Ogledalo grada

Zagrebački gradonačelnik i predsjednik političke stranke Bandić Milan 365 neke je svoje sugrađane opet sablaznio, a neke oduševio. One koji se „ne bi šteli mešati“ samo je – tko zna koji put – iznenadio. Čime? Rijetko viđenom iskrenošću i dosljednošću.

Vrtite glavom, odmahujete rukom? Mislite, taj je герой нашего времени prostačko spadalo, lažljivac i prevrtljivac?

Dobro, ali griješite. To zbog čega Bandića doživljujete kao lažljivo i prevrtljivo spadalo samo je osebujna izražajnost prilagođena duhu doba. Ako kažete da Bandić laže, s time će se složiti i oni koji ga vole. Ali reći će oni, Bandić laže koliko je nužno. Mnogo manje nego drugi političari. Obećao je, primjera radi, Zagrepčanima na početku svoga prvog gradonačelničkog mandata, u rujnu 2000., da će za četiri godine sanirati odlagalište otpada u Jakuševcu. A što će biti, pitao ga novinar, ako to ne učini. „Ja ću se onda“, odgovorio je, „ovdje spaliti, na smeću.“ Obećao i – slagao! Pa što? Žao vam je što se nije spalio?! Ma dajte se urazumite, Bandićeve su laži nevine! One su nedužne špekule u usporedbi s otrovnim lažima drugih političara. A tko Bandiću prišiva prevrtljivost, taj samo pokazuje da ne luči bitno od sporednoga, moderno rečeno – strategiju od taktike.

Tako govori ljubav. No ona i sama ćuti da su joj argumenti slabašni, pa ih ojačava nizanjem Bandićevih neprijepornih zasluga za izgradnju bivšega „glavnog grada svih Hrvata“. Na kraju strastveno „zakucava“: Te goleme zasluge poriče samo neutješna zavist, a ne vidi samo slijepa mržnja.

Ima u svemu tomu istine. Koliko? Nitko to ne zna. Kada je pak riječ o naobrazbi, rječitosti, lijepom ponašanju – gradonačelnik, ako i nije baš prostak, svakako je u tim stvarima siromašak. – Čekajte, gospodo – usudih se zamijetiti – ne možete tako! Čovjek je završio studij politologije na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu, duhovno su ga oblikovale Katolička crkva i Savez komunista Jugoslavije (SKJ). U novije vrijeme… – Da, u novije vrijeme – zaskočiše me podrugljivci – taj tvoj čovjek očito radi na sebi i izvan rečenih dviju sfera. Nedavno je mahnuo izrekom: „Dobar je strah komu ga je Bog dao!“ i pripisao tu mudrost Nietzscheu. – Mi se – rekoše – ne sjećamo toga navoda. Ali to znači da je krivo pripisan. Možda je – podsmjehnuše se – uzet iz nama neznana hercegovačkog prijevoda filozofova slavnog djela „Tako je govorio Zaratustra“ (Also sprach Zarathustra).

Ne znam čita li Bandić ili ne čita. Ako čita Nietzschea, vjerojatno ne čita „Zaratustru“. Prije će biti da se sladi aforizmima iz spisa „S onu stranu dobra i zla“ (Jenseits von Gut und Böse).

Odakle mi to?

Izvukao sam to, iliti apstrahirao, ne iz šešira, nego iz Bandićeve visoke politike. A nju je mogao vidjeti svatko tko nije htio biti slijep. Ta se politika ocrtava kao naprjedno natražnjaštvo.

Naravna dobrohotnost i plaćena zaboravnost više se ne sjećaju da je Bandić, kada je umirao Savez komunista Jugoslavije (SKJ), s Ivicom Račanom oživljavao hrvatski ogranak te zločinačke organizacije; naravna dobrohotnost i plaćena zaboravnost više se ne sjećaju da su reanimatori svomu prežitku bili isprva nadjenuli ime Stranka demokratskih promjena – Savez komunista Hrvatske (SDP – SKH) i da su ga tek nakon nekoliko godina odbačajem troslova SKH i novim čitanjem troslova SDP preimenovali u današnju Socijal[no]demokratsku partiju Hrvatske (SDP); naravna dobrohotnost i plaćena zaboravnost više se ne sjećaju da je Bandić donedavno na reveru nosio lik velezločinca Josipa Broza i da je junački branio zagrebački Trg maršala Tita od promjene imena, sve dok ga nisu, ucjenom oko stvaranja zastupničke većine u Gradskoj skupštini, slomili Neovisni za Hrvatsku. To defetističko stanje duha nacije stvorila je prevratnička politika nakon smrti Franje Tuđmana, a nema sumnje da su u tomu uvelike pripomogli oni crkveni knezovi koji, vazda gladni javnoga novca, Bandića štuju i pozdravljaju kao kakva svetca.

Treba li se onda čuditi što Bandić u ime svih Zagrepčana poziva Dragana Markovića Palmu, gradonačelnika Jagodine, u službeni posjet Zagrebu i s njim se javno bratimi, iako Hrvatska pamti toga čovjeka iz Domovinskog rata kao pobratima četničkoga zločinca Željka Ražnatovića Arkana? Treba li se čuditi što se Bandić na pravoslavnom božićnom domjenku ulaguje Pupovčevim Srbima vičući: „Šta manjina?! Niste vi manjina, vi ste narod!“ Treba li osuđivati to što Bandić sada u ime svih Zagrepčana odlikuje Medaljom Grada Zagreba Budimira Lončara, koji svojom dugom političko-policijsko-diplomatskom karijerom simbolizira radikalno nijekanje svega onoga za što su Hrvati ginuli u Domovinskom ratu?

Bandić tim postupcima iskreno i dosljedno pokazuje da je „dobar čovek, drug i starešina“, a to u današnjoj Hrvatskoj može činiti samo onaj tko je – s onu stranu dobra i zla.

Možemo dakle što hoćemo: čuditi se, zanemarivati, osuđivati. Ali što god učinili, Milana će Bandića, predsjednika stranke Bandić Milan, povijest pamtiti kao vjerno ogledalo Zagrepčana i Zagreba njegova doba.

Benjamin Tolić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo