Motivi ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića gori su i od samog zločina…

Je li Bihać trebao pasti?

Kantonalni sud u Bihaću potvrdio je optužnicu za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića protiv Hamdije Abdića zvanoga Tigar, inače federalnoga zastupnika SDA-a stranke. Tu je informaciju medijima prenio predstavnik suda Džemal Jodanović. Osim Abdića, Tužiteljstvo je podiglo optužnice i protiv Dede Karabegovića, Jasmira Topala, Indijana Alibegovića te Ramiza Ružnića, i to zbog istoga zločina.

Optužnice su podignute u tajnosti

Optužnice su formalno podignute nekoliko mjeseci ranije, ali pravosudne institucije obavijestile su javnost tek 15. siječnja ove godine. Ta višemjesečna šutnja pravosudnih organa Bosne i Hercegovine ukazuje na sumnju kako su i dalje otvorene sve kombinacije. Drugim riječima, usprkos optužnicama, još se ne nazire kraj ovoj mučnoj pravosudnoj trakavici na koju veliki utjecaj ima bošnjačka politika, ali i obavještajna zajednica. Za bolje razumijevanje tematike, potrebno je elementarno znanje o zbivanjima u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Prije svega, nužno je suočiti se s činjenicom da su Armiju BiH osnovali, organizirali i njome upravljali oficiri indoktrinirani jugoslavenstvom koje u svakoj inačici negira pravo Hrvatima na posebni nacionalni, kulturni i politički identitet. U postojeće jugoslavenstvo isti su krugovi postupno ugrađivali prve oblike islamskoga fundamentalizma. Kako Bošnjaci za vrijeme SFRJ nisu željeli ili imali potrebe isticati svoju vjersku pripadnost, tijekom procesa raspada bivše Jugoslavije, imali su velikih problema da preko noći oblikuju snažnu i zaraznu ideologiju, politički program koji će njihovi sunarodnjaci slijediti. Nisu imali političku bazu niti jaku i složnu emigraciju. Doduše, Alija Izetbegović, što se vidi iz njegovih radova i pisanja, imao je neku grubu i poprilično isključivu viziju budućnosti Bosne i Hercegovine.

Gdje su bili i što su radili bošnjački oficiri JNA 1991?

Nespremnost Bošnjaka za nadolazeće promjene najbolje se očitovala u pasivnom odnos prema ratnoj agresiji na Hrvatsku. Oficiri i rezervisti JNA bošnjačke narodnosti nisu ništa češće napuštali tu velikosrpsku armiju od Srba i Crnogoraca. Veći broj „legendarnih“ zapovjednika Armije BiH, poput Nasera Orića, Atifa Dudakovića i drugih, služili su kao sredstvo očuvanja stare ili stvaranja neke nove, ako je moguće, još gore Jugoslavije, kojoj bi na čelu bio Slobodan Milošević kao neka vrsta vrhovnoga srpskog vožda, pod čijom vlašću trpe svi narodi. Čudne su biografije tih ljudi. Naser Orić krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća izvršavao je specijalne zadatke protiv Albanaca na Kosovu, a onda je postao i tjelesni čuvar Slobodana Miloševića. Atif Dudaković ratni je zločinac protiv Hrvata i to najprije u Republici Hrvatskoj. Zapovjedio je napade na Lovinac i okolna zadarska mjesta. Tih su dana u napadima poklane desetine Hrvata, spaljena su sela, a tisuće prognanih spas je tražilo bijegom kroz šumu preko vrhova Velebita. Isti čovjek dana 6. 8. 1995. godine sreo se s hrvatskim generalom Marjanom Marekovićem na koranskom mostu u Tržačkoj Rašteli i tako postao dio povijesti. Možda zvuči grubo, ali uistinu je nevjerojatno koliko su toga Hrvati oprostili Bošnjacima. Ne samo da nam 1991. nisu oružano pomogli već su mnogi i sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Isto tako, Alija Izetbegović nikada nije ponudio niti pružio utočište Hrvatima koji su bili prognani sa svojih ognjišta. Dakle nisu zakazali samo politički i vojnički nego su pali i na ispitu temeljne humanosti.

Vlado Šantić ima ozbiljan povijesni značaj za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu

Ovim uvodom pokušavam dočarati kakvi su motivi doveli do brutalnoga i kukavičkoga ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića. Obavještajni krugovi, uz logističku pomoć dijela međunarodne zajednice, proširili su priču po kojoj je general Šantić trgovao naftom i oružjem s Ratkom Mladićem. Htjeli su ga prikazati kao prljavoga psa rata koji nije niti zaslužio bolju sudbinu.

Bošnjaci

Možda zvuči grubo, ali uistinu je nevjerojatno koliko su toga Hrvati oprostili Bošnjacima. Ne samo da nam 1991. nisu oružano pomogli već su mnogi i sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Isto tako, Alija Izetbegović nikada nije ponudio niti pružio utočište Hrvatima koji su bili prognani sa svojih ognjišta. Dakle nisu zakazali samo politički i vojnički nego su pali i na ispitu temeljne humanosti.

Zamislite, generala koji im je obranio Bihać. Vlado Šantić povijesna je ličnost čiju ratnu ulogu u Bosni i Hercegovini moraju podjednako poštovati i valorizirati obje države. Naime, kronološki gledano, prije Oluje, koja je otvorila put prema konačnoj i potpunoj deblokadi ovoga grada, dogodila se jedna druga važna vojna operacija. U siječnju 1995. godine general Šantić i njegove postrojbe HVO-a uspjeli su vratiti važne dijelove Bihaća i to bez prave pomoći Armije BiH. Bez toga uspjeha, Oluja bi vjerojatno stigla prekasno. Ta pobjeda predstavlja i jedan od glavnih motiva njegova ubojstva. Teško je procijeniti koliko je tisuća Bošnjaka bio spreman žrtvovati Alija Izetbegović i je li možda general Šantić pomrsio neke njegove planove. Ono što sigurno znamo jest da mu je zahvalio likvidacijom i maksimalnom zaštitom počinitelja ubojstva. Sin generala Vlade Šantića, Duje Šantić, godinama se bori za istinu o sudbini svoga oca. Istupao je više puta u medijima i nije se ustrčavao optužiti politički vrh SDA kao nalogodavce ubojstva. Jednom prilikom, rekao je i sljedeće:

„Ja se pitam zašto slučaj nisu pokrenuli poslije rata. Razumijem da je stari bio žrtvovan jer su se pripremale operacije Bljesak, Oluja i Maestral. Ali mogli su poslije reagirati, a ne da ja moram gledati onoga ubojicu Atifa Dudakovića i Hamdiju Abdića Tigra u dokumentarcima na HRT-u kako se rukuje na mostu s generalom Marekovićem, kako Gotovina staje na njegovu stranu. Mi smo sami protiv države, ne jedne, nego dviju. Ja znam da ne ću pobijediti, ali idem do kraja kao i moj otac.“

Na žalost, Duje Šantić govori istinu. Republika Hrvatska, ili bolje rečeno njezini predstavnici, nisu učinili dovoljno da se rasvijetli ovaj slučaj. Kako su se odnosili prema hrvatskomu narodu u Bosni i Hercegovini, takav su stav zauzeli i prema ubojstvu Vlade Šantića, pazeći uvijek da ne provociraju bošnjačke političare koji i dalje imaju obraza optuživati Hrvatsku za ustaštvo i agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Bitka za istinom prepuštena je generalovoj obitelji koja se sama mora nositi s prijetnjama, premlaćivanjima i raznim oblicima podmetanja i zastrašivanja. Neovisno o tome kako će priča na sudu završiti i koliko će se daleko i visoko ići s optužnicama, Duje Šantić pokazao je kako se treba boriti za pravu istinu o našim herojima. Jedino što odzvanja glasnije od njega višedesetljetna je hrvatska šutnja, kao jedina konstanta naše politike. Ta hrvatska šutnja ima razne oblike, ali njezin je rezultat uvijek isto poniženje. Ništa se ne čuje, a opet nas zaglušuje.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo