljednjih 100 godina doživjeli sve moguće oblike CIDA (genocid, kulturocid, aristocid, ekocid…) uveli i danas dižemo spomenike stavljamo im cvijeće. Nedavno je tako Andro Krstulović-Opara gradonačelnik Splita ispjevao hvalospjev Anti Trumbiću. Od 1918. godine do danas zaboravili smo na svoju povijest, dapače uništili je i potpuno se balkanizirali. Najbolji dokaz za to je da političare iz druge polovice 20. stoljeća i s početka vlastite samostalnosti Vladu Gotovca, Vladimira Terzića, Dražena Budišu, Miku Tripala, Savku Dabčević Kučar, Marka i Vladu Veselicu, Antu Markovića, dakle bez obzira na njihovu političku pripadnost, hrabre i dosljednije ljude i mnoge, mnoge druge, danas i ne spominjemo, ali je narodu super Milan Bandić kao najbolji i očiti primjer balkanizacije naroda, mentalnog komunizma, mitomanije, korumpiranosti, rodijačkog kapitalizma i države dadilje koji možemo imati. U samo sto godina s europskog naroda spali smo na balkansko pleme. Tako da je jednostavno nemoguće imati političku desnicu u Hrvatskoj kao općenit politički pojam, a ne samo ekonomsku desnicu.

Doći će do promjena bez obzira na iseljavanje

S obzirom na to da se iz RH dobrim dijelom iseljavan protestna baza, vidite ili igdje potencijale za promjenom sadašnjeg modela?

Dogodit će se s vremenom bez obzira na iseljavanje. Kako je Margareth Thatcher rekla, problem socijalizma je što uvijek ostane bez tuđeg novca. Stvari će se mijenjati, samo je pitanje tko će to učiniti. Hoćemo li biti suverena zemlja i narod pa to učiniti sami ili ćemo na izborima izabrati Živi zid, trenutni SDP ili trenutni HDZ, pa će onda za nas to činiti nekakav birokrat po nalogu Bruxellesa. To je trenutno nemoguće znati. Ono što neki misle kako je Plenković uništio oporbu u biti bi mogla biti i najgora ostavština Andreja Plenkovića. Porast populizma, a svaki populizam kao i socijalizam, vodi se emocijama umjesto razumom, Hrvatsku bi mogao konačno i potpuno ekonomski i društveno uništiti. No opet kad se dođe do dna nema druge nego krenuti prema gore. Vidjet ćemo.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo